Category Archives: Represija

Meksiko: Pismo zatvorene anarhistkinje Amelije Trudo

solidarnost-amelija-falon-karlos
Protiv svih autoriteta…Sloboda za Falon, Karlosa i Ameliju.
Zapalimo zatvore (A)…država i kapitalizam su jedini teroristi.

Zatvor Santa Marta, Meksiko, 23. februar 2014.

U večernjim satima 5. januara 2014., uhapšena sam zajedno sa mojim drugovima Falon i Karlosom zbog navodnog napada na kancelariju Federalnog sekretarijata komunikacija i transporta Meksika, kao i prodavnicu automobila kompanije Nisan. Prozori su razbijeni, a molotovljevi kokteli ubačeni unutar ministarstva (u zavisnosti od toga šta kažu dokazi), kao i unutar novih automobila Nisanovog salona. Šteta je procenjena na više od 70,000 pezosa (više od 3,800E) u ministartstvu, odnosno 100,000 (više od 5,500E) u salonu.

I zaista, ja sam anarhistkinja i živim u Montrealu, Kanada. Putovala sam u Meksiko, a sada je moj put prolongiran na neko vreme.

Nakon što smo uhapšeni  zaključali su nas na 96 sati, a zatim  – bez izvođenja pred sudiju – prebacili u Savezni centar Arego. Bili smo zarobljeni 40 dana. U ćeliji, 23 časa dnevno, sa jednom cigaretom dnevno i 10 minuta za pušenje; 3 obroka dnevno, ali svaki put sa samo 10 minuta za jelo, bez razgovora; nije dozvoljeno imati olovku; 9 minuta telefonskog razgovora dnevno…Ukratko, bilo je to dugo čekanje i nije bilo ničega drugog do meksičkih “telenovela” koje su se po ceo dan vrtele na TV-u. Srećom, naše prijateljice i prijatelji su nam poslali neke knjige! Hvala, ne znam kako bih preživela bez njih.

Četrdesetog dana je Generalni tužilac Republike (PGR – federalni) prebacio dokumenta u vezi sa našim slučajem državnoj policiji (PGJ) zbog toga što nisu imali dokaza da nas optuže za federalno krivično delo. Tako, od 17. februara 2014. Falon i ja se nalazimo u Državnom zatvoru za žene “Santa Marta” u Meksiko Sitiju, u koji smo prebačene, a Karlos se nalazi u Državnom zatvoru za muškarce “Orijente”, na nekih 20 minuta od nas. Ovo mesto je mikro-društvo okruženo betonom i bodljikavom žicom, ali gde – unutar zidina – možeš raditi ono što želiš. Continue reading Meksiko: Pismo zatvorene anarhistkinje Amelije Trudo

Atina: O 12. februaru 2012.

Bilo je nezamislivo verovati da se noć sa hiljadama tela, dimova i urlika, neće nastaviti. A ostavila je mnogo toga za razmišljanje. Sukobi koji su se satima vodili na ulicama Atine možda nisu bili dovoljni da se spreči usvajanje novog sporazuma o kreditiranju (drugi memorandum), ali su pokazali da je društveni otpor strahovito prisutan. Iz tog apsolutnog prisustva rođena su neka očekivanja, a mogućnosti otkrivene. Nad njim se, međutim, nalazila i sama sistematizovana represija vlasti zatečene i šokirane veličinom i kvalitetom socijalne eksplozije. Polje koje je te noći otvoreno bilo je, dakle, brzo okupirano mehanizmima anti-pobune, ostavljajući nam – čak i do danas – zadatak da osmislimo nove načine da ga ponovo okupiramo i povratimo.

Međutim, 12. februar 2012. je ostavio ne samo do danas neiskorišćeno društveno nasleđe  –  što na trenutke izaziva neprijatna i mehanholična razmišljanja, već i neke otvorene pravne bitke. Dana 2. aprila 2014., četiri osobe koje su uhapšene tog dana, a kasnije pritvorom kažnjene za primer (među njima i anarhista Vangelis Kailoglu) kao samo neki od stotina hiljada eksponenata pravednog socijalnog besa, ponovo će preći prag sudnice.

Zbog toga što ne zaboravljamo mesece koje su živeli bez slobode i represivni kontra-napad osmišljen da pređe preko njihovih leđa, bićemo tamo da ponovo izrazimo našu solidarnost. Ne zaboravljamo da su upravo oni kažnjeni ne samo za ono što se dogodilo te noći, već i sve mogućnosti koje je ta noć iznedrila.

Baš kao i tada, tako i danas izjavljujemo da smo saučesnici i saučesnice.

Solidarnost sa drugom Vangelisom Kailogluom kao i onima koji su optuženi u istom slučaju.

Suđenje će se održati u Apelacionom sudu u Atini, 2. aprila 2014. u 9h.

Drugovi i drugarice.

Izvor: Asirmatista via Act For Freedom Now

Zatvorenici i zatvorenice najavljuju protestne mobilizacije u grčkim zatvorima (24. mart 2014.)

zapalimo-zakone
Zapalimo zakone

Ovih dana, novi zakon Ministarstva pravde koji se odnosi na zatvore supermaksimalne bezbednosti i zabrane dopusta, dostupan je za javnu raspravu.

Prve nove mere ovog vladinog zakona već su objavljene u medijima.

1) Specijalna klasifikacija zatvorenika i zatvorenica u tri tipa (A,B,C). Svi zatvorenici i zatvorenice optuženi za pljačku ili iznudu, kao deo kriminalne organizacije, politički/e zatvorenici/e, svi koje smatraju “opasnim” i koji su osuđeni na više od 10 godina zatvora do doživotne robije, ili oni/e koji/e se bune unutar zatvora, biće klasifikovani/e u tip “C”.

2) Zatvorenici tipa “C” biće lišeni prava na dopust, a biće im ograničena i prava na posete i telefonsku komunikaciju sa rodbinom.

3) U cilju izolovanja zatvorenika i zatvorenica biće izgrađene ćelije tipa “C” (u Domokosu, kao i u drugim zatvorima).

4) Policija dobija stalno mesto u zatvorima (pretresi ćelija, transfer zatvorenika i zatvorenica unutar zatvora, itd.) sa tajnim nadležnostima i ovlašćenjima koja nisu navedena čak ni u vladinom službenom glasniku.

Očigledno je da vlada priprema grčku verziju zatvora Gvantanamo. Sa pravosudnim sistemom u kome se nameću razorne kazne a princip proporcionalnosti je rasturen,  Grčka se već bori za prvo mesto po pitanju višegodišnjih i doživotnih zatvorskih kazni. Continue reading Zatvorenici i zatvorenice najavljuju protestne mobilizacije u grčkim zatvorima (24. mart 2014.)

Bern, Švajcarska: Antifašisti i antifašistkinje na oprezu

Nema prostora za naciste i nacionaliste.
Nema prostora za naciste i nacionaliste.

Rastući trend prema desnici u Švajcarskoj je nedopustiv: ksenofobične i rasističke ideologije jačaju. Nakon prihvatanja “incijative protiv masovne imigracije”, zakleti neonacisti izašli su na ulice Zoloturna, a 29. marta horor-savez koji čine pristalice desničarske populističke partije SVP/UDC (Švajcarska narodna partija/Demokratska unija centra), patriote i neo-nacisti planiraju protestovati u Bernu protiv navodne “meke pravde” i “za oštrije kažnjavanje stranaca”. Organizator ovog rasističkog skupa je “Stopp Kuscheljustiz” (Stop mekoj pravdi”) – savez rasista, nacionalista, desnih konzervativaca i neo-nacista. Antifašisti i antifašistkinje su 2013. godine blokirali/e njhiovu mobilizaciju u Bernu.

Antifašisti i antifašistkinje su najavili/e okupaciju Saveznog trga (Bundesplatz) pre nego vajne patriote budu u mogućnosti da na tom mestu šire svoju propagandu. Oni su pozvali ljude da se pridruže ovoj blokadi i spreče javni nastup ovih nazadnih ksenofoba u Bernu.

Najavljeni antifašistički otpor je na kraju i postigao važan cilj: šljam iz “Stopp Kuscheljustiz” otkazao je svoj skup. Zbog toga okupacija Saveznog trga više nije neophodna i neće se desiti. Ipak, antifašisti i antifašistkinje će tokom dana biti na oprezu.

Izvori: Bern remains Nazi-free, RAGE-Antifascist Network Geneva, Antifa Bern

Korunja: Panduri iselili skvot

korunja-skvot-socijalni-centar-palavea

U utorak 25. marta 2014., brojne policijske snage iselile skvotirani socijalni centar Palavea u gradu Korunja na severu Španije. Na desetine policijskih vozila za suzbijanje demonstracija, uz podršku vozila “Civilne garde”, napalo je zgradu oko 7.30h, okončavajući tako tri godine samoupravljanja, posvećenosti i pobune. Tokom operacije, u zgradi se nalazila i spavala samo jedna osoba – žena koja je u skvotu pronašla utočište nakon što je, pre nekoliko meseci, izbačena iz svoje kuće .

Skupština skvotera pozvala je na demostracije protiv iseljenja u subotu 29. marta u 19h kod Obeliska.

Istanbul: Na dan sahrane Berkina Elvana

Berkin Elvan je u junu 2013. pretrpeo tešku povredu glave nakon što ga je policija pogodila patronom suzavca; umro je 11. marta 2014. Dečak je sahranjen 12. marta na groblju Ferikoj u istanbulskom okrugu Šišli. Berkin je, dok je bio u komi, napunio tek 15 godina.

Policija je napala ogromnu masu ljudi koja je, na dan Berkinove sahrane, protestovala u Šišliju.

istanbul-otpor-berkan-elvinTokom otpora nakon sahrane, u naseljima Pangalti i Kurtuluš, uništavane su banke, a kancelarije vladajuće “Stranke pravde i razvoja” (AKP) demolirane su i zapaljene.

istanbul-otpor-berkan-elvin-2http://www.youtube.com/watch?v=1tbD5TCg71I

Tokom iste noći,  u atinskom naselju Eksarhija – na mestu gde je u decembru 2008. ubijen petnaestogodišnji Aleksis Grigoropulos, došlo je do okupljanja u znak sećanja na Berkina; slogan na pločniku glasi:

Berkin Elvan, 15 godina, mrtav, ACAB
Za braću i sestre koji su nas napustili suviše rano (A)

eksarhija-berkan-elvin

Istanbul: Pokušaj skvotiranja u Bešiktašu

besi

U subotu popodne, 22. marta 2014., grupa od skoro 50 ljudi iz anarhističkog miljea i različitih levih tendencija okupilo se u centralnom delu Bešiktaša (na evropskoj strani Istanbula) u pokušaju da zajednički okupira bivšu grčku školu koja se nalazi u blizini, a koja je već decenijama prazna. Aktivisti su nameravali da prostor oslobode i pretvore ga u nekomercijalni društveni centar.

Njihov pokušaj je naišao na negativne reakcije konzervativnih stanovika, ali i direktnu fašističku agresiju – fašisti su nosili drvene palice i maltretirali grupu čim je ušla u zgradu. Policija je takođe požurila na mesto dešavanja i, naravno, odmah stala na stranu fašista tražeći od aktivista da napuste zgradu. Fašisti su na kraju ipak potisnuti. Međutim grupa je odustala od prostora nakon što se vlasnik kuće pojavio niotkuda sa iznenadnim velikim planovima za zgradu…

Nema izveštaja o povređenima ili pritvorenima.

Drezden: Represija vreba sa svih strana, pa tako i mi

family

Noć sreda 12. mart na četvrtak 13. marta 2014.; administrativni centar okruga Blazevic u gradu Drezdenu napadnut je kamenjem pri čemu je razbijeno dosta prozora. Ovu akciju treba shvatiti kao izraz solidarnosti sa demonstracijama protiv represije koje su zakazane za 22. mart 2014. u Berlinu. Represivne državne strukture su veoma duboko i dugo ukorenjene. Vreme je da se protiv njih borimo svim raspoloživim sredstvima.

Zbog toga, ovog vikenda, od Drezdena do Berlina: oslobodimo našu mržnju prema represiji!

Nemačka: Napad na konzulat Čilea u Hamburgu

Sloboda zatvorenicima i zatvorenicama
Sloboda zatvorenicima i zatvorenicama

U noći 15.3.2014. kamenicama je napadnut konzulat Čilea u ulici Hiršgraben 30, u Hamburgu; izraz solidarnosti sa pobunjenicima koji se, u čileanskim noćima, bore na ulicama i iza rešetaka!

Sebastijan Overslui je među nama!

Dana 11. decembra 2013. anarhista Sebastijan Overslui ubijen je od strane obezbeđenja tokom pljačke banke u Santjagu, Čile; komadić normalnosti u svetu u kome imovina i novac vrede više od života. Neka se bes i bol pretvore u otpor!

Alfonso Alvijal i Hermes Gonzales NA ULICI!
Alfonso Alvijal i Hermes Gonzales su uhapšeni istog dana i optuženi za pljačku koju su izveli sa Sebastijanom. Solidarnost sa njima!

Tamara Sol Farijas Vergara NA ULICI!
Tamara Sol Farijas Vergara je zatvorena i optužena; optužena je da je pucala i ranila čuvara banke u znak odmazde zbog ubistva Sebastijana Oversluija! Snage i solidarnosti za Tamaru!

Sloboda zatvorenicima!
Živela Anarhija!

Santjago, Čile: Pismo porodice Tamare Sol Farijas Vergara

pismo_porodice_tamare_sol_vergara

Drage prijateljice i drugarice, dragi prijatelji i drugovi:

Naša voljena Tamara Sol je u zatvoru.

Brzinom osvetničke munje, kao i uvek kada osuđuju siromašne ili subverzivne, sudija sistema, Paola Robinovič, namerava osuditi Tamaru na kaznu od 10 godina i jednog dana do doživotne robije, optužujući je za “teško razbojništvo” (robo calificado) – najtežu odredbu čileanskog kaznenog sistema, uz objašnjenje da je Tamara Sol opasnost po društvo. Društvo koje je tako metodično građeno na nenormalnoj nejednakosti između nekolicine neizmerno bogatih i mnogih neizmerno siromašnih; društvo koje je militarizovano stotinama policajaca na njegovim ulicama i posebno na periferiji, koji maltretiraju omladinu u naseljima siromašnih (poblaciones) uz ovlašćenja da ih prebijaju, lažu, nameštaju, hapse, pretresaju kuće, ubijaju, špijuniraju, fotografišu… društvo koje je jedno “veliko tržište”, društvo koje je ponosno na individualizam koje je stvorilo, ponosno na mediokritete koje stvara, društvo u kome komunikacioni mediji izveštavaju samo o poznatim ličnostima ili zločinima iz strasti. Sudija je, braneći to društvo, odlučio da Tamara Sol tokom isražnog perioda (koji inicijalno traje 60 dana) mora ostati u zatvoru San Miguel, u modulu visoke bezbednosti. U takvom kaznenom modulu, u dvorište se izlazi samo na pola sata…ili su možda po ceo dan zaključani u kavezu.

Brzina kojom je sudija izrekao kaznu sasvim je suprotna onoj kada osuđuju nekoga u uniformi, nekoga ko uprkos ubistvima i zloupotrebi moći protiv omladine i drugih stanovnika naselja siromašnih, mirno živi u svom domu. Mi smo u slučaju ubistava naše dece, Eduarda i Rafaela, više od 20 godina čekali da pravda bude izrečena, a kazna je bila veoma mala; samo sedam godina za ubistvo dvoje ljudi uz hapšenje koje je prošlo bez prisustva ijednog medija, bez prikazivanja lica ubica, bez lisica na rukama i koje su poslali u hotel sa pet zvezdica Punta Peuko. Niti je takav poletni duh primećen kod sudija u slučajevima suđenja lopovima belim okovratnicima kada je i novac bio u igri, i sve odvija glatko, sve se odvija tiho.

Želimo da vam kažemo da je Tamara Sol relativno dobro (koliko to može biti kao zatvorenica). Njen moral je snažan i visok, ona je dostojanstvena i hrabra žena koja je stavila direktan izazov pred nas i njenu porodicu; mi smo kukavice koje nikada ni za korak neće izaći iz ovog prokletog sistema, koje se povinuju zbog mrvica; za nas nikada neće biti “pravog trenutka” niti ćemo imati “neophodna sredstva”; postavili smo tempo i zadali poneki iznenadni udarac, ali ništa što razbija ovu smrtonosnu rutinu u kojoj smo zaglavljeni.

Strahovito smo tužni što je naša devojčica, koju jako volimo, ta koja je zatočena. Ali smo takođe i ponosni jer je već žena i zato što je pokazala ogromnu hrabrost u svom životu.

Žena koja nas je stavila pred duboki izazov da ne ostanemo saterani u ćošku ovog sistema, prilagođavajući naše živote njegovom diktatu, navikavajući se na ubistva drugarica i drugova, utamničenja borbene omladine, stalne krađe koje se nad nama kao ljudima dešavaju u svim sferama – od krađi našeg svakodnevnog života do krađe naše zemlje, naših okeana, naših bogatstava, našeg drveća.

Potrebna nam je snaga, drugarice i drugovi, potrebno nam je vaše iskreno i nesebično prijateljstvo koje ste nam uvek pružali.

Naš je put već odavno jasan i ne možemo ostati mirni nadajući se da će drugi raditi ono što je trebalo da nastavimo da radimo… DA DUBOKO VOLIMO IDEJU SLOBODNOG I BRATSKOG DRUŠTVA I GRADIMO GA VELIKIM I MALIM AKCIJAMA, NE SAMO U RAZGOVORIMA VEĆ SVIM OBLICIMA BORBE I U SVAKOJ SFERI NAŠEG POSTOJANJA.

Tamara Sol, kćerko, unuko, sestro, volimo te svom snagom.

Tamara Sol, borbena drugarice, divimo se tvojoj hrabrosti. Sa tobom smo.

Tamara Sol, uvek ćemo biti uz tebe, nikada nećeš biti sama.

Tamara Sol “nebo se ogleda u okeanu, i tek tada pogledaj u mesec”. Strpljenja, strpljenja, strpljenja, ljubavi.

Želimo da se zahvalimo svima onima koji su došli u naš dom da nas posete i koji su odmah pokazali svoju brigu, kao i onima koji su pokazali svoju solidarnost šaljući stvari koje su Tamari Sol potrebne u zatvoru.

Zahvaljujemo se i ženama koje su je prihvatile na tom mračnom mestu i s ljubavlju podržavale.

Takođe se zahvaljujemo onima koji nisu bili sa nama i koji su nam svojim stavom pokazali da se ne slažu sa Tamarom Sol i tako nam jasno pokazali na koga možemo računati sada i u budućnosti.

Ana Vergara Toledo, Luisa Toledo Sepulveda, Manuel Vergara Meza
Vilja Fransija, 3. februar 2014.

Izvor: War On Society

Ruf, Atina: Kampanja solidarnosti za podršku potpunom prigovaraču savesti M. Tolisu

xupoluto-tagma_ioannina
U petak, 14. marta 2014. na vojnom sudu će se održati suđenje potpunom prigovaraču savesti Mihalisu Tolisu. Suđenje će se održati u Rufu, Atina i toga dana biće suđenje broj jedan.

Drug Mihalis je član našeg kolektiva “Bosonogi bataljon” (Ksipolito Tagma), i nepokoran je od 4. maja 2011. godine. Razlozi zbog kojih odbija da bude regrutovan su javno predočeni u tekstu koji potpisuju još tri potpuna prigovarača savesti iz Janine i Soluna. Tekst je predat kancelariji za regrute u Janini. Zbog odbijanja da služi vojsku, prilikom hapšenja 3. juna 2013, od strane nadležnih poreskih organa propisana mu je kazna od 6000 evra. Nakon dva dana provedena u zatvoskoj ćeliji u Atini, oslobođen je na neodređeno vreme, do dana suđenja. Suđenje je inicijalno bilo zakazano za 23. januar 2014, ali je odloženo za 14. mart 2014.

Ovo suđenje smatramo važnim iz dva razloga:

  1. To je prvo suđenje članu “Bosonogog bataljona”.
  2. Suđenje je rezultat procedure in flagrante delicto (uhvaćen na delu), veoma osvetničke prakse vojne države, koja na ovaj način pokušava da stane na put budućim vojnim beguncima.

Ovom kampanjom kolektiv “Bosonogi bataljon” saziva veliko okupljanje ispred suda i pokreće prikupljanje finansijske pomoći za troškove suđenja. Poziv je upućen svima koji žele da deluju u skladu sa svojim mogućnostima.

***

Ne računajte na nas!

Rekli su nam: “Rat mora ići do kraja kako bi sutra naš mir bio stabilan. Stoga, smatraćemo da su ove reči naše. Nastavićemo sa klasnim ratom do kraja, kako bi konačni mir bio trajan, stapanje klasa, pravi mir među ljudima.”

 Uvodni govor na Međunarodnoj konferenciji veterana i vojnih žrtava
Ženeva, 3. april i 1-2. maj 1920. godine

 

Dolazili su u naše kuće tražeći nas. Doneli su i zvanični dokument sa spiskom naređenja. Sa pečatima, vojnim obeležjima, kodiranim naimenovanjima prepunim potpisa gospodara rata. Obavestili su nas da imamo dužnost prema zemlji, naciji i rasi; dužnost da branimo sve što je sveto. Da bez daljnjeg odlaganja obučemo uniforme i da konačno postanemo ljudi, da konačno postanemo vojnici.

U vreme drevnih gradova-država, robovi nisu težili za ratom. Niko ne bi ni pomišljao da zadatak odbrane i ekspanzije interesa grada-države stavi u ruke robova. Robovi nisu imali razloga da se bore i da brane interese svojih gospodara, to je tada bio zdrav razum. Štaviše, imali su mnogo razloga da protiv njih ustanu. Stoga, veoma mudro, u ono vreme robovima niko ne bi poverio koplja. No, vi ste ovo ispretumbali naglavačke! Na nas ste prebacili obavezu da se borimo umesto vas; da ubijamo jedni druge, mi – savremeni robovi širom sveta, dok zadovoljstvo ubiranja plodova našeg krvarenja zadržavate za sebe. Izvanredna inverzija! Zaslužujete da vam se čestita! Ali tome treba stati na kraj.

Mi, dole potpisani, smo davno postali svesni položaja koji imamo u ovom svetu, koji uporno nazivate “civilizovanim” i koji mi uporno pokušavamo da srušimo. Savršeno nam je poznata činjenica da vrednosti poštovanja zakona i reda koje vojni mehanizam štiti, nisu ništa drugo do čuvanje besprekorne funkcije veze odnosa između moći i dominacije, koja reprodukuje eksploataciju, represiju, smrt i bol za nas koji smo “tamo dole” i bogatstvo, privilegije i uživanje za sve one koji su “gore”. Takođe, dovoljno dobro znamo da se za raspodelu bogatstva koje mi proizvodimo, vi otimate između sebe, kao hijene oko leša; i da u igri raspodele bogatstva, suparnike eliminišete tako što jedni druge proždirete postrojavanjem vaših armija. Najsramnije je što od nas zahtevate da se međusobno ubijamo, postajući vaše armije, kako biste sebi osigurali neograničeno pravo na raspodelu bogatstva koje smo mi proizveli. U svakom slučaju, zahtevate naše živote kako biste obezbedili svoje bogatstvo, obmanjujući nas lažnim, šarenim perlama.

Vi, gospodari ovog sveta, zajedno sa vašim saveznicima morate da branite bogastvo i pravo na vlasništvo, da branite i širite interese i uticaje, da pecate preduzetničke prilike, da osvajate izvore bogatstva, da čuvate nacionalnu, perifernu i/ili hipernacionalnu dominaciju, da umnožavate poslovne projekte i banke, da eksploatišete ljudski rad i da pustošite ljudske živote. Šta mi koji smo eksploatisani imamo zajedničko sa vašim ciljevima? Šta nas od svih ovih ciljeva ujedinjuje u vašem taboru? Koji interesi će nas postrojiti rame uz rame? A koji među ovim interesima će nas približiti ciljevima potpune ravnopravnosti, slobode i okončanja ekspoloatacije ljudi?

Elem, šta ste očekivali? Da poverujemo da smo saveznici samo zato jer smo slučajno rođeni na istom parčetu zemlje kao i vi? Da sve što je izvan polja vaše dominacije doživljavamo kao neprijateljsko? Da iskazujemo mržnju za sve što nam podmetnete kao strano? Da ćemo vas braniti od vaših neprijatelja u polju vaše inter-kapitalističke konkurencije? Jeste li očekivali da ćemo vas gledati kao “naše ljude”, “Grke sa kojima delimo sudbinu”, “saborce” koji će u zajedništvu braniti našu “naciju bez brata” zato što ste nas naslino pokrstili, kastrirali u vašim školama, hipnotisali vašim televizijama, istesali nas unutar vaših nuklearnih grčko-pravoslavnih porodica, ukalupili nas u okviru vaših rodnih i rasnih segregacija, nacionalno nas animirali na vašim paradama, napunili nas navodnom superiornošću vaše civilizacije i smorili nas vašim glasačkim kutijama? Ako ste očekivali da ćemo se pretvoriti u vašu robu, da ćemo ići naokolo puštajući krv na svakom uglu planete Zemlje, znajte da ste omanuli. Omanuli ste, jer smo uspeli da ostvarimo društvenu intuiciju i klasnu svest. Nemamo ništa zajedničko sa derikožama naših života i snova, unutar i preko granica – nemamo ništa zajedničko sa vama.

Naprotiv, mnogo sličnosti delimo sa onima koji su u ovom svetu eksploatisani, sa onima prema kojima ste pokušali da nam usadite mržnju zato što su drugačijeg porekla i religije, zato što govore drugačiji jezik itd. Nasuprot vašem nacionalističkom otrovu nudimo međunarodnu solidarnost, zajedničku borbu svih eksploatisanih protiv gospodara ovoga sveta. Sabotiranje lokalne ratne mašinerije sastoji se od našeg sopstvenog doprinosa ovoj međunarodnoj borbi.

Prigovaramo ulozi radnika na vašem stroju za ubijanje koji pruža usluge čuvanja vaših interesa unutar i izvan zemlje koju nazivate grčkom državom.

Prigovaramo postajanju topovskim mesom.

Prigovaramo postajanju ciframa u geo-strateškim podelama prilikom potpisivanja “mirovnih” / “ratnih” sporazuma.

Prigovaramo učestvovanju u jednom od najosnovnijih državnih mehanizama uspostavljenom radi učvršćivanja i reprodukcije postojećih odnosa dominacije i eksploatacije.

Prigovaramo služenju varvarizmu i drugim zverstvima ovog sveta, kako putem povećane militarizacije svakodnevnog života u periodima “mira”, tako i putem našeg učestvovanja u raznoraznim nacionalnim ekspedicijama čišćenja, genocida, silovanja, unuštavanja i ubijanja u periodima “rata”.

Prigovaramo doprinošenju mračnoj budućnosti bilo kojem klasnom bratu ili sestri koji su slučajno rođeni izvan polja dominacije naših “sunarodničkih” klasnih neprijatelja.

Prigovaramo čuvanju granica i domovina, kada jedina stvar kojoj služe jeste podela ljudi.

Ujedinjujemo naše glasove sa hiljadama drugih potpunih prigovarača savesti unutar i izvan grčke, koji su se borili, i još uvek se bore, protiv militarističkog varvarizma čak i pod mnogo težim okolnostima od ovih kojima smo mi trenutno izloženi.

Stoga, ne računajte na nas!

Ili bolje rečeno, ako treba da računate na nas, to je jedino sledeće:

računajte na nas kao na vaše socijalne i klasne neprijatelje.

Alexis Kosmas / Vangelis Zikos / Michalis Tolis / Chrisanthos Stathas
Solun – Janina / septembar 2011.

Rusija: Nepoznati maskirani ljudi kidnapovali i ozbiljno povredili anarhiste iz Petrozavodska

Solidarnost protiv represija u Rusiji
Solidarnost protiv represija u Rusiji

Nepoznati ljudi sa maskama na glavama kidnapovali su i ozbiljno povredili anarhiste/anarhistkinje organizatore/ke demonstracija “Protiv rata u Ukrajini” u Petrozavodsku.

Dana 9. marta u Pertozavodsku je trebalo da se održe, zajedno sa tradicionalnom akcijom “Hrana ne oružje”, demonstracije “Protiv rata u Ukrajini” za mirno rešenje napete situacije i sprečavanja nastavka krvoprolića.

Tokom večeri 8. marta desio se napad na dvoje organizatora demonstracija i njihovog/njihovu prijatelja/prijateljicu. Dva automobila su se zaustavila, a desetak krupnih ljudi sa maskama na licima odmah je započelo napad. Urlali su “Vi jebeno želite da naš Krim date Banderinim ljudima?”, “Naučićemo vas kako se protestuje ***” i tako dalje. Nakon brze ali stručne egzekucije napadači su se vratili u kola i odvezli.

Sledećeg jutra, dok su napuštali kuću nakon kuvanja hrane za “Hrana ne oružje” pola sata pre demonstracija, četvoro učesnika/učesnica akcije i demonstracija ponovo je napadnuto od strane neidentifikovanih maskiranih osoba; ponovo su ih pretukli, a zatim ugurali u dva automobila i odvezli u nepoznatom pravcu. Kasnije se saznalo da su odvedeni u šumu koja se nalazi na nekih 40-45 kilometara od grada. Napadači su im tokom vožnje govorili da ih vode da iskopaju sebi grobove, a sve vreme su ih tukli i zlostavljali. Nakon što su stigli do šume, na različitim mestima su izvodili jednu po jednu žrtvu (svaku je pratilo 3-4 maskiranih ljudi), ponovo uz prebijanja i zlostavljanja. Koristili su policijske pendreke i lance umotane u polietilen. Napadači su pretili sakaćenjem ili ubistvom.

U međuvremenu, na demosntracijama su se pojavili neki nepoznati ljudi sa provokativnim natpisima nebitnim za temu demonstracija koji su fotografisali ljude i potom pobegli, pa je postalo jasno da je razbijanje demonstracija bilo planirano. Učesnici/učesnice dešavanja, kao i drugi/e društveni/e aktivisti/aktivistkinje veoma imaju razloga da strahuju za sopstvenu, kao i bezbednost svojih najmilijih.

Molimo vas da podelite ovu informaciju.

Izvor: Autonomna akcija

Pariz: Solidarno čekićanje

zapalimo zatvore

U noći između 19. i 20. februara 2014. napali smo kuće pravde i zakona (MJD) koje se nalaze u ulici Bušri (predgrađe Sen Deni), Bernar i Mazoje (predgrađe Obervilije) kao i ulici Bison Sen-Lui (10. pariski arondisman). Na sve tri su razbijeni prozori. U ulici Bison Sen-Lui, na fasadi kancelarija, ispisali smo slogan “jebeš pravdu”. Jer, generalno, pravda svakodnevno uništava naš život i zbog toga što je pobuna u centru za pritvor imigranata u Vensenu ugušena 14. februara (dvoje privedenih je zatvoreno)*, a kasnije tog dana dvoje drugova je poslato u zatvor** zbog jer su svoju solidarnost sa pobunjenicima izrazili izvan zidina kampa za pritvor. Zbog toga smatramo da nijedan napad od strane pravosudnog sistema ne sme proći bez odgovora.

Sloboda!

* Nakon pobune u Vensenu dvoje privedenih imigranata osuđeno je na više od 2 meseca zatvora (jedan od njih je dodatno dobio dva meseca uslovne zbog odbijanja da da DNK).

** Dvoje drugova je pušteno u utorak 25. februara nakon što su 10 dana proveli u zatvoru Fleri-Meroži. Oni se nalaze pod sudskim nadzorom baš kao i troje drugih drugova/drugarica koji/e su privedeni/e istom prilikom. Suđenje im je zakazano za 24. mart 2014.

Turska: Anti-vladini protesti 25. februara 2014. u Kadikoju, Istanbul

Demonstracije su počele oko 19h. Na hiljade ljudi se okupilo oko skulpture bika u Kadikoju. Demonstranti su blokirali put na nekoliko časova. Na jednoj strani ulice nalazila su se dva TOMA (anti-protestna vozila), a sa druge strane panduri; razvijen je veliki transparent na kome je pisalo “ostavka vlade”. Više demonstranata nalazilo se u pešačkoj ulici Baharije. Neki od demonstranata, uglavnom komunisti i kemalisti, napustili su područje demonstracija posle nekoliko sati. Komunisti su krenuli ka kancelarijama svoje partije, dok su se kemalisti vratili svojim srednjeklasnim kućama. Pre nego su otišli, barikade duž ulice Baharije već su bile u plamenu. Područje je bilo prepuno ljudi. Umesto da se svi zajedno okupe i marširaju u jednom smeru, demonstranti su se rasporedili duž ulice Baharije. Na mnogim različitim tačkama duž i oko ulice Baharije zapaljene su barikade. Prozori banaka su razbijani, bankomati oštećeni. Poruke protiv korumpiranog Tajipa i njegovog sina ispisivane su na zidovima, izlozima prodavnica i bilbordima. (Protest je izbio kao odgovor na telefonski razgovor od 17. i 18. decembra 2013. između turskog premijera Tajipa Erdogana i njegovog sina Bilala koji je procurio u javnost, izgleda o tome gde sakriti ili kako se otarasiti prljavog novca.

U isto vreme narednog dana (26.2.2014.) na Taksimu su održane još jedne demonstracije.

Lokalni izbori u Turskoj biće održani 30. marta 2014.

Neke osnovne informacije:

Trenutno se vodi rat između dve sile koje su udružile svoj autoritet kako bi formirale vladu. Te dve sile su vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) Redžepa Erdogana i Cemat Fetulaha Gulena. Cemat je religijska grupa koja se tajno organizovala, najpre u studentskim domovima. Širom Turske su otvorili mnogobrojne “deršane” (privatne ustanove u kojima učenike pripremaju za različite ispite). Cemat je, takođe, mnoge škole i univerzitete ostvorio širom sveta, naročito u turskim zemljama u Srednjoj Aziji i muslimanskim zemljama u Africi. Ukratko, ta grupa mladima u ovim zemljama ispira mozgove i stvara radnu i intelektualnu snagu za svoju imperiju. Cemat je potom postavio svoje ljude na ključne pozicije (asignacione i obaveštajne) u policijskim organizacijama. Do trenutka kada je to turska državna policija shvatila već je bilo kasno. Pokušali su da ih se otarase ali bezuspešno. Cemat je dobro organizovan i oko muslimanskih kompanija. Takođe je imao tajnu podršku američke vlade, nekih drugih ustanova i NVO. Postao je supersila koja može uticati ne samo na incidente u Turskoj već i na Bliskom istoku; jedna od tajnih ruku imperije, i to veoma moćna. Redžep Tajip Erdogan i njegova banda su postali vladari Turske tako što je Cemat na izborima podržao AKP. Veoma dobro su se slagali tokom deset godina. Osnovali su mnoge firme i zajedno zaradili neverovatne količine novca. Kako je jačao, Cemat je postajao sve vidljiviji. Erdogan je zatim iz dana i u dan postajao sve veći megaloman zaboravljajući koliko moći duguje Cematu. I počeo je raditi stvari koje bi na kraju štetile Cematovoj mreži. Spor je prvo izbio na videlo u incidentu sa pomoćnikom sekretara Nacionalne obaveštajne organizacije (MIT) Hakanom Fidanom (okrivljen za curenje informacija Izraela ka Iranu). Zatim je okupiran park Gezi. Cemat je verovatno video da mu je hegemonija ugrožena. Erdoganova “Partija pravde i razvoja” insistirala je potom na novom zakonu o zatvaranju deršana. Bio je to još jedan znak nelojalnosti Tajipa Erdogana prema Fetulahu Gulenu pošto su deršane bile jezgro u kojem je Cermat cvetao; deršani su bili Cematovi organi za regrutovanje. Taj novi zakon AKP predstavljao je kap koja je prelila čašu. Cemat je furiozno reagovao i započeo svoju operaciju: mnogi političari i biznismeni iz vrha okrivljeni su za korupciju i prevedeni. Ergodan je reagovao tako što se otarasio mnogih starešina i šefova u policijskoj agenciji.

Dana 16. decembra 2013. bivši fudbaler poslanik Hakan Šukur podneo je ostavku u AKP-u. Sutradan je pokrenuta Cematova operacija. Objavljena su dokumenta o korupciji. Sinovi nekih ministara su privedeni kao i biznismeni bliski AKP-u, vršeni su pretresi kuća u kojima su pronađeni milioni u kešu. Deo novca je bio skriven u kutijama za cipele, pa su tako kutije za cipele postale simbol njihove korupcije. Operacija je nastavljena i u narednim danima. Dana 21. decembra, kemalisti su protestovali u mnogim gradovima na poziv Unije turske omladine (TGB), ogranka Republikanske narodne stranke (CHP).

U kontekstu rata između AKP-a i Cemata, ljudi umorni i zgađeni i jednim i drugim sranjem, odlučili su da izađu na ulice su ljudi umorni i gladni od oba sranja odlučili su da izađu na ulice u decembru 2013.; ne da postanu predmet njihovog prljavog rata već kako bi pokrenuli borbu za slobodu.

Na hiljade ljudi se 22. decembra okupilo na skupu u Kadikoju. Poziv na odbranu grada od kapitala upućen je nedeljama ranije, ali su se pojavile vesti o korupciji tako da je protest pretvoren i u protest protiv korupcije. Policijas je napala demonstrante i pokušala da ih rastrea. Sukobi su izbili na ulicama Kadikoja.

U mnogim gradovima i različitim mestima Istanbula 25. decembra su održane demonstracije pod sloganom “ostavke vlade”. Najmasovnije su održane u Kadikoju. Masa je uglavnom bila podeljenja u dva bloka: napred su se nalazile nalazile anti-autoritarne grupe, LBGTT grupa i gradske akcione grupe, a pozadi Komunistička partija (TKP) i Republikanska narodna stranka (CHP). Prvi blok se zaputio ka mestu odakle je i krenuo (kod skulpture bika), a naredni blok se podelio i krenuo ka mestu u blizini trajekta. Kada je marš okončan, najavljen poziv grupe Taksim solidarnost. Deo demonstranata se razišao i otišao kući. Drugi ljudi su ostali kod statue bika, a jedna grupa je odmarširala do zgrade AKP-a. Policija ih je napala, a demonstranti su se vratili do skulpture bika. Preostali ljudi su se okupili oko njih i čitavom dužinom ulice Baharije podigli barikade. Masa nije bila dobro organizovana i morala se povlačiti niz ulicu Baharije. Sukobi su se nastavili do ponoći, a privedeno je 42 ljudi (šestoro privedenih je mlađe od 18 godina). Protesti su nastavljeni narednog dana na različitim lokacijama u Istanbulu.

Panduri su 27. decembra (video i, ii) napali ljude koji su se u manjim grupama okupljali pre demonstracija na Taksimu. Istog trenutka su izbili ulični sukobi. Panduri su blokirali trajekt stanicu u Kadikoju kako bi sprečili priključivanje ljudi sa anatolijske strane protestima na Taksimu.

Atina: Intervencija u znak solidarnost sa radnikom migrantom koga je pretukao šef

"Klasnom solidarnošću i organizacijom vodimo rat protiv šefova i fašista - Bazni sindikat konobara, kuvara i drugih radnika ugostiteljskog sektora"
“Klasnom solidarnošću i organizacijom vodimo rat protiv šefova i fašista – Bazni sindikat konobara, kuvara i drugih radnika ugostiteljskog sektora”

Imigrant je u bar-restoranu “SCHERZO” (koji se nalazi u Marusi severnom predgrađu Atine) radio pet meseci, više od 12 sati dnevno, 30 dana mesečno. Dnevnica mu je bila samo 10 evra. Pored pranja posuđa i generalno čišćenja, slali su ga na razne zadatke za potrebe posla, ali takođe i lične poslove poslodavca. Kao da to nije bilo dovoljno, šef Dimitris Tirologos dugovao mu je novac. Jednog dana, dok je perač posuđa/pomoćni radnik, čekao da dobije neke od neisplaćenih plata, šef ga je brutalno pretukao i čak mu ukrao ranac u kome su se nalazila lična dokumenta i novac. Radnik-imigrant je morao biti primljen u bolnicu gde je zadržan još tri dana. Uprkos svakodnevnoj eksploataciji i zastrašivanju na poslu ubrzo nakon što je pretučen prijavio je svog šefa inspekciji rada pozivajući se na svoje dostojanstvo kao radnika, i kontaktirajući društvene prostore i svoj bazni sindikat za hitnu solidarnost.

U subotu 22. februara 2013., kolektivi i bazni sindikati su izveli prvu intervenciju ispred bar-restorana “SCHERZO” Marusi. Protest je organizovano Atinski bazni sindikat konobara, kuvara i drugih radnika ugostiteljskog sektora u znak solidarnosti sa kolegom-radnikom, članom istog sindikata, koji je tu bio zaposlen i nedavno, pretučen zbog toga što je zatražio da mu se isplate zaostale zarade… Skoro dva sata više od 200 ljudi je uzvikivalo slogane, distribuiralo tekstove i pamflete, informisalo prolaznike i okolne prodavnice o incidentu. Ubrzo nakon okupljanja, demonstranti su održali protest i u naselju.

Kada šef podigne ruku na radnika/cu treba mu je odseći!

Atlanta, SAD: Sabotaža traktora za ZAD, No TAV i šumu Hambah

three-1024x722

U noći 22. februara, u rezervoar dva traktora koja se koriste u izgradnji novog tramvaja u Atlanti sipali smo smešu peska i vode.

Tramvaj je jedan od mnogih velikih razvojnih projekata koje je grad pokrenuo u poslednjih nekoliko godina kao deo generalnog plana revitalizacije centra grada. Znamo da taj plan samo znači još više policije i krovova nad glavom koji se ne mogu priuštiti.

Ovaj mali gest solidarnosti pružamo ZAD (Francuska), pokretu NO TAV (Italija) i okupaciji šume Hambah (Nemačka). Takođe želimo postali snage onima koji su pogođeni povećanim nadzorom ili represijom koje je novi razvojni projekat doveo u Atlantu.

Našu je akciju bilo lako izvesti. Nije bilo potrebno mnogo vremena da se isplanira ili usvoji, a sav materijal smo pronašli pored puta. Ne verujemo da gomilanje “akcija” pravi revoluciju, ali želimo da ohrabrimo sadašnje i buduće učesnike revolucionarnih borbi.

Srčano napred!

 

Atena (Grčka): Osuđen anarho-komunist Tasos Theofilou

Dana 7. februara 2014. anarho-komunist Tasos Theofilou osuđen je na 25 godina zatvora, premda je od početka negirao sve optužbe. Tročlani sud u Ateni donio je većinsku presudu (umjesto jednoglasne).

Tasos Theofilou oslobođen je teških optužbi za “osnivanje terorističke organizacije i pripadanje istoj” (odnosno za njegovo navodno pripadanje grupi urbane gerile, Zavjera Vatrenih Ćelija), za posjedovanje eksploziva i naprava (te su optužbe odbačene nakon što su suci utvrdili da nije nikada bio član ZVĆ), za krivotvorenje pet osobnih iskaznica, za korištenje vatrenog oružja i dva pokušaja ubojstva.

No ipak, ustanovljena mu je krivica za dvije optužbe: sudjelovanje u pljački, pokrivenog lica i suučesništvo u hotimičnom ubojstvu počinjenog pri svijesti. Utvrđena mu je krivica i za tri kaznena djela: nošenje vatrenog oružja, opetovano krivotvorenje (optužba se odnosi na vozilo pljačkaša) i primanje prihoda stečenih kaznenim djelom (vozilo za bijeg pljačkaša).

Drugim riječima, sud je odlučio da je Theofilou (mada nije član ZVĆ ili neke druge organizacije) sudjelovao u pljački banke na otoku Parosu u augustu 2012., ali da nije onaj tko je ubio Dimitrisa Michasa (građanina koji je pokušao zaustaviti pljačkaše u bijegu). Po riječima jednog od njegovih advokata radi se o odluci donešenoj na temelju jedne jedine indicije (diskutabilan uzorak DNK pronađen na šeširu koji je vjerojatno ispao jednom od pljačkaša). Barem je zahtjev za doživotnim zatvorom odbačen jer nije osuđen za teško ubojstvo…

Mnogi činjenice i dokazi iznešeni na sudu išli su u korist oslobađajuće presude (na primjer nijedan od očevidaca nije prepoznao Theofiloua tokom suđenja). Usprkos tome, kao što se već desilo u slučaju anarhističkog zatvorenika Babisa Tsilianidisa, i u ovom je procesu optuženik ocijenjen krivim isključivo na temelju DNK, koji je navodno pronađen na jednom pokretnom predmetu.

Prvostupanjski sud je naložio: 16 godina za pomaganje pri teškom ubojstvu, 15 godina za počinjenu pljačku, tri godine za krivotvorenje, dvije godine za nošenje vatrenog oružja (plus kazna od 5.000 eura) i dvije godine za primanje prihoda stečenog kaznenim dijelom; sveukupno 38 godina. Skupna presuda je 25 godina zatvora. Drug ima pravo na žalbu protiv ove presude, ali žalba ne odgađa istu, to jest mora ostati u zatvoru sve do idućeg suđenja pri žalbenom sudu (ali u međuvremenu može zatražiti prekid zatvorske kazne).

POTPUNO OSLOBAĐANJE I NEPOSREDAN OTPUST DRUGA TASOSA THEOFILOUA

Grčka: Odgovor na pretrese domova drugova u Ateni i Solunu

Prenosimo tekst sastavljen na Anarhističkoj skupštini za povezivanje borbi unutar društva zatvora (“Sasta”), u Solunu, glede nedavnih pretresa u kontekstu antiterorističke “operacije opkole”, koju je grčka policija raspirila protiv anarhističkih/antiautoritarnih pojedinaca, od 21. januara 2014.

U posljednje vrijeme, u Soluni i Ateni, panduri iz antiterorističkih snaga i državna sigurnost provalili su u domove boraca i u boravišta šireg prijateljskog miljea, na temelju tobožnje “anonimne prijave” za oružje i eksploziv, dok izjavljuju – za televiziju – da je ista operacija povezana s istragom za otkrivanje Christodoulosa Xirosa (osuđenog člana revolucionarne organizacije “17.novembar”, koji je nedavno pobjegao tokom zatvorskog dopusta). Izgleda da će navedene racije postati samo još jedan uobičajeni fenomen; samo u posljednjih mjesec dana pretreseno je 60 kuća, prilikom kojih je grčka policija odigrala pravi recital… Maskirani panduri zaposjedaju naše osobne prostore, obilaze naše kvartove i hapse naše drugove, sprovodeći antiterorističku “super operaciju”, kao što je već viđeno mnogo puta…

Na ovu se operaciju ne može gledati kao izoliranu akciju koja obuhvaća samo osobe iz anarhističkog miljea. Bili smo svjedoci sličnih poteza testiranih prije godinu dana, također na širokoj skali, pretresima domova stanovnika poluotoka Halkidike (sjeverna Grčka), koji se opiru rudniku zlata. I tada je također cilj države bio razoružati društvene reakcije i zaustaviti akciju unutar borbe.

Ovaj specifičan postupak može biti shvaćen samo kao isticanje snage Moći, koja cilja da obeshrabri i zastraši sve koji se opiru, koji su protiv Moći, i odabiru da ne ostanu uvučeni u režim porobljavanja koji nam autoritet želi nametnuti. Postupak srodan ostalim represivnim planovima države: osnovati zatvore maksimalne sigurnosti za revolucionare, ukinuti zatvorske dopuste i pooštriti pravne posljedice za borce, vodeći kemijski rat na prosvjedima, vodeći pogrome protiv useljenika, iseljavajući skvotove itd.

Ova “spektakularna” represivna operacija je ofenziva – ovaj put protiv anarhista – koja želi poslužiti kao primjer svima onima koji pružaju otpor državi i njenim mehanizmima, ali također i kao upozorenje svakome tko se namjerava suprotstaviti njenim naredbama.

U vrijeme kada naš svakidašnji život guše neprekidni rokovi na radnim mjestima, fakultetima, u školama, gužve u autobusima, redovi u javnim službama i marketima, i pokoravanje “željama” vladaoca, ne možemo zatvoriti oči.

U vrijeme kada naš svakidašnji život konzumira strah iz večernjih vijesti, hraneći se reklamama i antidepresivima, družeći se na on-line društvenim mrežama, zatvoren u konkretan kavez, smatrati se slobodnim je zaista alarmantno. Kao što je isto tako zabrinjavajuće priviknuti se na okove koje nosimo i ostati pasivan, gutajući društveno čiste percepcije koje nam prikazuju a da ih nisu ni prožvakali.

U naše vlastito vrijeme, kada je lice demokracije jasnije nego ikada, isto tako i potreba za borbom protiv demokracije postaje jasna. Potreba za djelovanjem i organiziranjem nas samih, držeći se na distanci od posrednika i hijerarhija, kako bi izgradili strukture otpora, zajednice samoorganizacije i solidarnosti u svakom kvartu, na svakom radnom mjestu, u svakoj školi i na fakultetu, u svakom zatvoru. Ne smijemo dozvoliti pandurima, fašistima, novinarima, cinkarošima i svakoj sorti lakeja da neometano vrše svoj posao.

Moramo uzvratiti, na svaki mogući način, nasilje koje svakodnevno sprovode nad našim životima.

Ne smijemo dozvoliti da se potpuno zasiti ono što nas jede.

SOLIDARNOST – SAMO-ORGANIZACIJA – ANARHIJA

Tarb, Francuska: Dvostruki napad zapaljivim napravama

Tarbu: Zgrada francuske armije
Tarb: Zgrada francuske armije
Zatvor u Tarbuu
Zatvor u Tarbu

Preuzimamo odgovornost za napad zapaljivom napravom na zgradu francuske vojske 27. decembra 2013.

Takođe preuzimamo odgovornost za napad na zatvor koji se desio 25. decembra 2013.

Oba napada su izvedena kao odgovor na međunarodni poziv i u znak solidarnosti sa 5 anarhista koji su uhapšeni u Barseloni; ali i u znak solidarnosti sa svom braćom i sestrama anarhistima koji su zatočeni u centrima za istrebljenje terorističkih država.

Ovim akcijama želimo da pokažemo francuskim fašistima da ulice više nisu njhove. Završena su vremena kada su mogli nekažnjeno ubijati.

Pozivamo sve naše da krvlju osvete smrt Klementa Merika.
Pozivamo sve naše da se organizuju i naoružaju.

Smrt državi
Smrt fašistima
Smrt kapitalizmu
Živela Anarhija
Živela sloboda

Saopštenje nismo izdali ranije iz bezbednosnih razloga.

GADI (Međunarodna grupa direktne akcije)

Preciznije:

– zatvor je napadnut zapaljivom napravom, kao i eksplozivnom napravom koja se nije aktivirala
– zgrada vojske je napadnuta napalmom i fosfatom

Grčka: Izjava Nikosa Romanosa na suđenju započetom 3.2.2014.

Namjera ove izjave je razjasniti naše nakane za vas i vaš sud.

Djela koja nisu udružena s riječima koje objašnjavaju njihov koncepcijski sadržaj dovode do konfuzije, kao što su i riječi koje nisu popraćene djelima samo prazna značenja neutralnih brbljarija.

Stojim ovdje kao vaš proglašeni i nepokajani neprijatelj. Ne molim za vašu milost i ne tražim s vama i s vama sličnima dijalog. Moje vrijednosti su u ratu s vašima, zato je svaka rečenica koju izgovaram protiv vas oštrica koja para maske vašeg licemjera i otkriva poziciju i ulogu svakog od vas.

Napisali ste stotina stranica spisa i neprekidno gradite nove slučajeve kako bi nas pokopali u zatvore vaše demokracije, na desetljeća.

Spremate se da nam nametnete “specijalne zatvorske uvjete”, koji su jedini nedostajući potez iz panteona “specijalnih postupaka” (zatvorski premještaji, suđenja, zakoni) koje kreirate da bi se borili protiv nas.

Kao što jednostavni zakoni fizike nalažu, reakcija je posljedica akcije.

Izvan ove sudnice, na slobodnim područjima, postoje slobodne osobe, za mene drugovi, po vama teroristi, koje nemaju namjeru tolerirati naše istrebljenje bez da vama i vašim nadređenima puste krv.

Ako hoćete, možete ovo smatrati prijetnjom.

Ja pak vjerujem da je to samo cinična realnost. Svaki izbor ima svoju cijenu. Smatram da se vi, kao suci i sluge zakone, može oko toga složiti sa mnom.

No, pogledajmo na brzinu vaš prekrasan svijet. Živimo u dobu brzine. Sve se kreće brzo, neprekidno stvarajući hitna stanja. Brzina povijesnog vremena je iskočila iz tračnica, informacije i vijesti putuju milisekundama, tehnologija i znanost napreduju divovskim koracima.

Kao posljedica, kontradikcije moderne civilizacije eksplodiraju sve češće i češće. Brojni požari obasjavaju gradove, gdje sve izgleda spokojno, i prijeti da izazove kaos u organiziranom redu sistema.

Takvi događaji stvaraju uvjete koji služe našim nakanama. Mi stvaramo mostove komunikacije s ljudima iza barikada, kako bi nasilna djela postala dio specifičnijeg političkog konteksta, kako bi otvorili perspektivu za njihov prelazak u bitku za anarhističku revoluciju.

Tamo se bijes ujedinjuje sa sviješću.

Tamo se ljudi, čija unutrašnjost gori plamenom slobode, sreću.

Tamo negdje su otisci mojeg ustanka.

Anarhističkog jer je neprijatelj svakog oblika ljudskog autoriteta, neprekidnog jer ne traži reformu nego uništenje, egzistencijalnog jer kroz ustanak mi izražavamo sve ove predivne osjećaje koje želimo širiti srcima pobunjenika.

Povrh toga, kvaliteta života se mjeri trenucima i osjećajima.

Temeljeći se na ovom shematičnom opisu, trebali bi shvatiti da nikako ne možete zaustaviti neizbježno. Sudar naših svjetova.

Zato izjave kao što je ova imaju baš tu namjeru, da pošalju jasnu poruku.

Ne možete nas podčiniti, ne možete zaustaviti nadolazeću oluju.

Ova vremena zahtijevaju razmatranja, opreznost i neprekidnu borbu svim sredstvima.

Ni koraka nazad!

Nasilnije protiv države i kapitala.

Snage anarhističkim urbanim gerilcima, Nikosu Maziotisu i Pola Roupi, kojima ucjena visi nad glavama.

Snage svim drugovima u ilegali.

Gurnite si vaš novac ucjene u dupe!

DUG ŽIVOT ANARHIJI!

Nikos Romanos, 3.2.2014.

Napomena: Suđenje, započeto 03.02.2014, sadrži različite slučajeve. Nikos Romanos, Giannis Mihailidis i Argiris Dalios su optuženi za slučaj dvije kuće u Volosu i Kallithei (obje skrovišta ZVĆ), Giannis Michailidis za okršaj vatrenim oružjem s pandurima u Pfekiju (incident tokom kojeg je uhapšen Theofilos Mavropoulos), Grigoris Sarafoudis, Giannis Mihailidis, Dimitris Politis, Argiris Dalios i Fivos Charisis za pljačku banke Agrotiki u Filotasu (Florina, sjeverna Grčka) i Grigoris Sarafoudis i Janis Naksakis za pljačku podružnice iste Agrotiki banke u Pyrgetu (Larisa, središnja Grčka).

Bloomington, SAD: Lokoti zalijepljeni u znak solidarnosti s meksičkim drugovima i pobunjenicima u zatvoru Indijane

2
28. januar 2014.

Prije tjedan dana ispunili smo ljepilom lokote Bloomingfoodsa, eko-kapitalističke zadruge. Učinili smo to iz solidarnosti s Amelie, Carlosom i Fallonom, troje drugara koje meksička država drži u zatočeništvu, i sa zatvorenicima zatvora Westville koji trenutno vode štrajk glađu protiv još jednog napada na njihovo dostojanstvo, ovaj put u obliku loše prehrane.

Kao anarhisti mi ne pripadamo naciji, ali moramo također djelovati na naše neposredne uvjete. Bloomingtonom se šire malena, šik-eko-poduzeća kao što je Bloomingtonfoods, koji kamufliraju pravu narav kapitalizma i izrabljivanja putem “zadružnih” oblika i “ekološki svjesnih” proizvoda. Usporedo sa širenjem ovog odvratnog yuppie biznisa širi se i produbljuje represija i nadzor kroz pojačanje policijskih snaga i povećanje broja nadzornih videokamera u centru grada. I sve se to poduzima da bi se eliminirali beskućnici, vandali, siromašni i svi oni koji svojim djelima ili samim svojim postojanjem ugrožavaju gentrifikaciju ovog grada.

Naše je djelo samo manji čin sabotaže ovih mehanizama nadzora i izrabljivanja, malena gesta ljubavi prema onima koji se izvan našeg malenog pakla bore protiv svojeg vlastitog inferna. Mada ne gajimo iluzije da ovakva djela, sama po sebi, mogu uništiti ovaj bijedni svijet, ipak odbijamo čekati. Dok se svakodnevno borimo na tisuće drugih načina, uzimamo si vremena za usavršavanje naših taktika, eksperimentiramo sa mogućnostima i izgrađujemo našu hrabrost. Mete su svuda oko nas. Sredstva su vrlo pristupačna. Trebaš jedino samog sebe da bi djelovao.

Ljubavi Amelie, Carlosu i Fallonu.
Bijesa pobunjenicima u zatvoru Westville.
Smrt zatvorskom društvu!

La Paz (Bolivija): Treća izjava Henryja Zegarrunda, u kućnom zatvoru

stillness
Vraćam se pisanju vedro raspoložen i ojačan solidarnošću, gledajući naprijed, ponosno anarhistički, zadovoljan što živim u skladu sa svojim riječima, nakon što sam izbliza pratio pravosuđe koje štiti bogate i neprijatelje siromašnih, koje koristi svoja najpakosnija sredstva, kao što su montirani procesi i njegove bijedne sluge, da bi optužilo, kriminaliziralo, proganjalo i zatvorilo svakoga tko se ne prilagodi.

Sada sam zatvorenik države – dobrotvora kapitala, nakon 8 mjeseci potpunog kućnog zatvora, i nakon 11 mjeseci zatvora. Moglo bi se reći da je ovakav tip zatvora “napredak” prema zadobivanju fizičke slobode, ali moj stan je moja ćelija, kuća u kojoj živim je moj novi zatvor, nadzor nad mojim životom nije nestao, kazna se nastavlja plačajući danak zatvorskom društvu. Mada ovaj oblik zatvora nije prijatan, ipak moja situacija nije uopće usporediva s izolacijom u kojoj žive naši/e revolucionarni/e drugari/ce u zatvorima širom svijeta. Zato se moramo boriti nužnim ponosom kako unutar tako i izvan zatvora, sve dok se svi/e ne vrate na ulicu, sve dok ne uništimo zidove ćelija ljudskih i neljudskih bića.

Ostaje u limbu gluposti optužba za postojanje jedne “terorističke organizacije međunarodno financirane i za pokušaj ubojstva”. Mi, anarhisti, nemamo vođa, odbijamo autoritet zato što se temelji na premoći i podčinjenosti, ne posjedujemo nikakav oblik hijerarhijske ili vertikalne organizacije, tražimo slobodno udruživanje i politički afinitet. Prakticiramo međunarodnu solidarnost, ne samo prema našoj braći i sestrama u zatvorima, u ilegali ili progonjenima, nego i prema drugim zatvorenicima, jer zatvori su stvoreni da bi, dakako, zaštitili kapital. Delirij države i dalje tvrdi kako postoji međunarodno financiranje, sa vezama i predstavnicima. Ali, svatko od nas – antiautoritarnih anarhista/ica – predstavlja samog sebe, svatko od nas je dio jedne te iste borbe, u kojoj nemamo vođa, nego se prepoznajemo kao drugovi. Država očajnički nameće teror, putem svojih političkih-pravosudnih-policijskih organa, ona kažnjava i optužuje svakog tko se bori za slobodan život bez kapitala i etnocida. Sve optužbe su podređene njenim zakonima, a oni sami – tlačitelji – su podređeni svojim istim zakonima, oni sami manipuliraju, iskrivljuju, odgađaju i negiraju svoju toliko hvaljenu “pravdu”, koja je samo u službi buržoazije.

Jedini zločin koji sam počinio bila je borba protiv svakog oblika premoći, ne kajem se za ono što jesam, zato što kajanje znači potvrđivanje neprijatelju; ne kajem se što se borim protiv klasnog društva, zato što se ono temelji na nejednakosti i na ugnjetavanju. Želim se samo ponovno domoći moje pokretljivosti i održati moje dostojanstvo.

Ne izjašnjavam se “ni krivim ni nevinim”, zato što bi to značilo ući u igre moći; ova pravosudna baraka političkog progona, sa svojim buržoaskim zakonima, guši slobodu svih pojedinaca koji ne žele živjeti u ovom diktatorskom i autoritarnom društvu, koje ne želimo i koje nam je, štoviše, nametnuto.

Treba se boriti protiv postojećeg poretka, zato što nameće servilnost i pokoravanje kapitalu; za revoluciju nisu potrebne reforme ili “pogodni” uvjeti, revolucija je neprekidan konflikt. Takozvani “proces promjene ili dobrobiti” je samo jedna strana novog andskog kolonijalizma, globalizacijskog i civilizirajućeg; radi se samo o nastavku prethodnih demokratskih i autoritarnih vlada, zato što svaka država služi kapitalu. Treba dignuti glavu i braniti se od državnog terorizma i nasilja. Nasilje koje unutar društva ide od gore prema dolje. Prihvatiti život u pokornosti znači ostati u mentalnom i društvenom zatvoru, znači ostati bez duha pobune protiv ubojice koja briše našu želju za slobodom, ubojice koja koristi svoje najponizujuće i najmrskije metode kako bi uništila svakog tko joj se suprotstavi. Neosporno je da se na ovim područjima, Anda, živi u društvu utemeljenom na kapitalu, specizmu, izrabljivanju, etnocidu, veleposjedima. Gledamo kako državni neokolonijalizam uništava urođenike, zemlju i sve što na njoj živi. Cilj države je izrabljivati, civilizirati i pripitomiti, da bi nas natjerala da živimo kao u “razvijenim” zemljama. Ne možemo ostati nepomični naspram toga. Anarhistička/antiautoritarna borba je borba protiv sluganstva kapitalu. Naša borba postaje stvarna kada prestaje biti teorija ili mrtvo slovo. Pokrene se čim odbijemo pasivni i pokorni život, kada u svakodnevnici odbijemo što nam nameće sustavno robovanje. Pasivnost kaznenog društva prema konfliktu je gotovo totalna, većina žele biti robovi i dobrovoljno uspavani, ne žele živjeti slobodno, iz straha ili prilagodbe. I među siromašnima se često reproduciraju lanci opresije, izrabljivanja i autoriteta. Ponekad se težnja za izlaskom iz siromaštva pretvara u napor za uspinjanje na podij društva, za prelazak iz stanja izrabljivanih u izrabljivače, ili pak u nešto manje izrabljivane.

Borba se mora nastaviti do Potpunog Oslobođenja. Želim izraziti moj otpor zakonu o “pravima životinja”, kojeg vlast uz podršku dobrostojećih građana razvija na području kojim vlada bolivijska država. Svaki će zakon uređivati ropstvo, legalizirati premoć, mučenje, neprekidan autoritet nad životinjama, koji jednako kao i mi moraju živjeti slobodne. Zakon ih osuđuje na neprekidnu kaznu, jačajući odnos vlasništva – robovi, maskote, potrošački proizvodi. “Prava životinja” podržavaju postojanje zatvorskog društva, u kojem su zatvori i kavezi odraz bijede ljudske svijesti i solidarnosti. Država jamči samo bijedu u svojem društvu. Mi želimo prazne kaveze, a ne veće.

Usprkos političkim razlikama želim pozdraviti dečke i djevojke radnike/ce koje je pogodila represija i suzavac “snaga reda” u La Pazu, 18. decembra; zatim one starije, “žrtve diktature” koji je također pogodio suzavac demokratskog režima na trgu Murillo 19. novembra; Marthu Montiel i sve one koje se bore za pronalazak desaparecidosa [“nestali”, građani oteti za vrijem vojne hunte, nap.prev.] i tijela ubijenih članova obitelji; pokretu otpora za očuvanje TIPNIS-a [Nacionalni park i područje urođenika, Isiboro-Secure, pogođeno deforestacijom, vađenjem nafte i plina, građenjem autoputa; nap.prev.]; narode guaranì, takana, aymara, quechua, uru, chipaya, weenhayek, i narode Amazonije, Chaca, Vallesa i Altiplana, koji se bore jer ne žele biti dio ovog svijeta koji civilizira i pripitomljuje te su zbog toga pod stalnim udarom države i invazijom poduzetnika i zemljoposjednika.

Pozdrav gerilcima/kama u Italiji, Španjolskoj, Indoneziji, Njemačkoj, Francuskoj, Kanadi, SAD-u, Brazilu, Urugvaju, Argentini, Peruu, Grčkoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Hrvatskoj; u Meksiku Mariju Gonazalesu, Fallonu, Amelie i Carlosu; sloboda za Monicu, Francisca i druge optužene u Barceloni, Juankara Santana Martina, Manuela Pintena, Gabriela Pombo da Silvu u Španjolskoj; Marca Camenisha u štrajku glađu u Švicarskoj; Thomasa Meyera Falku u Njemačkoj; Iliju Romanova u Rusiji, za drugove/arice koji se u Čileu bore protiv ovog novog represivnog upravljanja demokracijom; u Argentini za drugove/arice naroda kolla kojima je odobren premještaj iz zatvora Dakar u Jujuy, za žene koje se bore protiv represije u zatvoru Ezeiza; za sve one koji su u zatvoru zadržali svoja uvjerenja, za drugove/arice koje koriste štrajk glađu kao sredstvo solidarnosti i oblik borbe u meksičkim, grčkim, švicarskim i čileanskim zatvorima. Pozdrav Gustavu Rodriguezu i Alfredu Bonannu koje su deportirali kapitalistički režimi. Izvinjavam se što sam izostavio neka imena. Borbeno sjećanje za sve koji su pali u borbi, i jedan ogroman zagrljaj suučesništva svima koji su u ilegali, snage i hrabrosti!

Velika zahvala blogovima kontrainformacije koji su pratili i širili moju situaciju, svim solidarnima koji su svojevoljno jekom svojih akcija razbili izolaciju i poklonili mi osmjeh. Protiv zatvorskog društva i njegova ološa, uvijek u ovom društvenom ratu protiv klasnog društva, kapitala, autoriteta, izolacije i nametanja.

Potpuno oslobođenje odmah!

Henry Zegarrundo
Anarhist/Antiautoritaran

Izvor

*Henry Zegarrundo, bolivijski anarhist, uhapšen je 29. maja 2012. pod optužbom za terorizam i pokušaj ubojstva, podignutom i uz suradnju “anarhističke” grupe OARS (Anarhistička Organizacija za Društvenu Revoluciju)

Trento (Italija) – “Udišući isti zrak”: o napadu na Nadzorni sud u Trentu

comunicato_trentino
Danas u zoru je prostorima nadzornog suda u Trentu strujao zrak.

Anonimna osoba je oko 5 ujutro (kada nijedan prolaznik nije mogao biti pogođen) aktivirala eksploziju pomoću ekspres lonca (pod pritiskom) u kojem se nalazila boca spreja, pri čemu je došlo do uništenja stakala i limova.

Ovaj put nismo vijest pročitali u novinama nego u zapisnicima političke policije, DIGOS. Ista policija je ujutro izvršila pretres domova četvero drugova i anarhističkih prostora “El Tavan” u Trentu i “La nave dei folli” u Roveretu. Uz uobičajenu izliku, po čl.41 krivičnog zakona: “traženje oružja i eksploziva”.

Vijest o pretresima se u “realnom vremenu” pojavila u on-line izdanjima dnevnih novina, ali i popraćena. U par sati najveći sindikati (CGIL, CISL, UIL) su već sastavili izjavu kojom osuđuju atentat i pružaju solidarnost sucima. Zatim, redoslijedom, video-intervjui i izjave predsjednika Provincije, predsjednika Provincijskog vijeća, glavnog državnog tužitelja, predsjednika nadzornog suda i različitih političara. Provincijsko vijeće je čak započelo jutro govorom u kojem se osuđuje čin i pruža solidarnost sucima (uz put u desničarskoj stranci Lega Nord, čiji su prozori sjedišta razbijeni par noći unazad). Ukratko, zbor jednoglasne, neposredne i marljive servilnosti.

Ne zanima nas tko je počinio to djelo protiv suda. Zato što mi znamo iz iskustva da su zatvorenicima i njihovim obiteljima nadzorni sud i njegovi suci jedni od najomraženijih službi i institucija. Ovi su činovnici pretvorili u nagradu ono što bi trebalo biti spontano za tisuće zatvorenika: odobrenje dana za prijevremeno oslobađanje i takozvanih alternativnih mjera zatvoru. Iza počinjenih samoubojstava u zatvoru i samoranjavanja često stoji upravo krvnička odluka jednog nadzornog suca. Iza stražarskog premlaćivanja zatvorenika stoji njegova zaštita u odori. A političari i sindikati nisu toliko marljivi da osude isto tako stražarska premlaćivanja zatvorenika i surove kaznene mjere na štetu siromaha, što sačinjava “posao” sudaca.

Danas u zoru je prostorima nadzornog suda u Trentu strujao zrak.

Pretpostavljamo da su u zatvoru, kada je stigla vijest, slavili.

Isto smo i mi učinili, uprkos DIGOS-u, sucima, političarima i sindikalistima.

28. januar 2014.
anarhistice i anarhisti iz Trenta i Rovereta

Grčka: Izjava šestorice drugova optuženih za pljačku u Velventosu

Izjava šestorice anarhista optuženih za pljačku u Velventosu

Zasigurno je lijepo a istovremeno i potrebno pronaći uvijek riječi koje bi mogle objasniti i analizirati najdublje značenje solidarnosti.

Razvoj teorije, kako na razini suštine tako i njezinog širenja, je pokretačka snaga koja vodi rastu jedne borbene zajednice. Međusobni odnosi se potvđuju kroz neprekidnu komunikaciju i sposobnost izražavanja riječima te mješavine iskustava, osobnog iskustva te poimanja borbe općenito, kao i nadasve teme solidarnosti.

Ono što smo doživjeli u sudnici 29. novembra je materijalna dimenzija naših projektualnosti i naših “snova”. Svaki pokušaj opisivanja tih osjećaja, emocija i njihove snage je osuđen na površnost. Ne bi nikada mogli – barem mi – opisati riječima, riječima koje, na sreću ili ne, sadrže u sebi tminu jednog svijeta bez slobode, osjećaj ostvarenja naših najdubljih želja.

Nakon brojnih mjeseci fizičke izolacije, prisustvo drugova/arica i intenzitet kojim “smo se ujedinili” s njihovim zagrljajima i pogledima, dao nam je osjećaj/dojam dviju nabujalih rijeka koje se sjedinjuju neposredno nakon uništenja brane.

To je, drugovi, razbijanje izolacije, imaginarno ili realno.

Dobili smo opkladu.

Da, solidarnost je jedno od našeg oružja. I nijedan pandur neće nikada moći otkriti “sigurno mjesto” na kojem skrivamo to oružje.

P.S. Napisali smo ovaj tekst za prvi dan našeg suđenja, naravno svaki slogan, svaki transparent, plakat, požar i inicijativa solidarnosti ispunila nas je snagom na isti način.

ZAJEDNO SVE DO UNIŠTENJA OVOG TRULOG SVIJETA
ZAJEDNO SVE DO SLOBODE

Anarhisti: Nikos Romanos, Fivos Harisis, Argyris Dalios, Andreas-Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis i Giannis Mihailidis

izvor: A las barricadas