Bijesno pozdravljam 1. maj 2013.
Slaviti? Zaista ne bih! Ionako se već mnogo toga slavi! Zato jer štogod željeli ili morali, po našoj prirodi, učinili ili ne učinili, život bi u suštini trebao biti jedno veliko slavlje.
Ali 1. maj nije slavlje, na 1. maj se ne bi trebalo slaviti. I je li 1. maj dan rada? Ne, uopće! A još je manje dan, recimo, za rad. Naprotiv, trebao bi biti dan za raspravu i analizu solidarne organizacije za radikalnu borbu protiv rada. Što znači istovremeno i protiv sistema i svakog njegovog korijena koji nas tjera na rad, koji ga pretvara u nužnost, pretvara nas, po pitanju života i smrti, u ovisnike o radu, a istodobno nas i našu budućnost ubija od rada!
Zato što je rad ropstvo.
I ne govorim o najamnom ropstvu, budući da je navedeni pojam, u današnjoj krizi, ogromno minimiziran naspram takozvane nezaposlenosti ili dohodaka koji su nedovoljni za život, ili koji nisu više, ili koji nisu nikada bili.
Zatim, držimo na umu da su rad i izrabljivanje nastali i mogu opstati samo uz patrijarhalnu moć i opresiju, zajedno s njihovim masakrima i razaranjima čovječanstva i prirode!
Iz istog je razloga i reći: “proizvodi, konzumiraj i crkni” velika minimizacija, čak i lažno. Budući da od početka dominacije, izrabljivanja i patrijarhanlnog ropstva, to jest od početka civilizacije, ova pogubna spirala nasilja počinje uvijek i na svakoj razini istovremeno s ovim masovnim procesom, kobnom tehnološko-industrijskom pojavom. Započinjem tim procesom, ali ne zaustavlja se, pa makar se i ovaj potonji zaustavio. Dovoljno se sjetiti dražesnog problemčića nuklearnog otpada, započinje dakle sa svakom tehnološko-industrijskom masovnom proizvodnjom, viška osoba i proizvoda, i postaje uvijek, od samog početka, na neki način beskonačno.
A čemu sve to? Zbog akumulacije, željene i trajne, moći i bogatstva nekolicine!
Radi se o njihovoj hiperprodukciji osoba i proizvoda koji će biti bačeni u unutarnji i vanjski imperijalistički rat, u beskrajnu klasnu borbu od vrha prema dnu, u rat svih protiv svih te svih protiv prirode, koji se nezaustavljivo zaoštrava zbog održavanja i razvoja ovog sistema i ubitačnog, samoubojitog društvenog procesa.
Divide et impera. Radom, kao najboljim sredstvom!
Dok je nekad u Čikagu jednim udarcem ubijeno stotinjak ropkinja rada, danas se, kao što možemo učiti iz bangladeškog primjera, veselo nadodala još jedna nula. Napredak, točnije rečeno!
S uvijek dovoljnim brojem profesionalnih nasilnika koji će ga nametnuti batinama ili oružjem…
Nule iza brojeva njihovih žrtava tehnološko-industrijskog i univerzalnog kapitalističkog rata proizvodi i baci, i dalje živahno rastu, degradirajući ih na puku računicu rentabilnosti u pokazateljima društva rizika. A digitalno su izbrisane iz naše kolektivne nula svijesti koja će se zahvaljujući nejverojatnoj izolaciji pojedinaca pouzdanim sredstvima reakcionarne mobilizacije tipa Facebook, mobitela ispunjenih aplikacijama, ubrzo utopiti u EarthLink. Ili možda na još jedan potpuniji način, multifunkcionalnim naočalama priključenim na internet i zakonski ugrađenim u naše glave. Žrtve nulte vrijednosti, nikada osobe, osim kada se radi o njima, ili ako koriste propagandi straha ili nekom povodu za rat. Sve za rad.
Zato: ni digitalno ni verbal-radikalno nego stvarno, stvarno solidarno, sve do njegovih korijena, dosta s ropskim sistemom države i kapitala, dosta s radom! Koji nas ubija. A ubija i našu slobodu i sutrašnji život, ako nije već mrtav!
Zagrljaj!
Marco, zatvor Lenzburg, maj 2013.
Marco Camenisch, Justizvollzugsanstalt Lenzburg, Postfach 75, 5600
Lenzburg, Švicarska