Category Archives: Analize

O tekućem štrajku glađu imigranata u logoru Paranesti u Grčkoj

paranesti

“Štrajkujemo glađu. Zatvorite logor Paranesti. Želimo papire na naše ime. Biti slobodan prirodno je pravo svakog ljudskog bića. Morali smo krenuti u štrajk glađu zbog našeg zatheva grčkoj vladi. Biti slobodan je naše ljudsko pravo koje bi trebalo da nam pripada. Štrajk glađu je borba za našu slobodu. Smrt je nastavak štrajka glađu. Sloboda ili smrt.”

Izjava imigranata štrajkača glađu

I dok je u Grčkoj u toku poslednja faza štrajka glađu levičarsko-revolucionarnih (17. novembar), anarhističkih (Revolucionarna borba i Mreža utamničenih boraca) i nihilističkih (Zavera vatrenih ćelija) zatvorenika koji u Νеmačkoj dobija mnogo pažnje, naročito od ljubitelja/ki Vatrenih ćelija, jedna druga veoma važna borba prolazi nezapaženo kako u buržoaskim, tako i u medijima pokreta. Dana 23. marta 2015., dvadeset i troje imigranata, zatočenih u logoru Paranesti u blizini Drame u severnoj Grčkoj, stupilo je u štrajk glađu. Njihovi zahtevi su: zatvaranje logora Paranesti, puštanje i papiri. Njihov štrajk glađu traje i do današnjeg dana (4.4.2015.) što ga čini do sada najdužim štrajkom glađu imigranata i imigrantkinja u nekom od grčkih logora. U teksu koji sledi, izvestićemo o štrajku glađu, dati kontekst i pozvati na akcije solidarnosti.

Nova vlada, iste borbe

U Nemačkoj je veliki broj levičarskih i radikalno levičarskih grupa napravilo dosta buke i napisalo pregršt besmislica u vezi sa Sirizom. Pretenciozno se tvrdilo da je, u Sirizi, “solidarnost sa imigrantima/kinjama i izbeglicama pronašla svoje mesto”, a nova alternativna ministarka za imigracionu politiku, iz partije Siriza, Tasija Hristodulopulu hvaljena je zbog svojih “bliskih odnosa sa grčkim antirasističkim pokretom”. Zanimljivo, istog onog dana kada je u Paranestiju započet štrajk glađu, ona je – u jednom radio intervjuu – jasno rekla da logori neće biti zatvoreni, a samo nekoliko dana kasnije, Janis Panusis, nezavisni alternativni ministar zaštite građana, izjavio je da zemlja ne može izdržati još imigranata/kinja, te da logori ne samo da neće biti zatvoreni već da postoji mogućnost i da ponovo budu popunjeni. Svi/е oni/е koji/е se već dugo bore zajedno sa imigrantima/kinjama i izbeglicama, nisu čak ni morali/e čekati na zvanične izjave. Način na koji je Siriza, sredinom februara, reagovala u smislu migracione politike, nakon dva samoubistva i jednog smrtnog slučaja među imigrantima/kinjama usled uskraćivanja medicinske nege u logorima, odnosno, policijskoj stanici, te nakon izbijanja pobune u logoru Amigdaleza, svima je jasno stavilo do znanja da Siriza ne sprovodi antirasističku politiku već da migrantskom populacijom u Grčkoj upravlja na samo malo drugačiji način.

Reagujući na pobunu u logoru Amigdaleza, Panusis je najavio da će taj logor biti zatvoren u roku od 100 (!) dana i počelo je postepeno puštanje nekolicine imigranata/kinja. Potom su objavljeni planovi vlade po pitanju migracione politike. Postepeno, svi imigranti i imigrantkinje zatočeni/e duže od šest meseci biće pušteni/e (nasuprot pritvoru od 18 meseci ili više, kako je to bilo do sada). Po puštanju, oni/е će dobiti papire kojim se njihova deportacija odlaže na period od šest meseci. U slučaju da budu uhvaćeni/е u ilegalnom prelasku granice dobiće – kao i do sada – još jedan papir koji im daje rok od mesec dana da napuste zemlju. Ukoliko ponovo budu uhapšeni/е, u toku tog meseca, dobiće još jedan papir koji im garantuje još pola godine da napuste zemlju. A onda ih čeka ista ona nejasna i neizvesna situacija u kojoj su godinama živeli/е. Logori ostaju, kao i praksa da se imigranti i imigrantkinje, ne deportuju već primoravaju da granicu prelaze na “na svoju ruku” – dakako, kroz profitabilnu indistriju krijumčarenja – nastavkom nepodnošljivog pritiska policijske brutalnosti, fašističkog terora i siromaštva. Situacija se, tako, donekle popravila u odnosu na vrhunac rasističke državne politike od 2011. do 2013.

Continue reading O tekućem štrajku glađu imigranata u logoru Paranesti u Grčkoj

Beda beogradske studentske levice

1.

Specifično studentski problemi kao takvi ne postoje. Problemi koje studenti imaju u najužoj su vezi sa totalitetom društva, to jest sa celinom onoga što predstavlja život svakog studenta. Nemogućnost da se školarina plati nije samo uzrokovana (stalno rastućom) visinom školarine, već i ostalim procesima u društvu čiji smo pasivni posmatrači: privatizacija i masovna otpuštanja, teror tržišta i eksploatacije koji rukovodi i reformom univerziteta. Rečju, celinom naših mizernih života.

U takvom kontekstu, u kontekstu celine naših života, ideja da se može biti apolitičan je idiotska.

Ova idiotska ideja je u osnovi „realnih“ (mizernih) zahteva koje studenstki pokret isporučuje.

Ovakvi zahtevi, u potpunosti specifično studentski, nisu razumljivi ostatku društva, i ne mogu poslužiti kao osnova povezivanja sa ostalim delovima društva, iako su uzroci problema sa kojima se „drugi“ (pa i sami „studenti“ u svojim nestudentskim funkcijama, to jest u totalitetu svojih života) susreću, u korenu isti kao i uzroci „studentskih“ problema.

Ako bi ostali u okvirima „poltike zahteva“ i uskog studentskog identiteta, a pri tom odlučili da radikalno (u korenu) sagledamo problem, došli bismo do zaključka da je jedini racionalan zahtev: besplatno i slobodno obrazovanje.

Verovatno je odmah uočljivo da ispunjenje ovakvog zahteva nije realno. Tim gore po realnost.

U toku okupacije fakulteta 2006. godine jedan student je ovako odgovorio na pitanje šta misli o aktuelnoj situaciji na fakultetu: „Po prvi put se osećam kao da je ovo naš prostor. Odjednom je atmosfera u zgradi potpuno promenjena, i sada zaista uživam da ovde boravim.“

Okupacija fakulteta je jedno ograničeno i privremeno raskidanje sa nametnutom realnošću, takvo iskustvo je samo po sebi oslobađajuće i može postati zarazno. Upravo je suština u iskustvu ovog raskida, a ne u prilagođavanju nametnutoj realnosti kroz realistične zahteve.

Ukoliko se ovo iskustvo i njena zaraznost shvati kao osnovni cilj, postaje sekundarno da li će borba biti formulisana kroz „maksimalistički“ zahtev za besplatnim obrazovanjem, ili će ići do svojih logičkih konsekvenci i odustati od zahteva kao takvih.

Umesto da molimo za besplatno obrazovanje (o aktuelnim mizernim zahtevima, da i ne govorimo), nije li logičnije da počnemo od drugačijeg sagledavanja već postojeće prakse na dosadašnjim okupacijama? Od okupacije 2011. studenti na okupiranom FF sami organizuju diskusije i predavanja. Šta je ovo? Nije li to možda besplatno obrazovanje? I to ono koje mi kao slobodni ljudi, autonomno, vraćamo na fakultet ne obazirući se na realnost koja nas ubeđuje da je to nemoguće?

Nije li to dobar početak? Dovoljan da nas ubedi da imamo veću snagu i autonomiju nego što to shvatamo?

Dalje, nije li ovo slobodno obrazovanje koje bi studenti proglasili na okupiranom fakultetu, dobra osnova da u korenu sagledamo probleme naših mizernih života, razgovaramo sa drugim ljudima i slušamo o njihovim borbama, i tako radimo na osnaživanju i boljem povezivanju, na osnovama solidarnosti i uzajamne pomoći? I sve to dok se birokratija i političari šokiraju nad „neozbiljnošću“ studenata, koji ne zahtevaju ništa? Ništa, osim totalne transformacije života.

Dobar početak?

Continue reading Beda beogradske studentske levice

ABC Hurricane: Tekst o nedelji solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima

tornado

“U leto 2013. članovi nekoliko grupa Anarhističkog crnog krsta (ABC) razmatrali su potrebu uspostavljanja međunarodnog dana podrške zatvorenim anarhistima i anarhistkinjama. S obzirom da već postoje Dan prava političkih zatvorenika i Dan borbe za pravdu u zatvorima, smatrali smo da je takođe važno istaći priče naših drugova i drugarica. Mnogi od zatvorenih anarhista i anarhistkinja nikada neće biti priznati kao ‘politički zatvorenici’ od strane formalnih organizacija za ljudska prava čiji je osećaj za socijalnu pravdu strogo ograničen kapitalističkim zakonima koji su osmišljeni da štite državu i sprečavaju i odvraćaju od bilo kakve stvarne društvene promene. Istovremeno, čak i u našim zajednicama znamo veoma malo o represiji u drugim zemljama, a da ne govorimo o imenima i slučajevima mnogih naših zatvorenih drugova i drugarica.”

Poziv na godišnju nedelju solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima od 23-30. avgusta, sa odabiranjem 23. avgusta kao početnog datuma iz razloga zato što su upravo na taj dan 1927. godine, talijansko-američki anarhisti Nikola Sako i Bartolomeo Vanzeti pogubljeni u zatvoru. Oni su bili optuženi za ubistvo dva čoveka tokom oružane pljačke fabrike cipela u Masačusetsu, u SAD. Njihovo hapšenje je bilo deo veće kampanje koju je američka vlada vodila protiv radikala. Dokazi koje je država imala protiv njih dvojice su bili gotovo nepostojeći i mnogi ljudi i danas veruju da su oni bili kažnjeni zbog svojih jakih anarhističkih uverenja. S obzirom na prirodu i različitost anarhističkih grupa širom planete, umesto kampanje od samo jednog dana predložena je nedelja zajedničkih akcija, omogućavajući tako grupama mogućnost organizovanja događaja unutar dužeg vremenskog perioda. Kao odziv na ovaj poziv, formirali smo novu grupu tokom Nedelje anarhističkih zatvorenika koju smo nazvali ABC Hurricane.

Sada, kada je nedelja akcije prošla, sakupljaju se činjenice. Kao anarhisti, naravno, verujemo da solidarnost ne staje i naše su aktivnosti jednostavno intenzivirane kratkim zajedničkim putovanjem sa mnogim pojedincima i grupama širom sveta, koje žele da ispolje borbu za potpuno oslobođenje i uništenje zatvora. Saznali smo za različite slučajeve zatvorenih drugova, razmenili povike preko okeana i spoznali da nismo sami. Smatramo da se revolucionarna solidarnost ne odvija jednom godišnje u toku jedne nedelje, nego da je to stalno obnavljanje naše borbe održavanjem ideja i akcija živima. Mislimo da postoji potreba za nedeljeom ovakve razmene koja osnažuje otvoreni proces povezivanja na internacionalnom nivou, koji se oduvek odvijao unutar anarhističkog pokreta.

Smatramo da širenjem priča i iskustava naših zatvorenih drugova i drugarica i objašnjavanjem dela zbog kojih su zatvoreni, naša borba ne samo da postaje jasnija, nego se suprotstavlja regresivnim i reformističkim tendencijama unutar pokreta. Znamo da svođenjem ‘solidarnosti’ na izgovor za još jednu večeru ili žurku, bez svesnog razumevanja, zatvorenici vrlo brzo bivaju zaboravljeni.

Isto se dešavalo i kada su delovi anarhističkog pokreta teoretisanjem udaljavali od zagrljaja ilegalizma, direktne akcije i sabotaže. To je trenutak u kojem zatvorenici bivaju zaboravljeni – tada se oni i napadi koje su izvršili odbacuju kao neprihvatljivi šefovima građanskog anarhističkog zvaničništva.

Konfrontacija sa realnošću se odvija kroz odbijanje konformističkih diktatorskih zakona i očekivanja društva, i pokušajima oslobođenja prestupništvom i napadom na hijerarhiju. Bilo da se borba vodi olovkama i papirom, kamenjem, molotovima ili oružjem, svako od nas ima svoju ulogu. Polimorfna borba anarhističkog rata sadrži kontradikcije koje se šire pri osnovi, ali pri vrhuncu delovanja se sužavaju kako se svaka individua buni protiv autoriteta. Želimo da upoznamo nove drugove i drugarice probijanjem zida koji nas razdvaja i želimo da proširimo taj proboj.

Jednostavna sredstva, jednostavni dostižni ciljevi, za sada.

Pobuna je ključ.

ABC Hurricane

Izvor: Dark Nights

Meksiko: Osma izjava ITS-a

breaking-news

Nakon pauze tišine i nekih nedavni događaja (javnih i nejavnih), teroristička grupa ima ponovno nešto da kaže:

“Nije potrebno tražiti pregovore sa sistemom, potrebna je borba na život i smrt protiv njega.” – Theodore John Kaczynski [1]

I

Znanstveni časopis “Nature” objavio je (oktobar 2013.) članak koji kritizira našu treću izjavu [2], napisanu nakon ranjavanja tehno-nerda poduzeća Tec iz Monterreya, u augustu 2011. U navedenom članku “nano-antropolog” (sa Sveučilišta South Caroline) bijedno nastoji “dešifrirati” glavni razlog koji se krije iza našeg napada na stručnjake nanotehnologije.

U tom članku gospodin Toumey tvrdi da se naši napadi na nanotehnologiju temelje samo na pretpostavki Grey Goo [3]. Što je sasvim pogrešno. Grey goo je teorija koja je u početku bila poznata samo u znanstvenim sredinama, da bi tek kasnije privukla pažnju javnosti. Nanotehnolog Eric Drexler bio je prva osoba koja je upotrijebila taj pojam, u svojoj knjizi “Strojevi kreacije”, 1986. Jedan od osnivača Sun Microsystem, Bill Joy, iznio je, 2000., u svom poznatom članku “Zašto nas budućnost ne treba” (kojeg smo citirali u našoj trećoj izjavi), apokaliptičku viziju sive ljige. Tekst je privukao pažnju nekih pseudo kritičara civilizacije, kao što je John Zerzan itd.

2004. (kada je nanotehnologija već bila stvarnost) tema je postala skandalozna, a sam Drexler je javno izjavio kako je grey goo bila samo fiktivna ideja, i kako tehnološki uvjeti nisu bili prikladni (tada) da se katastrofa, koju je predvidio prije nekoliko godina, obistini.

Continue reading Meksiko: Osma izjava ITS-a

Španski zatvori: Kratak intervju sa anarhističkim zatvorenikom Klaudiom Lavacom

life

Razgovor Contra Info sa Klaudiom Lavacom, drugom koji je od 1996. godine zatvoren u ćelijama španske države; intervju je predstavljen tokom događaja koji se desio 11. januara 2013. u La Gatoneri, skvotiranom društvenom centru u Madridu, u znak solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima/zatvorenicama koji/e su osuđeni/osuđene na dugogodišnje kazne zatvora.

U svojoj potrazi za punom slobodom, izabrao si da svet moći i vlasti napadneš svim raspoloživim sredstvima. Koji su bili glavni razlozi koji su te nagnali da kreneš putem oružane pobune?

Razlozi koji su me nagnali da krenem putem pobune nalaze se u spletu okolnosti koji su počeli pokušajem državnog udara u Italiji; strategiji tenzije (teroristički napadi eksplozivom na javnim prostorima) kojom se koristila ekstremna desnica uz pomoć tajnih službi; napadima dela političkih partija konstitucionalnog luka među kojima je posebno partija Hrišćanska demokratija bila aktivna u isticanju revolucionarne levice i anarhista kao odgovornih za teške napade. Konačno, nagnale su me i nepravde i maltretiranja radničke klase od strane vlasti – istih onih koji su aplaudirali fašističkoj vladi Benita Musolinija i ulasku Italije u Drugi svetski rat na strani nemačkih nacista.

U svojoj knjizi: “Autobiografija neumoljivog” (originalni naslov: “Autobiografía de un irreductible”; naslov izdanja na italijanskom jeziku: “Pestifera la mia vita”), pisao si o tome kako si 1981. godine učestvovao u napadu na zatvor Frozinone (u italijanskoj regiji Lacio) sa ciljem oslobađanja druga koji je tamo bio zatvoren. Danas, više od trideset godina kasnije, de facto solidarnost sa zatvorenicima/zatvorenicama društvenog rata retko dostiže takvu tačku. Kako možemo vratiti mogućnost neposrednog oslobođanja naše braće i sestara?

Početi razmišljati o neposrednom oslobađanju naše zatvorene braće i sestara osnovni je cilj današnjeg društvenog rata kao što je to bio i u prošlosti….Ali, dok je sistem napravio napredak u infrastrukturi i sredstvima represije, mi smo ostali u praistoriji, bez vojnog i tehnološkog napretka i pripremljenosti za suočavanje sa nametnutim super-zatvorima. Ove je građevine, udaljene od gradova i varoši, nemoguće napasti onako kako smo mi to učinili 1981. godine u Italiji, kada smo na kraju oslobodili dvoje zatvorenika. Istina je da su se vremena promenila. Kada govorimo o napadima na sistem, iako ne volimo da koristimo pojmove poput vojna i tehnološka pripremljenost, evidentno je da govorimo o ratu i konfrontaciji i da je za uspeh potrebno da budemo u koraku sa tehnološkim napretkom koji represivni sistem nameće. Ne mislim da je nemoguće napasti strukture poput super-zatvora, ali je neostvarivi san osloboditi zatvorenike i zatvorenice koji/koje su u njima zarobljeni/e, tu gde se sada nalazimo.

Pretpostavljamo da si tokom dugog puta različitih oblika borbi bio uključen u razne vrste organizacija koje su vodile kontranapade protiv establišmenta. Koja su tvoja iskustva u smislu realnog samoorganizovanja u borbi, bez lidera ili sledbenika?

Moja iskustva u samoorganizovanju u borbi, bez vođa ili sledbenika, sazrevala su malo po malo tokom 16 godina ilegale. Niko se nije rodio kao majstor i svi moramo učiti jedni od drugih, od onih koji su pripremljeniji i iskusniji. Među anarhistima, imamo nekoliko jednostavnih principa koji nam omogućavaju da brzo napredujemo sa samoorganizovanjem u borbi: jednom kada je grupa formirana, postoje zadaci koje bi svi trebalo da poštuju. Na primer, ako sam ja ekspert u taktikama napada, ostali će morati da me slušaju, ali bez da me vide kao vođu i bez osećaja da ih ja usmeravam. Očigledno svako ima nešto da kaže o nekoj situaciji, ali ukoliko su te reči plod nedostatka iskustva ili kapaciteta, moraće da me slušaju kako bismo se povukli iz misije. Isto kao što i ja moram slušati eksperte u ma kojem drugom zadatku ukoliko se pokazuju sposobnijim. Da tako kažem, ja ću biti učitelj u skladu sa okolnostima u datom trenutku, a učenik kada neko drugi spremniji od mene preuzme odgovornost za grupu. To je, po mom iskustvu, način da se stvori samoorganizovanje.

Da li je anarhija ilegalistička per se? Ukoliko jeste, kako se ustanički individualiteti spajaju u reci koja će potopiti zakone i norme koji nas drže vezanim za bedu?

Anarhija je ilegalistička po samoj svojoj prirodi jer ona postoji izvan zakonitosti nametnutih od strane sistema. Mi anarhisti imamo sopstvene zakone i načine postojanja koji su uvek osuđeni državnim zakonima i načinima postojanja. Prostu činjenicu odbacivanja pravila nametnutih najamnim radom, pokušaje da preživimo pljačkajući bogate, sistem posmatra kao ilegalne ali za nas je to pravedno i neophodno, i stoga legalno sa naše tačke gledišta. Slično, svaki stav koji ne učestvuje u održavanju kapitalističke moći može se smatrati delom te pobunjeničke reke koju pominjete, a koja će jednog dana potopiti zakone i norme koji nas drže vezanim za bedu.

Ako je vreme za revoluciju svakog dana, postaje neophodno preduzeti direktnu akciju ka uništavanju svega što nas ugnjetava, baš koliko i delovati na stvaranju novog sveta. Kako se ova dva subverzivna zadatka mogu spojiti bez zapadanja u suvu i otuđujuću militantnost ili defetistički reformizam?

Stvaranje novog sveta i neophodnost svakodnevnog revolucionarnog rada sprovođenjem subverzivnih zadataka, ne mogu pasti u suvu i otuđujuću militarizaciju ili defetistički reformizam. Moramo biti oprezni po tom pitanju kako bismo izbegli rizik od sagorevanja, što prouzrokuje da mnogi drugovi napuštaju borbu. Tu se naša kreativnost ispoljava kroz nove stimulanse i ideje. Revolucija i naš put ka njoj ne mogu zapasti u otuđenje… moramo ostaviti malo prostora za disanje, izbegavati zapadanje u rutinu. Vreme i standardi naših akcija pripadaju nama, a ni vlasti niti tužno društveno stanje nisu važniji od naših potreba kao slobodnih ljudi.

Godine 1996. uhapšen si u mestu Siete Puertas, usled neuspelog bekstva nakon eksproprijacije iz centralne kancelarije Banco Santander u Kordobi. Kakve su u to vreme bile reakcije u anarhističkim krugovima (sa i bez navodnika), kako u španskoj državi tako i drugde?

Pao sam u mestu koje se zove Buhalanse, a Sietepuertas je ime kafea u kojem me je civilna straža uhvatila. Taj kafe više ne postoji; na njegovom mestu se danas nalazi filijala neke banke. Bilo je unutar anarhističkih krugova u Španiji i nekih veoma oštrih kritika, kao i nekih drugih u korist eksproprijacije iz banke Santander u Kordobi (jedne od najbogatijih banaka u gradu). Izvan španske države dirljivu solidarnost i podršku dobili smo iz Italije. Sećam se telegrama koji je stigao iz zemlje mog porekla, dok sam se pretučen i ranjen nalazio u samici zatvora u Kordobi, koji me je naterao na plač zbog topline i drugarstva koje je nosio. Kasnije su, vremenom, stizala pisma i razglednice, kako iz Španije tako i drugih zemalja evropske i međunarodne zajednice od kojih su mnoga nosila isti intenzitet i brigu.

Prešao si u ofanzivu izvan državnih granica, godinama izbegavajući vlasti nekoliko zemalja. Kako vidiš anti-patriotsku i internacionalističku borbu anarhista širom sveta u sadašnjem trenutku?

Anti-patriotske i internacionalističke borbe anarhista i anarhistkinja širom sveta konstantno su prisutne, što dovodi do oštrih reakcija policije i sudova koji ih se užasno plaše. Svi vi spolja imaćete više informacija da posvedočite o intenzitetu tih borbi. Ono što bih želeo da vidim, pre nego nestanem, jeste neki trijumf. Za mene kao i za vas, to bi bio najlepši poklon koji možemo dobiti….Nadajmo se uskoro.

Našavši se u kazamatima španske demokratije, vodio si tešku borbu za ukidanje samica i FIES režima (interni režim segregacije unutar španskih zatvora). Kako bi danas ocenio te trenutke?

Zatvoren u kazamatima španske demokratije, naporno sam se borio za ukidanje FIES režima i samica, kao i za ukidanje kako dugogodišnjih tako i skrivenih doživotnih kazni. Sada se borim za ukidanje mučenja i zlostavljanja u zatvorima što je borba započeta u oktobru 2011. sa zajedničkim akcijama i simboličnim štrajkovima glađu prvog dana svakog meseca; to je dovelo do nastanka mreže podrške solidarnih advokata koji pravno pomažu drugove koji se bore i suočavaju sa odmazdom zatvorskog sistema. Te trenutke borbe ne vidim kao prošlost….već kao deo sadašnjosti, možda sa manjim intenzitetom i učešćem zatvoreničkih zajednica nego pre. Za mene, biti zatvoren znači biti u konstantnoj borbi. Biti zatvorenik znači biti u borbi; zatvor nije mesto u kome se čovek može opustiti i zaboraviti na stvarnost koja ga okružuje.

Tvoj slučaj je jedan od onih slučajeva širom sveta u kojima su anarhisti osuđeni na dugogodišnje kazne. Nakon mnogo godina u zatvoru, da li je bilo promena u zatvorskom društvu i njegovoj populaciji?

Mnoge su se promene desile unutar zatvorskog društva i njegove populacije otkako sam po prvi put ušao unjega 1980. godine. Populacija se promenila ulaskom legalnih lekova, poput metadona i psihotropika, koje administracija svakodnevno daje. Uspeli su u izolovanju značajnog dela zatvorske populacije pretvarajući ih u individualiste. Nema više one borbene solidarnosti koja je nekada postojala kada bi svi ustali ukoliko bi takli nekoga od nas. Danas, i godinama unazad, imamo kontrolu nad zatvorenicima koja nije samo fizička već i mentalna i koja sprečava čoveka da pronađe put koji odgovara njegovoj ličnosti. Svakodnevno uzimanje lekova oduzima ono najbolje u tebi, ne ostavljajući ti ništa drugo do brigu da ih nastaviš uzimati…sve ostalo je sekundarno, od manjeg značaja…to je njihova jadna borba, a pokušavati ubediti ih u nešto drugo u većini slučajeva predstavlja traćenje vremena i energije. Oni koji se drogiraju dvostruki su robovi sistema, prvo kao zatvorenici, a zatim i kao zavisnici. Srećom u zatvorima postoji takođe i onaj mali deo zatvoreničke populacije koja nije deo te grupacije i sa njima se možemo boriti za dobijanje promena unutar zatvora.

Nadovezujući se na temu dugih kazni, kako je tvoj dugi boravak u zarobljeništvu uticao na solidarnost izraženu prema tebi, kao i tvoja prijateljstva i lične odnose?

Solidarnost koja je (spolja) izražavana sa mnom, uvek me je činila ponosnim, naročito sada kada je moja autobiografija objavljena.

Koje je trenutno stanje pravnih postupaka protiv tebe, i kakvi su tvoji pogledi na budućnost, kako bližu tako i dalju?

Moja pravna situacija je trenutno još uvek komplikovana. Bio sam zatvoren 17 godina, a moja kazna u Španiji je 25 godina. Kada je odslužim, čeka me kazna u Italiji od 27 godina i 6 meseci i još jedna u Francuskoj od 30 godina (sa jednom presudom koja još nije potpuna, a koja bi se uz malo sreće mogla zaustaviti na 15 godina). Moj je cilj svođenje kazni koje me čekaju na ukupno 30 godina, ali će biti veoma teško da sud to i prizna. Trenutno ne postoji član krivičnog zakona koji kaže da me nakon 30 neprekidnih godina u zatvoru moraju pustiti. Moraću se boriti sve do Suda za ljudska prava kako bi priznali to ograničenje ili ću doživotno ostati u lancima.

Kakvu poruku želiš poslati onima koji se bore dan i noć, unutar i izvan zatvorskih zidina?

Onima koji se bore dan i noć, unutar i izvan zatvorskih zidina, šaljem sledeću poruku…Budite snažni i slobodni jer je najbolji način da se borite protiv sistema i zatvora taj da nikada ne uđete unutra.

Veliki zagrljaj svima.

Klaudio.

Drugu možeš pisati na sledeću adresu:

Claudio Lavazza
C.P. Teixeiro (módulo 11)
Carretera Paradela s/n
15310 Teixeiro-Curtis (A Coruña)
España/Spain

Grčka: Odgovor na pretrese domova drugova u Ateni i Solunu

Prenosimo tekst sastavljen na Anarhističkoj skupštini za povezivanje borbi unutar društva zatvora (“Sasta”), u Solunu, glede nedavnih pretresa u kontekstu antiterorističke “operacije opkole”, koju je grčka policija raspirila protiv anarhističkih/antiautoritarnih pojedinaca, od 21. januara 2014.

U posljednje vrijeme, u Soluni i Ateni, panduri iz antiterorističkih snaga i državna sigurnost provalili su u domove boraca i u boravišta šireg prijateljskog miljea, na temelju tobožnje “anonimne prijave” za oružje i eksploziv, dok izjavljuju – za televiziju – da je ista operacija povezana s istragom za otkrivanje Christodoulosa Xirosa (osuđenog člana revolucionarne organizacije “17.novembar”, koji je nedavno pobjegao tokom zatvorskog dopusta). Izgleda da će navedene racije postati samo još jedan uobičajeni fenomen; samo u posljednjih mjesec dana pretreseno je 60 kuća, prilikom kojih je grčka policija odigrala pravi recital… Maskirani panduri zaposjedaju naše osobne prostore, obilaze naše kvartove i hapse naše drugove, sprovodeći antiterorističku “super operaciju”, kao što je već viđeno mnogo puta…

Na ovu se operaciju ne može gledati kao izoliranu akciju koja obuhvaća samo osobe iz anarhističkog miljea. Bili smo svjedoci sličnih poteza testiranih prije godinu dana, također na širokoj skali, pretresima domova stanovnika poluotoka Halkidike (sjeverna Grčka), koji se opiru rudniku zlata. I tada je također cilj države bio razoružati društvene reakcije i zaustaviti akciju unutar borbe.

Ovaj specifičan postupak može biti shvaćen samo kao isticanje snage Moći, koja cilja da obeshrabri i zastraši sve koji se opiru, koji su protiv Moći, i odabiru da ne ostanu uvučeni u režim porobljavanja koji nam autoritet želi nametnuti. Postupak srodan ostalim represivnim planovima države: osnovati zatvore maksimalne sigurnosti za revolucionare, ukinuti zatvorske dopuste i pooštriti pravne posljedice za borce, vodeći kemijski rat na prosvjedima, vodeći pogrome protiv useljenika, iseljavajući skvotove itd.

Ova “spektakularna” represivna operacija je ofenziva – ovaj put protiv anarhista – koja želi poslužiti kao primjer svima onima koji pružaju otpor državi i njenim mehanizmima, ali također i kao upozorenje svakome tko se namjerava suprotstaviti njenim naredbama.

U vrijeme kada naš svakidašnji život guše neprekidni rokovi na radnim mjestima, fakultetima, u školama, gužve u autobusima, redovi u javnim službama i marketima, i pokoravanje “željama” vladaoca, ne možemo zatvoriti oči.

U vrijeme kada naš svakidašnji život konzumira strah iz večernjih vijesti, hraneći se reklamama i antidepresivima, družeći se na on-line društvenim mrežama, zatvoren u konkretan kavez, smatrati se slobodnim je zaista alarmantno. Kao što je isto tako zabrinjavajuće priviknuti se na okove koje nosimo i ostati pasivan, gutajući društveno čiste percepcije koje nam prikazuju a da ih nisu ni prožvakali.

U naše vlastito vrijeme, kada je lice demokracije jasnije nego ikada, isto tako i potreba za borbom protiv demokracije postaje jasna. Potreba za djelovanjem i organiziranjem nas samih, držeći se na distanci od posrednika i hijerarhija, kako bi izgradili strukture otpora, zajednice samoorganizacije i solidarnosti u svakom kvartu, na svakom radnom mjestu, u svakoj školi i na fakultetu, u svakom zatvoru. Ne smijemo dozvoliti pandurima, fašistima, novinarima, cinkarošima i svakoj sorti lakeja da neometano vrše svoj posao.

Moramo uzvratiti, na svaki mogući način, nasilje koje svakodnevno sprovode nad našim životima.

Ne smijemo dozvoliti da se potpuno zasiti ono što nas jede.

SOLIDARNOST – SAMO-ORGANIZACIJA – ANARHIJA

Bristol (UK): Ćelija FAI preuzima odgovornost za eksplozivni napad protiv multinacionalne kompanije Vinci

nuclear-e1389176122110

Smatramo da će se svatko tko se ozbiljno suočava s današnjom moći prije ili poslije dotaknuti tema znanosti i tehnologije. Očito je kako obije posjeduju sve vitalniju ulogu u postojećem poretku, stvarajući, upravljajući i šireći kontrolu društva i čitave jedne zemlje od koje smo lažno odvojeni. Istražujući razvoj navedene moći na našem području i onih koji ga omogućavaju, stigli smo do Vincija.

U Ujedinjenom Kraljevstvu je velika francuska multinacionalna energetska i građevinska kompanija Vinci realizirala specifične građevine za policiju, ministarstvo obrane i zatvorsku upravu, radila je na autocestama, željeznicama, električnim centralama, naftnim platforma, kamenolomima, nuklearnim centralama i trgovačkim centrima.

Navedena korporacija i njene podružnice su aktivne u čitavom svijetu i na brojnim područjima: građevinarstvo, privatno zaštitarstvo, aerodromi, rudnici urana; ovom šljamu ne predstavlja problem uništavati zemlju i nas koji smo dio nje, gradeći industrijski kavez oko nas, u doslovnom i prenesenom smislu, hraneći se radom svoje radne snage dok šefovi pune svoje džepove i kreću prema drugom ugovoru. Zato smo napali Vinci, ali jedan od naših glavnih razloga za napad je njihova odgovornost u izgradnji novog Biological Life Sciences Centre [Centar za istraživanje života, nap.prev.] na bristolskom sveučilištu. Postavili smo eksploziv u sjedište Vincija, u Vintage biznis-kvartu, na sjeveru Bristola, jučer (6. januara) oko 3:45 ujutro. Postavljen je s namjerom da ošteti strujni krug, prouzroči požar unutra i nanese štete izvana.

Poduzeće koje se nalazi tik do ovg bilo je za nas sekundarni cilj (Whitehead, još jedna građevinska grupa koja radi za Vinci). Struktura od 54 milijarde, Bilogical Life Sciences Centre nudit će kolegije “novoj generaciji biologa” i stručnjaka, ciljajući na bolju suradnju sa sveučilišnim centrom za nanotehnologiju i sa Medicinskom školom genetskog inženjeringa, sa laboratorijima za uzgoj i vivisekciju životinja.

Čitav kapitalistički svijet vidi napredak upravo kroz polja kao što je ovo, temelj novog vala otkrića. I tako je na području oko Bristola i Batha smješten najveći high-tech centar nakon američke Silicon Valley, ova se “revolucija” odvija pred našim vratima, “Bristol postaje uzbudljivo i idealno mjesto za istraživanje kroz nadolazeće godine”. (Riječi profesora Garyja Fostera, zaposlenog na polju genetskih i biotehnoloških modifikacija na bristolskom sveučilištu, podupirući štetnu farmaceutsku industriju kao što je GlaxoSmithKline.)

Sveučilište, na primjer, uzgaja genetski modificirane miševe te zatim morbidno podvrgava ta živuća stvorenja ogromnim neurološkim oštećenjima, i onda prodaje rezultate poduzećima. Jedno od tih glavnih polja je sintetička biologija, štetni postupak koji koristi najnovije tehnologije da bi “nanovo napisala i nanovo izgradila prirodni sistem kako bi mogla pružiti umjetne surogate”. 2012. je na jednom kongresu bristolskog sveučilišta izjavljeno da sintetička biologija “može postati vodeća snaga nacionalnog gospodarstva”, i vlada ju je postavila na vrh istraživačkih prioriteta. Europska Unija je dodijelila 3,3 milijarde bristolskom sveučilištu samo da bi stvorilo “javno mnijenje” promovirajući takve postupke. Logici ove vrste znanosti je primarni cilj pokušati uspostaviti kontrolu apsolutno nad svime.

Svode znanje, koje bi moglo biti dublje stečeno kroz divlje odnose interakcije i međuovisnosti, na odvojeni univerzum opsesivnog mjerenja i objektivizacije, arogantno odvajajući dijelove od cjeline, koja im daje značenje, kao da je sve samo jedna puki stroj za rasklapanje.

Ova znanstvena tradicija je usko povezana sa svjetonazorom koji se pojavio tokom ranog formiranja trgovačkog kapitalizma, koji je nastojao i još uvijek nastoji prilagoditi život profitu, opravdati dominaciju i destrukciju živućeg svijeta, te implementirati mačo uber-racionalistički prezir svega što je krhko i organsko, o čemu sve vrste ovise. Upravo su sada geni biljaka i životinja rastavljeni i optimizirani u laboratorijima kako bi mogli odgovarati produktivnim standardima i stvoriti novo privatno vlasništvo kroz patente. Tamo gdje mi možemo vidjeti jedinstvenost lišća, sjemenja, tijela i umova nas samih i naših bližnjih bića, ova znanost (mada ne nužno i svaki znanstvenik, ali rezultati ostaju isti) vidi samo beživotne predmete koji se mogu rasklopiti, izučavati i žrtvovati na oltaru ekonomske dobiti njihovih blagajnika, koji izvlače korist iz ovog bolesnog i odvratnog društva.

Možemo to nadasve vidjeti u današnjem promoviranju genetski modificirane (G.M.) hrane u VB, od strane medija, industrije i vlade, za koje ovi istraživački instituti igraju važnu ulogu: kao što se napredak u biotehnologiji usjeva odvio zahvaljujući istraživačkom centru Long Ashton kojim je u prošlosti upravljalo upravo bristolsko sveučilište. Znanstvenici kao Gary Foster su vrlo dobro upoznati s opašnošću da G.M. geni “prodru u prirodni svijet” (još jednom, njegov vlastiti svijet), ali izgleda da su novac i prestiž koji proizlaze iz njihovih vještina vrijedniji od naših beznačajnih života. Prije jednog desetljeća prvi val G.M. pokušaja usporen je ovdje, kontinuiranim pritiscima i uništavanjem usjeva; danas se sabotaže nastavljaju, od Nizozemske do Filipina, jer drugi kao i mi ne žele biti suučesnici u ovom razvoju ili njegovi agenti putem vlastite inercije.

Potrebno je napasti novi val takozvanih centara za istraživanje “života” u njihovim korijenima (one koji ih projektiraju, koji ih grade), ne samo kritizirati dobropoznate proizvode njihovih istraživanja: zato što tim institutima čitavo znanje postaje samo još jedna prilika za kontrolu i izrabljivanje, šireći cilj sistema koji se u stvari sastoji od uništenja i artificijalizacije života u čitavoj njegovoj ljepoti. K tomu, biljke i životinje umiru usporedo s intolerancijama i alergijama već pripisanih G.M. organizmima. Uz biotehnološku industriju koja nonšalantno pušta svoja čudovišta nadasve na zemlje Juga, gdje patentirano G.M. sjeme, svake godine iz nova kupovano, vlada usjevima, bit će potrebne generacije da bi njihove posljedice bile vidljive na beskrajno složenim mrežama života koje su se razvijale milijunima godinama. Odnosno, dok civilizirane kulture nisu započele intenzivno ih manipulirati, danas čak i na nano-razinama.

Uz sintetičku biologiju krećemo se munjevitom brzinom prema budućnosti u kojoj su čak oblici života “u prirodi” proizvod laboratorijskih eksperimenata, i ne postoji ništa drugo osim onog što je projektirao antropocentrični sistem znanstvenog totalitarizma. Iz očiglednih razloga, kao što se narod buni protiv zakona i premoći ne samo riječima, mi se bunimo protiv novih tehnika kontrole i identifikacija putem forenzike, biometrike itd., i njihove svakidanje upotrebe u društvenom zatvoru informacijskog doba (mobilni čitači otisaka prstiju, sistemi za prepoznavanje lica, DNK brisevi itd. – ipak nas još nisu zaustavili…). Zato Vinci nije jedini britanski poduhvat na ovom unosnom polju.

Očekuje se buduće širenje na odsjeke znanosti, tehnologije i inženjerstva na Sveučilištu Swansea. Navedeno Sveučilište surađuje sa Whitehead, Vincijevim susjedima u Vantage kvartu, koji su sada također meta naših napada. To će biti rezultat dok god društvo bude ostvarivalo fantazije despotske znanosti, dostižući svoje snove koji su naše more. Što onda reći o “koristima” koje nam ti high-tech instituti žele prodati, utemeljene na masovnom trošenju energije i crpljenju izvora, na autoritetu kaste stručnjaka koja nekako-besprijekorno utječe na našu okolinu, te na pripitomljavanju divljih predjela i na mučenju drugih životinja?

Obećavaju nam napredak u (ljudskom) zdravlju, hrani i tehnologiji, promičući iluziju da znanost može ispraviti svaku štetu prouzrokovanu dominantnim načinom života. Očekuju od nas da zaboravimo koliko bolesti, poremećaja i tumora su izravno uzrokovani istom industrijskom proizvodnjom, globaliziranim masovnim društvom, psiho-fizički nezdravim okolišem i toksičnim radnim mjestima jedne kulture koja na prvo mjesto postavlja laboratorije. Očekuju od nas da zaboravimo kako monokulturna poljoprivreda vodi ka nehranjivoj dijeti manipulirane, kratkoročno energetske/ugodne hrane, na sve veću štetu tla, dok različite divlje biljne i životinjske vrste, s kojima smo bili u suživotu, briše beskrajno širenje i zagađenje sistema. (Vincijeva djela su egzemplarna).

Očekuju od nas da zaboravimo kako napredovanja čitavog tehnološkog sistema proizvode našu ovisnost o njegovim projektantima i fabrikantima, alijenaciju od nas samih, od drugih osoba kao i od čitavog planeta, povečavajući efikasnost u dostizanju ciljeva vladara društva: profita i moći, kroz bijedu i izrabljivanje, vodeći planetarnu ekologiju prema kolapsu. Ukratko, civilizacija je bolest sama po sebi, uključujući njena lažna rješenja za njezine kronične probleme, koji osiromašuju opstanak ljudske i ne-ljudske populacije, neprihvatljivo gaženje naše namjere da živimo slobodno.

Odabirući direktnu akciju naspram očaja, mi objavljujemo naše sudjelovanje u urbanom ratu niskog intenziteta, u njegovom početnom stadiju, diljem Bristola, protiv brojnih lica sistema, kamenjem, bojom ili požarom, te planovima, raspravama i svakodnevnim otporom; netko anonimnim napadom, netko formirajući grupu za jednu akciju, netko prihvačajući otvoreni prijedlog Neformalne Anarhističke Federacije; ne samo na jugo-zapadu, već i u Nottinghamu, Cambridgeu, Londonu i sada u Glasgowu.

Moramo se osloniti na sebe i ne možemo gubiti vrijeme. Trebamo obnoviti našu volju i pronaći afinitet za pobunu, naše metode trebaju uključivati bezkompromisni konflikt bez stanke ili pregovora; i nadasve raskid s ovim bijednim društvenim poretkom, uz široku raznolikost eksperimenata i sa ciljem ispunjenim našom maštom. Uništenje je samo jedna neophodna strana stvaranja (i obrnuto), a ne suprotnost, uvjereni smo u to. Naš ustanak će biti opravdan kao cilj sam po sebi, naspram ovog nametnutog života, ali on nije samo reakcija. Potvrđuje da se već borimo licem u lice i u našim umovima. Omogućava potencijalni prostor za nove i jače odnose, koje biraju pažljivi pojedinci svjesni svih oblika života, kroz slabljenje postojećih snaga. Sve do točke loma kada će štogod uslijedilo biti izvan društvene kontrole i rezona, to jest izvan društva. Oslobođenje ne znači ništa drugo; težiti prema divljem.

Međunarodno i unutarnje bojno polje između anarhije i dominacije uključuje gubitke i uspjehe, neke nama poznate, neke nepoznate. Držeći to na umu započeli smo novu godinu slaveći oslobođenje Braulija Durana (nepokajani eko-anarhist koji je bio zatočen u meksičkom zatvoru) u oktobru, mada unutar šireg društva-zatvora. Kada otkrijemo solidarnost sa zatvorenim drugom kroz njegov stav i riječi, ona se ne umanjuje njegovim “izlaskom”; samo gradi više temelja za nastavak borbe za naše zajedničke ciljeve. Još “unutra”, sjećamo se totalnog osloboditelja Adriana Gonzalesa i anarhističkih razbojnika iz Kozani slučaja, kao i Babisa Tsilianidisa; i Marca Camenischa kojemu je ponovno odbijena uvjetna. Poštovanje Mi’kmaq Ratnicima koji se požarima bore protiv agresora, kanadske države/naftne industrije, u obnovljenoj fazi urođeničke militantnosti, i onima koji konstantno brane Khimki šumu i zemlju Notre-Dames-Des-Landes od Vinčijevih projekata.

Uzdignute šake iznad zatvorskih zidova za Nicola Gaia i Alfreda Cospita, to jest F.A.I./F.R.I. Nukleus Olga, sve dok ćelije ne postanu ruševine a tamničari pepeo.

Tužna napomena, 2012. se završila smrću anarhista Sebastiana Oversluija, koji je ubijen u Santiagu dok je pokušavao kolektivno vratiti nazad dio onoga što banke svakodnevno izvlače iz izrabljivanih. Ni žrtva ni mučenik, mi jednostavno vidimo osobu koja nije htjela pognuti glavu i prihvatiti pravila sistema, i drago nam je da imamo takve osobe među drugovima. Čak i unutar ove besmislene, rezignirane i cinične moderne kulture, svaka akcija zahtjeva reakciju. Kada oni ubiju jednog od boraca, naši neprijatelji moraju za to platiti. Na taj način naša borba ostavlja iza sebe isprazne geste i ne dozvoljava da mrtvi padnu u zaborav. Čađavi uredi neće nadoknaditi prolivenu krv, ali signaliziraju da isti društveni rat nije okončan, i da se iz naše tuge rađa bijes.

Neformalna Anarhistička Federacija (F.A.I.) Ustanici: Sjeverni Bristol

izvor: Act For Freedom

SAD: Vizija budućnosti – U kojoj svi Roberto Adinolfi hodaju sa štakama

clown-e1389707936735
Vraćajući se na maj 2012., Roberto Adinolfi bio je direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, koje gradi nuklearne elektrane diljem Europe, uključujući Krško u Sloveniji i Cernavoda u Rumunjskoj. Adinolfi posjeduje moć, novac, prestiž, utjecajan je. Za njega patnje i žrtve katastrofe u Fukushimi (Japan) nisu bile ni približno blizu kao njegov klimatizirani ured ili njegova luksuzna vila u Genovi, ili kao njegova skupocjena odjela.

Ponekad moraš razbiti koje jaje da bi mogao napraviti kajganu. A osim toga, još nijedna od njegovih smrtnih zamki nije iščeznula.

Još. Ključna riječ. Još.

Roberto Adinolfi uz svu svoju moć, novac, prestiž, uz svoj utjecaj, nije ni primijetio vozilo koje ga je slijedilo ispred kuće. Bio je arogantno uvjeren da će provesti čitavu karijeru zarađujući brdo para bacajući radioaktivnu kocku i kladeći se na tuđe živote, i da neće nikada morati nikome odgovarati ni za što.

I tako je ujutro 7. maja Adinolfi izašao iz svoje luksuzne vile u Genovi, zaputivši se prema svojem prostranom klimatiziranom uredu – kada ga je iznenada ošepavio jedan anarhistički metak. Krvario je i urlao.

Njegovo se skupocjeno odijelo upropastilo.

Alfredo Cospito i Nicola Gai preuzeli su ovu javnu humanitarnu službu kako bi poslali jasnu poruku Adinolfiju u ime milijuna budućih žrtava njegovog nuklearnog holokausta. Nisu dobili ni nagradu ni pohvale, već pojedinačno po 10 godina i 8 mjeseci te 9 godina i 4 mjeseca.

Očito je da talijanska vlast smatra kako je Adinolfijevo zamrljano odijelo bitnije od milijuna života koji drhte u sjeni nuklearne more. Uzevši u obzir dugo iskustvo razočaranih vođa, ovo vjerojatno neće zvučati čudno.

Nadahnjujuće i odlučne izjave Alfreda Cospita i Nicole Gaia nalaze se, na engleskom, na Act For Freedom Now [nap.prev. na srpsko-hrvatskom ovdje i ovdje].

30. oktobra, kada je Cospito pokušao pročitati svoju izjavu u sudnici, prekinuli su ga suci, a zatim su policijskom intervencijom dva anarhista izbačena iz sudnice.

Uzevši sve u obzir, adresa sudaca je još nepoznata. Izgleda da sudac još ne hoda sa štakom.

Javni tužitelji Nicola Piacente i Silvio Franz, koji su dugo tužili i izvukli milijun eura štete (kojim nesumnjivo treba platiti Adinolfijevo odijelo), hodaju bezbrižno i simetričnim korakom. Ovi službenici očito nisu još dobili metak u koljeno.

Još. Ključna riječ. Još.

Osim one realne, prodorne, ranjene pravde, koja je prilično očigledna, postoji u svemu tome i neka vrsta poetske pravde. Ne samo siromah i nemoćni koji se svakodnevno bude uplašeni – ne više. Kao što ljudi žive u strahu da čuju sirenu iz obližnje sirene, tako danas službenici u Italiji zadržavaju dah kada izlaze iz svojih kuća, krečući da počine svoju dnevnu dozu zemaljskih strahota.

Kada neko vozilo zakoči kraj njih malo se upišaju od straha, i ubrzaju korak, prolijevajući kavu. U tom trenutku panike i straha, spaze na čas djelić budućnosti, viziju, u kojoj direktori poduzeća i zakonodavci, bankari i naftni magnati, vojne starješine i državni poglavari, šepaju gore dolje pločnicima, oslanjajući se na štapove i spotičući se o štake, smješkaju se i kimaju glavama međusobno dok prolaze, ali užasnutim osmijesima i progonjenim pogledima.

Mislim da im taj trenutak izgleda vrlo realan, i da ih prolazi jeza kada pomisle na sve te dobro naciljane pucnjeve, hotimice nesmrtonosne… zato što ih strijelci žele žive.

Ako ih ubiješ neće ništa shvatiti.

Postoje parkirališta širom svijeta kojima brojni bijedni i zlobni Adinolfi prolaze kada se vraćaju kući nakon radnog dana provedenog ubijajući budućnost. Pričaju na mobitel sa svojim suprugama dok šalju poruke ljubavnicama i planiraju zajedničke grobnice kojima će sutra upravljati.

Nikada ne obraćaju pažnju na vozila iza leđa. Nikada ništa ne prekidaju.

Koliko Alfreda Cospita i Nicole Gaia bi moglo postojati?

Zaista koliko.

Sean Swain 243205
Ohio State Penitentiary
878 Coitsville-Hubbard Road
Youngstown, Ohio 44505, USA

Izvor: 325

Grčka: Riječi solidarnosti Zavjere Vatrenih Ćelija sa Monicom i Franciscom


Bog je mrtav

U kontekstu poziva na međunarodnu solidarnost sa Franciscom Solarom i Monicom Cabballerom, koje je španjolska država optužila za postavljanje naprave u jednu crkvu, željeli bi podijeliti par razmatranja, bez određenog redoslijeda, u vezi tiranije bogova.

“Nikada više dobri, nikada više osrednjih vjernika u osrednjeg boga, štamparsku grešku ljudskog bića. Čekamo uskrsnuće živih…”
(Odlomak izjave ZVĆ-a za postavljanje četiri zapaljive naprave u četiri crkve, aprila 2009.).

Crkve podignute kao strašila da bi zastrašila život. Sve što je lijepo, strastveno, buntovno i neistraženo osuđuje se kao grijeh. Život je ispunjen zabranama, a servilnost je pohvalna. Dobro je da postoje crkve zato što nas podsjećaju da religija ubija život.

Bog kojeg su izgradili je vječni diktator. Nadzire svaki trenutak našeg života da bi nam kasnije nemilosrdno sudio. Ni naše nam tajne ne pripadaju. Njegova je ljubav naoružana prijetnjama vječne kazne, uperenima protiv onih koji se usuđuju dovesti u pitanje njegove zapovijedi. Dobro je što postoje crkve zato što nas podsjećaju da je njihov bog oholi fašist. Svećenici su klerici-oficiri božje diktature. Trivijalniji i krući od njihovog istog boga. Škrci, varalice, licemjeri i pedofili…

Surađuju s političarima, s poduzetnicima i vojskom, blagosivljaju ih svojim zlatnim raspelima u raskošnim odajama. Dobro je da postoje crkve zato što otkrivaju ružnoću njihovih slavitelja mise.

Vjernici su krdo bez vlastite volje, koji se ritmički križaju pod budnim okom boga. Što su križevi veći, to su licemjerniji. Masa vjernika je kao mnoštvo robova u areni antičkog Rima. “Zdravo bože, osuđeni te pozdravljaju…”. Skrušeni i uz grižnju savjesti, odbijaju sve što je različito, svaki prijestup i svako zadovoljstvo koje se ne klanja pred njihovim ikonama. Dobro je da postoje crkve zato što dokazuju da se najveća carstva temelje na vjeri svojih podanika.

Kršćanstvo je doktrina smrti. Obećava laž vječnog života kako bi obezvrijedilo sadašnjost, sada i ovdje. Život koji živimo je samo dokaz vjere. Neukusna dosjetka boga da bi nas iskušao… “Voli tvojeg bližnjeg”, kaže pismo, dok popovi vole moć i bogatstvo. Religija je unosan biznis. Nekada su postojali Križarski ratovi, danas crkva posjeduje poduzeća, banke, televizijske stanice, štampu, zemlju i nekretnine. Dobro je da postoje crkve zato što nas podsjećaju da sloboda mora preskočiti ruševine i razvaline njihovih hramova.

Za Monicu i Francisca nas vežu solidarnost i anarhistički afinitet jači od bilo kojeg boga. Postoje i pisma. Pisma koja su izašla iz čileanskih i grčkih zatvora. Neka su stigla na odredište, a neka su izgubljena i nikada pročitana (u našem slučaju). Tako je više manje započeo naš kontakt s Monicom, s drugovima/aricama iz “slučaja bombas” u Čileu i sa brojnim drugim sestrama i braćom od akcije, zatvorenicima Moći. Zato, sve što je rečeno i sve što nije nikada napisano u ovom ili onom pismu, i dalje vrijedi.

Sve do oslobođenja svakog/e od nas.

“Gledaju se međusobno. Riječi su bile nepotrebne. Osim toga, odakle bi trebale doći riječi koje dosižu vrh slobode? Vrijeme je zamrznuto, to su bili njegovi trenuci. Bijeg je bio isplaniran već mjesec dana. Sve tjeskobe, brige, nedaće koje ti pripremi sudbina, radosti, strepnje i snove, sada se treba prepustiti trima minutama koliko će trajati napad. Pogledao je spremište streljiva. Petnaest metaka – petnaest udisaja slobode. I još jedan… njegov dah kada je čuo vlastiti glas koji kaže “Idemo… sloboda ili smrt…”

SNAGE I SOLIDARNOSTI NAŠEM BRATU FRANCISCU SOLARU I NAŠOJ SESTRI MONICI CABALLERO
CRNA INTERNACIONALA ANARHISTA/ICA OD AKCIJE SE ŠIRI
STVARAMO 10, 100, 1000 ĆELIJA NAPADA

Zavjera Vatrenih Ćelija FAI/FRI
Ćelija članova zatvorenika/ca

P.S. U srijedu jutro 11. decembra 2013. druga Sebastiana Oversluija Seguela ubili su metci jednog zaštitara tokom pokušaja pljačke banke. Kasnije je policija uhapsila dva druga, Alfonsa Alviala Sancheza i Hermesa Gonzaleza Henriqueza. Pljačka banke za anarhiste od akcije je egzistencijalna i ustanička akcija kojom odbijaju prisilu i moralnost nadničarskog ropstva, kojeg nameću gospodari.

SLOBODA ZA ZATVORENIKE ALFONSA I HERMESA
OSVETIMO DRUGA SEBASTIANA

na grčkom, na španjolskom

Grčka: Sloboda za Vukove Sjevera

sloboda_za_vukove_severa

U noći 11. jula panduri su upali anarhistički skvot Nadir, otuđili uređaje, nanijeli štetu i uhitili jednog druga. Istovremeno je druga grupa uniformiranih razbojnika uhapsila još jednog druga na području
Stavroupoli, Solun.

Nećemo govoriti o “nepravednom progonu”, o “klimi terora protiv onih koji se bore”, niti o “novom totalitarizmu” i sličnim stvarima. Zato što znamo da ništa od navedenog nije novo. Radi se samo o jednoj slici jednog dugog rata između dva nespojiva svijeta: s jedne strane stoji odvratni svijet Autoriteta, pripitomljene mase i društvene kloake, a s druge pobunjeni anarhisti, nepokorni borci Negativnog, oni koji se ne klanjaju ni pred kim.

Nećemo govoriti ni o drugima. Oni koji se danas potajno osjećaju zadovoljni i smireni. Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za tako nešto. No, trebaju ipak znati da će doći trenutak kada će se govoriti o tome.

Govorit ćemo o našoj braći. Za sve one kojima je mrzak komoditet političke borbe unutar sistema i kreću, s osmjehom na usnama, u sukob. Za sve one koji učestvuju u anarhističkoj borbi i u stalnom ustanku, koristeći sve oblike sredstava i sa različitih pozicija.

Govorit ćemo o drugovima iz mreže FAI/FRI, o borcima ALF-a i ELF-a, o ponosnim ilegalistima, o pljačkašima banaka i onim borcima, mada smo možda različiti po idejama, s kojima se osjećamo bliski iza uličnih barikada i rovova.

Govorit ćemo o ljubavi i solidarnosti između drugova. O neupitnoj i beskompromisnoj solidarnosti, stvorenoj u vatri a ne u humanističkim jadikovkama demokrata svih boja.

Za nas nije bitno da li su naši drugovi, uhapšeni u četvrtak, zaista počinili za ono što ih optužuju. Zato što znamo da taj put ne započinje oružanom borbom, niti završava, a možda nikada i ne krene. Radi se o putu svijesti koji smo svi mi davno izabrali…

SOLIDARNOST DVOJCI UHAPŠENIH DRUGOVA I DRUGOVIMA IZ NADIRA

SLOBODA SVIM ANARHISTIČKIM RATNIM ZATVORENICIMA I SVIM NEPOKAJANIM
POBUNJENICIMA

DUG ŽIVOT CRNOJ INTERNACIONALI!

NI KORAKA NAZAD!
BIJES I SVJESNOST!

Anarhistički projekt A-politiko
Anarhistički prevodilački/izdavački projekt Erevos
Anarho-nihilistički projekt Parabellum
Front Anarho-Nihilističke Svjesnosti za širenje Negativnog

na engleskom 325

Atena: Pismo anarhista G.Sarafoudisa iz zatvora Koridallos

snage_zatvorenim_anarhistima
Snage zatvorenim anarhistima

Nesumnjivo je i sasvim očito da je u ovoj post-kriznoj povijesnoj situaciji u toku ekonomski rat. Rat koji se nedvojbeno vodi od vrha prema dnu, budući da su posljednjih desetljeća “proleteri” stalno potpisivali ugovore “socijalnog mira”, razdirući svoju kolektivnu svijest i živeći u snu konzumerizma i proizvedenog blagostanja! Međutim, sada gospodarska elita, u suradnji sa pravosudnom i političkom vlašću, skida masku “prava na rad” i pokazuje svoje pravo, zastrašujuće, lice “povlastica je biti rob u suvremenim radnim logorima”! Zato, nemojmo se zavaravati, ovaj ekonomski rat mi možemo i moramo pretvoriti u društveni rat, čiji cilj neće biti sterilni zahtjevi za “radnička prava” nego uništenje današnjeg značenja rada i svake strukture moći. U ovom ratu državni mehanizam vidi rastuće nezadovoljstvo i želi pokoriti svaki oblik otpora, kroz strah, koristeći sva sredstva na raspolaganju: propagandu terorom i gospodarskom nesigurnošću, neviđeno nasilno ugnjetavanje, proizvoljne zakone i izmjene ustava donesene bez ikakvog političkog troška, ali s jasnim političkim namjerama.

“Nitko se ne može nastaviti sakrivati iza rutine vlastitog života, moramo se riješiti naših limita i barijera te krenuti u napad.” Continue reading Atena: Pismo anarhista G.Sarafoudisa iz zatvora Koridallos

Marco Camenisch – Bijesno pozdravljam 1. maj 2013.

ilCuloDone

Bijesno pozdravljam 1. maj 2013.

Slaviti? Zaista ne bih! Ionako se već mnogo toga slavi! Zato jer štogod željeli ili morali, po našoj prirodi, učinili ili ne učinili, život bi u suštini trebao biti jedno veliko slavlje.

Ali 1. maj nije slavlje, na 1. maj se ne bi trebalo slaviti. I je li 1. maj dan rada? Ne, uopće! A još je manje dan, recimo, za rad. Naprotiv, trebao bi biti dan za raspravu i analizu solidarne organizacije za radikalnu borbu protiv rada. Što znači istovremeno i protiv sistema i svakog njegovog korijena koji nas tjera na rad, koji ga pretvara u nužnost, pretvara nas, po pitanju života i smrti, u ovisnike o radu, a istodobno nas i našu budućnost ubija od rada!

Zato što je rad ropstvo.

I ne govorim o najamnom ropstvu, budući da je navedeni pojam, u današnjoj krizi, ogromno minimiziran naspram takozvane nezaposlenosti ili dohodaka koji su nedovoljni za život, ili koji nisu više, ili koji nisu nikada bili.

Zatim, držimo na umu da su rad i izrabljivanje nastali i mogu opstati samo uz patrijarhalnu moć i opresiju, zajedno s njihovim masakrima i razaranjima čovječanstva i prirode!

Continue reading Marco Camenisch – Bijesno pozdravljam 1. maj 2013.

Barcelona (Španjolska): “Tražimo pravo na slobodu mučenja”

 Opće ujedinjenje Mučitelja. Mučenje je naše neotuđivo  pravo
Opće ujedinjenje Mučitelja. Mučenje je naše neotuđivo pravo.

U nedjelju 28. aprila u zatvoru Quatre Camins održan je prosvjed, kao uvod u suđenje devetorici zatvorskih stražara optuženih za mučenje nekoliko zatvorenika nakon pobune u Quatre Camins 2004. Nakon prosvjeda jedna od sindikalnih organizacija koje brane stražare optužene za torturu, umjesto da se izjasni protiv torture, traži od Glavnog Odsjeka pojačanje represije i snage protiv svakog tko prijavi mučenje.

U pismu objavljenom na njihovoj web sajtu, UGTZatvori [nap. prev. Union General de Trabajadores, jedan od najvećih španjolskih sindikata] su alarmirani zbog prosvjeda, a ne zbog maltretiranja i mučenja. Navedeni sindikat, koji ne primjećuje mučenja koja mu se odvijaju pred nosom u zatvorima te se razmahuje impresivnim vidovnjaštvom, samouvjereno izjavljuje da su osobe koje su organizirale prosvjed pred zatvorom učinile to s namjerom da “izazovu teške incidente”.

Još jednom ovaj “klasni” sindikat dokazuje svu svoju beskorisnost, umjesto da osudi teške političke “krize” neprekidnih pljački oligarhija, podržava impresivnu efikasnost nadzora i represije nad radničkim i ranjivim klasama.

Continue reading Barcelona (Španjolska): “Tražimo pravo na slobodu mučenja”

Čile: José Miguel Sánchez, pismo svim drugovima i ilegalnim akcijskim grupama čitavog svijeta

venganza-e1366111503552

Svjesnim umovima koji se bore na ulicama diljem svijeta…

Tako je naivno razmišljati o jednoj sveopćoj pobuni kad znamo da su se siromasi stoljećima podčinjavali normama i bili pasivni robovi-nadničari, pasivnih tijela, i na taj način obogaćivali vladajuću klasu, koja nameće norme i zakone u svrhu osobnog obogaćivanja uz suglasnost naroda naviknutog na pokornost do razine gluposti, stalno očekujući mrvice u zamjenu za svoju pokornost.

Gdje su pobunjenici?… U zajednicama, kvartovima, fakultetima, srednjim školama itd. Koliko je njih spremno na borbu u svim svojim aspektima?…uvijek samo nekoliko. Međutim, potrebno je rasti u odlučnosti i uvjerenosti, zato što znamo da buržoazija je i bit će snažan i moćan neprijatelj. U klasnoj smo borbi brojniji, ali oni mogu računati na autorizaciju i zaštitu države, dakle posjeduju vrhunsku tehnologiju, uz servilnu zaštitu ulizice policajaca i svega što im je na raspolaganju. Oni nadziru i čuvaju svoje vlasništvo noktima i zubima, ali mi bi trebali upotrijebiti sva sredstva da bi ih uništili.

Mi posjedujemo najbitniji razlog za njihov poraz, a to je želja za potpunom slobodom, za oslobođenjem od bilo kakvog oblika autoriteta kojem se treba pokoravati. To je veće od ičega. Ako smo uvjereni da smo u klasnom ratu, trebali bi se pripremiti na sve i biti spremni na upotrebu svih elemenata i akcija da bi porazili povlaštenu klasu i njenu Moć. Svatko bi, također, trebao biti svjestan opasnosti koju akcija povlači za sobom, kao što su to zatvor i smrt, svatko od nas bi trebao biti svjesna individua i djelovati s tim u skladu.

“Ni Boga, ni zakona, ni države.
Svaki čovjek jedna Vojska,
nitko se nikom ne pokorava.
Ni oltara, ni kazni, ni zastava
za koje bi se robovi
mogli svezati…”

Stihove je recitirala Catalina Solís Gutiérrez, 90 godina (2012.), kćer Osvalda Solís Sota, anarhosindikalista kojeg su policajci ubili 27. decembra 1932.

José Miguel Sánchez

izvor: 325
biografija https://waronsociety.noblogs.org/?p=5740

Grčka: tekst anarhokomunista Tasosa Teofiloua iz zatvora Domokos

Ovaj je tekst napisan 24 sata prije magičnog bijega iz zatvora Trikala 22.03.2013.*

Vjerojatno postoji određeni interes za osvrt na posljednja dva pokušaja bijega iz zatvora visoke sigurnosti u Grčkoj, jedan helikopterom iz zatvora u Trikali, drugi jednim malim “blefom” iz zatvora u Malandrinosu.

U prvom slučaju policija nije oklijevala, kako bi konsolidirala nultu stopu tolerancije, dovesti u opasnost na desetine osoba, samo da bi spriječila bijeg, čin koji predstavlja prekršaj a ne zločin…

U drugom smo slučaju vidjeli što može postići zatvorenik kad prikaže jedan običan radio kao daljinski upravljač bombe (!), kada mehanizmi primjene zakona znaju da se ne šali sa svojom slobodom. Mada na koncu nije uspio pobjeći, ipak je 24 sata držao na nogama čitav zatvor, s jednim jedinim oružjem: svojom odlučnošću.

Međutim, značenje ova dva slučaja leži u drugačijem poimanju bijega, u njegovoj promjeni na individualnom nivou zatvorenika. Sve do kraja devedesetih godina pobuna i bijeg su bila dva gotovo uzajamna pojma. Pobuna je obično proizlazila iz pokušaja masovnog bijega. Zatvorenici jednog zatvora nastojali su zajedno pobjeći. Neki su uspjeli, druge su panduri ranili tijekom bijega, dok su se ostali vratili nazad i zapalili zatvor. Razloge ove promjene trebamo tražiti s jedne strane u modernoj tehnologiji i u arhitekturi represije, a s druge u neviđenom individualizmu modernih zatvorenika.

Moderni su zatvori izgrađeni tako da postignu najveću moguću kontrolu, koristeći oba načina, fizički i elektronski. Telekamere na svakom uglu, savršeno naciljane ruke bez ikakvog prirodnog elementa. Vrata koja se otvaraju samo elektronski, iz kontrolne sobe. Čak ni krov – bitan detalj – primarno sklonište pobunjenih zatvorenika, nije dostupan na bilo koji način.

S druge pak strane promjena sastava zatvorenika, kroz posljednje desetljeće, dovela je do određenih izmjena u samoj percepciji zatvorenika. Populacija zatvorenika se više ne sastoji ni od zločinaca žednih krvi ni od romantičnih razbojnika. Danas je sačinjavanju useljenici iz Afrike i Azije, koji u većini slučajeva ne znaju, ne samo jezik, nego ni zašto su u zatvoru. Sačinjavaju je narkomani koji bi trebali biti u bolnici. Sačinjavaju je sitni uplašeni prijestupnici i dužnici, novi trend grčkih zatvora. Sačinjavaju je “kumovi” i kriminalci noćnog života, koji u zamjenu za male usluge održavaju ravnotežu u grčkim zatvorima, između korupcije i socijalnog mira.

Odnosi među zatvorenicima su lažni, ogavno licemjerni i diplomatski. Igra dominacije koja koči razvoj povjerljivih odnosa, koja smanjuje borbenost, za koju je potrebna solidarnost. Zatvorenici, podijeljeni po nacijama i plemenima, po velikim i malim kaznama za različita počinjena djela, po vlastitim različitostima koje proizlaze nadasve iz droge i malih osobnih interesa, uništavaju svaku borbenu zajednicu koja bi se mogla stvoriti. Na koncu, tko želi afirmirati svoju slobodu treba pokušati sam ili s nekoliko prijatelja. Čini se da je kolektivno rješenje zastarjeli romanticizam koji pripada devedesetima.

A zašto je sve to važno?

Zato što zatvor nije ogledalo društva. To je prije prostor u kojem se koncentriraju njegove funkcije, njegove vrijednosti, njegova tradicija, njegova etika, njegovi problemi. Promatrajući i analizirajući ono što se  događa unutra, sposobni smo interpretirati društvenu inerciju vani.

Helikopteri za bijeg su spektakularni i opravdani, ali ljepši je oganj pobune. Ne smijemo prestati iskazivati poštovanje svima koji su uspjeli pobjeći, kao i onima koji su pokušali, ali ne smijemo ni zaboraviti da naš cilj nije samo letjeti iznad zidova, nego plesati na njihovim ruševinama.

A. Teofilou.
21.03.2013.
sekcija E1 zatvora Domokos

* Dana 22. marta 2013.  desilo se uspešno bekstvo 11 zatvorenika iz zatvora Trikala (njih devetoro se još uvek nalazi u bekstvu, dok je policija dvojicu begunaca uhvatila nedaleko od zatvora).

 

Venona Q. – Skandalozna razmišljanja (Nekoliko beleški o građanskom anarhizmu)

Nekoliko beleški o građanskom anarhizmu

Uvek iznova, u cikličnom ritmu, kolektivistički ili socijalni anarhizam pokazivao se ograničavajućim za neke anarhiste, dok je anarhistički individualizam dobijao na snazi. Sve je počelo negde početkom XX veka, kada su neki veliki anarhistički mislioci počeli da dovode u pitanje razne komunističke dogme. I to se dešava opet: još jednom možemo da vidimo kako se socijalni anarhisti grče u panici, kada nešto prekine njihov lagodni dremež i kada, svesno ili nesvesno, samo jačaju Državu osuđujući svoje neposlušne sestre i braću, u kojima izgleda vide pretnju za upražnjavanje onoga što je jedan drug tako prikladno opisao kao „građanski anarhizam“.

To je zaista užasno stvorenje, taj građanski anarhizam. Ljigavo, kukavičko i despotsko čudovište, sa očima na potiljku, koje uporno pokušava da bude ono što anarhizam verovatno nikada neće postati – poslastica za moderne, potrošačke mase.

Continue reading Venona Q. – Skandalozna razmišljanja (Nekoliko beleški o građanskom anarhizmu)

Devet teza o Zlatnoj zori i galopirajućem postmodernom totalitarnom kapitalizmu

1. Pre svega, borba protiv (totalitarnog) nacionalizma-rasizma je borba protiv (autoritarne) liberalizacije nacije, države, tržišta i sistema pravde, i – po analogiji – protiv (totalitarnog) kapitalizma.

2. Zlatna zora je deo ultra-patriotskih/nacionalističkih snaga koje će činiti osnovu preorijentacije kapitala i kapitalista ka nacionalnim rešenjima izvan EU i evra, ukoliko u bliskoj budućnosti stvari krenu u tom smeru (već sada govore o Ekskluzivnoj ekonomskoj zoni – EEZ – rezervama nafte i prirodnog gasa, nacionalnom razvoju i tako dalje).

Continue reading Devet teza o Zlatnoj zori i galopirajućem postmodernom totalitarnom kapitalizmu

Atina: Policijski napad na okupirani socijalni centar VOX u Eksarhiji

U prvim danima 2012. ljudi koji učestvuju u anarhističkom/anti-autoritarnom miljeu su okupirali zgradu VOX (vlasništvo državnog Instituta za socijalno osiguranje – IKA) na trgu Eksarhija, u pokušaju da je pretvore u otvoreni socijalni centar. “ΒΟΞ” je bilo ime bivšeg otvorenog bioskopa koji se nalazio u istoj zgradi, na uglu ulica Arahova i Temistokle. Sama zgrada omogućava udomljavanje različitih poduhvata. Cilj grupe je da proširi sociopolitičke borbe kroz kolektivne zahteve u eri u kojoj ekonomsko-sistemska kriza preti i napada većinu delova društva, ali i da gradi odnose solidarnosti i komunikacije sa ljudima i drugim inicijativama u naselju.

U zoru 20. aprila,  samo jedan dan pre  javnog otvaranja ovog novog projekta,  velike policijske snage su izvršile napad na naselje, a naročito trg Eksarhija, tako  da su panduri i tužilac do 6h  iselili zgradu VOX-a.  Oko 13h, trg Eksarhija i okolne ulice su i dalje bili pod policijskom okupacijom.

Bilo je izveštaja da je policija izvršila prepad na još jednu zgradu u Eksarhiji, koja je takođe u vlasništvu IKA.

Tri osobe su privedene tokom evikcije zgrade u ulici Valtetsiju br. 60 . Oni su zadržani u policijskoj stanici i zvedeni pred tužioca sa optužnicom za ilegalni upad. Dvoje privedenih je pušteno, dok je treća osoba – imigrantkinja bez papira, sprovedena u policijski direktorat za strance.

U međuvremenu, zgrada socijalnog centra VOX je zapečaćena. Oko 13.50, kolektiv VOX je objavio saopštenje u vezi sa akcijom vlasti u kome se skreće pažnja na iskrivljivanje činjenica od strane medija i kaže da su jutros, 20. aprila, oko 6h brojne represivne snage zajedno sa trojicom tužilaca preuzele kontrolu nad čitavom Eksarhijom. Joanis Tentes, tužilac Vrhovnog suda je nedavno izdao naređenje da se okupirani prostori isele, naređenje koje se sada po prvi put sprovodi upraksi uz tesnu saradnju sa poznatim glavnim tužiocem Atine Eleni Raiku. Pod komandom ovog tužioca, uprava IKA je podnela tužbu protiv društvenog centra VOX, omogućivši time prinudno iseljenje.

U 17h, čitavo naselje Eksarhija (uključujući ulaz u Politehničku školu iz ulice Sturnari) je još uvek bilo blokirano policijskim snagama, a policijski odredi i motociklističke jedinice su čak blokirale saobraćaj u nekim ulicama, i tako dalje.

Dvodnevna svirka za utamničene borce koja je trebalo da se desi unutar Politehničke škole u Atini je otkazana (DIY punk benefit festival 20-21.04), a redovna skupština solidarnosti sa anarhistima R.O. Zavera vatrenih ćelija biće održana u Malom pozorištu u ulici Lofos Strefi umesto u jednoj od zgrada Politehničke škole.

Grupa VOX je pozvala na okupljanje na trgu Eksarhija za subotu 21.04. od 18h, gde namerava da održi ranije planirani koncert.

U subotu uveče, oko 19h, zgrada VOX je ponovo okupirana uz pomoć više od 200 drugova. Samoorganizovanom dešavanju povodom otvaranja skvota je prisustvovalo oko 2,000 ljudi na samom trgu, kao i okolnim ulicama. Do manjih sukoba je došlo dva sata iza ponoći tokom kojih su panduri ispalili veliku količinu suzavca.

Continue reading Atina: Policijski napad na okupirani socijalni centar VOX u Eksarhiji

Zatvor zvani Honduras

U večernjim satima u utorak, 14. februara, u gradu Komajagva izgoreo je kazneno-popravni zavod, uz fatalne posledice za više od 355 ugljenisanih zatvorenika. Ovo je treći put za manje od deset godina da zastrašujući požari odnose živote na stotine zatvorenika; mnogi od njih su bili zatočeni bez ikakvih presuda ili su jednostavno dovedeni pred vlasti jer su bili tetovirani.

Požari u zatvorima koji se nalaze u gradovima Ceiba i San Pedro Sula, tokom mandata nacionaliste Rikarda Madura, nisu poslužili kao lekcija o čudnom upravljanju pravosuđem i zatvorima u Hondurasu. Još jednom se istorija ponavlja, ali je sada još sumornija, sa izjavama navodnih begunaca koje su procurele, koji su pričali o planiranom bekstvu u dosluhu sa zatvorskim vlastima, i indicijama suseda zatvorskih farmi, koji su osetili snažan miris benzina koji je dolazio iz zatvorskog objekta. Nasilje u kome se zemlja našla nije bez podloge. Male elite moćnika su saučesnici u sekvestraciji Hondurasa, jasno uz uobičajenu podršku stranih zemalja čiji se interesi vrte oko pljačke takozvanih prirodnih i ljudskih resursa.

Državni udar iz 2009. je poslužio kao katalizator za poniženja koje je pretrpeo narod Hondurasa. Nažalost, izbori nametnuti od strane američke imperije i nekih zemalja EU su legitimizovali pučiste i naslednike režima koji su poslužili procesu defenestracije demokratije.

Postojeće truljenje u organima državne bezbednosti, krađa arsenala oružja, trgovina oružjem iz SAD, militarizacija narko kartela, nekontrolisane bande (“maras”, deca neoliberalizma) deo su ovog koktela nasilja koji uništava ljude u Hondurasu.

Ukoliko bi glasine o umešanosti zatvorskih vlasti u izazivanju ove nesreće bile potvrđene (pored gnusnog nemara nedopuštanja vatrogascima da uđu na lice mesta i neotključavanja zatvorskih ćelija), događaji u Komajagvi će dokazati masakr sa predumišljajem, kamenujući tako već preminuli pravosudni sistem ove banana republike.

Čitava zemlja je u potpunosti skrhana ovim masakrom. U međuvremenu, sadašnja administracija ne skida svoj večiti osmeh, i pripovedačkim stilom Džordža Orvela i njegovog ministarstva istine, namerava da prikrije honduras (šp. dubine) u koje smo uronjeni, u oblastima ljudskih prava i ekonomske krize koji utiču na zemlju.

U ovoj zemlji smo svi zatočenici male grupe manijaka od kojih su neki specijalizovani za represije, a drugi za zastrašivanje. Politička laboratorija koja je postala takozvani trougao smrti (Gvatemala, El Salvador i Honduras) je pomogla američkoj imperiji da stvori ratnu zonu, u kojoj se nesigurnost koristi za medijske dezinformacije kako bi se ljudima usadila u glavu navodna potreba za tiranskom vladom koja bi iskorenila nasilje.

Takav primer je izabrani predsednik Gvatemale, Oto Perez, koji je poznatiji kao krvnik naroda Iksil. Gubitak istorijskog sećanja ljudi je ozbiljan pokazatelj nemogućnosti da rešimo naše probleme i toga kako su neke frakcije na korak od zahteva za stranom intervencijom.

Nasilje koje traje nije bez podloge već je deo scenarija dobro pripremljenog i dirigovanog sa velikih udaljenosti, i makabričnim ciljem potpaljivanja požara u Hondurasu i produžavanjem dominacije.

La Ceiba, Atlántida, 20. februar 2012.
Organización Fraternal Negra Hondureña, OFRANEH

Izvori: 1, 2

Grčka: Na putovanju koje se još uvek nije završilo – Polis Georgiadis

Polikarpos (Polis) Georgidis i Vagelis Hrisohoidis su dvojica drugova koji se nalaze u zatvoru od avgusta 2008., optuženi za saučesništvo u otmici za otkup Jorgosa Milonasa (u to vreme) predsednika Federacije industrijalaca severne Grčke, koju je u Solunu organizovao Vasilis Paleokostas, begunac iz zatvora i naširoko popularni bandit jer “nikada nije povredio ničiji život”, a banditizmom se koristi samo protiv lopova kakvi su industrijalisti, bankari, itd. Dvojica drugova odbacuju ma kakvo učešće u otmici, ali su izrazili svoju solidarnost i branili svoj odnos sa beguncem Palekostasom koji je optužen u istom slučaju. U februaru 2010., Polis i Vagelis su prvostepeno osuđeni na 22 godine zatvora, na osnovu svedočenja uhapšenog policijskog svedoka-saradnika. Uprkos tome što niko od svedoka nije uspeo da ih prepozna ili opiše tokom suđenja, obojica se trenutno nalaze na služenju zatvorske kazne. Njihova žalba će biti razmatrana 14. februara 2012. u Solunu.

Na putovanju koje se još uvek nije završilo – Polis Georgiadis

Još nekoliko reči o slučaju kidnapovanja Milonasa imajući u vidu predstojeće zasedanje (14.02.2012.) Apelacionog suda

“Naravno da i ja, takođe, osuđujem akt kojim čovek nasilno ili lukavstvom uzme plodove tuđeg rada. Ali, upravo zbog toga i jesam objavio rat bogatima, lopovima dobara siromašnih. Ja takođe želim da živim u društvu iz koga je proterana krađa. Ja ne odobravam krađu. Samo sam je koristio kao najpogodnije sredstvo revolta za borbu protiv najnepravednije od svih krađa: privatnog vlasništva.

[…] Borba će se završiti tek kada ljudi svoje radosti i patnje učine zajedničkim, svoj rad i svoje bogatstvo…kada sve bude pripadalo svima”.

Marijus Jakov, anarhistički komunista, član ilegalne proleterske grupe “Noćni radnici” [Les Travailleurs de la nuit]

Kada sam jednog dana početkom 2007. godine primio poziv od starog prijatelja koji je tražio moju pomoć u skrivanju od državnih kerova koji su mu bili za petama, nije bilo potrebno da dva puta razmislim i bezuslovno mu ponudim pomoć. Bio sam potpuno svestan rizika koji je moja odluka nosila. Za mene,  solidarnost sa Vasilisom Paleokostasom nije proisticala iz apoteoze ilegalnog fetišizma, već je ispunjavala specifične elemente mog antiautoritarnog pogleda na svet.

Vasilis je telo rođeno iz tela proletarijata; on je još kao tinejdžer na sopstvenoj koži osetio terorizam šefova i kapitalističke eksploatacije, radeći u jednoj fabrici kao najamni rob. Ubrzo, i poluinstinktivno i polusvesno, naoružao se i okrenuo protiv eksploatatora i njihovih pasa čuvara. Ne, Vasilis Paleokostas nije “običan prestupnik”, niti samo “počinilac krivičnog dela”, niti ima bilo kakve veze sa “organizovanim kriminalom”. On tvrdi da ne učestvuje u tom posebnom sektoru privrede, crnoj akumulaciji kapitala i ilegalnog kapitalizma. Njegova ilegalnost nikada nije bila “intra-klasna”, nikada nije pripadao tom svojevrsnom građanskom ratu delikvencije, u kom siromašni i ugnjeteni pljačkaju druge siromašne i ugnjetene. Čak i ako se možda ne slažemo sa nekim aspektima njegovih akcija, moramo reći da je Vasilis Paleokostas ciljao isključivo plutokrate i državne organe. On pripada dugovečnoj tradiciji pobune u popularnoj kulturi naše zemlje, tradiciji koja seže u prošlost do Vizantije (sa bogumilima, apelatima, itd.), prelazi preko Otomanskog carstva (sa kleftima, hajducima i odmetnicima), i nastavlja u post-otomanskom periodu (sa listokratijom – vladavinom banditizma i hajdučije – nakon ’21., banditi-pobunjenici koji su se pridružili Grčkoj narodnooslobodilačkoj armiji – ELAS, itd.), koja traje sve do naših dana, sada demasifikovana, sa šačicom svesnih proletera delikvenata.

Dakle, za mene je solidarnost sa Vasilisom Paleokostastom predstavljala još jednu stanicu na beskrajnom putu klasne solidarnosti: sa svim eksploatisanim, svim ugnjetenim, bez obzira na etničku pripadnost ili pol. Ona je istovremeno bila solidarnost sa otpuštenim radnicima Milonasovih preduzeća u Grčkoj, kao i sa otpuštenim radnicima naftne kompanije Žanaozen u Kazahstanu koji su izvodili okupacije, prevrtali vozove i palili manifestacije nacionalne nezavisnosti. To je istovremeno solidarnost sa neumornim štrajkačima Halivurgije – grčke železare – i nesavladivim proleterima i indijancima iz Perua koji se protive rudarskom projektu iskopavanja zlata Minas Conga koji severnoamerički kapital želi da sprovede. To je istovremeno solidarnost sa upornim demonstrantima sa trga Tahrir i ženskim pokretom koji se razvija prkoseći islamskom fundamentalizmu koji je trijumfovao u izbornoj zamci. To je istovremeno solidarnost sa palestinskim narodom, kao i našom klasnom braćom i sestrama koji su zapalili ulice Santjaga i Ouklenda, Londona i Damaska, Rima i Tunisa, Pariza i Alžira. To je istovremeno solidarnost sa nesretnima u pogonima u Kini i Indiji, fabrikama tkanja u Bangladešu, modernim galijama širom planete. To je istovremeno solidarnost sa našom braćom i sestrama koji vegetiraju u afričkim rudnicima, brazilskim favelama, američkim getoima, pariskim banlieue, u gradovima-straćarama “Trećeg sveta”…

Moja solidarnost sa Vasilisom Paleokostasom je solidarnost sa svakim borbenim proleterom.

Srećno druže.

NEKA BUDE BORBA NEPRESTANA DO BESKLASNOG DRUŠTVA,
KADA ĆE SVE PRIPADATI SVIMA.

Polikarpos Georgiadis,
zatvor na Krfu, 6. januar 2012.

izvor

Atina: “Mi smo deset zakukuljenih…”

Svi pozivi-plakati anarhista/antiautoritaraca/slobodara u vezi sa ovim protestom ovde i ovde
Trojka EU/ECB/MMF je nedavno najavila nove mere koje je grčka država obavezna da poduzme: ukidanje 13-14 plate, širenje pojedinačnih ugovora o zaposlenju, dalja smanjena plata i penzija, samo su neke od njih. Ovo je nastavak jednog od najžešćih klasističkih napada vladajućih sila u protekloj deceniji, koji je započet potpisivanjem memoranduma o spasavanju u maju 2010.

Sa dubokom sistemskom krizom u centru pažnje, kapital traži spasenje kroz nasilno društveno restruktuiranje (kroz glavarinu (kapitaciju)), konsolidovanjem modela jeftine, fleksibilne i poslušne radne snage. Kao rezultat toga, sve više i više društvenih grupa je gurnuto u bedu i siromaštvo, a broj onih koji se hrane iz kontejera i spavaju na ulicama je u stalnom porastu.

Štaviše, imenovanje bankara Lukasa Papademosa za premijera, saradnja neoliberala i fašista (Nea Demokratia, PASOK, LAOS) u vladi, politički progoni, intenziviranje represije i društvene kontrole, kao i isprepleteni interesi ideoloških mehanizama i mas medija, ukazuju na pokušaj bande manipulatora da se zaštite barem politički, s obzirom na njihovu potrebu za brzom, nesmetanom i efikasnom implementacijom svih mera koje zahteva opstanak kapitalističke mašine, otkanjajući tako ma kakvu iluziju o “demokratiji”. A sve to se nameće uz prećutni pristanak, ako ne i potpunu podršku, režimske levice koja je ograničena na bombastične govore i gajenjm izbornih iluzija ugnjetenim, uz očuvanje parlamentarnog televizijskog cirkusa i i sopstvenog – plaćenog – učešća u njemu.

Naša je dužnost da ne ostanemo skup nepovezanih individua koje krotko poštuju planove države i šefova; da ne podlegnemo njihovim bajkama o “spašavanju otadžbine”, “dugovima koji nas vuku ka dole” niti ucenjivačkim dilemama poput “saglasnost ili bankrot”, “evro ili drahma” kojima se koriste kako bi održali svoju vlast.

Samoorganizovanjem na svakom radnom mestu, na ulicama, u naseljima, u kolektivnoj i solidarnoj, zajedničkoj, borbi, neka naš otpor postane seme klasnog i socijalnog oslobođenja.

Suočeni sa ucenjivačkom dilemom “saglasnost ili bankrot” koju država i šefovi koriste kako bi nas naterali na poslušnost, moramo se – organizovani odozdo – suočiti sa pravom dilemom: kapitalizam ili revolucija!
Skoro 5.000 demonstranata je učestvovalo u anarhističkim/antiautoritarnim/slobodarskim demonstracijama u petak 4. februara 2012. godine, na poziv nekoliko kolektiva, skvotova, skupština i drugova. Ljudi su se od podneva okupljali na trgu Monastiraki, a sam marš je počeo oko 13.30h.

Protestna povorka je prešla ulicu Atinas, stigla do tga Omonia, a onda nastavila niz ulicu Stadiu, prošla pored trga Sintagma i završila ispred Propileje u ulici Panepistimu. Tokom demonstracija prolaznicima je podeljeno na hiljade kontra-informativnih letaka i anarhističkih tekstova agitacionog sadržaja. U nekim situacijama, ljudi na trotoaru su aplaudirali demonstrantima, a nekoliko starijih sugrađana je u znak podrške podiglo pesnice u zrak; ipak, prolaznici i beskućnici koji se se nalazili na maršruti demonstracija su uglavnom – usled bede svakodnevnog života – stajali, i prazno i umorno posmatrali povorku, i tek se nekolicina ljudi spontano priključila demonstracijama. Tokom demonstracija, na zidovima grada su ispisani različiti slogani. Continue reading Atina: “Mi smo deset zakukuljenih…”

Atina: Pismena izjava Kostasa Gurnasa, člana Revolucionarne borbe – 24.oktobar 2011.

U aprilu 2010. u zajedničkom pismu sa drugovima Polom Rupom i Nikosom Maziotisom, preuzeli smo političku odgovornost za učešće u “Revolucionarnoj borbi” (Epanastatikos Agonas). Izjavili smo da smo ponosni na organizaciju i našeg saborca Lambrosa Fundasa koga je policija ubila tokom oružanog meteža u naselju Dafni.

Danas stojim naspram vas, u ovom specijalnom sudu, suočen sa teškim optužbama koje povlače mnogo godina zatvora. Sve ovo vreme postoje sistematski napori od strane države na moju štetu, tako da se slomi moja volja za borbom: od mučenja i zlostavljanja u GADA (sedište atinske policije) i zatvaranja daleko od mesta boravka moje dece, do suđenja mojoj supruzi Mari Beraha, koja je ovde prisutna kao saučesnik. Međutim, stojim ovde naspram vas i izjavljujem da sam ponosan na moju borbu, moje drugove i istoriju Revolucionarne borbe.

Moje prisustvo ovde ni u kom slučaju nema za cilj olakšavanje mog položaja, pošto ne prihvatam ikakvu optužnicu koju protiv mene podiže buržoaski režim. Nisam ja taj koji je kriminalac ili terorista, niti smatram da su akcije naše organizacije na ma koji način štetile društvu. Akcije i intervencije organizacije bile su duboko političke i od koristi za društvo jer su bile usmerene direktno protiv režima, njegovih zvaničnika i lakeja. Bile su usmerene protiv struktura i individua kapitalističkog sistema koji ugnjetava i tiranizuje socijalno slabe. Dakle, nismo mi ti kojima bi trebalo da se sudi kao opasnima po društvo. Opasni po društvo su oni koji godinama upravljaju i pljačkaju ljude. To su oni koji verno služe planovima Trojke (MMF/ECB/EU) i supranacionalnog kapitala u cilju isisavanja krvi i osiromašenja grčkog naroda. Oni su ti koji nameću nepodnošljive ekonomske mere kako bi spasili kreditni monetarni sistem i njegov prekomerni profit. Oni su ti koji štite sve one koji su proneverili bogatstva i rad ljudi, i nikada nijednog od njih nisu izveli na ovo mesto. Oni su ti koji puštaju sa lanca svoje ubice kako bi ugušili ma kakav društveni odgovor.

Continue reading Atina: Pismena izjava Kostasa Gurnasa, člana Revolucionarne borbe – 24.oktobar 2011.

Lavreotiki, Atika: Godinu dana nakon invazije države i kapitala na Kerateu

Keratea, 11. decembar 2011.: "Odupiremo se nezakonitosti i nasilju armije koja okupira našu zemlju"

Ovriokastro, Keratea
Ukupno vreme pod okupacijom policijskih jedinica (MAT):
128 dana i 9 sati (10. decembar 2010. 04:00 – 18. april 2011. 12:00)
Policija je privela ukupno 37 mladih

Beleške o otporu u Keratei
originalni tekst kerateaartres1stance

Uoči dešavanja
Ta hladna noć 11. decembra 2010. bila je poslednja noć u kojoj je Keratea spavala mirno i slobodno. Napolju je padao sneg, a termometar pokazivao minus. Za nekoliko sati svanulo bi subotnje jutro, a većina ljudi nije morala da ide na posao. Jedini koji u tim časovima sigurno nisu spavali nalazili su se u drvenoj pošti na brdu Ovriokastro, samo nekoliko kilometara izvan grada. Oni su imali samo jedan zadatak: da obaveste čitavu zajednicu u Keratei u slučaju vanrednog stanja; jedan specifičan rizik koji se sada nalazio odmah iza ugla i koji se približavao.

Prvi sati
Kazaljke su pokazivale 04:30 kada su zvona na svim crkvama počela da zvone. Ubrzo potom, oglasile su se sirene za početak rata. U isto vreme, opštinska vozila sa razglasom prolazila su kroz svako naselje pozivajući ljude na ulice. Unutar svake mračne kuće, palila su se svetla. Stanovnici Keratee nisu uhvaćeni na spavanju. Ovaj put nisu pitali ni za kim zvona zvone. Svi su znali kuda da potrče i zbog čega se podizala uzbuna. Na kraju krajeva, čekali su to godinama. Četvrt sata kasnije na mobilnim telefonima svih građana pojavila se ista poruka: “Policijske jedinice (MAT) su došle u Ovriokastro. Zemljaci, svi sada moramo krenuti ka Ovriokastru da spasimo naš grad. Deponija neće proći”. Nije proteklo mnogo vremena do prolivanja prve krvi u aveniji Lavrion. Od prvih časova izbile su ulične borbe stanovnika i policijskih snaga; borbe koje su (ponovo) inaugurisale “Auru” – oklopno vozilo sa vodenim topom. Nekoliko stavnovnika, uključujući i starije osobe, ozbiljno je povređeno.

Prvi dani
Istog trenutka podizale su se barikade, avenija Lavrion bila je zatvorena, kao i srednja škola u Keratei – nakon jednoglasne odluke učenika da se uzdrže od odlazaka na časove. Sa druge strane, više od 800 policajaca bilo je raštrkano u Ovriokastru, aveniji Lavrion, poljima i seoskim putevima, i blokiralostanovnicima pristup njihovim usevima i farmama. Borbe protiv policijskih jedinica su se nastavile svakodnevno. Od samog početka, na stotine stanovnika susednih opština pružalo je otpor na barikadama Keratee, uključujući i gradonačelnike i sveštenstvo. Mnogi stanovnici iz obližnjeg Lavriona su takođe blokirali deo avenije Lavrion podizanjem sopstvenih barikada u znak solidarnosti.

Prva nedelja
Svuda po Keratei su postavljene crne zastave i transparenti sa natpisom “Keratea je u ratu”. Radio stanica 102.00FM iz Ovriokastra počinje da emituje – piratska radio stanica koja podržava borbu. Oprema za radio stanicu je kupljena dve godine ranije prikupljanjem sredstava koje je organizovao “Koordinacioni komitet za borbu protiv deponije”. Prve reči puštene u etar bile su: “Stanovnici Keratee, grad Keratea i čitav region Lavreotiki su u ratu”. Opština poziva na vanrednu konferenciju za novinare sa temom “Keratea u ratu”. Continue reading Lavreotiki, Atika: Godinu dana nakon invazije države i kapitala na Kerateu