Atina: Nikos Romanos okončao štrajk glađu

Nikos Romanos, anarhistički zatvorenik iz Grčke, nalazio se u štrajku glađu od 10. novembra do 10. decembra 2014. Sudski mehanizmi su odbijali njegov zahtev za odsustvima kako bi prisustvovao fakultetskoj nastavi. Kao odgovor na to, desile su se raznolike akcije solidarnosti, kako unutar i izvan zatvora grčke demokratije tako i internacionalno.

Ponajviše je sama hitnost situacije izazvala ulične sukobe i inspirisala slučajeve pobune širom teritorije pod kontrolom grčke države. U isto vreme, drugovi i drugarice su – tokom prethodnog meseca – bili željni razmene ideja i želja, a povodom štrajka glađu zatvorenika desio se veliki broj raznovrsnih akcija: svakodnevne skupštine, akcije kačenja transparenata, direktne akcije – poput brojnih napada paljevinom i eksplozivima kućne izrade (uglavnom na bankomate), brzi gerilski (engl. hit-and-run) napadi na policiju, ulični neredi i veliki sukobi sa snagama reda, podizanje blokada i barikada, sabotaže (upotrebom lepka, boje, itd.), fizički napadi na predstavnike vlasti, spontani protesti protiv javnih pojavljivanja političara, simbolične okupacije radio i tv stanica, talas okupacija državnih/korporativnih zgrada, kontra-informaciona okupljanja, masovne demonstracije. Kreativnost i konfliktnost (engl. conflictuality / gr. συγκρουσιακότητα; potencijal za konflikt) raznih i različitih anarhista i anarhistkinja i anarhističkih grupa možda nisu bili dovoljno snažni i odlučni da bi borbu održali jednako intenzivnom na svakodnevnom nivou, ali uvek postoji šansa da će se iz poslednjih susreta drugova i drugarica u okupiranim zgradama, uličnim akcijama i tako dalje, javiti novi projekti. Ipak, samo ukoliko su ljudi koji su se solidarisali sa Nikosom Romanosom, a posebno anarhisti, spremni da razmotre specifičnosti onoga što se dešavalo u poslednjih nekoliko dana njegovog štrajka, možda će biti spremni i da praktikuju veoma potrebnu solidarnost sa zatvorenicima i zatvorenicama pred izazovima novog objekta maksimalne bezbednosti u Domokosu, kao i ukupnog pogoršanja zatvorskih uslova.

S obzirom da je njegov prvobitni zathev više puta i osvetnički odbijan, naš drug je bio ucenjen da prihvati elektronski nadzor kao opciju za eventualno dobijanje obrazovnog odsustva,”poslednju opciju” koja je postajala sve hitnija jer se njegovo zdravlje ubrzano pogoršavalo. Zapravo, on je okončao svoj štrajk glađu tek nakon što je grčki parlament gotovo jednoglasno (prema zvaničnoj evidenciji sa izuzetkom dvojice poslanika vladajuće partije, dok su polanici nacističke partije bili kvazi-prisutni tokom glasanja) izglasao amandman koji je predložio ministar pravde. Taj amandman se odnosi na zatvorenike/ce – one koji/e su osuđeni/e i one koji/e su optuženi/e i čekaju na suđenje – koji/e imaju pravo da studiraju na visokoškolskoj ustanovi koja se nalazi u istom regionu kao i državna ustanova u kojoj su zatočeni, ali im nije odobreno obrazovno odsustvo iz zatvora kako bi regularno pohađali nastavu. Amandman precizira da svaki/a takav/a zatvorenik/ca mora uspešno pohađati 1/3 časova i laboratorijskih aktivnosti u jednom semestru akademske godine kroz program učenja na daljinu i tek onda mu/joj može biti odobreno korišćenje obrazovnog odsustva uz nošenje narukvice za elektronski nadzor kako bi fizički prisustvovao/la časovima. Ministar pravde je odredbu o elektronskom nadzoru uključio u poslednjem trenutku, vodeći računa o tome da se doda i stavka po kojoj nadležni disciplinski odbor (zatvorski savet) i dalje može odbiti zahtev zatvorenika/ce za obrazovnim odsustvima ukoliko taj odbor iznese neko “specijalno opravdanje” za negativnu odluku (pretpostavljamo, čak i ukoliko zatvorenik/ca završi tražene predmete učenjem na daljinu unutar zatvorskih zidina, pa i ukoliko prihvati nadzor narukvicom izvan zatvorskih zidina). Ovaj zakonski amandman se primenjuje na sve slučajeve kako osuđenih, tako i zatvorenika/ca koji/e čekaju na suđenje, a koji/e su lišeni/e studentskih odsustava (dakle, ne samo u slučaju Nikosa Romanosa). Ovom prilikom, gotovo sve političke partije imale su predizbornu korist od promovisanja daljih represivnih mera protiv zatvorenika i zatvorenica, ne propuštajući šansu da se busaju svojim demokratskim i humanitarnim profilom.

Nikos je okončao svoj štrajk, nakon 31. dana, ali se još uvek guši i bori za nekoliko dahova slobode. S obzirom na ishod, znajući da njegov zahtev još nije zadovoljen, zahtevamo ono što mu je odmah trebalo biti odobreno: obrazovna odsustva iz zatvora. Suprotno raspostranjenom osećaju “pobede”, smatramo da su osvojeni samo dragoceni život našeg druga i svest o tome da na svaku ucenu etatističkih lakeja treba da odgovaramo ne nekada u dalekoj budućnosti već sada, intenziviranjem svih oblika borbe protiv društva-zatvora. Čvrsto stojimo uz zatvorenike i zatvorenice u borbi i protiv sprovođenja upotrebe telekonferencije i elektronskog nadzora kao još jednog načina izolacije zarobljenika/ca od strane države/kapitala. Sada, više nego ikada ranije, solidarnost za zatvorenicima i zatvorenicama mora preći u ofanzivu svim neophodnim sredstvima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *