I DIO
Sud u Genovi je (istražni sudac Baldini na ljetnoj zamjeni istražnog suca Giacalonea), u okviru k.z. 280 [teroristički atentat] protiv Nicole i Alfreda zbog ranjavanja Adinolfija, odredio cenzuru pošte u trajanju od 6 mjeseci Sergiu i Stefanu, koji se nalaze u zatvoreni u Ferrari zbog operacije Ardire [Odlučnost]. Čitajući nalog dolazi se do zaključka da je izdan pod izlikom kako bi se spriječilo Alfredovo i Nicolino moguće zaobilaženje cenzure (budući da je njihova pošta posljednjih mjeseci pod stalnom kontrolom) uz pomoć drugova iz istog zatvorskog odjela, “pošto bi ista [pošta] mogla sadržavati napomene o budućim krivičnim djelima”, što se temelji na činjenici da internetom kruže tekstovi u sjećanje na Mauricia Moralesa čiji su autori Sergio, Nicola i Alfredo, kojima su “ponovno iskazali prihvaćanje subverzivnih namjera anarhističkih struja”. Ako zaobiđemo arhaične tonove, razlozi su vrlo eksplicitni, odnosno tehnike koje danas sudstvo i zatvorska uprava koristi protiv svih onih koji su odlučili da ne pognu glavu.
II DIO
Doznajemo danas da je Nikola pod istragom za pokušaj poticanja na zločin (čl.56 i 414) zbog sadržaja jednog teksta (koji nije nikada stigao na odredište pošto je Sergiu tekst zadržala cenzura – činjenica na koju se pozivaju u prethodnoj vijesti) o borbi protiv zatvora, i gdje se kao primjer navodi atentat na vozilo direktora atenskog zatvora Koridallos. Genovsko tužilaštvo je izjavilo da će navedeno pismo dostaviti na ročište 30. oktobra, a u međuvremeno je proslijedilo predmet bolonjskom tužilaštvu (koje je teritorijalno kompetentnije od Ferrare). S obzirom na cenzurne namjere istražnog suca pobrinut ćemo se da što prije i u cijelosti bude objavljen tekst našeg druga.
Adrese:
Sergio Maria Stefani – Stefano Fosco – Nicola Gai – Alfredo Cospito –
C.C. Ferrara – Via Arginone 327 – 44122 Ferrara – Italija
Za informacije: nidieunimaitres[at]gmail[dot]com
III DIO
Slijede dva teksta od Nicole, koje je zatvorska uprava cenzurirala i zadržala. Nadasve je zbog drugog teksta drug optužen za pokušaj poticanja na zločin, citirajući u cijelosti prepoznatljivu sudsku prozu, “zato što je počinio djela nesumnjivo usmjerena na poticanje pripadnika anarhističkih organizacija na nasilna djela, nadasve terorističkih”, koristeći poštu Sergija Stefanija, koji se također nalazi u ferrarskom zatvoru, i pošto je pozvao da se slijedi primjer pripadnika grčkih Vatrenih Ćelija FAI/FRI, koje su junu 2013. “dignule u zrak vozilo direktora zatvora Koridallos u Ateni”, i ciljajući pri tome na direktora zatvora u Ferrari (“informirajmo se gdje direktor parkira i pređimo na djela”) – djelo koje se nije obistinilo pošto je pošiljka cenzurirana u Ferrari juna 2013. 29. jula je i službeno naložena cenzura Sergiove i Stefanove pošte.
DOPRINOS ZA SUSRET 3. AUGUSTA U SKVOTU RIOTTOSA FIRENCA
Drage drugarice i dragi drugovi, sa zadovoljstvom sam primio vijest o susretima koji se održavaju kako bi se organiziralo solidarno prisustvo tokom našeg suđenja. Šaljem vam ovaj tekst, mada nije napisan specifično za ove susrete, ali mislim da bi mogao doprinijeti raspravi. Alfredo i ja smatramo vrlo zanimljivim što tekst “Uzdignute glave“, koji je uvod u navedene susrete, nije striktno vezan za naš slučaj, već se “koristi” ovom specifičnom represivnom epizodom kako bi se ponovno otvorile rasprave o važnim temama kao što su revolucionarna solidarnost, anarhističko djelovanje, odnosi sa društvenim borbama itd., o kojima se u posljednje vrijeme razmišlja, ili bolje reći, ne razmišlja osim kroz prazne fraze. Nadamo se da sve te rasprave neće nikada smetnuti s uma praktički dio anarhističke borbe, smatramo da sva promišljanja moraju biti usmjerena na veću prodornost i konkretnost naših akcija. U vezi djela za koje smo optuženi, ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, izjasnit ćemo se kad započne suđenje, 30. oktobra.
Snage drugovi, treba čitav jedan svijet srušiti! Živjela nova anarhija!
Nicola Gai
23.07.2013. Ferrara
Ferrara, jun 2013.
O BORBI PROTIV ZATVORA
Već je neko vrijeme uočljiv povratak borbe protiv zatvora, novi likovi “društvenih pobunjenika” pojavljuju se na sceni pokreta i započinje se ponovno: prosvjedi, demonstracije i prijedlozi za newsletters u kojima bi bilo prostora za jadikovke iz državnih tamnica. Ništa novo pod suncem, zvrk, na koji sve više naliče naš pokret, se ciklički odbije o različiti aspekt ovog usranog svijeta i ponovno se stane okretati. Interes drugova se ponovno probudi, organiziraju se sastanci na kojima se tvrdi kako treba produbiti argument, shvatiti što se zaista zbiva u tim prostorima za mučenje…. i koji je ishod svega toga? Dijele se letci članovima obitelji zatvorenika na dan posjeta i organizira se prosvjed ispred zatvora koji će zasigurno biti uspješan, budući da će zatvorenici “odgovoriti” mnogobrojni i u radosni. Da budemo iskreni, u zadnje vrijeme je uobičajenom scenariju dodan jedan novi čin, koji nas je nemalo zapanjio: “odlučan i komunikativan” prosvjed pred ministarstvom pravde u Rimu. Koliko god sam razmišljao o tome nisam uspio shvatiti što bi anarhisti, bijesni zbog premlaćivanja u zatvoru Tolmezzo, mogli raditi pred ministarstvom osim ako ga ne žele zapaliti.
Bez obzira što je zatvor stalni problem, “mobilitacije” protiv njega su epizode koje traju dok pažnju drugova ne odvuče neka druga “hitnost”. Ili dok predmet naše pažnje (društveni pobunjenik, zatvoreni proleter itd.) ne potraži sugovornika, više ili manje institucionalnog, koji će zadovoljiti njegove potrebe. Moja razmatranja, želim to naglasiti, ne proizlaze iz nikakve osobne ljutnje i zbog nekakvog tobožnjeg kompetentnog poznavanja teme, nego iz samog ličnog iskustva: sudjelovao sam u različitim borbama protiv zatvora, koje su sve rođene istim povodom i ugasile se na isti način. Dobro se sjećam borbe dugogodišnjih osuđenika, i tom je prilikom bilo radosti, sastanaka, prosvjeda, newsletter o borbi protiv zatvora, zatim protagonisti prosvjeda, često opisani kao neukrotivi pobunjenici, odluče prekinuti štrajk glađu i krenuti institucionalnijim putovima za rješavanje svojih problema: kraj svega i kreće se sa drugom borbom. Mislim da je potrebno stati i zamisliti se zašto se ciklički pojavljuju iste situacije, uvijek slične u ishodima. Zašto naše djelovanje nikako da postane kontinuirano i incizivno? Uvjeren sam da je vrijeme da se prekinemo zanositi emocijama i hitnošću trenutka. Prečesto igramo u obrani, izgleda kao da je zadatak anarhista rješavati probleme revolucionarnog “objekta” na redu:
zatvorenici, imigranti, izrabljivani itd. Uvjeren sam da anarhisti moraju “jednostavno” napasti, svako svojim metodama i u svoje vrijeme, nastojeći živjeti […], radost uništenja, bez traženja “suglasnosti” među slijedećim izrabljenim. Sada bi mi netko mogao predbaciti da su ove moje rečenice samo princip, s kojima se svi slažu, ali što konkretno predlažem?
Uzmimo kao primjer ono što se zbiva oko nas. Zatvor je takvo čudovište da nam nije potrebno poznavati svako pojedino počinjeno zlo da bi znali da ga treba uništiti. Ne gubimo se u više ili manje dubljim istraživanjima o promjeni zatvorskog aparata, učinimo kao grčki drugovi i Zavjere Vatrenih Ćelija-FAI/FRI – Bande svjesnosti-FAI/IRF Ćelija Sole-Baleno*: informirajmo se gdje parkira direktor i pređimo na djela. Oponašajmo čileanske drugove iz Antiautoritarne ustaničke ćelije-“Panagiotis Argirou”-FAI/IRF koja je 12.maja napala Nacionalno udruženje zatvorskih službanika u Santiagu. Ili pak uzmimo primjer anonimnih drugova koji su u Trentu, prije nekoliko mjeseci, zapalili vozilo jedne tvrtke koja profitira na zatvorenicima.
Ako se svi slažemo da nema ništa ljepšeg od zatvora koji gori, naoružajmo naše želje i krenimo.
Nicola Gai
* Početkom juna podmetnuta je eksplozija pod vozilo direktora zatvora Koridallos u Ateni. To je bila prva akcija “Projekta Feniks”, nakon koje je uslijedio napad na vozilo zatvorskog stražara iz zatvora Nafplio, također u Grčkoj, kojeg su počinili drugovi iz Međunarodne osvetničke zavjere-FAI/FRI. Projekt Feniks je nastavljen s još dvije akcije, jednoj u Indoneziji, a zatim ponovno u Grčkoj.