Category Archives: Represija

Atena (Grčka): Policajac pucao na anarhista

athens_6december2013
Scena tokom jutarnjih demonstracija u znak sećanja na Aleksisa Grigoropulosa (Atina, 6. decembar 2013.)

6december2013_five-years-later
Srednjoškolci okruženi policijom kod Propileja (Atina, 6. decembar 2013.)

Prije nego krenem opisivati događaj želim objasniti zašto nisam podnio kaznenu prijavu za ranjavanje.

Kao prvo, ja sam anarhist i antiautoritaran sam. Zato moja svijest ne može biti vođena pravnim procedurama. Borci za slobodu bi trebali povući jednu granicu naspram sistema i “povlstica” koje nam nudi. U ovoj analizi događaja (koji su se odvili dva dana prije godišnjice ubojstva, 2008., druga Alexisa Grigoropoulosa) želim naglasiti da se ne smatram žrtvom opisanog napada, zato što je granica povučena i odupiremo se neprijatelju, kao što sam prije naveo.

U noći 4. decembra 2013. ja i moji drugovi nalazili smo se u četvrti Exarchia, kad samo primijetili da nas slijede policajci u civilu, pokraj križanja Benaki i Eressou. Nakon što smo se na brzinu dogovorili što učiniti, najurili smo pandure. Dvojca su pobjegla u ulicu Dervenion prema ulici Zoodochou Pigis, dok je treći zbrisao u ulicu Eressou, također prema Zoodochou Pigis. Nije nas nimalo iznenadilo kad smo vidjeli da prva dva pandura skreću u ulicu Valtetsiou, a zatim u ulicu Charilaou Trikoupi, točno tamo gdje uvijek stacionira interventna policija. Osvrnuli smo se prema trećem panduru i viknuli: “Kuda misliš otići, ti jebeni prikriveni panduru?” Najednom sam zapazio da je uperio pištolj prema meni, a zatim se počeo derati: “Dođi bliže… Sjebat ću te”, ciljajući u moja prsa. U idućih nekoliko sekundi pripremio je pištolj za pucanje, ja sam mu odvratio: “Što sad namjeravaš učiniti, upucati me?”. Upucao me u nogu. U tom trenutku nisam odmah shvatio da me ranio, a pomisao da bi me idući metak mogao pogoditi natjerala me da se dam u bijeg prema trgu Exarchia, gdje sam napokon shvatio da sam ranjen.

Smatram da je korisno objaviti ovu informaciju, ali ne da bi se širio strah nego bijes. Mi se nećemo uplašiti što god se desilo; trebaju shvatiti da nećemo pokleknuti, niti pred mecima.

Uvijek napadati, i uvije prvi, na svaki mogući način i svim mogućim sredstvima, državu i njene lakeje.

Vidimo se na ulici danas, 6. decembra, i svaki dan.

Metak će biti vraćen svojim vlasnicima.

Snage skitnicama koji su optuženi za dvostruku pljačku u Velventosu i Nea Filadelfiji.

M.K.

Zatvor Ferrara (Italija), odjel visoke sigurnosti (AS2): Nove vijesti o cenzuri Alfredu i Nicoli

RadioAzione-controinformazione-300x279

22. novembra je istražna sutkinja đenovskog suda, Giacalone, na zahtjev javnog tužiteljstva, produžila na dodatna 3 mjeseca cenzuru Alfredovoj i Nicolinoj pošti. Od produženja do produženja pošta im je praktički pod cenzurom od trenutka hapšenja.

Podsjetimo da cenzura implicira, osim neprijatni žig plave tinte koji blati pisma prijatelja i drugova, i sustavno usporavanje i arbitrarnu zapljenu pošte, kako osobnih pisama tako i tekstova, letaka, članaka s interneta, novina itd. Dakle, nije toliko problem u stalnom nadzoru napisanog ili pak rečenog tokom razgovora (efektivan nadzor mada nije uvijek deklariran), nego u spriječavanju komunikacije između vanjskog i unutarnjeg.

Ovo posljednje produženje je kao obično odraz osvete države, zabrinute zbog solidarnosti koja je pružena drugovima.

Ovo je odlomak naloga, primjer represivnih strategija, jasniji od tisuću razmatranja na marginama:

“istraga i dalje zahtjeva nastavak, mada je u međuvremenu izrečena presuda po skraćenom postupku, u cilju individualizacije eventualnih sudionika u krivičnim djelima protiv kojih se vodi postupak i zbog potrebe spriječavanja krivičnih djela iste vrste:

– u vezi toga treba istaknuti da su tokom suđenja okrivljeni, putem dva teksta, u zapisniku, preuzeli odgovornost za počinjeni atentat te izjavili da pripadaju FAI-FRI “Nukleusu Olga”, pod čijim je imenom izvršeno ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucelare; te da su dva anarhista preuzimanjem odgovornosti stekli brojne podrške u najradikalnijem dijelu pokreta, naklonjenom direktnoj akciji te pobudili rasprave i razmatranja;

– nakon počinjenog izbora dvojca zatvorenika se nastoje istaknuti kako unutar nacionalnog anarhističkog pokreta (kao što dokazuje prepiska sa […] […], također i s Grcima iz Zavjere Vatrenih Ćelija, čiji je član Olga Ikonomidu (zatvorenica kojoj je posvećen atentat); posebnom je pažnjom kontrolirano pismo koje je Cospito poslao […], upućeno u stvari zatvorenim članovima anarhističke ćelije u Grčkoj i drugim pripadnicima (kao što je vidljivo iz samog početka “Draga braćo i sestre ZVĆ), u kojem se očekuju rasprave koje bi ojačale novi akcijski anarhizam, definiran “Nova Anarhija”, i kojem pripadaju oblici nasilne borbe, kao što je djelo za koje su dvojca optuženih preuzeli odgovornost (pogledaj primjedbu političke policije DIGOS iz Genove, 21.11.13., uz priloženi navedeni tekst);

– smatra se dakle da je mjera nadzora, koju je zatražio javni tužitelj, osnovana i opravdana zato što korespondencija optuženih predstavlja važan element istrage, jer bi na temelju dosadašnjih činjenica mogla poslužiti u otkrivanju jednog neodređenog kriminalnog projekta, kojeg podržavaju optuženi putem tekstova, prepiske, kruženja informacija.”

U navedenom nalogu upire se prst na tri očigledne i jasne prepiske – s jednim anarhističkim drugom dugogodišnjim zatvorenikom, cijenjenim i poznatim – bez granica – zbog brojnih i stalnih prijevoda na međunarodnom nivou, te zbog nikada ukroćene pobunjeničke tenzije – s rođakom jedne grčke anarhističke zatvorenice, na kojeg vjerojatno glasi poštanski pretinac namijenjen vanjskoj komunikaciji, a osim toga spominje se i jedan tekst objavljen već mjesecima na informativnim kanalima pokreta – te s osobom koja piše ove redove i koja osim što dolazi u posjete u zatvor, nalazi se pod istragom po čl.270bis [terorističko udruživanje] s Alfredom i Nicolom… A i u ovom slučaju mislim da je suvišno naglasiti da pošto smo anarhisti… ponekad pišemo i o anarhiji!

No, potrebno je naglasiti, što je već više puta ponovljeno, da su vijesti o represivnim dinamikama potrebne kako bi informirale o pokušajima kidanja solidarnih mreža i zabetonirale vlastita uvjerenja o onima koji posjeduju sredstva za kontrolu… i naravno, pozvale da i dalje šaljete informativne materijale, novine itd.

Anna

za informacije: nidieunimaitres[at]gmail[dot]com

Adresa:
Nicola Gai, Alfredo Cospito
C.C.Ferrara
Via Arginone 327 – 44122 Ferrara – Italija

Izvor: RadioAzione

Španjolska: Pismo druga Francisca Solara

lions
NE OSTAVLJAJMO MJESTA NEDOUMICI…

Kao anarhisti nalazimo se u stalnom konfliktu s državom/Kapitalom u svim njihovim oblicima, i to se podrazumijeva. Međutim, ponekad, pogotovo kada Moć reagira sa svom svojom brutalnošću, ciljevi postanu mutni dovodeći do neodređenih i zbunjujućih stavova. Uvjeren sam da je potrebno zadržati dosljednost, ne smijemo ostaviti prostora defetističkim i viktimističkim riječima i praksi. Možda ćeš sada morati učiniti jedan korak unatrag, ali da bi uvijek napravio pet koraka naprijed, zanosnim putem neizvjesnosti koji vodi u sveopće oslobođenje.

Snažan zagrljaj svim anarhističkim zatvorenicima u svim zatvorima diljem planeta, nadasve Juan Alistu, Marcelu Villaroelu i Jose Miguelu Sanchezu, s kojima sam imao priliku podijeliti iskustvo zatvora.

S neizvjesnošću za ono što će se desiti i bez nedoumica protiv Moći.

Za Anarhiju…

Francisco Solar

Atina: Solidarnost sa Todorisom Sipsasom progonjenim zbog paljevine u filijali Marfin banke (5. maj 2010.)

th-s
Nijedan korak unazad; dole državne izmišljotine!
Solidarnost sa drugom Todorisom Sipsasom koji je nepravedno optužen u slučaju paljevine u Marfin banke…
Suđenje je zakazano za 9. decembar 2013.

Suđenje Todorisu Sipsasu će početi 9. decembra 2013. u zgradi Apelacionog suda koja se nalazi u Ulici Degleri u Atini. Drug se suočava sa montiranim procesom u vezi tragičnog incidenta koji se desio 5. maja 2010. u filijali Marfin banke i tereti se na osnovu očigledno izmišljenih optužbi. Pozivamo grupe, kolektive, drugove da organizuju inicijative i akcije, i kontrainformacione i solidarnosti sa Todorisom Sipsasom, kao i događaje za prikupljanje sredstava za pokrivanje pravnih troškova koji će možda biti veći od 15,000E.

Skupština za solidarnost sa drugom Todorisom Sipsasom
kontakt: allilegii.th.sipsas [at] mail.com

Atina, Grčka: Tekst Kostasa Gurnasa zatvorenog člana “Revolucionarne borbe”

pesnica

Solidarnost sa Spirosom Stratulisom

Nekada je dovoljno pogledati nekoga u oči i videti da li je “ok”. Naročito u zatvoru gde se broj iskrenih pogleda može prebrojati. Spiros Stratulis je otelotvorenje strasti za slobodom.

On štrajkuje glađu od 11.11.2013. jer mu je nakon 21 godine u zatvoru-jami pakla, zbog montirane optužnice u poznatom slučaju o solunskim sastajalištima, uskraćeno pravo na redovni dopust koji je počeo da dobijati tek pre godinu dana.

Spiros se odavno nalazi na meti tužilaštva zbog svog strastvenog borbenog stava unutar zatvora. Ovi metodi pokazuju osvetoljubivost mehanizama moći koji ga žele kao doživotnog zatvorenika. Ne ostavljajmo borca Spirosa Stratulisa kao taoca u rukama policijsko-sudskih mehanizama.

Kostas Gurnas,
zatvor Koridalos

Izvor: Act For Freedom

Grčki zatvori: Anarhistički zatvorenik Rami Sirjanos započeo štrajk glađu u znak solidarnosti sa Spirosom Stratulisom

handfire

Dana 11. novembra 2013. brat Spiros Stratulis započeo je štrajk glađu zahtevajući okončanje krivičnog gonjenja u slučaju poznatim kao “Kriminalna organizacija Solunska sastajališta”

Mogao bih u ovom trenutku pisati o tome ko je Spiros, mogao bih pisati o njegovim borbenim danima tokom dve decenije zatočeništva, o njegovom nesavladivom duhu, integritetu i humanosti uprkos svim pokušajima brutalizacije u demokratskim zatvorskim ćelijama, ali sve to bi obuhvatilo samo fragmente razloga zašto tog čoveka zovem drugom i bratom. Da bih bio u stanju da prenesem suštinu razloga trebalo bi pronaći reči kojima bih se mogao konkretnije izraziti o periodu od više od godinu dana koji smo u bliskom odnosu proveli zajedno u zatvoru u Larisi; reči koje bi mogle ilustrovati koncentrisano iskustvo kada sa drugim čovekom provodiš 24 sata dnevno, kada deliš svaki trenutak, svaku radost, svku tugu, svaku teškoću, svaku nadu; misli, brige i snove. Takođe bih trebao biti u mogućnosti da pronađem reči kojima bih mogao koncizno izraziti jedinstveni značaj situacije kada, unutar personalizovanog zatvorskog prostor-vremena, možeš reći: nisam sam.

Dana 11. novembra Spiros je započeo štrajk glađu. Danas, 21. novembra, deseti je dan njegove borbe.

Od danas i ja započinjem štrajk glađu kao čin solidarnosti prema Spirosu; kao čin koji ne odražava ništa manje od onoga što taj čovek stvarno zaslužuje, i odgovara iskustvima koja smo delili i koja nastavljamo da delimo iako smo sada zatvoreni u različitim mestima.

Jer solidarnost je nazvati drugog čoveka drugom, i u tom smislu reći: zajedno kroz dobra vremena, zajedno kroz borbu, zajedno kroz teška vremena, do kraja.

Brate, drži se, budi hrabar i idi napred…

Do pobede.

Rami Sirjanos
zatvor Domokos

Vekše, Švedska: Napadnuta policijska stanica u znak solidarnosti sa uhapšenim antifašistima

1988-1024x817

U ranim jutarnjim časovima 19. novembra, panduri nacionalnih specijalnih jedinica i SÄPO (~ ekvivalent MI5,FBI) organizovali su raciju pod nazivom “Operacija Eskil”. Mete su bile grupe antifašista u različitim delovima srednje Švedske. Neki ljudi su uhapšeni, optuženi za napade na naciste, a panduri tvrde da su u nekoliko kuća u kojima je izvršen pretres pronašli mnogo oružja i materijal za izradu zapaljivih naprava.

Iako ne delimo socijalističke stavove sa antifašistima, delimo zajedničkog neprijatelja, a neprijatelj našeg neprijatelja je prijatelj.

Kao odgovor na pandurski napad na naše saborce, odlučili smo da napadnemo pandure. U večernjim satima 19. novembra razbili smo stakla na ulazu u policijsku stanicu u gradu Vekše na jugu Švedske.

Skromna akcija, ali i obećanje onoga što sledi kada napadaju naše drugove.

Neki anarhisti sa strašću za mržnju prema policiji

Izvor: 325

Čile: Tekst drugova Antizatvorskog Kolektiva “Vuelo de Justicia”

lynx
Kada se režanje velikih mačaka zaista začuje, granice nestanu a planina širi jeku čitavom zemljom.

U nedjelju 17. novembra drugovi Monica Caballero i Francisco Solar zadržani su u španjolskom zatvoru, pod optužbom za pripadanje terorističkoj grupi, za teroristički masakr i zavjeru za počinjanje terorističkih masakra.

Ovdje u Čileu, u jednom kontekstu gdje demokratsko-građansko slavlje dostiže svoj vrhunac, nije izostala mentalna dijareja raznih vlasti koje vide u gore navedenim događajima potvrdu vlastitih nesigurnosti i strahova; činom samo-potvrđivanja željeli su dokazati da njihova vlada nije uopće bila u krivu, za razliku od onoga što su svi govorili: govorili su o krivcima, o “sudskoj vlasti koja treba preuzeti odgovornost što je teroriste odriješila krivnje”, o koordinaciji informativnih službi, da su uvijek bili u pravu: “oni su bili, oni jesu”; slaveći pad drugova u kandže njihovih bližnjih u Španjolskoj, slaveći što ih je Španjolska zatvorila iza rešetaka.

Ali ne slave samo moćni, već i štampa koja štiti njihove interese, ona također učestvuje u slavlju, i tako dobro obavlja svoj zadatak da se s njom zadovoljni slažu moralni i pravedni građani, potvrđujući svoju podčinjenost i sramotnu bijedu. Oni slave i uživaju, aplaudiraju, čestitaju. Čak ni ne šapuću da bi sačuvali obraz, toliko je izravna njihova provokacija. Što imaju da slave? Misle da su naši drugovi pognuli glavu pred njihovim mjerilima pravde i moći, i da su zato poraženi? Ili pak misle da će njihovo hapšenje i zatvaranje poslužiti kao primjer svima onima koji vjeruju da su na putu potrage za slobodom?

Projekt Feniks, čin 8., može poslužiti kao dobar odgovor na ovo posljednje pitanje. Prosvjedi solidarnosti. Lančani napadi na bankarske šaltere u protekla dva tjedna u znak solidarnosti sa drugim drugovima u zatvoru. Antiautoritarne biblioteke koje kolektiviziraju revolucionarnu ideju, koje nam omogućuju da razvijemo naša iskustva; pisana propaganda, solidarna djela, svaki posjet drugovima u zatvoru ili pismo i paket koji dobiju.

Sva djela koja nas u praksi udaljuju od inercije, straha i neaktivnosti koje nam žele nametnuti. Zato jer dobro znamo da nas njihove bijedne riječi ne iznenađuju i da koliko god to htjeli neće ipak uspjeti ušutkati naše urlike podrške i bratstva; tisuće kilometara može nas razdvajati od naših drugova, ali mi ipak znamo da su nepokorivi, a oni dobro znaju da nisu sami.

U svakodnevnom životu svih antiautoritarnih, svih boraca, svih revolucionara, suočavanje licem u lice sa moći predstavlja uvijek jednu realnu mogućnost; kada netko odluči da se bori, odluči i tko će biti njegov neprijatelj, i koliko god golem bio ovaj potonji neće nikada moći izbrisati uvjerenja i vrijednosti koje su temelj naših akcija.

U prošlosti smo izgubili dobre drugove, dali su život za borbu koja i nama pripada, vidjeli smo kako ih hapse i udaljavaju od njihovih milih, bili smo svjedoci pokušaja da nas okrive nastojeći uliti u nas nesigurnost.

Ali kada naspram napada policije, presuda i zatvora naši drugovi ostanu vjerni svojim uvjerenjima, kada njihove vrijednosti i ideje ostanu netaknuti, kada se ne povuku sa započetog i izgrađenog puta, kada ne uzmiču pred moći koja kroči naprijed, mada se sudbina našalila s njima, kada se osvrnemo i vidimo da su na našoj strani, da se i dalje bore, onda još više osjetimo udarac koji nam je policija nanijela; ali optužujuća ruka, zidovi koji izoliraju, moć čitave jedne države nisu dovoljan razlog, i nikada neće biti, da se odreknemo naših veza sa bilo kojim drugom koliko god bio optužen. Zato jer ono što nas povezuje nisu telefonski pozivi, slanje novca, jedan paket, područje koje smo zajedno posjetili ili sudski proces, ono što nas povezuje je uvjerenje da možemo izmijeniti ovu postojeću stvarnost, da se možemo boriti protiv svakog tko gospodari i izrabljuje nas, da smo sposobni izokrenuti vrijednosti koje su nam nametnute, sposobni donijeti odluku da živimo naš život slobodno, i sve to ne ostavljajući naše drugove same.

Ponavljamo poziv na širenje veza solidarnosti, koji su uputili procesuirani za “Slučaj Bombas” prije nekoliko dana, zato što smatramo da nije samo njihov zadatak govoriti i štiti drugove od političkih i medijskih kampanja.

Ove riječi dolaze iz buntovnog i divljeg srca, u trenucima kada nas žele ušutkati.

Zato što naše prijateljstvo, naše bratstvo i solidarna djela ne slijede njihovu logiku. Monica, Franciso, nećemo mirovati sve do vašeg oslobođenja.

Srušimo zidove svih zatvora!
Međunarodna solidarnost sa drugovima zatvorenim u madridskom zatvoru!

“Treba djelovati, svakodnevno, sa nama srodnima, kako bi uništili društvo-zatvor i svaki pokušaj reformiranja odbojnog sistema smrti. Solidarnost ne bi nikada smjela biti prazna riječ, već svakodnevna akcija sukoba sa moći i stalna podrška braći i sestrama, taocima u ovom ratu protiv smrti.”

– Mauricio Morales Duarte

Antizatvorski Kolektiv “Vuelo de Justicia”
Kontakt: vuelodejusticia[at]riseup[dot]net

Grčka: Tekst solidarnosti – mreža anarhističkih zatvorenika

web

Dana 2. jula 2012. 25 osoba iz različita dijelova Soluna je pritvoreno te optuženo za pripadanje kriminalnoj organizaciji i za još brdo drugihteških kaznenih djela.

Zadržani su u pritvoru u stanicama GADTH-a (centralno sjedište solunske policije) sve do saslušanja, nakon čega su pušteni na slobodu. Za vrijeme pritvora je otkriveno da je brdo optužnica izgrađeno samo na telefonskim prisluškivanjima koja su, nakon policijske konstrukcije, postala temelj za počinjanje navodnih protuzakonitih djela i organizirano sudjelovanje optuženih u njima.

Unatoč svim pojedinostima, koje se odnose na unutrašnjost anarhističkog/antiautoritarnog pokreta, ovaj slučaj poprima i eksperimentalnu dimenziju u represivnom mehanizmu. Bio je to prvi slučaj da su anarhisti progonjeni na temelju telefonskih poziva kao jedinih dokaza. Ova taktika, koja se bazira na namjernoj nejasnoći člana 187 krivičnog zakona, poznatog i kao “Antiteroristički zakon”, je često korištena u slučajevima nebitnim za anarhistički pokret.

Korištena je u namjeri stvaranja presedana, u kojem se pojedinci i situacije (često međusobno nepovezani) grupiraju u kriminalne organizacije, kako bi se pojednostavio represivni zadatak. U ovom specifičnom slučaju radi se o malim implikacijama za većinu optuženih, ali ne za sve.

10. aprila 2013. drug Spiros Stratoulis dobio je poziv, iz zatvorske službe u Larissi, da se pojavi pred javnim tužiteljem 23. aprila, optužen za gore navedeni slučaj, u okvirima drugostupanjskog sudskog poziva pojedincima koji se pojavljuju u optužnici. Tokom navedenog postupka drug nije otpušten te se od tada nalazi u pritvoru, čekajući suđenje.

Situacija Spirosa Stratoulisa je specifičan slučaj, od posebne je važnosti u prvom redu zbog posljedica ovog pritvora. Budući da se već nalazi u zatvoru, odnosno da je kazneni postupak protiv njega u tijeku, postavlja ga u poziciju pravnog zatočeništva, mada često dobiva pogodnosti izlaska, negirano mu je otpuštanje uz jamčevinu. Što praktički znači da će ostati u zatvoru još tri i po godine, sve dok ne odsluži maksimalnu presudu koja postoji, odnosno 25 godina.

Istovremeno pravno zatočeništvo druga je veoma značajna iz još jednog vrlo bitnog razloga. Njegova implikacija u ovaj specifičan slučaj je očigledan izraz osvete represivnog mehanizma protiv onih koji se ne žele pokoriti njihovim zatvorima. Činjenica da Spirosa nisu uspjeli “korigirati” ni nakon što je proveo 22 godine zatvoren u njihovim demokratskim ćelijama, period koji je proveo boreći se i snoseći posljedice tih borbi, dovoljno je da ga pretvori u metu represivnog mehanizma i neprekidnog sumnjivca različitih pandurskih službi.

Zato je 11. novembra drug Spiros Stratoulis započeo štrajk glađu tražeći prekid ovog osvetničkog progonjenja.

Solidarni smo s njegovom borbom i ostat ćemo uz njega do pobjede.

Neka nijedan drug ne ostane sam u rukama države.
Neka se smjesta prekine ovo progonjenje.

Mreža anarhističkih zatvorenika – Domokos – Koridallos – Krf

Izvor: Act For Freedom

Atina: Solidarnost sa petoro drugova uhapšenim u Barseloni – Monika i Francisko u istražnom pritvoru

5-barna-13nov1-1024x740

Dana 18. novembra neki članovi Contra Info okačili su transparent na Trgu Eskarhija u centru Atine u znak solidarnosti sa 5 drugova/drugarica koji su uhapšeni u Barseloni 13. novembra 2013. i na osnovu anti-terorističkog zakona optuženi za direktne akcije za koje je odgovornost preuzela grupa “Ustanički komando Mateo Moral“. Na transparentu piše: “Sloboda za 5 drugova uhapšenim 13/11 u Barseloni: Rosio, Valerija, Monika, Francisko, Herardo – solidarnost i akcija preko granica!”

Drugovi su prebačeni iz Barselone u Madrid gde su još četiri dana držani u izolaciji. Konačno, u nedelju 17. novembra izvedeni su pred sudiju u Madridu.

Španska država trenutno svih 5 anarhista drži kao taoce: Rosio June, Valerija Đakomoni i Herardo Formoso su pušteni ali uz restriktivne uslove i protiv njih će biti podignuta optužnica a oduzeti su im i pasoši, dok su Monika Kabaljero i Francisko Solar zadržani u pritvoru bez prava na kauciju.

Iz kontra-informacionog rova šaljemo svu našu snagu progonjenim drugovima i pozivamo na umnožavanje faktičkih gestova solidarnosti. Suočeni sa policijskom, međudržavnom i medijskom represijom, nismo voljni uzmaći niti za pedalj.

Zapalimo zatvore! Zapalimo granice!

Atina: Otvorene prenje nacista drugu Jorgosu Kalacidisu

nonazis

U ranim jutarnjim časovima u nedelju 17. novembra, kada sam se vratio kući, video sam da je na ulazu sprejem ispisano “Kalaicidis: Gramos – Vici” uz keltski krst i inicijale neonacističke partije “X.A.” (gr. Χρυσή Αυγή, “Zlatna zora”). [Gramos i Vici su planine u severnoj Grčkoj u kojima je Demokratska armija Grčke pretrpela teške gubitke u borbama 1949. godine kada je u vojnom smislu grčki građanski rat i okončan].

Očigledno je da siledžije iz Zlatne zore koje su ispisale preteći slogan nisu same otkrile gde stanujem već su moju kućnu adresu dobili direktno od nekoga unutar policije. Samo da napomenem da su me nekoliko časova kasnije, u jutarnjim časovima 17. novembra [datum 40. godišnjice ustanka u Politehničkoj školi u Atini], u kontekstu preventivnih pritvaranja pre godišnjih demonstracija, ljudi iz državne bezbednosti pritvorili po ko zna koji put i sedam sati držali u sedištu atinske policije. Takođe bih podsetio da je u novembru 2012. Socijalni centar “Vox”, skvotirani prostor u Eksarhiji u kom učestvujem, organizovao događaj radi stvaranja antifašističkih politofilakés [civilna straža ili milicija] u naseljima. Na dan kada je održana otvorena skupština na tu temu, poslanik Zlatne zore Lagos [koji se nalazi u istražnom pritvoru] postavio je poslaničko pitanje Vladi povodom događaja koji smo organizovali i optužio vlasti da su “dozvolile da se to dogodi”.

Nakon najnovijeg incidenta sa gore pomenutim sloganima ispisanim na zidu moje kuće jasno je da sam se našao na meti nacista. Zato izjavljujem da će, u slučaju da mi se nešto dogodi, policijski organi biti direktno dogovorni jer su moju adresu dali neonacistima.

Jorgos Kalaicidis

Grčka: Dostojanstveni zatvorenik Spiros Stratulis štrajkuje glađu od 11. novembra 2013.

Na posteru piše:

Solidarnost sa Spirosom Stratulisom zatvorenikom koji se više od dve decenije bori u grčkim taminicama i koji od 11. novembra 2013. štrajkuje glađu  zahtevajući potpuno oslobađanje od fabrikovane optužnice za navodno članstvo u fiktivnoj kriminalnoj organizaciji (Solun 2012.), kao i trenutno ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora.

“Drastično ću odgovoriti na osvetu države koja pokušava da slomi one koji pružaju otpor, protiv njenog monopola da odlučuje o našim životima i da ih pljačka kao i protiv indiferentnosti svake marionete, prema životu, slobodi i dostojanstvu”
– Spiros Stratulis, zatvoren u zatvoru u Larisi.

RadioAzione: Solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom

muto-1024x793

Danas,, 12. novembra 2013. u jednoj od sumornih sudnica đenovskog suda izrečena je presuda dvojci drugova, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu.

Dva druga su, na prvom ročištu 30. oktobra, preuzeli odgovornost za napad na monstruma atoma, to jest na izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nuclerare grupe Finmeccanica, Roberta Adinolfija.

Ne iznenađuje nas presuda zato što, dakako, ne vjerujemo u “pravdu”, mada se ponekad čovjek zapita: “naspram ovakvog slučaja, koji dovodi u opasnost stanovništvo čitavog svijeta (još dan danas smo izloženi posljedicama Černobila, usprkos tisućama km udaljenosti i 20 godina distance, premda nas o tome ne izvješćuje nijedan podjarmljeni medij; podvodnih eksperimenata na moru Mururoa (Polinezija) u vrijeme Chiracove Francuske, i nedavne katastrofe u Fukushimi), kako može jedno živo biće, kao što su to nažalost svi lakeji države unatoč njihovom svojstvu psa čuvara i inkvizitora, osuditi djelo kao što je Nicolino i Alfredovo, koje pokušava eliminirati problem u samom njegovom korijenu? Kako netko može ići protiv samog sebe, i prikazati kao žrtvu jednog krvnika koji ti svakodnevno truje život?”

Nadam se da me neće nitko krivo shvatiti postavljanjem ovih pitanja. Naravno, ne mogu ući u glave lakeja države, a niti pokušavam; ali mislim da su to pitanja koje si mnoge osobe, a i anarhisti, mogu postaviti, usprkos našoj svojstvenoj mržnji prema ovom vječnom zlu koje pritišće naš planet.

Mediji su, kao što dobro znamo, oduvijek bili megafon države. Njihov je zadatak graditi bolesnu “svijest” neukog naroda, kojem je dovoljan posljednji model mobitela, kompjuter za Facebook i bijedan ručak na stulu, kako bi mogli probaviti i usvojiti količinu informacija koje svakodnevno protječu iz tih hijena podmuklog pera. Prvi sud je onaj narodni, ali ne onaj što su predlagale Crvene Brigade. Prvu presudu donosi nijemo krdo koje pognute glave pase i prihvaća smjer koje određuje čuvar (država-Crkva).

Narod koji pognute glave pase hranu što dolazi iz “Terra dei Fuochi” [pokraj Napulja, tlo zagađeno bespravnim zatrpavanjem toksičnog otpada] u regiji Campania, sa polja pokraj željezare ILVA u Tarantu, zatim rafinerije energetske kompanije ENI u Margheri pokraj Venecije i u mjestu Stagno (između Pise i Livorna), željezara i kožarske industrije u Toskani, proizvođača azbesta u Val d’Aosti, eternita u regiji Lombardija i Emilia-Romagna… tek toliko da navedem samo neka od najpoznatijih imena.

Narod koji svakodnevno guta otrov i umjesto da ga izbljuje na trovače, pljuje ga u lice svojih bližnjih ili onih koji pokušavaju zaustaviti ruku istih.

To je Italija!

No, vrlo je zabrinjavajuće da netko, čak među anarhistima, kaže kako djela kao što je Alfedovo i Nicolino plaše narod…

Postoji li uopće narod u Italiji? Možda bi to trebao biti onaj koji odlazi nedjeljom u crkvu, koji svakodnevno sluša papu na TV-u, poruke političara, koji radi besplatno, koji provodi dane na društvenim mrežama objavljujući slike i snimke svega što se zbiva na ulici, uključujući i lica osoba koje ni ne znaju da su u kadru?

Trebao bi to biti onaj koji se, svako toliko, zadovolji nekom državnom pomoći za kupnju dekodera za digitalnu TV, kompjutera ili USB modema za internet?

Ako je to narod, onda neka se plaši…

Postoji li još netko tko želi “krenuti i vratiti se zajedno”? Kao Alfredo i Nicola, ja također mislim da ne treba čekati nikakvu revoluciju, zato što su revolucije, gdjegod se u svijetu odvile, bile sposobne samo reproducirati ista sranja koja su postojala i prije, a možda još gora. Osim toga, očekivanje izaziva anksioznost i ohladi duh. Danas više nego ikada potrebno je da naša dva druga čuju naš glas i blizinu, oni su svojim djelom izmijenili povijest anarhista u Italiji, u posljednjih 100 godina.

Kroz čitavo jedno stoljeće čule su se samo parole, prošle godine Alfredo i Nicola su prešli na djela.

Te su parole svi uzvikivali, ili barem veći dio talijanskih anarhista, da vidimo sada koliko njih želi preći na djela, već i samim iskazivanjem solidarnosti i pripadnosti (ne govorim o akronimu neformalne F.A.I.) dvojci braće, dvjema osobama… dvojci drugova…

Nećemo se zbog osmjeha s jednih bolesničkih kolica osjetiti slabi naspram neprijatelja.

Ta bolesnička kolica dokazuju da niste baš toliko nepristupačni te da, osim “prokletih” koje očekujete jer “znate tko ih šalje”, postoje i usamljeni vukovi koji izlaze gladni iz šume.

Snažan i pobunjenički zagrljaj, topao kao toplina koju isijava Feniks, solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom.

RadioAzione

Španjolska: Nove vijesti o drugovima uhapšenim u Barceloni

el-pilar

Dana 2. oktobra 2013. anarhistička grupa “Ustanički Komando Mateo Morral” postavila je eksplozivnu napravu u zloglasni ckrveni spomenik baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi. Ova  katedrala je jedan od najznačajnijih hramova Moći i jedan od glavnih simbola, i mjesta susreta, fašizma. Akcija nije imala namjeru povrijediti vjernike ili turiste; grupa je prije napada obavijestila dnevne novine i baziliku, kako bi imali vremena da je svi napuste.

13. novembra 2013. policija je u antiterorističkoj akciji sprovedenoj u Barceloni uhapsila petero osoba (iz Čilea, Argentine i Italije), optuženih za akciju koju je izvela grupa “Ustanički Komando Mateo Morral”. Među uhapšenima su i Monica Caballero i Francisco Solar, čileanski anarhisti, koji su već su bili progonjeni i u pritvoru zbog “Slučaja Bombe” (Caso Bombas) – sudskog fijaska čileanske države, za koji su razriješeni svih optužbi 2012.

Svih petoro uhapšenih drugova/drugarica trebalo je da se pojave pred sudijom u Madridu 15. novembra 2013., ali im je policija produžila izolacioni pritvor do nedelje 17. novembra 2013.

 

guerra-a-la-calle

Plakat kaže:

“Solidarnost i Akcija s uhapšenima u Barceloni.
Nijedna država, nijedna granica neće nikada moći zaustaviti društveni rat.
Neka se udaljenosti smanje djelima solidarnosti.
Neka se napadi na Moć umnožavaju dan za danom.
Monica i Francisco smjesta slobodni!
Neka se zatvorenici rata ponovno vrate na ulice!”


Slijedi izjava o solidarnosti s Monicom i Franciscom sa sajta Material Anarquista (via RadioAzione):

Drugovi, vijest se ažurira i hitno je njeno širenje. U ovom trenutku, kao web-site, naglašavamo da nas ne zanima da li su drugovi krivi ili nevini, zanima nas samo da naša braća i naše sestre budu “slobodni” na ulicama, nevažno je s kojeg su područja planete, solidarnost je bezgranična. Trenutno smo u stanju pružiti samo informacije sakupljene iz različitih buržoazijskih medija i informacije solidarnih pojedinaca koje molimo za suradnju u ažuriranju ovog slučaja.

Nešto prije 03:00 sata, 13. novembra, doznajemo da je petero anarhista, koji su živjeli u jednom stanu u barcelonskom kvartu Carmel, optuženo za eksplozivni napad na baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi, 2. oktobra. Informacije koje dolaze iz Ureda za Opće Informiranje, navode kao optužene, odnosno autore ovog djela, petero osoba: Francisco Javier Solar Dominguez i Monica Andrea Caballero Sepùlveda (čileanski anarhisti), Valeria Giacomoni (Italija), koja nije živjela u navedenom stanu, ali bi po istragama bila osoba koje je dovela u Španjolsku Monicu Caballero, Gerarda Damiàna Formosa (Argentina) i Rocio Yune Mira Pèreza (Čile).

Španjolsko Ministarstvo unutarnjih poslova tvrdi da uhapšeni pripadaju “vrlo dobro organiziranoj grupi i krajnje opasnoj, sa snažnim međunarodnim vezama” (…) te da su “dobro poznati kriminalnoj povijesti Čilea (…). Činjenica da su uhapšeni drugovi stranci potvrđuje policijske sumnje koja već mjesecima tvrdi da Španjolska postaje utočište za ustaničke anarhiste.

Drugovi Monica Caballero i Francisco de Solar su optuženi za postavljanje bombe, a identificirani su putem snimki na dan eksplozije, pokraj bazilike, gdje su stigli s dva ruksaka na leđima, “vrlo oprezno kako ne bi bili primjećeni”. Zatim su mjesto napustili prije eksplozije.

Eksploziv postavljen u baziliku Pilar u Saragozi izazvao je snažnu eksploziju u središnjoj dvorani crkve, ali nije uzrokovao ranjene mada je bila otvorena posjetiteljima. Oboje su stigli do bazilike koristeći javni prijevoz.

Odgovornost za napad je preuzeo “Ustanički Komando Mateo Morral”, ista anarhistička grupa koja je preuzela odgovornost i za napad na madridsku katedralu Almudena u februaru 2013., ali u kojoj naprava nije eksplodirala. Počinioci su ubrzo nakon napada na baziliku preuzeli odgovornost putem izjave koja naglašava da nisu imali “nikakve namjere raniti vjernike i turiste”, te su zato deset minuta prije napada obavijestili dnevne novine i baziliku, kako bi imali vremena da je svi napuste.

No, po istrazi istražitelja napad u Saragozi ne može biti izravno povezan s istim osobama koje su napale katedralu Almudena u Madridu, 7. februara. Međutim, sumnja se temelji na činjenici da je za oba napada odgovornost preuzeo Ustanički Komando Mateo Morral, a i same bombe imaju “slične karakteristike”, te zato tvrde da je samo “stvar vremena” kada će biti optuženi i za napad u Madridu.

Po riječima policije, 4. februara (prije napada) španjolska policija je kontaktirala čileanski INTERPOL, tražeći potvrdu Franciscovog i Monicinog identiteta. Tako je 8. novembra španjolska policija obavijestila čilanskog ministra unutrašnjih poslova o dolasku osumnjičenih.

Naspram ove vijesti ne možemo ostati indiferentni na napad španjolskih, čileanskih vlasti, i svih njihovih lakeja. Ni Nevini ni Krivi, mi smo samo njihovi neprijatelji i solidarni u svim oblicima s progonjenim drugovima diljem planete. Sasvim je očigledno da je objavljen društveni rat, ne možemo zaželjeti ni trenutak mira vlastima te pozivamo na solidarnost i na napad, u svim njegovim oblicima, od tinte do bodeža, ništa nije tuđe u ovom ratu.

Nesavladiv pozdrav našoj braći i sestrama uhapšenih u Španjolskoj 13. novembra, volimo našu braću i sestre ratnike i mrzimo naše neprijatelje.

Varšava, Poljska: Dođite na marš protiv nacionalizma!

antifa_poljska

(tekst poziva na antinacionalističke demonstracije u Varšavi 15.11.2013. )

Na dan nacionalne nezavisnosti 11. novembra 2013. fašističke milicije su brutalno napale naše domove. Došli su dobro pripremljeni: sa čekićima, kleštima za armaturu i štanglama u rukama; presekli su katanac na našoj kapiji, provaljivali vrata, razbijali prozore, spalili dva automobila i ranili naše prijatelje. To nije bio spontano organizovan napad. Šta više, to je bio napad izveden uz saglasnost policije: iako je policija okružila ceo naš blok, 30 minuta je samo stajala i intervenisala je tek kada fašistička milicija nije imala šta da baca na nas. Jasno je da su napad omogućili organizatori demonstracija koje su marširale ulicama u to vreme: “Nacionalno-radikalni blok” (Obóz Narodowo-Radykalny) i “Svepoljska omladina” (Młodzież Wszechpolską) koji su zajedno stvorili “Nacionalni pokret” (Ruch Narodowy). Privatno obezbeđenje demonstracija –  “Straža nezavisnosti”, pustilo je miliciju šupljoglavaca (boneheads) na nas, a onda ih sakrila među demonstrantima kada su bili gotovi. Svi oni koji uzvikuju slogane ili koračaju sa “Nacionalno-radikalnim blokom” i “Svepoljskom omladinom” odgovorni su za njihovo nasilje.

Uprkos besnom napadu, uspešno smo pola sata branili i sebe i svoje domove. Napadačima nismo pružili zadovoljstvo koje su tražili. U potpunosti smo pružili otpor sopstvenim sredstvima jer smo unapred znali da ne računamo na podršku vlasti. Mi ovde živimo i tu ćemo i ostati!

“Budite spremni” – često čujemo od naših prijatelja imigranata koji žive sa nama. Oni su već iskusili nacionalističko nasilje kada su prošle godine zapaljene njihove kuće u gradu Bjalistoku. Ti napadi su se takođe odvijali pred očima policije, tužilaštva i lokalnih vlasti.

“Budite spremni” – često su nam govorili stanari koji svakog utorka održavaju pravnu kliniku za zaštitu stanarskih prava u skvotu Syrena. Oni su deo Udruženja stanara iz Varšave čiji je suosnivač bila Jolanta Brzeska koju su milicije građevinskog preduzimača uhodile, napadale i na kraju živu spalili. I ona je, kao i mi, stanovala nekoliko stotina metara od policijske stanice.

“Budite spremni” – često su nas podsećali radnici i članovi samoniklog sindikata “Radnička Inicijativa” (Inicjatywy Pracowniczej): Avaj, nasilje protiv radnika se javlja uz punu saglasnost vlasti!

Bili smo spremni zbog toga što smo znali da je fašistima cilj da nestanemo. Ali smo takođe bili spremni jer se mi, eksploatisani, deportovani, iseljeni, ili kako kažu – nakaze, pederi, ilegalci, već dugo vremena sami branimo. Zašto?

Fašisti napadaju beskućnike, ali su vlasti te koje izbacuju ljude na ulicu ili ih šalju da žive u plastičnim kontejnerima. Fašisti love imigrantske porodice, ali su vlasti te koje ih marginalizuju, drže ilegalnim, grade zatvorene centre za pritvor i organizuju kolektivne deportacije. Fašisti ubijaju “crnje”, spaljuju džamije, skrnave jevrejska groblja, ali su vlasti te koje finansiraju bacanje bombi na Irak i Avganistan. U ovom sistemu fašističke milicije samo izvršavaju ono što vlasti iniciraju. Fizički napadi na imigrante, stanare, radnike i skvotere predstavljaju stvarni deo sistema koji samo još uvek nije upisan u zakon.

Naše svakodnevne borbe imaju za cilj da promene ovaj represivni sistem: blokiramo iseljenja, pridružujemo se radničkim štrajkovima, podržavamo štrajkove glađu imigranata, protestvujemo protiv rata, borimo se protiv privatizacije i korporativnih projekata bušenja (nap. prev. projekti kojima se uništava priroda i životna sredina). Rušimo barijere i umesto njih sadimo bašte i gradimo inkluzivne zajednice.

Kada mediji predstavljaju ove napade kao “sukob dva ekstrema”, oni pričaju gluposti i čine uslugu ugnjetačima. I, iznad svega, oni zamagljuju stvarne ekstreme: razliku između 99% nas koji pokušavamo da sastavimo kraj sa krajem kako bi preživeli u ovoj zemlji, i vlasti koje nas nemilosrdno eksploatišu.

Nećemo apelovati na vlasti za bilo šta; bolju opremu ili kurseve ljudskih prava za policiju, više kamera za nadzor na ulicama, legalizaciju jedne stvari ili zakonsku zabranu druge. Zabrana nacionalističkih demonstracija od strane vlasti značila bi pobedu logike ugnjetača. Umesto zabrane pokrivanja lica na ulici vlasti bi trebalo da skinu sopstvenu masku: neka demaskirani odgovore zašto stvaraju siromaštvo umesto da sprečavaju njegove uzroke.

Ovaj poziv upućujemo svim ljudima: Budite spremni jer naši domovi nisu prvi niti će biti poslednji (nap. prev. koji su napadnuti): Doći će i po tebe! Istorija nam zabranjuje da budemo pasivni, ne dozvoli da te strah obuzme, ne čekaj da bude prekasno – IZAĐI NA ULICU, NEKA SE ČUJE TVOJ BES!

Kolektyw Syrena
Kolektyw Przychodnia
13. novembar 2013., Varšava, Poljska

Španjolska: Solidarnost s petoro anarhista uhapšenih u Barceloni zbog napada na baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi

leaping-deers
13. novembra u 2:45 ujutro u Barceloni, Nacionalna Policija je upala u domove četvero anarhista, dok je jednog uhapsila pokraj kuće, pod optužbom za postavljanje eksplozivne naprave, 2. oktobra, u baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi. Svi [Francisco Javier Solar Dominguez, Monica Andrea Caballero Sepùlveda, Rocio Yune Mira Pèrez – Čile, Valeria Giacomoni – Italija, Gerardo Damiàn Formoso – Argentina; nap.prev.] su zadržani u zatvoru na temelju antiterorističkog zakona i idućih će dana biti ispitani u Madridu, na specijalnom sudu Audiencia Nacional, gdje će sudac Eloy de Valasco preuzeti predmet.

Već od prvih jutarnjih sati pokrenut je medijski aparat. Nacionalna Policija je dostavila slike hapšenja i pretresa. Automatski su objavljeni i identiteti uhapšenih. Ministar unutarnjih poslova, Fernandez Dias, nastupa trijumfalno u svim medijima, ponosan na hapšenja i na pobjedu zakona španjolske države, koja želi zadržati unutar zidina zatvora naše drugove/arice, pokušavajući dovršiti osvetu koju čileanska država nije uspjela dovršiti logikom pravde i prava.

Pravni i medijski aparat već mjesecima priprema teren za represivni napad na sve one koje smatra najopasnijima unutar društvenih pokreta.

Na taj se način anarhisti prikazuju kao jedini odgovorni za iskazivanje bijesa na prosvjedima, u pokušaju da se ograniči bijes koji ponekad izlazi iz okvira.

Nakon što je kontekst izgrađen, ponovo se igraju iste karte: famozni “anarhistički trokut” je dao mnogo materijala galicijskoj štampi, kao i eksplozivna naprava koja je navodno postavljena u filijale jedne talijanske banke u Barceloni i Valenciji. Ponovno se spominju teorije zavjere, omiljene štampi i mnogim čitateljima. Prije nekoliko mjeseci izvršen je pretres sjedišta CNT-a u Sabadellu, gdje je uhapšeno petoro anarhista, na temelju hipotetskih komunikeja na internetu i posjedovanja zapaljivog materijala. Otpušteni su nakon što su proveli 4 mjeseca u zatvoru pod režimom visoke sigurnosti (FIES-3), ali optužbe nisu povučene. Ova posljednja uhićenja u Barceloni sasvim jasno pokazuju koliko je snažna volja za napad na anarhistički pokret.

Ne zanima nas suditi da li su naši/e drugovi/arice krivi ili nevini, zato što je to jezik moći, jezik demokracije. Nećemo ući u igru tišine, žrtvi i poraza. Jako nam je žao što se naši/e drugovi/arice nalaze u ovoj situaciji, ali mi znamo da ćemo se, prije ili poslije, kada se naša misao i djelovanje konkretiziraju, sukobiti s najbitnijim dijelom sistema.

Protiv suradnje između država, solidarnost bez granica našim drugovima/aricama.

Srušimo zidove države!
Pozdrav i Anarhija!
Želimo ih među nama!

Izvor: Indymedia Barcelona

Genova (Italija): Osuđeni Alfredo i Nicola

prison-gate

Genova, 12. novembra
Jutros je donesena prvostupanjska presuda, po skraćenom postupku, Nicoli Gaiu i Alfredu Cospitu, za ranjavanje Adinolfija. Za navedeno su djelo oba druga preuzela odgovornost u sudnici, na prvom ročištu 30. oktobra. Drugovi nisu prisustvovali ovom drugom i završnom ročištu. Presuda glasi:

– 10 godina i 8 mjeseci za Alfreda
– 9 godina i 4 mjeseca za Nicolu

zbog atentata u terorističke svrhe, član 280, uz dodatne zabrane (zabrane povoljnosti, kućnog pritvora itd. zbog terorističkih ciljeva).

Procjena naknade štete koju je zatražila stranka (Talijanska Republika, poduzeće Ansaldo Nucleare i sam Adinolfi) odgođena je za eventualni parnični postupak. Istražna sutkinja Giacalone se pokazala u potpunosti podčinjena teoriji tužiteljstva po kojima postoji teroristički čin u svrhu rušenja demokratskog poretka, pošto je napadom na Adinolfija, izvršnog direktora Ansaldo Nucleare, pogođena i Finmeccanica, državno poduzeće, sa svjetskim interesima u proizvodnji sistema kontrole i obrane.

Znajući sasvim dobro gdje zaista leže pravi proizvođači indiskriminiranog užasa i smrti, snažan solidarni zagrljaj Nicoli i Alfredu, i svima koji se ne povinuju logici užasa koja je svojstvena moći.

Adresa drugova:

Nicola Gai – Alfredo Cospito
C.C.Ferrara
Via Arginone 327
44122 Ferrara – Italija

nidieunimaitres[at]gmail[dot]com

Varšava, Poljska: Saopštenje skvota Przychodnia povodom fašističkog napada 11. novembra 2013.

Poštovanje i divljenje braniocima skvota Przychodnia u Varšavi.
Poštovanje i divljenje braniocima skvota Przychodnia u Varšavi. Solidarnost širom sveta.

Dana 11. oktobra 2013., oko 15:45, učesnici tzv. “Marša nezavisnosti” izveli su planirani napad na socijalni centar Przychodnia. Samo zahvaljujući sopstvenoj odlučnosti i hladnokrvnosti uspeli smo da se odupremo nacionalističkoj agresiji. Nekoliko ljudi je povređeno, ali ničiji život nije ugrožen.

Neofašisti su bili spremni da  to komentarišu u medijima i odmah su obavestili da su ljudi iz skvota napali njihov marš bacajući kamenice u njihovom pravcu sa krova zgrade. To je očigledno bilo nemoguće jer je kraj ulice Skorupki, u kojoj se zgrada nalazi, udaljen nekih 200 metara od ulice Marszałkowska, duž koje su nacionalisti marširali.

Kao što možemo videti na nekoliko video snimaka [npr.  i, ii], paravojna formacija zvana “Straža marša nezavisnosti” – čija je uloga bila da obezbedi skup – omogućila je prolaz grupi od nekoliko stotina ljudi, naoružanih i spremnih za napad. Učesnici “Marša nezavisnosti” su sa bakljama, flašama i kamenicama u rukama, poleteli ka socijalnom centru Przychodnia. Nacionalisti su jedan automobil zapalili, drugi demolirali, a oštetili su i zgradu pokušavajući da u nju uđu, ali na svu sreću uspeli smo da odbijemo napad. To je bilo moguće samo zato što smo pazili na krov (već neko vreme smo suočeni sa istom pretnjom) i brzo reagovali gaseći baklje koje su padale u unutrašnjost zgrade.

Napominjemo, iako su policijski odredi bili stacionirani nekoliko stotina metara od nas, prošlo je 20 minuta od bilo kakve njihove intervencije. Da smo slušali policiju i ignorisali opasnost, skvot bi bio spaljen.

Gebelsovska propaganda “Nacionalnog pokreta” (Ruch Narodowy) tradicionalno pokušava prikazati napad kao akt huliganizma uprkos činjenici da su zvanično imenovani čuvari marša pustili napadače da napuste marš, a kasnije im pomogli i da pobegnu. U ovom trenutku se pripremamo za još jedan napad.

Antifašistički pozdravi,
kolektiv Przychodnia
(11.11.2013.)

 

 

Anoniman: … Želim čuti još

curriculum-12

… Želim čuti još

30. oktobra prisustvovao sam jednom događaju.

Dva anarhista, Alfredo Cospito i Nicola Gai, su na sudu u Genovi preuzeli odgovornost za ranjavanje Roberta Adinolfija, 7. maja 2012.

Radi se o osobi koja promiče i projektira nuklearne centrale diljem čitavog svijeta za poduzeće Ansaldo Nucleare, grupe Finmeccanica.

Stoga, svojom ulogom, gnusni Adinolfi, legitimizira sav biznis Finmeccanike (osim čitave nuklearne energije, i oružje, korupciju, prevare, vojne projekte…), koju mogu ubrojiti među najgora i najsurovija lica kapitalizma.

Vrlo dostojanstven stav Alfreda i Nicole tokom suđenja i njihovo preuzimanje odgovornosti predstavljaju samo još jedan dodatni poticaj (ako je uopće potreban) da nastavimo kročiti stazom napada na društvo, državu i kapital putem direktne akcije, sasvim nasilne, destruktivne, oslobođajuće – ispunjavajuće.

Ovoj braći mogu samo izraziti potpunu i aktivnu solidarnost, suučesništvo i naklonost.

Što još nadodati…!?!

Želim čuti još pucnjeva, još odjeka eksplozija.

10, 100, 1000 Oružanih Akcija!

Živjela Neformalna Anarhistička Federacija/Međunarodni Revolucionarni Front!

Solidarnost Zavjeri Vatrenih Ćelija – F.A.I./F.R.I.!
Solidarnost svim nukleusima od akcije F.A.I./F.R.I.!

Pozdrav Gabrielu Pombo da Silvi, Marcu Camenischu i solidarnost svakom tko s radošću potvrđuje revolucionarno nasilje izvan i unutar zatvora.

Izvor: RadioAzione

Trento, Italija: Zapaljena vozila Telekoma u znak solidarnosti sa zatvorenicima i optuženima

auto-incendiateTelekom, Vind (Wind) [tel. kompanije] itd. + sudije + panduri + prisluškivanje telefona = hapšenja, mučenja, državna ubistva, zatvor.

S radošću smo zapalili automobile Telekoma u znak solidarnosti sa Alfredom, Nikolom, Serđom, decom 15. oktobra i onima koji se bore unutar i izvan zatvora.

PROTIV SISTEMA ZATVORA, ZA AKCIJU!
ŽIVELA ANARHIJA!

Izvor: InformaAzione

Pariz, Francuska: Sabotiranja mašine za deportaciju

fire-to-the-prisons-1024x658

SABOTIRAJMO MAŠINU ZA DEPORTACIJE!

U noći 22. septembra 2013. dva vozila Crvenog krsta (Pežo 208 i Pežo Partner) nestala su dimu u ulici Montibu koja se nalazi u 20. arondismanu (administrativnom području) Pariza. Svi znaju da Crveni krst sarađuje na zatvaranju i deportaciji imigranata bez dokumenata (sans-papiers).

Namera nam je bila da pošaljemo mali znak saučesništva sa beguncima iz administrativnih centara za pritvor (CRA) Palezo i Vensen, pobunjenicima u kampu za pritvor Meni-Amelo i svima onima koji se bore u zatvoru.

Hajde da napadnemo, iznutra i spolja, mašinu za deportaciju i svako zatvaranje!

Zapalimo zatvore i njihove saradnike!

ZAPALIMO ZATVORE!

U noći 7. oktobra kombi u vlasništvu kompanije Eiffage Group (glavna kompanija za građevinske radove i koncesije), zgađen sopstvenim životom zatvorskog kolaboracioniste, samospalio se u aveniji dr. Glej u 20. arondismanu Pariza. Njegove poslednje reči su bile “Zapalimo zatvore! Zapalimo one koji ih grade!”

OPET EIFFAGE…

U noći 27. oktobra, vozilo kompanije Eiffage Energie nestalo je u plamenu, u ulici Freresa Flavijena u 20. arondismanu Pariza.

Napadnimo one koji grade zatvore!

Genova (Italija): Letak đenovskih drugova

3_jpg_940x0_q85

Slijedi tekst pamfleta kojeg je uredilo i distribuiralo nekoliko drugova iz Genove tokom suđenja Alfredu i Nicoli.

SOLIDARNOST za ALFREDA I NICOLU
… rezignacija je smrt… pobuna je život…

Anarhija, riječ grčkog porijekla, znači “BEZ VLASTI i/ili BEZ vladanja”.

Mi nismo anarhisti/ice zato što nedostaje vlasti, nego zato što ne bi uopće željeli da postoji, bila ona desna ili lijeva; vlast znači podčinjavanje, zastupanje, centraliziranje moći.

Iz ovih se nekoliko redaka može razumjeti da nijedan anarhist/ica neće nikada biti prijatelj onih koji zakonodovaca i njihovih izvršitelja. Dakle, isto je tako očigledno da će anarhisti i anarhistice biti uvijek neprijatelji moći, buržoazije i njihovih slugu. Zato je nerazumno vjerovati da će osoba koja je neprijatelj nadmoći gospodara imati lak život. U biti, nijedan drug ili drugarica uhapšen, optužen ili pod istragom uopće ne smatra da je žrtva neke nepravde, inače bi svi zaista bili glupi!

Svaki dan ovaj planet i velika većina osoba koja ga nastanjuju su žrtve nepravdi, milijuni osoba umiru od gladi, žeđi ili stradavaju u nepotrebnim ratovima vođenim za stvaranje profita koje države i industrije, proizvođači smrti, dobro poznaju.

Mi jednostavno otkrivamo i razjašnjavamo razloge odgovorne za ova djela te se nadamo da će sva ta živuća bića shvatiti izvor njihovog problema.

UNIŠTITI VLAST, A NE IZMIJENITI JE, TO JE NAJOČITIJE RJEŠENJE!

Mi jednostavno kažemo ono što osjećamo iznutra, budući da MI nemamo gospodara kojima moramo polagati račune. Suci nam nameću kazne, ali mi ćemo uvijek biti SLOBODNI u našim srcima, i dok god budu postojali drugovi vani koji će štiti od krvnika one koje se nalaze u njihovim rukama, Anarhija će postojati. Uostalom, neće nas ove smiješne uniforme podčiniti, pošto već više od 100 godina podnosimo sve to i odgovaramo UDARCEM na UDARAC.

Danas pružamo Solidarnost drugovima koji su zatvoreni i optuženi za napad na Adinolfija, izvršnog direktora Finmeccanike, upravo jednog od poduzeća koji se temelje na ratovima i nuklearnoj energiji. Nepotrebno je reći da smo na NJIHOVOJ strani, protiv represije koja ih je pogodila.

ZAŠTO GOVORIMO O AKTIVNOJ SOLIDARNOSTI, DAKLE DIREKTNOJ?

Zato što su u prošlosti brojne kritike upućivane drugovima ili drugaricama koji su koristili sredstva smatrana neprimjerenim anarhističkoj borbi. Kao da netko ima pravo reći da je baciti kamen na pandura prihvatljivo, dok  metak treba osuditi.

Prema tome, pošto te kritike, nažalost, ustraju, i nisu baš bile tako beznačajne nakon napada na Adinolfija, ako se nastavi ovim putem sutra će biti neprihvatljiv i kamen na pandura.

Već imamo dosta neprijatelja, ne bih ih željeli imati i u našim redovima.

Podržavamo sve zatvorene drugove/arice bez obzira na počinjeno djelo, pošto se danas teži provjeriti razlog zbog kojeg je netko u zatvoru.

Nekada smo ove razlike prepuštali onima koji s nama nemaju što dijeliti; danas nažalost nije tako, što dokazuje izolacija koju neki drugovi/arice doživljavaju na vlastitoj koži.

Zato je danas, više nego ikada, potrebno izraziti aktivnu solidarnost našim drugovima i drugaricama, u trenutku kada je to potrebno, i koja će dati jasne odgovore kada naiđe represija.

Situacija drugova “unutra” nije dobra, kao što je to uobičajeno: podvrgnuti su premještanjima, ne dozvoljavaju im razgovore sa partnericama, zato je Sergio, drug uhapšen pod optužbom za pripadanje FAI (Neformalnoj Anarhističkoj Federaciji), vodio štrajk glađu mjesec dana i po, bez da mu na koncu budu razgovori odobreni.

Posljednja vijest: krvnica javna tužiteljica koja vodi slučaj “Shadow”, za koji je pod istragom 6 drugova (među kojima 2 u zatvoru), je u svojoj optužnici zatražila čak 4 i 10 godina zatvora. Ne zaboravimo da su čitavu operaciju koordinirale antiterorističke jedinice karabinjera, ROS, s kojima je tužiteljica Comodi u izvrsnim odnosima i podržava svaku njihovu teoriju. ROS, svinje koje su u prošlosti, kao i u svakoj dobroj demokraciji, dale svoj doprinos u pisanju najmračnijih stranica, dostojne ljudi u uniformama. Danas možemo reći da je čitava optužba propala. Osim Sergia koji je osuđen na 3 godine i 3 mjeseca za krađu auta, svi drugi su prvostupanjski oslobođeni, iako 2 druga ipak ostaju u zatvoru zbog druge dvije optužbe.

Nitko ne očekuje ljepši tretman, ne tražimo intervenciju političara ili piskarala. Mi se obraćamo onima koji osjećaju potrebu da budu uz našu braću i sestre koji provode godine svojeg života unutar ogavnih kaveza. Nemojmo počiniti iste greške kao u prošlosti, praveći mi sami razlike među onima koji odabiru jedan oblik borbe u odnosu na neki drugi.

Nemojmo pasti u zamku koju nam postavlja sudstvo i svi oni koji ne priznaju različite oblike borbe. Pobunjenik, Anarhist ne smije činiti takve greške.

Solidarnost i suučesništvo sa svim uhapšenih Anarhistima i Anarhisticama.

Za Anarhiju!

Anarhisti/ce

Izvor: RadioAzione

Italija: Izjava Alfreda Cospita na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo-olga

Iz trbuha Levijatana

“… snove treba ostvariti ovdje u sadašnjosti, a ne u hipotetskoj budućnosti, budući da su nam budućnost uvijek prodavali popovi svih religija ili ideologija, kako bi nas nekažnjivo mogli potkradati. Želimo sadašnjost koja zaslužuje da bude življena, a ne jednostavno žrtvovana mesijanskom iščekivanju budućeg zemaljskog raja. Zato smo željeli konkretno govoriti o anarhiji koju treba ostvariti sada, ne sutra. “Sve i odmah” je opklada, igra u kojoj igramo i u kojoj je ulog naš život, život svih, naša smrt, smrt svih…”

Pierleone Mario Porcu

“Znanost je vječni holokaust prolaznog, kratkotrajnog života, ali realnog, na oltaru vječnih apstrakcija. Ono o čemu govorim je, dakle, pobuna života protiv vladavine znanosti.”

Mihail Bakunjin

“Dok se čovjek šepurio i pravio se bogom, jedna se glupost sručila na njega. Tehnike su uzdignute na najviši rang i jednom postavljen na prijestolje bacile su lance na inteligencije koje su ih stvorile.”

Edgar Allan Poe

“Carstvo utemeljeno na ničemu, u čijem kraljevstvu vladar propada. Ne može podnijeti teret istine. Preporučam ti žešću dozu života. Preporučam ti žešću dozu života!”

Congegno

“Prokleti… znam tko vas šalje!!!”

Roberto Adinolfi

 

Jednog predivnog majskog jutra djelovao sam i u tih par sati potpuno sam uživao u životu. Ostavio sam iza sebe strahove i samoopravdanja, i prkosio sam nepoznatom. U Europi ispunjenoj nuklearnim centralama, jedan od najodgovornijih za nadolazeću nuklearnu katastrofu pao je ničice ispred mene. Želim biti vrlo jasan: nukleus Olga FAI/FRI [Neformalna Anarhistička Organizacija/Međunarodni Revolucionarni Front, nap. prev.] sačinjavamo samo ja i Nicola. Nitko drugi nije sudjelovao, surađivao, planirao ovo djelo; nitko nije bio upoznat s postojanjem našeg projekta. Neću dozvoliti da se moje djelovanje, kako bi se skrenula pažnja s pravog cilja akcije, baci u opsceni apsurdni masmedijski i pravni kazan, sačinjen od “rušenja demokratskog poretka”, “subverzivnog udruženja”, “oružane bande”, “terorizma”; prazne fraze na ustima sudaca i novinara.

Ja sam anarhista, protiv organizacije, zato što sam protiv svakog oblika autoriteta i organizativne konstrikcije. Ja sam nihilist zato što živim moju anarhiju danas, a ne u očekivanju revolucije koja će, ako i dođe, izroditi samo novi autoritet, novu tehnologiju, novu civilizaciju. Živim moju anarhiju s prirodnošću, radošću, zadovoljstvom, bez ikakvog mučeničkog duha, opirući se u potpunosti ovom civiliziranom postojanju, koje mi je nepodnošljivo. Ja sam antidruštven zato što sam uvjeren da društvo postoji samo u znaku podijele između vladajućih i pokorenih. Ne težim ka nikakvoj budućoj socijalističkoj “rajskoj” alkemiji, ne vjerujem u u nijednu društvenu klasu; moja pobuna bez revolucije je individualna, egzistencijalna, totalna, apsolutna, oružana. U meni nema ni traga nadčovjeka, nikakve mrskosti prema ugnjetavanima, “narodu”, pošto sam uvjeren da, kao što kaže jedna istočnjačka izreka: “ne treba mrziti zmiju zato što nema rogove; jednog bi se dana mogla pretvoriti u zmaja!”. Na isti se način rob može pretvoriti u pobunjenika, samo jedan čovjek, samo jedna žena može postati razarajući požar. Svom snagom mrzim moćnike zemlje, bili oni političari, znanstvenici, tehnokrati, vođe naroda, svakojaki lideri, birokrati, vojni i religiozni poglavari.

Poredak koji želim srušiti je civilizacija, koja dan za danom uništava sve ono za što vrijedi živjeti. Država, demokracija, društvene klase, ideologije, religije, policija, vojska, i sam vaš sud, su samo sjene, himere, zupčanici, svi zamjenjivi, jednog megastroja koji sve sadrži. Tehnologija će jednog dana moći i bez nas, pretvorivši nas sve u izgubljene autome, u krajoliku smrti i pustoši. Tog sedmog maja 2012. na jedan moment ubacio sam pijesak među zupčanike ovog megastroja, na trenutak sam živio u potpunosti, praveći razliku. Taj dan moje najbolje oružje nije bio jedan stari Tokaref, već moja duboka, surova mržnja koju osjećam protiv tehno-industrijskog društva. Potpisao sam djelo kao FAI/FRI, zato što sam se zaljubio u ovu lucidnu “ludost” koja je postala konkretna poezija, ponekad povjetarac, ponekad oluja, koja kaotično puše diljem svijeta neustrašiva, nezamisliva, protiv svakog zakona, protiv svake “zdrave pameti”, protiv svake ideologije, protiv svake politike, protiv znanosti i civilizacije, protiv svakog autoriteta, organizacije i hijerarhije. Vizija konkretne anarhije koja ne predviđa postojanje teoretičara, rukovodioca, lidera, činovnika, vojnika, heroja, mučenika, organigrama, militanata, a najmanje gledatelja. Predugo smo vremena stajali i gledali. Anarhija koja ne postaje akcija odbacuje život postajući ideologija, sranje ili nešto malo više, u najboljem slučaju nemoćni ispušni ventil za frustrirane muškarce i žene.

Odlučio sam preći na djela nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi. Naspram tako ogromnih događaja često se osjećamo neadekvatni. Primitivan čovjek se suočavao s opasnostima, znao se zaštiti. Moderan, civiliziran čovjek naspram konstrukcija-konstrikcija tehnologije je bespomoćan. Kao ovce koje traže da ih zaštiti ovčar koji će ih klati, na isti način mi civilizirani se prepuštamo laičkim svećenicima znanosti, onim istima koji nam polako kopaju jamu. Adinolfija smo gledali kako se prepredeno smijulji sa televizijskih ekrana, izigravajući žrtvu. Vidjeli smo ga kako dijeli lekcije u školama protiv “terorizma”. Ali, ja se pitam što je terorizam? Ispaljeni metak, duboka bol, otvorene rana ili neprestana stalna prijetnja polagane smrti koja te iznutra izjeda. Stalni, neprestani teror da će jedna od njegovih nuklearnih centrala izrigati na nas, u svakom momentu, smrt i pustoš. Poduzeća Ansaldo Nucleare i Finmeccanica su veoma odgovorna. Njihovi projekti svuda siju smrt, u posljednje se vrijeme priča o mogućim investicijama za udvostručenje nuklearne centrale Krško u Sloveniji, na dva koraka od Italije, zona pod velikim seizmičkim rizikom. U Cernadovu, Rumunjskoj, od 2000. do danas bilo je raznih incidenata koje su izazvala lakovjerja poduzeća Ansaldo tokom gradnje jedne od svojih centrala. Koliko prekinutih života? Koliko prolivene krvi? Tehnokrati Ansalda i Finmeccanike, lakog osmijeha, “čiste” savjesti, vaš “napredak” smrdi na strvinu, smrt koju sijete svijetom traži osvetu. Postoji mnogo načina na koji se možemo konkretno oduprijeti nuklearnoj energiji, blokirati vlakove koji prevoze nuklearni otpad, sabotirati stupove visokog napona koji prenose električnu energiju koju proizvodi atom. Meni je palo na pamet da napadnem najodgovorniju osobu ove nepogode u Italiji: Roberta Adinolfija, izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Nije nam mnogo trebalo da otkrijemo gdje živi, bilo je dovoljno pet zasjeda. Nije potrebna vojna struktura, subverzivno udruženje ili oružana banda za napad, bilo tko, naoružan čvrstom voljom može zamisliti nezamislivo i zatim djelovati. Bio bih sve sam učinio, na žalost trebao sam pomoć oko motora: pitao sam Nicolu, pozvao sam se na njegovo prijateljstvo, nije se povukao. Pištolj sam kupio na crnom tržištu, tristo eura. Nisu potrebne tajne infrastrukture ili ogromni kapital da bi se naoružali. Krenuli smo autom iz Torina noć prije. Sve je teklo glatko, ili gotovo sve, Nicola je vozio, ja sam pogodio točno tamo gdje smo bili odlučili da pogodimo. Precizan pogodak, otrčao sam prema motoru, a zatim neočekivano, Adinolfijev urlik ispunjen bijesom, rečenica koja me imobilizirala, gubeći dragocjene trenutke: “bijednici!… znam tko vas šalje!!!”, u tom sam trenutku bio apsolutno siguran da sam pogodio u centar, potpuno svjestan u kakvo sam đubrište stavio ruke; milijunski interesi, međunarodna financija, politika i vlast, blato i đubrivo. Ovi su “ukradeni” trenuci dozvolili Adinolfiju da pročita registarsku tablicu, koju zbog neiskustva nisam pokrio. Zahvaljujući tim brojevima otkrili su motor, a po motoru telekameru.

Neće nas presuda ovog suda pretvoriti u zle teroriste, kao što neće Adinolfija i Finmeccaniku pretvoriti u dobročinitelje čovječanstva. Kucnuo je čas velikog odbijanja, odbijanje koje se sastoji od mnoštva otpora, od kojih je svaki jedan poseban slučaj; neki su mogući, potrebni, neizvjesni; drugi su spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, prodirući ili nasilni. Naš je bio usamljen i nasilan. Da li je vrijedilo? Da! Možda samo zbog radosti koju smo osjetili kad smo doznali za prkosni osmjeh koji je Olga Ikonomidou, hrabra sestre iz Zavjere Vatrenih Ćelija, u samici grčkog zatvora, čuvši vijest o našoj akciji, bacila u lice svojim stražarima. Sretan sam da sam ono što jesam, slobodan čovjek, mada “trenutno” u lancima. Ne mogu se previše žaliti budući da velika većina “ljudi” ima lance duboko usađene u mozak. U mojem sam životu uvijek nastojao napraviti ono što sam smatrao točnim, a ne isplativim. Zlatna sredina mi nije nikada djelovala uvjerljivo. Mnogo sam volio. Mnogo sam mrzio. I baš zato neću se predati vašim rešetkama, uniformama, oružju. Uvijek ću vam biti neobuzdan, ponosan neprijatelj. Nisam sam sam. Anarhisti nisu nikada sami, ponekad osamljeni, ali nikada sami. Tisuću projekata u glavi, nada u srcu koja sve više živi, čvrsta i sve više zajednička; konkretna perspektiva koja izlaže “riziku” da izmjeni lice anarhije u svijetu. Maleni, veliki odroni koji će jednog  dana izazvati kataklizmu, trebat će vremena, nema veze, za sada uživam u potresu koji je u meni izazvala ta želja za radošću i borbom.

Završavam jednim citatom Martina (Marco Camenish), nepokorenog ratnika, duboko zaljubljenog u život, već dvadeset godina u zatvoru, danas u švicarskom, i prisvajam ove njegove riječi:

“… imati hrabrosti zamisliti stvari skroz u dubinu, prekršiti zabranu tehnološke policije “nemogućeg” ili “nezamislivog”, misliti drugo i, dosljedno tome, djelovati drugačije. Samo nas to može izvuči iz mlake otrovne splačine modernosti, u mjestima gdje nas nitko i ništa neće voditi u mjesto bez sigurnosti, u mjesto odgovornosti u prvom licu, za ne-podvrgavanje sa svim svojim posljedicama. Sloboda je teška i opasna, i nema života bez smrti. Iz bojazni od života često se prepuštamo ropstvu uništenja.”

Smrt civilizaciji
Smrt tehnološkom društvu

Dug život Zavjeri Vatrenih Ćelija
Dug život FAI/FRI

Živjela crna internacionala!
Živjela anarhija!!

Alfredo Cospito

Izvor: RadioAzione

Genova, Italija: Suđenje Alfredu i Nicoli

Jutros se na sudu u Genovi održalo prvo ročište sudskog procesa, po skraćenom postupku, protiv Alfreda Cospita i Nicole Gaia. Dva druga su uhićena 14 septembra 2012. i optuženi za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberta Adinolfija, dana 7. maja 2012.

Alfredo i Nicola su preuzeli odgovornost za napad na Adinolfija dok su pokušavali pročitati tekst o preuzimanju odgovornosti, pošto ih je sudac udaljio iz sudnice.

Koliko je poznato, ovo je prvi put da drugovi anarhisti preuzimaju odgovornost za ovakvo djelo. Uvijek su anarhisti koristili pojmove koji kojima su više ispunjavali usta nego rušili zidove: sada se napokon nešto desilo. Osoba odgovorna za zagađenje planeta postala je meta i upucana je. Odgovornost su preuzela dva anarhistička druga. Da vidimo da li ćemo zbrajajući riječi, pojedince i činjenice, dobiti rezultate.

Na koncu je tužilaštvo, Nicola Piacente i Silvio Franz, zatražilo da Alfredo Cospito bude osuđen na 12 godina, a Nicola Gai na 10 godina.

Suđenje će biti nastavljeno 12. novembra 2013, kada će biti donijeta i presuda.

Solidarnost sa Alfredom i Nicolom!

Alfredov tekst o preuzimanju odgovornosti, Nicolin tekst (oba teksta na italijanskom)

Izvor