Tag Archives: Italija

Italija: Alberto Funaro, osuđen zbog učestvovanja u nemirima protiv samita G8 u Đenovi 2001., pušten na slobodu

djenova-G8-2001

Alberto Funaro je uslovno pušten na slobodu nakon što je proveo dve i po godine u zatvoru zbog dešavanja u Đenovi 2001. godine, za koja su italijanski sudovi osudili 10 ljudi zbog uništavanja i pljačkanja imovine.

Marina Kunjaski (Marina Cugnaschi) i Frančesko Puljizi (Francesco Puglisi), osuđeni u okviru istog slučaja, ostaju zatvoreni.

Vinćenco Veki (Vincenzo Vecchi), takođe osuđen tokom procesa protiv “Desetorke iz Đenove”, još uvek je na slobodi, odnosno, u bekstvu.

Italija: Nove informacije o anarhistima optuženim za napade na TAV gradilište u maju 2013. u Kjomontu

notavcant-1024x569Anarhisti Kjara Cenobi, Klaudio Alberto, Matija Zanoti i Nikolo Blazi prvostepeno su osuđeni bez otežavajuće okolnosti terorizma po optužbi torinskog tužilačkog dvojca Padalino – Rinaudo. Četvoro drugova, osuđeni na po tri godine i šest meseci, trenutno se nalaze u kućnom pritvoru sa svim restrikcijama.

Optužbe za terorizam su sada takođe odbačene i za anarhiste Frančeska, Gracijana i Luča. Dana 29. decembra 2014., Apelacioni sud je podržao inicijativu odbrane za odbacivanje optužbi za “napad s terorističkim ciljem”. Ipak, oni se još uvek terete za posedovanje i transport ratnog oružja, prouzrokovanje štete vatrom i neke prekršaje. Ova trojica drugova ostaju za sada u preventivnom pritvoru u krilu visoke bezbednosti zatvora u Ferari.

Francesco Sala, Graziano Mazzarelli, Lucio Alberti
c/o C.C. via dell’Arginone, 327 – 44100 Ferrara (Italy)

 

 

Torino: Novogodišnji pozdravi

Kasno poslepodne, 31. decembra 2014., grupa solidarnih  sa nedokumentovanim imigrantima/kinjama pozdravila je pirotehnikom one koji/e su zatočeni/e u Centru za identifikaciju i deportaciju u Torinu. Kada je otkucala ponoć, i zatvorenici/e zatvora Le Valete prisustvovali su pirotehničkom spektaklu i čuli povike slobode onih koji su došli da ih pozdrave. Glasna buka koji su pravili pritvorenici/e zagrejala je duh solidarnih koji su odgovorili povicima i petardama.

Izvor: Macerie

Italija: Kjara, Klaudio, Nikolo i Matija u kućnom pritvoru; Lučo prebačen u krilo visoke bezbednosti zatvora u Ferari

NO-TAVNedelju dana nakon što su osuđeni, Kjara, Klaudio, Nikolo i Matija, stavljeni su u kućni pritvor sa svim ograničenjima. Oni su, tako, sada pušteni iz zatvora, ali im je zabranjeno da se susreću sa bilo kim osim onima koji stalno borave u istoj kući.

Dana 22. decembra, Lučo je – poput Frančeska i Gracijana – prebačen u deo AS2 zatvora u Ferari. Oni koji žele da im pišu mogu to učiniti na sledeću adresu:

Francesco Sala
Graziano Mazzarelli
Lucio Alberti
c/o C.C. via dell’Arginone, 327 – 44100 Ferrara (Italy)

Izvor: macerie

Italija: Kjara, Klaudio, Matija i Nikolo osuđeni na tri godine i šest meseci

notav_14122014Torinski Porotni sud je, nakon dvočasovne zatvorene sesije, 17. decembra 2014., osudio Kjaru Cenobi, Klaudija Alberta, Matiju Zanotija i Nikolo Blazija na po tri godine i šest meseci. Četvoro drugova, koji su zatočeni od 9. decembra 2013., proglašeno je krivim za sabotiranje TAV* gradilišta u Kjomontu, ali su oslobođeni svih optužbi koje se odnose na terorizam za koje je tužilac tražio ukupnu kaznu od devet i po godina.

Istovremeno, anarhisti Frančesko Sala i Gracijano Macareli. koji su 14. jula 2014. zajedno sa drugom Lučom Albertijem uhapšeni za ista dela za koja je ostala četvorka bila osuđena u prvostepenom postupku – prebačeni su deo visoke bezbednosti zatvora u Ferari. To prebacivanje je direktna posledica optužnice za “napad sa ciljem terorizma” koju je, pre nedelju dana, torinski tužilac podigao protiv Luča, Frančeska i Gracijana.

Graziano Mazzarelli, Francesco Sala
c/o C.C. via dell’Arginone, 327, IT-44100 Ferrara

Lučova adresa, za sada, ostaje ista:
Lucio Alberti
c/o C.C. via Cassano Magnago 102, IT-21052 Busto Arsizio (Varese)

Sloboda za anarhiste Kjaru, Klaudija, Matiju, Nikola, Luča, Frančeska i Gracijana

* nap.  TAV – entitet u vlasništvu Talijanskih železnica koji radi na izgradnji pruga velike brzine

Milano: Napadnuta crkva

protiv_transfobije

Dvadeseti novembar je dan sećanja na osobe ubijene zbog toga što su trans. Ove godine je, u svetu, ubijeno 226 trans osoba.

Odlučili smo se da napadnemo katoličku crkvu kao simbol ugnjetavanja transrodnih osoba. Nasilje koje trans osobe doživljavaju posledica je njenog morala i rodnih pravila.

U noći 20. novembra 2014. za metu smo izabrali baziliku sv. Pavla u ulici Asmara br. 2 u Milanu. Lepkom smo ispunili brave različitih vrata, fasadu zasuli roze bojom, a na ulaznim vratima smo ispisali “20.11. NOĆ TRANS OSVETE”.

Napadajmo crkve!
Osveta nije samo sećanje!

Milano: Napad na bankomate i luksuzne automobile u znak solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima

solidarnost-NO-TAVU sredu uveče, 12. novembra 2014., čekićima smo napali pet bankomata i demolirali nekoliko luksuznih automobila (probušene gume i razbijena stakla) kao minimalni gest individualne pobune protiv kapitalističkog sistema koji eksploatiše i pustoši.

Ovu akciju posvećujemo drugovima i drugarici koji su u maju 2013. optuženi za napad na TAV gradilište (nap.prev., pruge za super brze vozove pokraj Torina) kao i svim drugim anarhističkim zatvorenicima.

Ne možemo stajati skrštenih ruku dok naše drugove i drugarice zakopavaju ispod višegodišnjih kazni zatvorom, niti se ograničavati na simbolična dela koja ne izazivaju ikakve smetnje.

Jedina solidarnost je napad.

Italija: Dani aktivne međunarodne solidarnosti sa zatvorenim anarhističkim drugovima i drugaricama

solidarnost_sa_anarhistima

“Naoružaj se i budi nasilan, prelepo nasilan, tako da sve eksplodira… Naoružaj se i bori protiv terorizma, zapali, pravi zaveru, sabotiraj, budi nasilan, prirodno nasilan, slobodno nasilan.”

Mauricio Morales (Punky Mauri), anarhistički borac poginuo u akciji 22. maja 2009.

DANI MEĐUNARODNE SOLIDARNOSTI OD 16. DO 22. MAJA 2014.

S obzirom na početak suđenja protiv anarhističkih drugova i drugarice – Matije, Klaudija, Nikola i Kjare (optuženi za terorizam nakon napada na gradilište superbrzih vozova u dolini Susa, u noći između 13. i 14. maja 2013).

U znak solidarnosti sa anarhističkim drugovima Alfredom i Nikolom (zatvoreni zbog ranjavanja izvršnog direktora kompanije “Ansaldo nukleare” Roberta Adinolfija).

I solidarnost sa drugovima Đanlukom i Adrijanom (koji su u pritvoru, optuženi za napade paljevinom na banke, multinacionalne energetske kompanije – ENI i ENEL, kao i fabrike koje eksploatišu Zemlju).

REVOLUCIONARNA SOLIDARNOST SA SVIM BORCIMA

Αnarhisti i anarhistkinje

(nap. prev. Prema dostupnim informacijama, suđenje Matiji, Klaudiji, Nikolu i Kjari zakazano je za 22. maj 2014.; suđenje protiv Đanluke i Adrijana održaće se 26. maja 2014. putem video-veze, koja ima za cilj potpunu izolaciju zatvorenika.)

Bern, Švajcarska: Solidarnost sa NO TAV borbom (22. februar 2014.)

bern

U znak solidarnosti sa NO TAV pokretom okačili smo transparent na italijansku ambasadu u Bernu.

Teroristi su oni koji pustoše i uništavaju naše živote i prostore u kojima živimo.

Rat kapitalu! Rat državi!

Sloboda za Kjaru, Klaudija, Nikola i Matiju!
Sloboda za Marka.

Država je terorista.

Izvor: ch.indymedia

Atlanta, SAD: Sabotaža traktora za ZAD, No TAV i šumu Hambah

three-1024x722

U noći 22. februara, u rezervoar dva traktora koja se koriste u izgradnji novog tramvaja u Atlanti sipali smo smešu peska i vode.

Tramvaj je jedan od mnogih velikih razvojnih projekata koje je grad pokrenuo u poslednjih nekoliko godina kao deo generalnog plana revitalizacije centra grada. Znamo da taj plan samo znači još više policije i krovova nad glavom koji se ne mogu priuštiti.

Ovaj mali gest solidarnosti pružamo ZAD (Francuska), pokretu NO TAV (Italija) i okupaciji šume Hambah (Nemačka). Takođe želimo postali snage onima koji su pogođeni povećanim nadzorom ili represijom koje je novi razvojni projekat doveo u Atlantu.

Našu je akciju bilo lako izvesti. Nije bilo potrebno mnogo vremena da se isplanira ili usvoji, a sav materijal smo pronašli pored puta. Ne verujemo da gomilanje “akcija” pravi revoluciju, ali želimo da ohrabrimo sadašnje i buduće učesnike revolucionarnih borbi.

Srčano napred!

 

Trento: Izjava o preuzimanju odgovornosti za napad na nadzorni sud

Drugovi zatvoreni na odjelu visoke sigurnosti (AS2) zatvora u Ferrari podvrgnuti su cenzuri i restrikcijskim mjerama nad poštom već nekoliko mjeseci, i nalaze se u izolaciji. Nico, Chiara, Mattia i Claudio [uhapšeni i pritvoreni ove godine zbog borbe protiv izgradnje super brze željeznice, nap.prev.] nalaze se pod istim oštrim restrikcijama.

Potonjima su zabranjene posjete članova obitelji, zato što ih na taj način žele uništiti i ušutkati. Postavili smo eksplozivnu napravu u Trentu protiv nadzornih sudaca kako bi dali glas njima i svima koji su zatvoreni, ali se dostojanstveno bore.

Na taj način unaprijed šaljemo pozdrav zatvorenicima koji će započeti borbu u aprilu, u nadi da će se borba rasplamsati.

Sudstvo i moralisti govore o nasilju, ali naše nasilje je mala stvar u odnosu na nasilje sudstva i čitavog aparata, na patnje i ubojstva koja nameću zatvorenicima, kao što se prije par mjeseci desilo u Trentu.

Mi nismo licemjeri kao vi, mi preuzimamo odgovornost za nasilje, i protiv osoba koje su odgovorne za sve to.

Solidarnost sa Spyrosom Stratoulisom, Tamarom Vergarom, Sabbo, Andreom, Gabrielom, Monicom Caballero, Franciscom Solarom i sa svima koji se bore i koji su pod restriktivnim mjerama sudstva.

Izvor: Informa-azione

Trento (Italija) – “Udišući isti zrak”: o napadu na Nadzorni sud u Trentu

comunicato_trentino
Danas u zoru je prostorima nadzornog suda u Trentu strujao zrak.

Anonimna osoba je oko 5 ujutro (kada nijedan prolaznik nije mogao biti pogođen) aktivirala eksploziju pomoću ekspres lonca (pod pritiskom) u kojem se nalazila boca spreja, pri čemu je došlo do uništenja stakala i limova.

Ovaj put nismo vijest pročitali u novinama nego u zapisnicima političke policije, DIGOS. Ista policija je ujutro izvršila pretres domova četvero drugova i anarhističkih prostora “El Tavan” u Trentu i “La nave dei folli” u Roveretu. Uz uobičajenu izliku, po čl.41 krivičnog zakona: “traženje oružja i eksploziva”.

Vijest o pretresima se u “realnom vremenu” pojavila u on-line izdanjima dnevnih novina, ali i popraćena. U par sati najveći sindikati (CGIL, CISL, UIL) su već sastavili izjavu kojom osuđuju atentat i pružaju solidarnost sucima. Zatim, redoslijedom, video-intervjui i izjave predsjednika Provincije, predsjednika Provincijskog vijeća, glavnog državnog tužitelja, predsjednika nadzornog suda i različitih političara. Provincijsko vijeće je čak započelo jutro govorom u kojem se osuđuje čin i pruža solidarnost sucima (uz put u desničarskoj stranci Lega Nord, čiji su prozori sjedišta razbijeni par noći unazad). Ukratko, zbor jednoglasne, neposredne i marljive servilnosti.

Ne zanima nas tko je počinio to djelo protiv suda. Zato što mi znamo iz iskustva da su zatvorenicima i njihovim obiteljima nadzorni sud i njegovi suci jedni od najomraženijih službi i institucija. Ovi su činovnici pretvorili u nagradu ono što bi trebalo biti spontano za tisuće zatvorenika: odobrenje dana za prijevremeno oslobađanje i takozvanih alternativnih mjera zatvoru. Iza počinjenih samoubojstava u zatvoru i samoranjavanja često stoji upravo krvnička odluka jednog nadzornog suca. Iza stražarskog premlaćivanja zatvorenika stoji njegova zaštita u odori. A političari i sindikati nisu toliko marljivi da osude isto tako stražarska premlaćivanja zatvorenika i surove kaznene mjere na štetu siromaha, što sačinjava “posao” sudaca.

Danas u zoru je prostorima nadzornog suda u Trentu strujao zrak.

Pretpostavljamo da su u zatvoru, kada je stigla vijest, slavili.

Isto smo i mi učinili, uprkos DIGOS-u, sucima, političarima i sindikalistima.

28. januar 2014.
anarhistice i anarhisti iz Trenta i Rovereta

Rim: Blokada puta u znak solidarnosti sa četvoro anarhista koji su uhapšeni 9. decembra 2013.

Akcija solidarnosti sa anarhistima uhapšenim zbog akcija protiv NO TAV

U znak solidarnosti sa drugovima i drugaricama uhapšenim 9. novembra 2013. i optuženim za akcije protiv superbrzih pruga, u ponedeljak 27. januara predveče, grupa od oko dvadesetak anarhista zaustavila je saobraćaj na istočnom kružnom putu u blizi nove stanice Tributina koja će uskoro biti namenjena TAV (nap.prev. superbrzim vozovima).

Nakon što smo, na putu kojim se brzo vozi, dimnim bombama i bakljama usporili saobraćaj,  na put smo postavili kontejnere povezane čeličnom žicom za koje smo vezali transparent u znak solidarnosti i protiv uslova izolacije u kojima se revolucionarni zatvorenici  nalaze. Kontejneri su na kraju pretvoreni u plamen.

Pozdrav svim revolucionarnim zatvorenicima!
Sloboda za sve!
Država je terorista!

Rovereto (Italija) – Izjava o preuzimanju odgovornosti za napad na centar mehatronike

music-play
Obavijest novom tehnološkom centru

6. januara ušli smo u centar mehatronike. Ulazeći uzeli smo jednu plinsku bocu. Jednostavno smo ušli jer je nekoliko ključeva bilo ostalo u bravama. Želimo naglasiti da smo bili svjesni poteškoće širenja požara u tako ogromnom i praznom industrijskom kompleksu, ali, uz našu prepoznatljivu tvrdoglavost, postavili smo tri zapaljive naprave u lažne krovove zgrada na gornjim katovima, i jednu smo cijevlju, ispod vrata, povezali s plinskom bocom. Žao nam je što nije eksplodirala. Prouzročili smo samo manju štetu, istina je, nismo profesionalci. Ovakve sabotaže može počiniti svatko kome je stalo do uništenja izrabljivanja i tehnološkog društva. Minimizirali ste ovu akciju.

Znamo da ste to učinili kako bi privukli poduzeća koja trebaju ulagati u mehatroniku, da bi zaštitili vaše bijedne zarade, zataškali ste rizik budućih napada, kako bi izbjegli da nijedno poduzeće ne uđe u vaš novi centar. Osnovna područja primjene mehatronike su robotika, industrijska automatizacija, biomehatronika (u srodstvu sa domotikom, reproducira kibernetskim tehnologijama funkcije živih bića, kao što je egzoskelet, što proučava vojska) i automatski sistemi vozila, nadasve bagera i građevinskih strojeva. Svjesni smo da nisu sva poduzeća koja bi željela ući u mehatroniku značajno upletena u planove moći koji će se eskperimentirati, ali sada ste obaviješteni i nećemo se ustručavati da vas napadnemo. U temeljima ovog zdanja čuju se urlici zatvorenika, nasilja, mučenja, smrti, kao što se nedavno desilo. Mi smo među onima koji riskiraju da se jednog dana nađu na tim mjestima smrti. Govna koja grade mehatroniku su ista koja zarađuju gradnjom zatvora i drugih štetnosti. Ista su poduzeća (Ediltione, Collini i Zorzi) izgradila i zatvor u Trentu. Pobrinut ćemo se za svako mjesto na kojem radite. Iz tog razloga smo unaprijed obavijestili firme što rade na strukturama koje su stvorila ova poduzeća, nećemo se plašiti da zapalimo ili dignemo u zrak što god je u njihovom vlasništvu. Ista poduzeća (Ediltione i Collini) često surađuju i sa poduzećem koje radi na izgradnji superbrze pruge Milano-Bologna. Time želimo reći da je borba protiv zatvora povezana sa borbom za zaštitu okoliša, i zato šaljemo solidarni pozdrav Nicu, Claudiju, Chiari i Mattiji, optuženima za terorizam jer su napali gradilište superbrze pruge u Valsusi kraj Torina; Monici Caballero, Franciscu, Marcu Camenischu, Andreu Dimitrisu Bourzoukosu, Nicoli, Alfredu, Francescu u kućnom pritvoru i svima kojima se opiru MAT-u [nap.prev., visokonaponski vodovi u Španjolskoj]. U sjećanje na Sebastiana Oversluija.

I dalje ćemo pokušati, našom tvrdoglavošću, uništiti svaku stvar koja stoji na putu našoj slobodi, nastojeći da idući put bolje naciljamo. Tog je dana učinjeno sve što je isplanirano i šetali smo vašim instalacijama smrti dobra dva sata, ali sada ključeve “vaš dike” nemate samo vi mučitelji i izrabljivači, nego i mi, a koristit ćemo ih kada mi odlučimo i kada najmanje očekujete.

Za anarhiju.

Izvor: InformaAzione

Italija: Operacija Odlučnost – Nekoliko napomena o preliminarnom ročištu

pravda

17. januara održano je preliminarno ročište za Operaciju Odlučnost. Nasuprot svakog očekivanja, javna tužiteljica Comodi zatražila je “obustavu postupka” u vezi optužbe za terorističko udruženje (po čl.270bis). Sudac je prihvatio zahtjev te je protiv troje drugova na snazi ostala samo optužba za počinjena specifična djela (nanošenje štete).

Osim što su, dakako, svi s olakšanjem odahnuli pri pomisli da su ostavili iza sebe duge godine suđenja sa svim mogućim posljedicama, ipak ostaje – nakon večernje proslave – gorčina, bijes i duboki osjećaj frustracije vidjevši kako ljudski životi mogu biti izmijenjeni, izmanipulirani, zatvoreni, bačeni u ralje površnosti onih koji žive na teret drugih, a da pri tom nikada ne plate danak, da se nikada ne suoče s odgovornošću za svoja djela.

“Gospođa” javna tužiteljica je rekla kako zaista nije htjela trošiti novac poreznih obveznika za vođenje još jednog “cirkusa” (njezin citat), koje bi zatim drugi suci – unatoč njenim naporima – urušili.

Cirkus. Cirkus koji je neke koštao godinu dana života, a neke još i više. Da, baš cirkus, cirkus, teatar groteske, bijede, površnosti, najlicemjernije, najpakosnije, najprljavije, najniže strane jedne žene koja je pristala na svaki zahtjev, želju, prohtjev svojih “specijalnih jedinica karabinjera” – pravi lutkari u čitavoj priči – često nemajući ni pojma što uopće radi.

Lako se danas smijati. Ali se teško riješiti tog ružnog osjećaja da u svakom trenutku mogu učiniti od tvog života ono što im se čini najprikladnijim za njihove političke programe, za njihovo održavanje reda, izgradnju karijera, za usmjeravanje pažnje glava većine, koje baš i ne razmišljaju.

I tako te proglase teroristom.

Zatvore te kao najgoreg neprijatelja i najveću opasnost za društvo.

Dodijele ti ulogu i način djelovanja koje u biti oduvijek pripadaju onima koji posjeduju moć oružja, policije, vojske, glasanja, vlasti, štampe, sudstva.

Koji posjeduju moć da raspolažu životima ljudi, da odluče kako se na nekom području ne može više živjeti kako se oduvijek živjelo jer tuda moraju proći monstruozne tračnice za super brze vlakove.

Koji posjeduju moć da izmijene smisao riječi i smisao pravde (one istinske, ona što razlikuje između pravednog i nepravednog, a ne one zapisane u člancima), moć koja, tisućama ruka, jednom uništava, drugom kažnjava i zatvara a trećom ocrnjuje i mijenja smisao stvarnosti. Moć koja dozvoljava da se jednom razbijenom izlogu dodijeli veća vrijednost nego ljudskom životu, koja štiti onog tko ubija osobe u zatvoru, koja ti nadzire život sve do gaća, koja nekažnjivo izmjenjuje, narušava, kida živote, koja stalnim ratom protiv onih koji su pod njenom kontrolom ne dozvoljava nikakav odgovor, nikakvo protivljenje.

I tako su danas teroristi postali drugarica i drugovi uhapšeni u Torinu [nap.prev., 9. prosinca 2013. uhapšene su četiri osobe, Chiara, Nico, Mattia, Claudio, pod optužbom za subverzivno udruženje u svrhu terorizma, aktivni u borbi protiv izgradnje pruge za superbrze vlakove]. Danas su na njih zalijepili etiketu. Neprikladni, nesnosni, neupravljivi, tvrdoglavi, kao svi oni koji se ne žele predati u borbi protiv superbrzih vlakova, i koji to čine svim sredstvima potrebnim za borbu, za zaštitu zemlje i života.

Danas su se neki riješili, zato jer je tako odlučeno, etikete terorizma. Drugi je sada nose. Solidarnost i bliskost. Što se tiče ovog posljednjeg suđenja, u nadi da se jednom zauvijek okončaju deliriji antiterorističkih jedinica karabinjera i javnih tužitelja, možemo samo spustiti tužan zastor, nadajući se da će pokriti smrad truleži kojeg ispuštaju i kojeg će ispuštati još dugo.

Izvor: InformaAzione

Perugia (Italija): “Operacija Odlučnost”, propala optužba za terorističko udruženje

nonsense-e1390001898582
17. januara 2014. održano je preliminarno ročište za slučaj “Operacija Odlučnost”, za dio postupka koje vodi tužiteljstvo u gradu Perugia. Optužba za terorističko udruženje (po čl.270bis) je arhivirana, na zahtjev same tužiteljice Manuele Comodi. Ostaju optužbe protiv drugova za neka druga specifična djela (grafiti itd.), ali uz otežavajuću okolnost za terorizam.

Solidarnost sa svim optuženim drugovima/aricama!

Italija: Oslobođen Sergio!

libero

Danas 20. decembra 2013. drug Sergio Maria Stefani otpušten je iz zatvora jer je istekao rok nakon 18 mjeseci pritvora u vezi takozvane “Operacije Odlučnost”, bio je posljednji optuženi koji se još nalazio u zatvoru. I on, kao drugi drugovi otpušteni proteklih mjeseci, ima obavezu prebivališta i javljanja.

Solidarnost s optuženim drugovima i drugaricama!
Za Anarhiju!

Italija: Izjave solidanosti sa četvoro drugova uhapšenim u Torinu i Milanu

4

Solidarnost iz Milana

U ponedeljak 9. decembra 2013. na osnovu naređenja torinskih tužilaca Padalina i Rinaude desile su se policijske racije tokom kojih je uhapšeno četvoro drugova u Torinu i Milanu. Optužnica protiv drugova je podignuta u vezi sa napadom na TAV gradilište (nap.prev., pruge za super brze vozove pokraj Torina) u Kjomontu koji se desio u noći između 13. i 14. maja 2013. Optužbe su prilično ozbiljne: članovi 280 i 280bis (“napad u cilju terorizma, teroristički akti izvedeni smrtonosnim i eksplozivnim napravama, posedovanje ratnog oružja, prouzrokovanje štete”).

Te noći su nepoznate osobe prouzrokovale značajnu štetu na gradilištu, a zatim nestale baš kako su i došle. NO TAV pokret u Busolenu je nakon te epizode sazvao javni sastanak tvrdeći da je sabotaža korisna i neophodna praksa NO TAV borbe. Neki su podsetili da su šampioni ne-nasilja (Kapitini, Gandi, Mandela) podržavali sabotažu. Drugi su podsetili na različite scenarije borbi poput onih pod vojnom okupacijom, borbe protiv nuklearne energije, partizansku borbu, kao i ogromno nasleđe radničkih borbi. Uprkos medijskom terorizmu koji je usledio nakon napada, saboterske akcije nisu prestale i nastavile su da dobijaju široku podršku širom Italije. Najnovije su se desile pre nekoliko dana u Torinu protiv kompanija uključenih u TAV.

Novinari i komentatori, političari i tužioci (sa svojim liderom Kaselijem) otpevali su svoju litaniju o teroru, upozorivši na opasnost vraćanja u “olovne godine” itd. Stvarajući tu sliku nisu mogli propustiti “loše nastavnike”, “tajna skrovišta” i “tajne publikacije” koje su identifikovali u bezopasnim piscima, gradskim kafanama i tekstovima koji su distribuirani javno tokom demonstracija. Tu su se našli i istraga o terorizmu protiv militanata NO TAV u dolini Susa (i racije na njihove domove), dobro-izreklamirani susreti anti-terorističkih tužilaca iz različitih gradova, kao i današnja hapšenja.

Upotreba reči terorizam ima za cilj da oslabi pokret i odvoji ljude od borbe, predstavljajući je kao neku udaljenu stvarnost, nerazumljivu i apsurdno nasilnu. Ta reč dočarava čitav jedan svet. Trebalo bi da učinimo da se obruši na njih.

Nisu napadnuti samo ovih četvoro velikodušnih drugova koje volimo, već cela borbena dolina. Naš odgovor je razvijanje potencijala ove borbe.

A sarà düra. (nap. prev., “Biće naporno”)

Drugovi iz Milana

*****

Neka vetrovi osvete ponovo udare

Solidarnost sa Kjarom, Matijom, Nikolom i Klaudijom

U noći između 13. i 14. maja nekolko desetina anonimnih NO TAV napadača upalo je na gradilište brze pruge u dolini Susa i oštetilo neku opremu. Brza i precizna akcija koja je još jednom pokazala da tvrđava Klarea nije nedodirljiva, ponovo noseći slatki vetar osvete. Akciju je javno podržao i NO TAV pokret na otvorenom sastanku u Busolenu.

Danas 9. decembra 2013., po naređenju tužioca iz Milana i Torina, politička policija je uhapsila četvoro drugova (još troje se nalazi pod istragom) za “napad u cilju terorizma” i optužila ih za učešće u akciji koja se desila u maju. Sve ovo se dešava osam godina nakon invazije i masovne štete na gradilištu Venaus.

Kao što se dogodilo i mnogo puta ranije (tako i u dolini Susa pre nekoliko meseci), država za “terorizam” optužuje one koji se opiru njenim razarajućim projektima, militarizovanim gradilištima, suzavcu, bodljikavoj žici, “crvenim zonama” i pendrecima.

Ne zanima nas da li su Kjara, Matija, Nikolo i Klaudio učestvovali u akciji protiv gradilišta u Kjomontu.

Ono što znamo jeste da je vest o napadu obradovala mnogo ljudi, u dolini ali ne samo tamo.

Ono što znamo jeste da drevno drveće koje obaraju buldožderi u Klarei jesu otvorene i bolne rane.

Ono što znamo jeste da su teroristi oni koji izgladnjuju ljude, eksploatišu, uništavaju i bombarduju, ne oni koji se protive ekološkim katastrofama i bore za svet bez profita i moći.

Ono što znamo jeste da su Kjara, Matija, Nikolo i Klaudio naši prijatelji i drugovi, velikodušni i hrabri, uvek na liniji fronta u borbama u Torinu, Milanu, dolini Susa i drugde gde ih njihovi umovi i srca odvedu.

Ono što znamo jeste da ih želimo slobodne sada, na ulicama i planinskim stazama zajedno sa nama.

Ono što znamo jeste da ova hapšenja neće zaustaviti borbu protiv vozova velike brzine i sistema koji ih stvara i brani.

Unutar i oko NO TAV pokreta rađala se i širila solidarnost koja je uvek bila u stanju da odgovori na represivne manevre (svaki put najavljene od strane medijske ratne mašinerije), generalizujući tako svoje razloge i prakse. Ni krivi ni nevini.

Nijedno gradilište nepravde – sa svojih hiljadu ganglija – ne treba da se oseća bezbednim. “Više volimo vašu nesreću”.

Okupacione trupe, političari i novinari: vi ste teroristi!
Sloboda za Kjaru, Matiju, Nikola i Klaudija!

Anarhisti iz Rovereta i Trenta

 

Adrese uhapšenih drugova:

Mattia Zanotti
Chiara Zenobi
Niccolò Blasi
Claudio Alberto

C.C. Via Maria Adelaide Aglietta 35

10151 Turin
Italy

Izvor: Act For Freedom

Zatvor Ferrara (Italija), odjel visoke sigurnosti (AS2): Nove vijesti o cenzuri Alfredu i Nicoli

RadioAzione-controinformazione-300x279

22. novembra je istražna sutkinja đenovskog suda, Giacalone, na zahtjev javnog tužiteljstva, produžila na dodatna 3 mjeseca cenzuru Alfredovoj i Nicolinoj pošti. Od produženja do produženja pošta im je praktički pod cenzurom od trenutka hapšenja.

Podsjetimo da cenzura implicira, osim neprijatni žig plave tinte koji blati pisma prijatelja i drugova, i sustavno usporavanje i arbitrarnu zapljenu pošte, kako osobnih pisama tako i tekstova, letaka, članaka s interneta, novina itd. Dakle, nije toliko problem u stalnom nadzoru napisanog ili pak rečenog tokom razgovora (efektivan nadzor mada nije uvijek deklariran), nego u spriječavanju komunikacije između vanjskog i unutarnjeg.

Ovo posljednje produženje je kao obično odraz osvete države, zabrinute zbog solidarnosti koja je pružena drugovima.

Ovo je odlomak naloga, primjer represivnih strategija, jasniji od tisuću razmatranja na marginama:

“istraga i dalje zahtjeva nastavak, mada je u međuvremenu izrečena presuda po skraćenom postupku, u cilju individualizacije eventualnih sudionika u krivičnim djelima protiv kojih se vodi postupak i zbog potrebe spriječavanja krivičnih djela iste vrste:

– u vezi toga treba istaknuti da su tokom suđenja okrivljeni, putem dva teksta, u zapisniku, preuzeli odgovornost za počinjeni atentat te izjavili da pripadaju FAI-FRI “Nukleusu Olga”, pod čijim je imenom izvršeno ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucelare; te da su dva anarhista preuzimanjem odgovornosti stekli brojne podrške u najradikalnijem dijelu pokreta, naklonjenom direktnoj akciji te pobudili rasprave i razmatranja;

– nakon počinjenog izbora dvojca zatvorenika se nastoje istaknuti kako unutar nacionalnog anarhističkog pokreta (kao što dokazuje prepiska sa […] […], također i s Grcima iz Zavjere Vatrenih Ćelija, čiji je član Olga Ikonomidu (zatvorenica kojoj je posvećen atentat); posebnom je pažnjom kontrolirano pismo koje je Cospito poslao […], upućeno u stvari zatvorenim članovima anarhističke ćelije u Grčkoj i drugim pripadnicima (kao što je vidljivo iz samog početka “Draga braćo i sestre ZVĆ), u kojem se očekuju rasprave koje bi ojačale novi akcijski anarhizam, definiran “Nova Anarhija”, i kojem pripadaju oblici nasilne borbe, kao što je djelo za koje su dvojca optuženih preuzeli odgovornost (pogledaj primjedbu političke policije DIGOS iz Genove, 21.11.13., uz priloženi navedeni tekst);

– smatra se dakle da je mjera nadzora, koju je zatražio javni tužitelj, osnovana i opravdana zato što korespondencija optuženih predstavlja važan element istrage, jer bi na temelju dosadašnjih činjenica mogla poslužiti u otkrivanju jednog neodređenog kriminalnog projekta, kojeg podržavaju optuženi putem tekstova, prepiske, kruženja informacija.”

U navedenom nalogu upire se prst na tri očigledne i jasne prepiske – s jednim anarhističkim drugom dugogodišnjim zatvorenikom, cijenjenim i poznatim – bez granica – zbog brojnih i stalnih prijevoda na međunarodnom nivou, te zbog nikada ukroćene pobunjeničke tenzije – s rođakom jedne grčke anarhističke zatvorenice, na kojeg vjerojatno glasi poštanski pretinac namijenjen vanjskoj komunikaciji, a osim toga spominje se i jedan tekst objavljen već mjesecima na informativnim kanalima pokreta – te s osobom koja piše ove redove i koja osim što dolazi u posjete u zatvor, nalazi se pod istragom po čl.270bis [terorističko udruživanje] s Alfredom i Nicolom… A i u ovom slučaju mislim da je suvišno naglasiti da pošto smo anarhisti… ponekad pišemo i o anarhiji!

No, potrebno je naglasiti, što je već više puta ponovljeno, da su vijesti o represivnim dinamikama potrebne kako bi informirale o pokušajima kidanja solidarnih mreža i zabetonirale vlastita uvjerenja o onima koji posjeduju sredstva za kontrolu… i naravno, pozvale da i dalje šaljete informativne materijale, novine itd.

Anna

za informacije: nidieunimaitres[at]gmail[dot]com

Adresa:
Nicola Gai, Alfredo Cospito
C.C.Ferrara
Via Arginone 327 – 44122 Ferrara – Italija

Izvor: RadioAzione

Genova (Italija): Osuđeni Alfredo i Nicola

prison-gate

Genova, 12. novembra
Jutros je donesena prvostupanjska presuda, po skraćenom postupku, Nicoli Gaiu i Alfredu Cospitu, za ranjavanje Adinolfija. Za navedeno su djelo oba druga preuzela odgovornost u sudnici, na prvom ročištu 30. oktobra. Drugovi nisu prisustvovali ovom drugom i završnom ročištu. Presuda glasi:

– 10 godina i 8 mjeseci za Alfreda
– 9 godina i 4 mjeseca za Nicolu

zbog atentata u terorističke svrhe, član 280, uz dodatne zabrane (zabrane povoljnosti, kućnog pritvora itd. zbog terorističkih ciljeva).

Procjena naknade štete koju je zatražila stranka (Talijanska Republika, poduzeće Ansaldo Nucleare i sam Adinolfi) odgođena je za eventualni parnični postupak. Istražna sutkinja Giacalone se pokazala u potpunosti podčinjena teoriji tužiteljstva po kojima postoji teroristički čin u svrhu rušenja demokratskog poretka, pošto je napadom na Adinolfija, izvršnog direktora Ansaldo Nucleare, pogođena i Finmeccanica, državno poduzeće, sa svjetskim interesima u proizvodnji sistema kontrole i obrane.

Znajući sasvim dobro gdje zaista leže pravi proizvođači indiskriminiranog užasa i smrti, snažan solidarni zagrljaj Nicoli i Alfredu, i svima koji se ne povinuju logici užasa koja je svojstvena moći.

Adresa drugova:

Nicola Gai – Alfredo Cospito
C.C.Ferrara
Via Arginone 327
44122 Ferrara – Italija

nidieunimaitres[at]gmail[dot]com

Trento, Italija: Zapaljena vozila Telekoma u znak solidarnosti sa zatvorenicima i optuženima

auto-incendiateTelekom, Vind (Wind) [tel. kompanije] itd. + sudije + panduri + prisluškivanje telefona = hapšenja, mučenja, državna ubistva, zatvor.

S radošću smo zapalili automobile Telekoma u znak solidarnosti sa Alfredom, Nikolom, Serđom, decom 15. oktobra i onima koji se bore unutar i izvan zatvora.

PROTIV SISTEMA ZATVORA, ZA AKCIJU!
ŽIVELA ANARHIJA!

Izvor: InformaAzione

Italija: Nicola Gai, izjava na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo_olga2

“Nitko me ne može suditi,
Niti ti,
Istina te boli, znam.”
C.Caselli

Samo nekoliko riječi da bih potvrdio nekoliko jednostavnih činjenica prije nego “istina” bude određena u sudnici; u slučaju da pojam “istina” nije jasan, upotrijebio sam ga u ironičnom smislu, zato što ne priznajem nijedan drugi sud osim moje savjesti. Jedine odgovorne osobe za ono što se zbilo u Genovi 7. maja 2012. smo ja i Alfredo. Nitko drugi, od naših prijatelja i drugova, nije bio upoznat s našim planom i njegovom realizacijom. Koliko god se trudili kopati po našim životima i našim odnosima da bi pronašli suučesnike tog “nedjela”, nećete nikada uspjeti dokazati suprotno, zasigurno ćete pokušati, ali u tom će se slučaju raditi samo o lažima i o pokušaju hvatanja nekog drugog neprijatelja postojećeg. Razumijem da osobama koje su posvetile svoj život služeći autoritetu nije lako prihvatiti ideju da dva pojedinca, naoružana samo vlastitom odlučnošću, mogu odlučiti pokušati zaglaviti kotačiće tehno-industrijskog sistema, umjesto da pridonose, disciplinirano, njihovom okretanju, ali stvari stoje upravo tako. Nakon godina provedenih u promatranju sustavnog uništenja prirode i svih aspekata koji život čine vrijednim života, od strane nikad dovoljno opjevanog tehnološkog razvoja. Godine provedene prateći sa zanimanjem, ali uvijek kao gledaoci, iskustva pobunjenika koji i u ovom svijetu naizgled pomirenom nastavljaju dizati glavu da bi afirmirali mogućnost jednog slobodnog i divljeg života. Nakon katastrofe u Fukushimi, kada mi je Alfredo predložio da mu pomognem realizirati akciju protiv inž. Adinolfija, prihvatio sam bez oklijevanja. Napokon sam mogao konkretno izraziti moj otpor prema tehno-industrijskom sistemu, prestati učestvovati u simboličnim manifestacijama koji su prečesto samo manifestacije nemoći. Nitko se, s imalo razuma, ne može obmanjivati da ishod jednog referenduma ili naklapanja nekog gurua green economy može izbrisati, i samo, intrinsično najštetnije aspekte svijeta u kojem smo primorani živjeti. Svima je ispred očiju, svakog tko želi gledati, da Finmeccanica, sa svojim poduzećima, i dalje proizvodi oružje za masovno uništenje; no, to jednostavno čini izvan talijanskih granica, kao da radijacije poštuju te mrske granice. U Rumunjskog (Cernadova, nesretno mjesto, poznato nadasve po brojnim incidentima u centrali), Slovačkoj i Ukrajini, samo da spomenemo nedavne i najizravnije investicije. Ansaldo Nucleare i dalje sije smrt i pridonosi uništenju prirode. Kao što bi trebalo svima biti jasno, s ostalih 190 nuklearnih centrala samo u Europi, problem ne leži u pitanju da li se može desiti još jedan Černobil, nego kada će se desiti. I kao da to nije dovoljno, ne smijemo zaboraviti da takva čudovišta ne ubijaju samo kada su u funkciji, nego i sa svojim otpadom. Ovaj se prenosi gore-dole kroz Europu, bez da itko zna što s njim učiniti. Nuklearni otpad talijanskih centrala, ugašenih već desetljećima, još se dan danas prevozi u Francusku da bi se pohranio na “sigurno”: od njega dobivaju gorivo za napajanje drugih reaktora, a i koju kilu plutonija koji se može koristiti samo za proizvodnju bombi (tek toliko da se podsjetimo da kada govorimo o nuklearnoj energiji nema razlike između civilne i vojne upotrebe), zatim nam ih vraćaju opasne, gotovo, kao i prije. Glede toga, tko zna što će pak učiniti Amerikanci s uranijem ovog ljeta preveznim u SAD, u velikoj tajnosti, iz jednog skladišta nuklearnog otpada u regiji Basilicata). Mogao bih satima pričati o štetama i razaranjima koje je nanijela nuklearna energija, navesti bezbroj primjera, podsjetiti na ono što se zbiva u Fukushimi (gdje se, po riječima nekoga, nijedna žrtva ne može pripisati centrali…), ali ne nalazim se ovdje da bih tražio opravdanja. Nuklearna energija je možda element ovog civiliziranog svijeta putem kojeg besmislenost i monstruoznost tehno-industrijskog sistema može biti svakom jasan, ali trebamo biti svjesni da na oltaru tehnološkog razvoja žrtvujemo svaku zaštitu naše individualne slobode i mogućnosti da živimo život vrijedan života. Sada stoji samo na svakome od nas odluka da li biti poslušan podanik ili pokušati živjeti, sada i ovdje, otpor prema postojećem. Ja sam izabrao, radosno i bez kajanja.

Mi ćemo odavde izaći etiketirani kao teroristi, zabavna je činjenica da vi to možete tvrditi bez da se osjećate smiješno: tako kaže krivični zakon. Ono što pouzdano možemo reći je da riječi više nemaju nikakvog značenja; ako smo mi teroristi, kako bi definirali onoga tko proizvodi oružje, raketne sisteme, dronove, lovce, rekvizite za lov na osobe koje pokušavaju prijeći granicu, nuklearne centrale, tko raspravlja na istom nivou s ubojicama u uniformi i poznatim diktatorima, ukratko, kako bi definirali Finmeccaniku? Naravno, ni vaši upravitelji nisu baš maštoviti, koji su, da bi izbrisali moguće sumnje u realnu ulogu ovog poduzeća, nedavno postavili na glavno mjesto jednog bivšeg policajca, Giannija de Gennara: uzevši u obzir njegovu odgovornost u torturama u Bolzanetu i u masakru škole Diaz tokom G8 2001., budući da je bio šef policije, logički su zaključili da je pravi čovjek na pravom mjestu.

Vrativši se na razlog ove moje izjave želio bih precizirati nekoliko točaka ove “sjajne” operacije koja je dovela do našeg uhićenja. Tko zna koliko čestitanja i tapšanja po ramenima su dobili lukavi goniči koji su uspjeli iskoristiti našu jedinu, fatalnu, grešku, počinjenu iz neiskustva i žurbe da učinimo nešto nakon katastrofe u Fukushimi, u biti, nismo primijetili videokameru koju je postavio revan vlasnik jednog kafića kako bi zaštitio svoje sendviče. Na žalost, za nas, nismo je vidjeli dok smo proučavali put koji vodi od mjesta na kojem smo ostavili motor do stajališta autobusa, kojima smo se, nakon jednog presjedanja, odvezli na periferiju grada u pravcu Arenzana, gdje je bio parkiran moj auto, koji smo koristili za dolazak i odlazak iz Genove. Ako baš želimo biti iskreni, videokamera nije bila jedina počinjena greška, izgubili smo dragocjene trenutke i u momentu kad smo napuštali mjesto akcije, bijesni urlik nadri-vrača atoma: “Prokleti, znam tko vas šalje!” nas je paralizirao. Nije na meni da nagađam značenje te rečenice, trenutak nije dozvoljavao staloženo rasuđivanje, a, još manje, nisam naviknut graditi kule od karata na riječima koje je izgovorila neka druga osoba, ali samostalno sam zaključio da smo gurnuli ruke u brdo govana. Svi drugi elementi koji su opravdali naš pritvor ili su iskrivljeni ili su, jednostavno, lažni. Famozno prisluškivanje o “pištolju”, po kojem ja navodno tvrdim da sam pucao, je nerazumljivo, i nepotrebno je angažirati vještake da bi to dokazali, budući da sam ja vozio motor jednostavno je nemoguće da sam držao i pištolj, i još mi više izgleda logički apsurdno da sam upravo ja to pričao baš osobi koja je sa mnom sudjelovala u akciji, to jest Alfredu. O printeru, zaplijenjenom u kući mojih roditelja, za kojeg su forenzičari tvrdili da je na njemu štampan letak, nemam mnogo za reći, zato što sam kompjuter i printer ja kupio, a zatim smo ih zajedno uništili nakon upotrebe (zanimljivo je da su i sami forenzičari, nakon što je preispitivanje potvrdilo naše uhićenje, primjetili da se vjerojatno ne radi o istom). Što se tiče krađe motora, za koju je otvoren predmet protiv nas i navodnih nepoznatih, stvari su mnogo jednostavnije nego što se ćete se vi truditi da ih rekonstruirate. Kružili smo gradom pokušavajući riješiti problem, pošto nismo imali nikakvih iskustava s tim. Sreća je, kao što znamo, na strani odvažnih, i u pitoresknom mjestašcu Bolzaneto naišli smo na skuter sa ključem, kojeg smo uzeli te se odlučili vratiti nakon par dana s kacigom. Motor je i dalje bio parkiran na istom mjestu, bilo mi je dovoljno sjesti na njega, upaliti ga i odvesti do groblja u mjestu Staglieno, gdje je ostao sve do petnaest dana prije počinjenog djela, kad sam ga premjestio kraj kuće inž.Adinolfija. Izvinjavam se vlasniku što sam se riješio kaciga i drugih stvari koje su bile ispod sjedala i što sam bacio stražnji prtljažnik, zato što su nažalost smetali i zaista ne bi bilo baš pametno da sam ih pokušao vratiti. Još jedan element nad kojim su istražitelji gradili teorije i koji će, bojim se, kao pravi inkvizitori pokušati iskoristiti u budućnosti, je prisluškivanje koje su obavili u društvenom centru u Napulju, u kojem je navodno nekoliko drugova komentiralo letak koji su dobili, prvi u svijetu, putem elektronske pošte. Nemam pojma o čemu su govorili, neću objašnjavati kao je dijalog teško razumjeti, niti ću se sadržati na očiglednoj sličnosti između riječi “Valentino” i “volantino” [talijanski “letak”, nap. prev.], ali dobro znam da je komunikej poslan običnom poštom (ubacili smo pisma tokom presjedanja na autobus pri povratku, u poštanski sandučić, na rivi, kraj luke za trajekte), stoga je jednostavno nemoguće da su ga dobili putem e-maila.

Jako dobro znam da ćete upotrijebiti naš slučaj da bi dali primjer, da će osveta biti drakonska, da ćete sve učiniti kako bi nas izolirali (dovoljno je reći da je naša pošta već više od godinu dana podvrgnuta cenzuri), ali želim vam dati jednu lošu vijest: radi se beskorisnim naporima. Već barem 150 godina suci, i oštriji od vas, pokušavaju izbrisati ideju o mogućem životu bez autoriteta, ali s neznatnim rezultatima. Mogu vam sa sigurnošću zajamčiti da vaše represivne akcije, koliko god širokog spektra bile, koliko god bile indiskriminirajuće, neće nikada uspjeti ništa razgraditi ili iskorijeniti. Ako mislite da ćete, zahvaljujući nama, stići do drugih anarhista koji su odlučili eksperimentirati kaotičnu, spontanu i neformalnu mogućnost FAI, uveliko griješite, i počinit ćete samo još jednu grešku; ni ja ni Alfredo ne poznajemo nikoga tko se odlučio na taj izbor. Vi lovite duh koje neće močiti zatvoriti u tijesne kutijice vaših zakonika. Zato što se on pojavljuje u trenutku u kojem se destruktivne tenzije onih koji ga ožive ujedine da bi djelovali, u trenutku u kojem slobodne žene i muškarci odluče eksperimentirati konkretno anarhiju. Sada, kad je iskustvo Nukleusa Olga završeno, mogu vam samo zajamčiti da sam pronašao nove razloge za jačanje moje mržnje i razloga zbog kojih želim destrukciju postojećeg, sačinjenog od autoriteta, izrabljivanja i uništenja prirode.

Ljubav i suučesništvo sestrama i braći koji svojim akcijama, na svim stranama svijeta, ostvaruju ludi san FAI/FRI.

Ljubav i suučesništvo drugaricama i drugovima koji, anonimno ili ne, i dalje napadaju, u ime mogućeg života bez autoriteta.

Ljubavi i slobode svim anarhističkim zatvorenicima.

Živjela crna internacionala svih kojih se opiru smrtonosnom poretku civilizacije.

Živjela anarhija!

Nicola Gai
Ferrara, septembar 2013.

Izvor: RadioAzione

Italija: Izjava Alfreda Cospita na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo-olga

Iz trbuha Levijatana

“… snove treba ostvariti ovdje u sadašnjosti, a ne u hipotetskoj budućnosti, budući da su nam budućnost uvijek prodavali popovi svih religija ili ideologija, kako bi nas nekažnjivo mogli potkradati. Želimo sadašnjost koja zaslužuje da bude življena, a ne jednostavno žrtvovana mesijanskom iščekivanju budućeg zemaljskog raja. Zato smo željeli konkretno govoriti o anarhiji koju treba ostvariti sada, ne sutra. “Sve i odmah” je opklada, igra u kojoj igramo i u kojoj je ulog naš život, život svih, naša smrt, smrt svih…”

Pierleone Mario Porcu

“Znanost je vječni holokaust prolaznog, kratkotrajnog života, ali realnog, na oltaru vječnih apstrakcija. Ono o čemu govorim je, dakle, pobuna života protiv vladavine znanosti.”

Mihail Bakunjin

“Dok se čovjek šepurio i pravio se bogom, jedna se glupost sručila na njega. Tehnike su uzdignute na najviši rang i jednom postavljen na prijestolje bacile su lance na inteligencije koje su ih stvorile.”

Edgar Allan Poe

“Carstvo utemeljeno na ničemu, u čijem kraljevstvu vladar propada. Ne može podnijeti teret istine. Preporučam ti žešću dozu života. Preporučam ti žešću dozu života!”

Congegno

“Prokleti… znam tko vas šalje!!!”

Roberto Adinolfi

 

Jednog predivnog majskog jutra djelovao sam i u tih par sati potpuno sam uživao u životu. Ostavio sam iza sebe strahove i samoopravdanja, i prkosio sam nepoznatom. U Europi ispunjenoj nuklearnim centralama, jedan od najodgovornijih za nadolazeću nuklearnu katastrofu pao je ničice ispred mene. Želim biti vrlo jasan: nukleus Olga FAI/FRI [Neformalna Anarhistička Organizacija/Međunarodni Revolucionarni Front, nap. prev.] sačinjavamo samo ja i Nicola. Nitko drugi nije sudjelovao, surađivao, planirao ovo djelo; nitko nije bio upoznat s postojanjem našeg projekta. Neću dozvoliti da se moje djelovanje, kako bi se skrenula pažnja s pravog cilja akcije, baci u opsceni apsurdni masmedijski i pravni kazan, sačinjen od “rušenja demokratskog poretka”, “subverzivnog udruženja”, “oružane bande”, “terorizma”; prazne fraze na ustima sudaca i novinara.

Ja sam anarhista, protiv organizacije, zato što sam protiv svakog oblika autoriteta i organizativne konstrikcije. Ja sam nihilist zato što živim moju anarhiju danas, a ne u očekivanju revolucije koja će, ako i dođe, izroditi samo novi autoritet, novu tehnologiju, novu civilizaciju. Živim moju anarhiju s prirodnošću, radošću, zadovoljstvom, bez ikakvog mučeničkog duha, opirući se u potpunosti ovom civiliziranom postojanju, koje mi je nepodnošljivo. Ja sam antidruštven zato što sam uvjeren da društvo postoji samo u znaku podijele između vladajućih i pokorenih. Ne težim ka nikakvoj budućoj socijalističkoj “rajskoj” alkemiji, ne vjerujem u u nijednu društvenu klasu; moja pobuna bez revolucije je individualna, egzistencijalna, totalna, apsolutna, oružana. U meni nema ni traga nadčovjeka, nikakve mrskosti prema ugnjetavanima, “narodu”, pošto sam uvjeren da, kao što kaže jedna istočnjačka izreka: “ne treba mrziti zmiju zato što nema rogove; jednog bi se dana mogla pretvoriti u zmaja!”. Na isti se način rob može pretvoriti u pobunjenika, samo jedan čovjek, samo jedna žena može postati razarajući požar. Svom snagom mrzim moćnike zemlje, bili oni političari, znanstvenici, tehnokrati, vođe naroda, svakojaki lideri, birokrati, vojni i religiozni poglavari.

Poredak koji želim srušiti je civilizacija, koja dan za danom uništava sve ono za što vrijedi živjeti. Država, demokracija, društvene klase, ideologije, religije, policija, vojska, i sam vaš sud, su samo sjene, himere, zupčanici, svi zamjenjivi, jednog megastroja koji sve sadrži. Tehnologija će jednog dana moći i bez nas, pretvorivši nas sve u izgubljene autome, u krajoliku smrti i pustoši. Tog sedmog maja 2012. na jedan moment ubacio sam pijesak među zupčanike ovog megastroja, na trenutak sam živio u potpunosti, praveći razliku. Taj dan moje najbolje oružje nije bio jedan stari Tokaref, već moja duboka, surova mržnja koju osjećam protiv tehno-industrijskog društva. Potpisao sam djelo kao FAI/FRI, zato što sam se zaljubio u ovu lucidnu “ludost” koja je postala konkretna poezija, ponekad povjetarac, ponekad oluja, koja kaotično puše diljem svijeta neustrašiva, nezamisliva, protiv svakog zakona, protiv svake “zdrave pameti”, protiv svake ideologije, protiv svake politike, protiv znanosti i civilizacije, protiv svakog autoriteta, organizacije i hijerarhije. Vizija konkretne anarhije koja ne predviđa postojanje teoretičara, rukovodioca, lidera, činovnika, vojnika, heroja, mučenika, organigrama, militanata, a najmanje gledatelja. Predugo smo vremena stajali i gledali. Anarhija koja ne postaje akcija odbacuje život postajući ideologija, sranje ili nešto malo više, u najboljem slučaju nemoćni ispušni ventil za frustrirane muškarce i žene.

Odlučio sam preći na djela nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi. Naspram tako ogromnih događaja često se osjećamo neadekvatni. Primitivan čovjek se suočavao s opasnostima, znao se zaštiti. Moderan, civiliziran čovjek naspram konstrukcija-konstrikcija tehnologije je bespomoćan. Kao ovce koje traže da ih zaštiti ovčar koji će ih klati, na isti način mi civilizirani se prepuštamo laičkim svećenicima znanosti, onim istima koji nam polako kopaju jamu. Adinolfija smo gledali kako se prepredeno smijulji sa televizijskih ekrana, izigravajući žrtvu. Vidjeli smo ga kako dijeli lekcije u školama protiv “terorizma”. Ali, ja se pitam što je terorizam? Ispaljeni metak, duboka bol, otvorene rana ili neprestana stalna prijetnja polagane smrti koja te iznutra izjeda. Stalni, neprestani teror da će jedna od njegovih nuklearnih centrala izrigati na nas, u svakom momentu, smrt i pustoš. Poduzeća Ansaldo Nucleare i Finmeccanica su veoma odgovorna. Njihovi projekti svuda siju smrt, u posljednje se vrijeme priča o mogućim investicijama za udvostručenje nuklearne centrale Krško u Sloveniji, na dva koraka od Italije, zona pod velikim seizmičkim rizikom. U Cernadovu, Rumunjskoj, od 2000. do danas bilo je raznih incidenata koje su izazvala lakovjerja poduzeća Ansaldo tokom gradnje jedne od svojih centrala. Koliko prekinutih života? Koliko prolivene krvi? Tehnokrati Ansalda i Finmeccanike, lakog osmijeha, “čiste” savjesti, vaš “napredak” smrdi na strvinu, smrt koju sijete svijetom traži osvetu. Postoji mnogo načina na koji se možemo konkretno oduprijeti nuklearnoj energiji, blokirati vlakove koji prevoze nuklearni otpad, sabotirati stupove visokog napona koji prenose električnu energiju koju proizvodi atom. Meni je palo na pamet da napadnem najodgovorniju osobu ove nepogode u Italiji: Roberta Adinolfija, izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Nije nam mnogo trebalo da otkrijemo gdje živi, bilo je dovoljno pet zasjeda. Nije potrebna vojna struktura, subverzivno udruženje ili oružana banda za napad, bilo tko, naoružan čvrstom voljom može zamisliti nezamislivo i zatim djelovati. Bio bih sve sam učinio, na žalost trebao sam pomoć oko motora: pitao sam Nicolu, pozvao sam se na njegovo prijateljstvo, nije se povukao. Pištolj sam kupio na crnom tržištu, tristo eura. Nisu potrebne tajne infrastrukture ili ogromni kapital da bi se naoružali. Krenuli smo autom iz Torina noć prije. Sve je teklo glatko, ili gotovo sve, Nicola je vozio, ja sam pogodio točno tamo gdje smo bili odlučili da pogodimo. Precizan pogodak, otrčao sam prema motoru, a zatim neočekivano, Adinolfijev urlik ispunjen bijesom, rečenica koja me imobilizirala, gubeći dragocjene trenutke: “bijednici!… znam tko vas šalje!!!”, u tom sam trenutku bio apsolutno siguran da sam pogodio u centar, potpuno svjestan u kakvo sam đubrište stavio ruke; milijunski interesi, međunarodna financija, politika i vlast, blato i đubrivo. Ovi su “ukradeni” trenuci dozvolili Adinolfiju da pročita registarsku tablicu, koju zbog neiskustva nisam pokrio. Zahvaljujući tim brojevima otkrili su motor, a po motoru telekameru.

Neće nas presuda ovog suda pretvoriti u zle teroriste, kao što neće Adinolfija i Finmeccaniku pretvoriti u dobročinitelje čovječanstva. Kucnuo je čas velikog odbijanja, odbijanje koje se sastoji od mnoštva otpora, od kojih je svaki jedan poseban slučaj; neki su mogući, potrebni, neizvjesni; drugi su spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, prodirući ili nasilni. Naš je bio usamljen i nasilan. Da li je vrijedilo? Da! Možda samo zbog radosti koju smo osjetili kad smo doznali za prkosni osmjeh koji je Olga Ikonomidou, hrabra sestre iz Zavjere Vatrenih Ćelija, u samici grčkog zatvora, čuvši vijest o našoj akciji, bacila u lice svojim stražarima. Sretan sam da sam ono što jesam, slobodan čovjek, mada “trenutno” u lancima. Ne mogu se previše žaliti budući da velika većina “ljudi” ima lance duboko usađene u mozak. U mojem sam životu uvijek nastojao napraviti ono što sam smatrao točnim, a ne isplativim. Zlatna sredina mi nije nikada djelovala uvjerljivo. Mnogo sam volio. Mnogo sam mrzio. I baš zato neću se predati vašim rešetkama, uniformama, oružju. Uvijek ću vam biti neobuzdan, ponosan neprijatelj. Nisam sam sam. Anarhisti nisu nikada sami, ponekad osamljeni, ali nikada sami. Tisuću projekata u glavi, nada u srcu koja sve više živi, čvrsta i sve više zajednička; konkretna perspektiva koja izlaže “riziku” da izmjeni lice anarhije u svijetu. Maleni, veliki odroni koji će jednog  dana izazvati kataklizmu, trebat će vremena, nema veze, za sada uživam u potresu koji je u meni izazvala ta želja za radošću i borbom.

Završavam jednim citatom Martina (Marco Camenish), nepokorenog ratnika, duboko zaljubljenog u život, već dvadeset godina u zatvoru, danas u švicarskom, i prisvajam ove njegove riječi:

“… imati hrabrosti zamisliti stvari skroz u dubinu, prekršiti zabranu tehnološke policije “nemogućeg” ili “nezamislivog”, misliti drugo i, dosljedno tome, djelovati drugačije. Samo nas to može izvuči iz mlake otrovne splačine modernosti, u mjestima gdje nas nitko i ništa neće voditi u mjesto bez sigurnosti, u mjesto odgovornosti u prvom licu, za ne-podvrgavanje sa svim svojim posljedicama. Sloboda je teška i opasna, i nema života bez smrti. Iz bojazni od života često se prepuštamo ropstvu uništenja.”

Smrt civilizaciji
Smrt tehnološkom društvu

Dug život Zavjeri Vatrenih Ćelija
Dug život FAI/FRI

Živjela crna internacionala!
Živjela anarhija!!

Alfredo Cospito

Izvor: RadioAzione

Genova, Italija: Suđenje Alfredu i Nicoli

Jutros se na sudu u Genovi održalo prvo ročište sudskog procesa, po skraćenom postupku, protiv Alfreda Cospita i Nicole Gaia. Dva druga su uhićena 14 septembra 2012. i optuženi za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberta Adinolfija, dana 7. maja 2012.

Alfredo i Nicola su preuzeli odgovornost za napad na Adinolfija dok su pokušavali pročitati tekst o preuzimanju odgovornosti, pošto ih je sudac udaljio iz sudnice.

Koliko je poznato, ovo je prvi put da drugovi anarhisti preuzimaju odgovornost za ovakvo djelo. Uvijek su anarhisti koristili pojmove koji kojima su više ispunjavali usta nego rušili zidove: sada se napokon nešto desilo. Osoba odgovorna za zagađenje planeta postala je meta i upucana je. Odgovornost su preuzela dva anarhistička druga. Da vidimo da li ćemo zbrajajući riječi, pojedince i činjenice, dobiti rezultate.

Na koncu je tužilaštvo, Nicola Piacente i Silvio Franz, zatražilo da Alfredo Cospito bude osuđen na 12 godina, a Nicola Gai na 10 godina.

Suđenje će biti nastavljeno 12. novembra 2013, kada će biti donijeta i presuda.

Solidarnost sa Alfredom i Nicolom!

Alfredov tekst o preuzimanju odgovornosti, Nicolin tekst (oba teksta na italijanskom)

Izvor