Tag Archives: nicola gai

Italija: Dani aktivne međunarodne solidarnosti sa zatvorenim anarhističkim drugovima i drugaricama

solidarnost_sa_anarhistima

“Naoružaj se i budi nasilan, prelepo nasilan, tako da sve eksplodira… Naoružaj se i bori protiv terorizma, zapali, pravi zaveru, sabotiraj, budi nasilan, prirodno nasilan, slobodno nasilan.”

Mauricio Morales (Punky Mauri), anarhistički borac poginuo u akciji 22. maja 2009.

DANI MEĐUNARODNE SOLIDARNOSTI OD 16. DO 22. MAJA 2014.

S obzirom na početak suđenja protiv anarhističkih drugova i drugarice – Matije, Klaudija, Nikola i Kjare (optuženi za terorizam nakon napada na gradilište superbrzih vozova u dolini Susa, u noći između 13. i 14. maja 2013).

U znak solidarnosti sa anarhističkim drugovima Alfredom i Nikolom (zatvoreni zbog ranjavanja izvršnog direktora kompanije “Ansaldo nukleare” Roberta Adinolfija).

I solidarnost sa drugovima Đanlukom i Adrijanom (koji su u pritvoru, optuženi za napade paljevinom na banke, multinacionalne energetske kompanije – ENI i ENEL, kao i fabrike koje eksploatišu Zemlju).

REVOLUCIONARNA SOLIDARNOST SA SVIM BORCIMA

Αnarhisti i anarhistkinje

(nap. prev. Prema dostupnim informacijama, suđenje Matiji, Klaudiji, Nikolu i Kjari zakazano je za 22. maj 2014.; suđenje protiv Đanluke i Adrijana održaće se 26. maja 2014. putem video-veze, koja ima za cilj potpunu izolaciju zatvorenika.)

Švicarska: Izjava Marca Camenischa povodom štrajka glađu

Štrajk glađu, od 30.12.13 barem do 26.01.14. i odbijanje prisilnog rada od 06.01.14 barem do 26.01.12.: to je moj doprinos otporu i borbi za potpuno oslobođenje u čitavom svijetu, unutar i izvan zidova, protiv represije, klasne pravde, zatvora, mučenja, izolacije, seksizma, rasizma, ksenofobije, protiv imperijalističkog rata, protiv uništenja života na zemlji.

Uništenje koje u povijesti zemlje, izumiranjem vrsta, nije bilo nikada tako blizu katastrofe od doba nestanka dinosaura (pad meteorita?). No, danas je uzrokuje patrijarhalna tehnoindustrijska civilizacija premoći, ugnjetavanje ubitačnog izrabljivanja globalnog kapitala i njegovih država.

To je moj doprinos zajedničko revolucionarnoj solidarnosti, za oslobođenje svih revolucionarnih zatvorenika/ca i svih zatvorenika/ca. To je solidarni pozdrav svima koji se bore za potpuno oslobođenje. To je doprinos borbi i poziv na borbu protiv samita ubojica koji vladaju svijetom i njihovih lakeja, WEF u DAVOSU (21.01.-24.01.), na kojem se okupljaju, bančeći u raskoši, da bi bolje pregovarali i u Davosu svoje unutarnje kontradikcije, imperijalističku podjelu svijeta, imperijalistički rat unutar i izvan svojih država, kako bi nastavili i unaprijedili pljačkanje društva, naroda, “izvora” i čitavog planeta, na ekonomskom, političkom i vojnom nivou.

To je moj doprinos i pozdrav godišnjem susretu (21.01.-26.01.14.) drugova, koji dolaze iz Turske, protiv imperijalizma, represije, mučenja, izolacije, odjela F-Typ [odjeli visoke sigurnosti u turskim zatvorima, u kojima se izdržava kazna za pripadanje oružanim organizacijama, organiziranom kriminalu i doživotna robija; nap.prev.] uz bogati program i koncert sastava Grup Yorum.

Razlog dužeg trajanja, uz dodatak prisilnog rada, ove mobilizacije je slijedeći događaj koji mada “sekundarni” ipak je sastavni dio represije, kojeg zbog detaljnijeg objašnjenja iznosim ovdje na kraju:

30.12.13 naređeno mi je uzimanje urina “zbog sumnje na konzumiranje kanabisa”. Budući da se radi o proizvoljnom šikaniranju i ponižavanju, ali i o političkoj provokaciji, iz principa se odbijam podvrgnuti takvom despotskom zdravstvenom pregledu.

Zato su me od 30.12.13. do 04.01.14. stavili u kaznenu ćeliju, i budući da odbijanjem automatski se test smatra pozitivnim, tokom ovog gomilanja povreda i suspenzija prava, odmah su mi oduzeli i računalo (na šest mjeseci), Sve po unutarnjem pravilniku koji, naravno, definira računalo kao “potrošačku elektroniku” (“…za razonodu”). Koji je, naprotiv, za mnoge zatvorenike/ce, a i za mene… osnovno sredstvo arhiviranja i rada, pod “360°”, za sve moje odnose te za osobni i politički doprinos. Iznenadna krađa računala znači ogroman gubitak i rad na reorganizaciji i konverzaciji, za zatvorenika/cu i njegove/zine odnose znači započeti praktički od nule.

Solidarnost i ljubav Andiju! Za Gabriela, Monicu i Francisca!

Solidarnost i ljubav zatvorenicima ZVĆ-a u Grčkoj, Nicoli i Alfredu, Ćelijama FAI/FRI i svim ćelijama, svim pojedincima, grupama i narodima koji se bore širom svijeta!

Za potpuno oslobođenje!

Marco Camenisch
Lenzburg, CH
06.01.2014

adresa: Marco Camenisch, Justizvollzugsanstalt Lenzburg, Postfach 75, 5600 Lenzburg, Švicarska

Izvor: RadioAzione

SAD: Vizija budućnosti – U kojoj svi Roberto Adinolfi hodaju sa štakama

clown-e1389707936735
Vraćajući se na maj 2012., Roberto Adinolfi bio je direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, koje gradi nuklearne elektrane diljem Europe, uključujući Krško u Sloveniji i Cernavoda u Rumunjskoj. Adinolfi posjeduje moć, novac, prestiž, utjecajan je. Za njega patnje i žrtve katastrofe u Fukushimi (Japan) nisu bile ni približno blizu kao njegov klimatizirani ured ili njegova luksuzna vila u Genovi, ili kao njegova skupocjena odjela.

Ponekad moraš razbiti koje jaje da bi mogao napraviti kajganu. A osim toga, još nijedna od njegovih smrtnih zamki nije iščeznula.

Još. Ključna riječ. Još.

Roberto Adinolfi uz svu svoju moć, novac, prestiž, uz svoj utjecaj, nije ni primijetio vozilo koje ga je slijedilo ispred kuće. Bio je arogantno uvjeren da će provesti čitavu karijeru zarađujući brdo para bacajući radioaktivnu kocku i kladeći se na tuđe živote, i da neće nikada morati nikome odgovarati ni za što.

I tako je ujutro 7. maja Adinolfi izašao iz svoje luksuzne vile u Genovi, zaputivši se prema svojem prostranom klimatiziranom uredu – kada ga je iznenada ošepavio jedan anarhistički metak. Krvario je i urlao.

Njegovo se skupocjeno odijelo upropastilo.

Alfredo Cospito i Nicola Gai preuzeli su ovu javnu humanitarnu službu kako bi poslali jasnu poruku Adinolfiju u ime milijuna budućih žrtava njegovog nuklearnog holokausta. Nisu dobili ni nagradu ni pohvale, već pojedinačno po 10 godina i 8 mjeseci te 9 godina i 4 mjeseca.

Očito je da talijanska vlast smatra kako je Adinolfijevo zamrljano odijelo bitnije od milijuna života koji drhte u sjeni nuklearne more. Uzevši u obzir dugo iskustvo razočaranih vođa, ovo vjerojatno neće zvučati čudno.

Nadahnjujuće i odlučne izjave Alfreda Cospita i Nicole Gaia nalaze se, na engleskom, na Act For Freedom Now [nap.prev. na srpsko-hrvatskom ovdje i ovdje].

30. oktobra, kada je Cospito pokušao pročitati svoju izjavu u sudnici, prekinuli su ga suci, a zatim su policijskom intervencijom dva anarhista izbačena iz sudnice.

Uzevši sve u obzir, adresa sudaca je još nepoznata. Izgleda da sudac još ne hoda sa štakom.

Javni tužitelji Nicola Piacente i Silvio Franz, koji su dugo tužili i izvukli milijun eura štete (kojim nesumnjivo treba platiti Adinolfijevo odijelo), hodaju bezbrižno i simetričnim korakom. Ovi službenici očito nisu još dobili metak u koljeno.

Još. Ključna riječ. Još.

Osim one realne, prodorne, ranjene pravde, koja je prilično očigledna, postoji u svemu tome i neka vrsta poetske pravde. Ne samo siromah i nemoćni koji se svakodnevno bude uplašeni – ne više. Kao što ljudi žive u strahu da čuju sirenu iz obližnje sirene, tako danas službenici u Italiji zadržavaju dah kada izlaze iz svojih kuća, krečući da počine svoju dnevnu dozu zemaljskih strahota.

Kada neko vozilo zakoči kraj njih malo se upišaju od straha, i ubrzaju korak, prolijevajući kavu. U tom trenutku panike i straha, spaze na čas djelić budućnosti, viziju, u kojoj direktori poduzeća i zakonodavci, bankari i naftni magnati, vojne starješine i državni poglavari, šepaju gore dolje pločnicima, oslanjajući se na štapove i spotičući se o štake, smješkaju se i kimaju glavama međusobno dok prolaze, ali užasnutim osmijesima i progonjenim pogledima.

Mislim da im taj trenutak izgleda vrlo realan, i da ih prolazi jeza kada pomisle na sve te dobro naciljane pucnjeve, hotimice nesmrtonosne… zato što ih strijelci žele žive.

Ako ih ubiješ neće ništa shvatiti.

Postoje parkirališta širom svijeta kojima brojni bijedni i zlobni Adinolfi prolaze kada se vraćaju kući nakon radnog dana provedenog ubijajući budućnost. Pričaju na mobitel sa svojim suprugama dok šalju poruke ljubavnicama i planiraju zajedničke grobnice kojima će sutra upravljati.

Nikada ne obraćaju pažnju na vozila iza leđa. Nikada ništa ne prekidaju.

Koliko Alfreda Cospita i Nicole Gaia bi moglo postojati?

Zaista koliko.

Sean Swain 243205
Ohio State Penitentiary
878 Coitsville-Hubbard Road
Youngstown, Ohio 44505, USA

Izvor: 325

Zatvor Ferrara (Italija), odjel visoke sigurnosti (AS2): Nove vijesti o cenzuri Alfredu i Nicoli

RadioAzione-controinformazione-300x279

22. novembra je istražna sutkinja đenovskog suda, Giacalone, na zahtjev javnog tužiteljstva, produžila na dodatna 3 mjeseca cenzuru Alfredovoj i Nicolinoj pošti. Od produženja do produženja pošta im je praktički pod cenzurom od trenutka hapšenja.

Podsjetimo da cenzura implicira, osim neprijatni žig plave tinte koji blati pisma prijatelja i drugova, i sustavno usporavanje i arbitrarnu zapljenu pošte, kako osobnih pisama tako i tekstova, letaka, članaka s interneta, novina itd. Dakle, nije toliko problem u stalnom nadzoru napisanog ili pak rečenog tokom razgovora (efektivan nadzor mada nije uvijek deklariran), nego u spriječavanju komunikacije između vanjskog i unutarnjeg.

Ovo posljednje produženje je kao obično odraz osvete države, zabrinute zbog solidarnosti koja je pružena drugovima.

Ovo je odlomak naloga, primjer represivnih strategija, jasniji od tisuću razmatranja na marginama:

“istraga i dalje zahtjeva nastavak, mada je u međuvremenu izrečena presuda po skraćenom postupku, u cilju individualizacije eventualnih sudionika u krivičnim djelima protiv kojih se vodi postupak i zbog potrebe spriječavanja krivičnih djela iste vrste:

– u vezi toga treba istaknuti da su tokom suđenja okrivljeni, putem dva teksta, u zapisniku, preuzeli odgovornost za počinjeni atentat te izjavili da pripadaju FAI-FRI “Nukleusu Olga”, pod čijim je imenom izvršeno ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucelare; te da su dva anarhista preuzimanjem odgovornosti stekli brojne podrške u najradikalnijem dijelu pokreta, naklonjenom direktnoj akciji te pobudili rasprave i razmatranja;

– nakon počinjenog izbora dvojca zatvorenika se nastoje istaknuti kako unutar nacionalnog anarhističkog pokreta (kao što dokazuje prepiska sa […] […], također i s Grcima iz Zavjere Vatrenih Ćelija, čiji je član Olga Ikonomidu (zatvorenica kojoj je posvećen atentat); posebnom je pažnjom kontrolirano pismo koje je Cospito poslao […], upućeno u stvari zatvorenim članovima anarhističke ćelije u Grčkoj i drugim pripadnicima (kao što je vidljivo iz samog početka “Draga braćo i sestre ZVĆ), u kojem se očekuju rasprave koje bi ojačale novi akcijski anarhizam, definiran “Nova Anarhija”, i kojem pripadaju oblici nasilne borbe, kao što je djelo za koje su dvojca optuženih preuzeli odgovornost (pogledaj primjedbu političke policije DIGOS iz Genove, 21.11.13., uz priloženi navedeni tekst);

– smatra se dakle da je mjera nadzora, koju je zatražio javni tužitelj, osnovana i opravdana zato što korespondencija optuženih predstavlja važan element istrage, jer bi na temelju dosadašnjih činjenica mogla poslužiti u otkrivanju jednog neodređenog kriminalnog projekta, kojeg podržavaju optuženi putem tekstova, prepiske, kruženja informacija.”

U navedenom nalogu upire se prst na tri očigledne i jasne prepiske – s jednim anarhističkim drugom dugogodišnjim zatvorenikom, cijenjenim i poznatim – bez granica – zbog brojnih i stalnih prijevoda na međunarodnom nivou, te zbog nikada ukroćene pobunjeničke tenzije – s rođakom jedne grčke anarhističke zatvorenice, na kojeg vjerojatno glasi poštanski pretinac namijenjen vanjskoj komunikaciji, a osim toga spominje se i jedan tekst objavljen već mjesecima na informativnim kanalima pokreta – te s osobom koja piše ove redove i koja osim što dolazi u posjete u zatvor, nalazi se pod istragom po čl.270bis [terorističko udruživanje] s Alfredom i Nicolom… A i u ovom slučaju mislim da je suvišno naglasiti da pošto smo anarhisti… ponekad pišemo i o anarhiji!

No, potrebno je naglasiti, što je već više puta ponovljeno, da su vijesti o represivnim dinamikama potrebne kako bi informirale o pokušajima kidanja solidarnih mreža i zabetonirale vlastita uvjerenja o onima koji posjeduju sredstva za kontrolu… i naravno, pozvale da i dalje šaljete informativne materijale, novine itd.

Anna

za informacije: nidieunimaitres[at]gmail[dot]com

Adresa:
Nicola Gai, Alfredo Cospito
C.C.Ferrara
Via Arginone 327 – 44122 Ferrara – Italija

Izvor: RadioAzione

RadioAzione: Solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom

muto-1024x793

Danas,, 12. novembra 2013. u jednoj od sumornih sudnica đenovskog suda izrečena je presuda dvojci drugova, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu.

Dva druga su, na prvom ročištu 30. oktobra, preuzeli odgovornost za napad na monstruma atoma, to jest na izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nuclerare grupe Finmeccanica, Roberta Adinolfija.

Ne iznenađuje nas presuda zato što, dakako, ne vjerujemo u “pravdu”, mada se ponekad čovjek zapita: “naspram ovakvog slučaja, koji dovodi u opasnost stanovništvo čitavog svijeta (još dan danas smo izloženi posljedicama Černobila, usprkos tisućama km udaljenosti i 20 godina distance, premda nas o tome ne izvješćuje nijedan podjarmljeni medij; podvodnih eksperimenata na moru Mururoa (Polinezija) u vrijeme Chiracove Francuske, i nedavne katastrofe u Fukushimi), kako može jedno živo biće, kao što su to nažalost svi lakeji države unatoč njihovom svojstvu psa čuvara i inkvizitora, osuditi djelo kao što je Nicolino i Alfredovo, koje pokušava eliminirati problem u samom njegovom korijenu? Kako netko može ići protiv samog sebe, i prikazati kao žrtvu jednog krvnika koji ti svakodnevno truje život?”

Nadam se da me neće nitko krivo shvatiti postavljanjem ovih pitanja. Naravno, ne mogu ući u glave lakeja države, a niti pokušavam; ali mislim da su to pitanja koje si mnoge osobe, a i anarhisti, mogu postaviti, usprkos našoj svojstvenoj mržnji prema ovom vječnom zlu koje pritišće naš planet.

Mediji su, kao što dobro znamo, oduvijek bili megafon države. Njihov je zadatak graditi bolesnu “svijest” neukog naroda, kojem je dovoljan posljednji model mobitela, kompjuter za Facebook i bijedan ručak na stulu, kako bi mogli probaviti i usvojiti količinu informacija koje svakodnevno protječu iz tih hijena podmuklog pera. Prvi sud je onaj narodni, ali ne onaj što su predlagale Crvene Brigade. Prvu presudu donosi nijemo krdo koje pognute glave pase i prihvaća smjer koje određuje čuvar (država-Crkva).

Narod koji pognute glave pase hranu što dolazi iz “Terra dei Fuochi” [pokraj Napulja, tlo zagađeno bespravnim zatrpavanjem toksičnog otpada] u regiji Campania, sa polja pokraj željezare ILVA u Tarantu, zatim rafinerije energetske kompanije ENI u Margheri pokraj Venecije i u mjestu Stagno (između Pise i Livorna), željezara i kožarske industrije u Toskani, proizvođača azbesta u Val d’Aosti, eternita u regiji Lombardija i Emilia-Romagna… tek toliko da navedem samo neka od najpoznatijih imena.

Narod koji svakodnevno guta otrov i umjesto da ga izbljuje na trovače, pljuje ga u lice svojih bližnjih ili onih koji pokušavaju zaustaviti ruku istih.

To je Italija!

No, vrlo je zabrinjavajuće da netko, čak među anarhistima, kaže kako djela kao što je Alfedovo i Nicolino plaše narod…

Postoji li uopće narod u Italiji? Možda bi to trebao biti onaj koji odlazi nedjeljom u crkvu, koji svakodnevno sluša papu na TV-u, poruke političara, koji radi besplatno, koji provodi dane na društvenim mrežama objavljujući slike i snimke svega što se zbiva na ulici, uključujući i lica osoba koje ni ne znaju da su u kadru?

Trebao bi to biti onaj koji se, svako toliko, zadovolji nekom državnom pomoći za kupnju dekodera za digitalnu TV, kompjutera ili USB modema za internet?

Ako je to narod, onda neka se plaši…

Postoji li još netko tko želi “krenuti i vratiti se zajedno”? Kao Alfredo i Nicola, ja također mislim da ne treba čekati nikakvu revoluciju, zato što su revolucije, gdjegod se u svijetu odvile, bile sposobne samo reproducirati ista sranja koja su postojala i prije, a možda još gora. Osim toga, očekivanje izaziva anksioznost i ohladi duh. Danas više nego ikada potrebno je da naša dva druga čuju naš glas i blizinu, oni su svojim djelom izmijenili povijest anarhista u Italiji, u posljednjih 100 godina.

Kroz čitavo jedno stoljeće čule su se samo parole, prošle godine Alfredo i Nicola su prešli na djela.

Te su parole svi uzvikivali, ili barem veći dio talijanskih anarhista, da vidimo sada koliko njih želi preći na djela, već i samim iskazivanjem solidarnosti i pripadnosti (ne govorim o akronimu neformalne F.A.I.) dvojci braće, dvjema osobama… dvojci drugova…

Nećemo se zbog osmjeha s jednih bolesničkih kolica osjetiti slabi naspram neprijatelja.

Ta bolesnička kolica dokazuju da niste baš toliko nepristupačni te da, osim “prokletih” koje očekujete jer “znate tko ih šalje”, postoje i usamljeni vukovi koji izlaze gladni iz šume.

Snažan i pobunjenički zagrljaj, topao kao toplina koju isijava Feniks, solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom.

RadioAzione

Genova (Italija): Osuđeni Alfredo i Nicola

prison-gate

Genova, 12. novembra
Jutros je donesena prvostupanjska presuda, po skraćenom postupku, Nicoli Gaiu i Alfredu Cospitu, za ranjavanje Adinolfija. Za navedeno su djelo oba druga preuzela odgovornost u sudnici, na prvom ročištu 30. oktobra. Drugovi nisu prisustvovali ovom drugom i završnom ročištu. Presuda glasi:

– 10 godina i 8 mjeseci za Alfreda
– 9 godina i 4 mjeseca za Nicolu

zbog atentata u terorističke svrhe, član 280, uz dodatne zabrane (zabrane povoljnosti, kućnog pritvora itd. zbog terorističkih ciljeva).

Procjena naknade štete koju je zatražila stranka (Talijanska Republika, poduzeće Ansaldo Nucleare i sam Adinolfi) odgođena je za eventualni parnični postupak. Istražna sutkinja Giacalone se pokazala u potpunosti podčinjena teoriji tužiteljstva po kojima postoji teroristički čin u svrhu rušenja demokratskog poretka, pošto je napadom na Adinolfija, izvršnog direktora Ansaldo Nucleare, pogođena i Finmeccanica, državno poduzeće, sa svjetskim interesima u proizvodnji sistema kontrole i obrane.

Znajući sasvim dobro gdje zaista leže pravi proizvođači indiskriminiranog užasa i smrti, snažan solidarni zagrljaj Nicoli i Alfredu, i svima koji se ne povinuju logici užasa koja je svojstvena moći.

Adresa drugova:

Nicola Gai – Alfredo Cospito
C.C.Ferrara
Via Arginone 327
44122 Ferrara – Italija

nidieunimaitres[at]gmail[dot]com

Anoniman: … Želim čuti još

curriculum-12

… Želim čuti još

30. oktobra prisustvovao sam jednom događaju.

Dva anarhista, Alfredo Cospito i Nicola Gai, su na sudu u Genovi preuzeli odgovornost za ranjavanje Roberta Adinolfija, 7. maja 2012.

Radi se o osobi koja promiče i projektira nuklearne centrale diljem čitavog svijeta za poduzeće Ansaldo Nucleare, grupe Finmeccanica.

Stoga, svojom ulogom, gnusni Adinolfi, legitimizira sav biznis Finmeccanike (osim čitave nuklearne energije, i oružje, korupciju, prevare, vojne projekte…), koju mogu ubrojiti među najgora i najsurovija lica kapitalizma.

Vrlo dostojanstven stav Alfreda i Nicole tokom suđenja i njihovo preuzimanje odgovornosti predstavljaju samo još jedan dodatni poticaj (ako je uopće potreban) da nastavimo kročiti stazom napada na društvo, državu i kapital putem direktne akcije, sasvim nasilne, destruktivne, oslobođajuće – ispunjavajuće.

Ovoj braći mogu samo izraziti potpunu i aktivnu solidarnost, suučesništvo i naklonost.

Što još nadodati…!?!

Želim čuti još pucnjeva, još odjeka eksplozija.

10, 100, 1000 Oružanih Akcija!

Živjela Neformalna Anarhistička Federacija/Međunarodni Revolucionarni Front!

Solidarnost Zavjeri Vatrenih Ćelija – F.A.I./F.R.I.!
Solidarnost svim nukleusima od akcije F.A.I./F.R.I.!

Pozdrav Gabrielu Pombo da Silvi, Marcu Camenischu i solidarnost svakom tko s radošću potvrđuje revolucionarno nasilje izvan i unutar zatvora.

Izvor: RadioAzione

Trento, Italija: Zapaljena vozila Telekoma u znak solidarnosti sa zatvorenicima i optuženima

auto-incendiateTelekom, Vind (Wind) [tel. kompanije] itd. + sudije + panduri + prisluškivanje telefona = hapšenja, mučenja, državna ubistva, zatvor.

S radošću smo zapalili automobile Telekoma u znak solidarnosti sa Alfredom, Nikolom, Serđom, decom 15. oktobra i onima koji se bore unutar i izvan zatvora.

PROTIV SISTEMA ZATVORA, ZA AKCIJU!
ŽIVELA ANARHIJA!

Izvor: InformaAzione

Genova (Italija): Letak đenovskih drugova

3_jpg_940x0_q85

Slijedi tekst pamfleta kojeg je uredilo i distribuiralo nekoliko drugova iz Genove tokom suđenja Alfredu i Nicoli.

SOLIDARNOST za ALFREDA I NICOLU
… rezignacija je smrt… pobuna je život…

Anarhija, riječ grčkog porijekla, znači “BEZ VLASTI i/ili BEZ vladanja”.

Mi nismo anarhisti/ice zato što nedostaje vlasti, nego zato što ne bi uopće željeli da postoji, bila ona desna ili lijeva; vlast znači podčinjavanje, zastupanje, centraliziranje moći.

Iz ovih se nekoliko redaka može razumjeti da nijedan anarhist/ica neće nikada biti prijatelj onih koji zakonodovaca i njihovih izvršitelja. Dakle, isto je tako očigledno da će anarhisti i anarhistice biti uvijek neprijatelji moći, buržoazije i njihovih slugu. Zato je nerazumno vjerovati da će osoba koja je neprijatelj nadmoći gospodara imati lak život. U biti, nijedan drug ili drugarica uhapšen, optužen ili pod istragom uopće ne smatra da je žrtva neke nepravde, inače bi svi zaista bili glupi!

Svaki dan ovaj planet i velika većina osoba koja ga nastanjuju su žrtve nepravdi, milijuni osoba umiru od gladi, žeđi ili stradavaju u nepotrebnim ratovima vođenim za stvaranje profita koje države i industrije, proizvođači smrti, dobro poznaju.

Mi jednostavno otkrivamo i razjašnjavamo razloge odgovorne za ova djela te se nadamo da će sva ta živuća bića shvatiti izvor njihovog problema.

UNIŠTITI VLAST, A NE IZMIJENITI JE, TO JE NAJOČITIJE RJEŠENJE!

Mi jednostavno kažemo ono što osjećamo iznutra, budući da MI nemamo gospodara kojima moramo polagati račune. Suci nam nameću kazne, ali mi ćemo uvijek biti SLOBODNI u našim srcima, i dok god budu postojali drugovi vani koji će štiti od krvnika one koje se nalaze u njihovim rukama, Anarhija će postojati. Uostalom, neće nas ove smiješne uniforme podčiniti, pošto već više od 100 godina podnosimo sve to i odgovaramo UDARCEM na UDARAC.

Danas pružamo Solidarnost drugovima koji su zatvoreni i optuženi za napad na Adinolfija, izvršnog direktora Finmeccanike, upravo jednog od poduzeća koji se temelje na ratovima i nuklearnoj energiji. Nepotrebno je reći da smo na NJIHOVOJ strani, protiv represije koja ih je pogodila.

ZAŠTO GOVORIMO O AKTIVNOJ SOLIDARNOSTI, DAKLE DIREKTNOJ?

Zato što su u prošlosti brojne kritike upućivane drugovima ili drugaricama koji su koristili sredstva smatrana neprimjerenim anarhističkoj borbi. Kao da netko ima pravo reći da je baciti kamen na pandura prihvatljivo, dok  metak treba osuditi.

Prema tome, pošto te kritike, nažalost, ustraju, i nisu baš bile tako beznačajne nakon napada na Adinolfija, ako se nastavi ovim putem sutra će biti neprihvatljiv i kamen na pandura.

Već imamo dosta neprijatelja, ne bih ih željeli imati i u našim redovima.

Podržavamo sve zatvorene drugove/arice bez obzira na počinjeno djelo, pošto se danas teži provjeriti razlog zbog kojeg je netko u zatvoru.

Nekada smo ove razlike prepuštali onima koji s nama nemaju što dijeliti; danas nažalost nije tako, što dokazuje izolacija koju neki drugovi/arice doživljavaju na vlastitoj koži.

Zato je danas, više nego ikada, potrebno izraziti aktivnu solidarnost našim drugovima i drugaricama, u trenutku kada je to potrebno, i koja će dati jasne odgovore kada naiđe represija.

Situacija drugova “unutra” nije dobra, kao što je to uobičajeno: podvrgnuti su premještanjima, ne dozvoljavaju im razgovore sa partnericama, zato je Sergio, drug uhapšen pod optužbom za pripadanje FAI (Neformalnoj Anarhističkoj Federaciji), vodio štrajk glađu mjesec dana i po, bez da mu na koncu budu razgovori odobreni.

Posljednja vijest: krvnica javna tužiteljica koja vodi slučaj “Shadow”, za koji je pod istragom 6 drugova (među kojima 2 u zatvoru), je u svojoj optužnici zatražila čak 4 i 10 godina zatvora. Ne zaboravimo da su čitavu operaciju koordinirale antiterorističke jedinice karabinjera, ROS, s kojima je tužiteljica Comodi u izvrsnim odnosima i podržava svaku njihovu teoriju. ROS, svinje koje su u prošlosti, kao i u svakoj dobroj demokraciji, dale svoj doprinos u pisanju najmračnijih stranica, dostojne ljudi u uniformama. Danas možemo reći da je čitava optužba propala. Osim Sergia koji je osuđen na 3 godine i 3 mjeseca za krađu auta, svi drugi su prvostupanjski oslobođeni, iako 2 druga ipak ostaju u zatvoru zbog druge dvije optužbe.

Nitko ne očekuje ljepši tretman, ne tražimo intervenciju političara ili piskarala. Mi se obraćamo onima koji osjećaju potrebu da budu uz našu braću i sestre koji provode godine svojeg života unutar ogavnih kaveza. Nemojmo počiniti iste greške kao u prošlosti, praveći mi sami razlike među onima koji odabiru jedan oblik borbe u odnosu na neki drugi.

Nemojmo pasti u zamku koju nam postavlja sudstvo i svi oni koji ne priznaju različite oblike borbe. Pobunjenik, Anarhist ne smije činiti takve greške.

Solidarnost i suučesništvo sa svim uhapšenih Anarhistima i Anarhisticama.

Za Anarhiju!

Anarhisti/ce

Izvor: RadioAzione

Italija: Nicola Gai, izjava na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo_olga2

“Nitko me ne može suditi,
Niti ti,
Istina te boli, znam.”
C.Caselli

Samo nekoliko riječi da bih potvrdio nekoliko jednostavnih činjenica prije nego “istina” bude određena u sudnici; u slučaju da pojam “istina” nije jasan, upotrijebio sam ga u ironičnom smislu, zato što ne priznajem nijedan drugi sud osim moje savjesti. Jedine odgovorne osobe za ono što se zbilo u Genovi 7. maja 2012. smo ja i Alfredo. Nitko drugi, od naših prijatelja i drugova, nije bio upoznat s našim planom i njegovom realizacijom. Koliko god se trudili kopati po našim životima i našim odnosima da bi pronašli suučesnike tog “nedjela”, nećete nikada uspjeti dokazati suprotno, zasigurno ćete pokušati, ali u tom će se slučaju raditi samo o lažima i o pokušaju hvatanja nekog drugog neprijatelja postojećeg. Razumijem da osobama koje su posvetile svoj život služeći autoritetu nije lako prihvatiti ideju da dva pojedinca, naoružana samo vlastitom odlučnošću, mogu odlučiti pokušati zaglaviti kotačiće tehno-industrijskog sistema, umjesto da pridonose, disciplinirano, njihovom okretanju, ali stvari stoje upravo tako. Nakon godina provedenih u promatranju sustavnog uništenja prirode i svih aspekata koji život čine vrijednim života, od strane nikad dovoljno opjevanog tehnološkog razvoja. Godine provedene prateći sa zanimanjem, ali uvijek kao gledaoci, iskustva pobunjenika koji i u ovom svijetu naizgled pomirenom nastavljaju dizati glavu da bi afirmirali mogućnost jednog slobodnog i divljeg života. Nakon katastrofe u Fukushimi, kada mi je Alfredo predložio da mu pomognem realizirati akciju protiv inž. Adinolfija, prihvatio sam bez oklijevanja. Napokon sam mogao konkretno izraziti moj otpor prema tehno-industrijskom sistemu, prestati učestvovati u simboličnim manifestacijama koji su prečesto samo manifestacije nemoći. Nitko se, s imalo razuma, ne može obmanjivati da ishod jednog referenduma ili naklapanja nekog gurua green economy može izbrisati, i samo, intrinsično najštetnije aspekte svijeta u kojem smo primorani živjeti. Svima je ispred očiju, svakog tko želi gledati, da Finmeccanica, sa svojim poduzećima, i dalje proizvodi oružje za masovno uništenje; no, to jednostavno čini izvan talijanskih granica, kao da radijacije poštuju te mrske granice. U Rumunjskog (Cernadova, nesretno mjesto, poznato nadasve po brojnim incidentima u centrali), Slovačkoj i Ukrajini, samo da spomenemo nedavne i najizravnije investicije. Ansaldo Nucleare i dalje sije smrt i pridonosi uništenju prirode. Kao što bi trebalo svima biti jasno, s ostalih 190 nuklearnih centrala samo u Europi, problem ne leži u pitanju da li se može desiti još jedan Černobil, nego kada će se desiti. I kao da to nije dovoljno, ne smijemo zaboraviti da takva čudovišta ne ubijaju samo kada su u funkciji, nego i sa svojim otpadom. Ovaj se prenosi gore-dole kroz Europu, bez da itko zna što s njim učiniti. Nuklearni otpad talijanskih centrala, ugašenih već desetljećima, još se dan danas prevozi u Francusku da bi se pohranio na “sigurno”: od njega dobivaju gorivo za napajanje drugih reaktora, a i koju kilu plutonija koji se može koristiti samo za proizvodnju bombi (tek toliko da se podsjetimo da kada govorimo o nuklearnoj energiji nema razlike između civilne i vojne upotrebe), zatim nam ih vraćaju opasne, gotovo, kao i prije. Glede toga, tko zna što će pak učiniti Amerikanci s uranijem ovog ljeta preveznim u SAD, u velikoj tajnosti, iz jednog skladišta nuklearnog otpada u regiji Basilicata). Mogao bih satima pričati o štetama i razaranjima koje je nanijela nuklearna energija, navesti bezbroj primjera, podsjetiti na ono što se zbiva u Fukushimi (gdje se, po riječima nekoga, nijedna žrtva ne može pripisati centrali…), ali ne nalazim se ovdje da bih tražio opravdanja. Nuklearna energija je možda element ovog civiliziranog svijeta putem kojeg besmislenost i monstruoznost tehno-industrijskog sistema može biti svakom jasan, ali trebamo biti svjesni da na oltaru tehnološkog razvoja žrtvujemo svaku zaštitu naše individualne slobode i mogućnosti da živimo život vrijedan života. Sada stoji samo na svakome od nas odluka da li biti poslušan podanik ili pokušati živjeti, sada i ovdje, otpor prema postojećem. Ja sam izabrao, radosno i bez kajanja.

Mi ćemo odavde izaći etiketirani kao teroristi, zabavna je činjenica da vi to možete tvrditi bez da se osjećate smiješno: tako kaže krivični zakon. Ono što pouzdano možemo reći je da riječi više nemaju nikakvog značenja; ako smo mi teroristi, kako bi definirali onoga tko proizvodi oružje, raketne sisteme, dronove, lovce, rekvizite za lov na osobe koje pokušavaju prijeći granicu, nuklearne centrale, tko raspravlja na istom nivou s ubojicama u uniformi i poznatim diktatorima, ukratko, kako bi definirali Finmeccaniku? Naravno, ni vaši upravitelji nisu baš maštoviti, koji su, da bi izbrisali moguće sumnje u realnu ulogu ovog poduzeća, nedavno postavili na glavno mjesto jednog bivšeg policajca, Giannija de Gennara: uzevši u obzir njegovu odgovornost u torturama u Bolzanetu i u masakru škole Diaz tokom G8 2001., budući da je bio šef policije, logički su zaključili da je pravi čovjek na pravom mjestu.

Vrativši se na razlog ove moje izjave želio bih precizirati nekoliko točaka ove “sjajne” operacije koja je dovela do našeg uhićenja. Tko zna koliko čestitanja i tapšanja po ramenima su dobili lukavi goniči koji su uspjeli iskoristiti našu jedinu, fatalnu, grešku, počinjenu iz neiskustva i žurbe da učinimo nešto nakon katastrofe u Fukushimi, u biti, nismo primijetili videokameru koju je postavio revan vlasnik jednog kafića kako bi zaštitio svoje sendviče. Na žalost, za nas, nismo je vidjeli dok smo proučavali put koji vodi od mjesta na kojem smo ostavili motor do stajališta autobusa, kojima smo se, nakon jednog presjedanja, odvezli na periferiju grada u pravcu Arenzana, gdje je bio parkiran moj auto, koji smo koristili za dolazak i odlazak iz Genove. Ako baš želimo biti iskreni, videokamera nije bila jedina počinjena greška, izgubili smo dragocjene trenutke i u momentu kad smo napuštali mjesto akcije, bijesni urlik nadri-vrača atoma: “Prokleti, znam tko vas šalje!” nas je paralizirao. Nije na meni da nagađam značenje te rečenice, trenutak nije dozvoljavao staloženo rasuđivanje, a, još manje, nisam naviknut graditi kule od karata na riječima koje je izgovorila neka druga osoba, ali samostalno sam zaključio da smo gurnuli ruke u brdo govana. Svi drugi elementi koji su opravdali naš pritvor ili su iskrivljeni ili su, jednostavno, lažni. Famozno prisluškivanje o “pištolju”, po kojem ja navodno tvrdim da sam pucao, je nerazumljivo, i nepotrebno je angažirati vještake da bi to dokazali, budući da sam ja vozio motor jednostavno je nemoguće da sam držao i pištolj, i još mi više izgleda logički apsurdno da sam upravo ja to pričao baš osobi koja je sa mnom sudjelovala u akciji, to jest Alfredu. O printeru, zaplijenjenom u kući mojih roditelja, za kojeg su forenzičari tvrdili da je na njemu štampan letak, nemam mnogo za reći, zato što sam kompjuter i printer ja kupio, a zatim smo ih zajedno uništili nakon upotrebe (zanimljivo je da su i sami forenzičari, nakon što je preispitivanje potvrdilo naše uhićenje, primjetili da se vjerojatno ne radi o istom). Što se tiče krađe motora, za koju je otvoren predmet protiv nas i navodnih nepoznatih, stvari su mnogo jednostavnije nego što se ćete se vi truditi da ih rekonstruirate. Kružili smo gradom pokušavajući riješiti problem, pošto nismo imali nikakvih iskustava s tim. Sreća je, kao što znamo, na strani odvažnih, i u pitoresknom mjestašcu Bolzaneto naišli smo na skuter sa ključem, kojeg smo uzeli te se odlučili vratiti nakon par dana s kacigom. Motor je i dalje bio parkiran na istom mjestu, bilo mi je dovoljno sjesti na njega, upaliti ga i odvesti do groblja u mjestu Staglieno, gdje je ostao sve do petnaest dana prije počinjenog djela, kad sam ga premjestio kraj kuće inž.Adinolfija. Izvinjavam se vlasniku što sam se riješio kaciga i drugih stvari koje su bile ispod sjedala i što sam bacio stražnji prtljažnik, zato što su nažalost smetali i zaista ne bi bilo baš pametno da sam ih pokušao vratiti. Još jedan element nad kojim su istražitelji gradili teorije i koji će, bojim se, kao pravi inkvizitori pokušati iskoristiti u budućnosti, je prisluškivanje koje su obavili u društvenom centru u Napulju, u kojem je navodno nekoliko drugova komentiralo letak koji su dobili, prvi u svijetu, putem elektronske pošte. Nemam pojma o čemu su govorili, neću objašnjavati kao je dijalog teško razumjeti, niti ću se sadržati na očiglednoj sličnosti između riječi “Valentino” i “volantino” [talijanski “letak”, nap. prev.], ali dobro znam da je komunikej poslan običnom poštom (ubacili smo pisma tokom presjedanja na autobus pri povratku, u poštanski sandučić, na rivi, kraj luke za trajekte), stoga je jednostavno nemoguće da su ga dobili putem e-maila.

Jako dobro znam da ćete upotrijebiti naš slučaj da bi dali primjer, da će osveta biti drakonska, da ćete sve učiniti kako bi nas izolirali (dovoljno je reći da je naša pošta već više od godinu dana podvrgnuta cenzuri), ali želim vam dati jednu lošu vijest: radi se beskorisnim naporima. Već barem 150 godina suci, i oštriji od vas, pokušavaju izbrisati ideju o mogućem životu bez autoriteta, ali s neznatnim rezultatima. Mogu vam sa sigurnošću zajamčiti da vaše represivne akcije, koliko god širokog spektra bile, koliko god bile indiskriminirajuće, neće nikada uspjeti ništa razgraditi ili iskorijeniti. Ako mislite da ćete, zahvaljujući nama, stići do drugih anarhista koji su odlučili eksperimentirati kaotičnu, spontanu i neformalnu mogućnost FAI, uveliko griješite, i počinit ćete samo još jednu grešku; ni ja ni Alfredo ne poznajemo nikoga tko se odlučio na taj izbor. Vi lovite duh koje neće močiti zatvoriti u tijesne kutijice vaših zakonika. Zato što se on pojavljuje u trenutku u kojem se destruktivne tenzije onih koji ga ožive ujedine da bi djelovali, u trenutku u kojem slobodne žene i muškarci odluče eksperimentirati konkretno anarhiju. Sada, kad je iskustvo Nukleusa Olga završeno, mogu vam samo zajamčiti da sam pronašao nove razloge za jačanje moje mržnje i razloga zbog kojih želim destrukciju postojećeg, sačinjenog od autoriteta, izrabljivanja i uništenja prirode.

Ljubav i suučesništvo sestrama i braći koji svojim akcijama, na svim stranama svijeta, ostvaruju ludi san FAI/FRI.

Ljubav i suučesništvo drugaricama i drugovima koji, anonimno ili ne, i dalje napadaju, u ime mogućeg života bez autoriteta.

Ljubavi i slobode svim anarhističkim zatvorenicima.

Živjela crna internacionala svih kojih se opiru smrtonosnom poretku civilizacije.

Živjela anarhija!

Nicola Gai
Ferrara, septembar 2013.

Izvor: RadioAzione

Italija: Izjava Alfreda Cospita na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo-olga

Iz trbuha Levijatana

“… snove treba ostvariti ovdje u sadašnjosti, a ne u hipotetskoj budućnosti, budući da su nam budućnost uvijek prodavali popovi svih religija ili ideologija, kako bi nas nekažnjivo mogli potkradati. Želimo sadašnjost koja zaslužuje da bude življena, a ne jednostavno žrtvovana mesijanskom iščekivanju budućeg zemaljskog raja. Zato smo željeli konkretno govoriti o anarhiji koju treba ostvariti sada, ne sutra. “Sve i odmah” je opklada, igra u kojoj igramo i u kojoj je ulog naš život, život svih, naša smrt, smrt svih…”

Pierleone Mario Porcu

“Znanost je vječni holokaust prolaznog, kratkotrajnog života, ali realnog, na oltaru vječnih apstrakcija. Ono o čemu govorim je, dakle, pobuna života protiv vladavine znanosti.”

Mihail Bakunjin

“Dok se čovjek šepurio i pravio se bogom, jedna se glupost sručila na njega. Tehnike su uzdignute na najviši rang i jednom postavljen na prijestolje bacile su lance na inteligencije koje su ih stvorile.”

Edgar Allan Poe

“Carstvo utemeljeno na ničemu, u čijem kraljevstvu vladar propada. Ne može podnijeti teret istine. Preporučam ti žešću dozu života. Preporučam ti žešću dozu života!”

Congegno

“Prokleti… znam tko vas šalje!!!”

Roberto Adinolfi

 

Jednog predivnog majskog jutra djelovao sam i u tih par sati potpuno sam uživao u životu. Ostavio sam iza sebe strahove i samoopravdanja, i prkosio sam nepoznatom. U Europi ispunjenoj nuklearnim centralama, jedan od najodgovornijih za nadolazeću nuklearnu katastrofu pao je ničice ispred mene. Želim biti vrlo jasan: nukleus Olga FAI/FRI [Neformalna Anarhistička Organizacija/Međunarodni Revolucionarni Front, nap. prev.] sačinjavamo samo ja i Nicola. Nitko drugi nije sudjelovao, surađivao, planirao ovo djelo; nitko nije bio upoznat s postojanjem našeg projekta. Neću dozvoliti da se moje djelovanje, kako bi se skrenula pažnja s pravog cilja akcije, baci u opsceni apsurdni masmedijski i pravni kazan, sačinjen od “rušenja demokratskog poretka”, “subverzivnog udruženja”, “oružane bande”, “terorizma”; prazne fraze na ustima sudaca i novinara.

Ja sam anarhista, protiv organizacije, zato što sam protiv svakog oblika autoriteta i organizativne konstrikcije. Ja sam nihilist zato što živim moju anarhiju danas, a ne u očekivanju revolucije koja će, ako i dođe, izroditi samo novi autoritet, novu tehnologiju, novu civilizaciju. Živim moju anarhiju s prirodnošću, radošću, zadovoljstvom, bez ikakvog mučeničkog duha, opirući se u potpunosti ovom civiliziranom postojanju, koje mi je nepodnošljivo. Ja sam antidruštven zato što sam uvjeren da društvo postoji samo u znaku podijele između vladajućih i pokorenih. Ne težim ka nikakvoj budućoj socijalističkoj “rajskoj” alkemiji, ne vjerujem u u nijednu društvenu klasu; moja pobuna bez revolucije je individualna, egzistencijalna, totalna, apsolutna, oružana. U meni nema ni traga nadčovjeka, nikakve mrskosti prema ugnjetavanima, “narodu”, pošto sam uvjeren da, kao što kaže jedna istočnjačka izreka: “ne treba mrziti zmiju zato što nema rogove; jednog bi se dana mogla pretvoriti u zmaja!”. Na isti se način rob može pretvoriti u pobunjenika, samo jedan čovjek, samo jedna žena može postati razarajući požar. Svom snagom mrzim moćnike zemlje, bili oni političari, znanstvenici, tehnokrati, vođe naroda, svakojaki lideri, birokrati, vojni i religiozni poglavari.

Poredak koji želim srušiti je civilizacija, koja dan za danom uništava sve ono za što vrijedi živjeti. Država, demokracija, društvene klase, ideologije, religije, policija, vojska, i sam vaš sud, su samo sjene, himere, zupčanici, svi zamjenjivi, jednog megastroja koji sve sadrži. Tehnologija će jednog dana moći i bez nas, pretvorivši nas sve u izgubljene autome, u krajoliku smrti i pustoši. Tog sedmog maja 2012. na jedan moment ubacio sam pijesak među zupčanike ovog megastroja, na trenutak sam živio u potpunosti, praveći razliku. Taj dan moje najbolje oružje nije bio jedan stari Tokaref, već moja duboka, surova mržnja koju osjećam protiv tehno-industrijskog društva. Potpisao sam djelo kao FAI/FRI, zato što sam se zaljubio u ovu lucidnu “ludost” koja je postala konkretna poezija, ponekad povjetarac, ponekad oluja, koja kaotično puše diljem svijeta neustrašiva, nezamisliva, protiv svakog zakona, protiv svake “zdrave pameti”, protiv svake ideologije, protiv svake politike, protiv znanosti i civilizacije, protiv svakog autoriteta, organizacije i hijerarhije. Vizija konkretne anarhije koja ne predviđa postojanje teoretičara, rukovodioca, lidera, činovnika, vojnika, heroja, mučenika, organigrama, militanata, a najmanje gledatelja. Predugo smo vremena stajali i gledali. Anarhija koja ne postaje akcija odbacuje život postajući ideologija, sranje ili nešto malo više, u najboljem slučaju nemoćni ispušni ventil za frustrirane muškarce i žene.

Odlučio sam preći na djela nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi. Naspram tako ogromnih događaja često se osjećamo neadekvatni. Primitivan čovjek se suočavao s opasnostima, znao se zaštiti. Moderan, civiliziran čovjek naspram konstrukcija-konstrikcija tehnologije je bespomoćan. Kao ovce koje traže da ih zaštiti ovčar koji će ih klati, na isti način mi civilizirani se prepuštamo laičkim svećenicima znanosti, onim istima koji nam polako kopaju jamu. Adinolfija smo gledali kako se prepredeno smijulji sa televizijskih ekrana, izigravajući žrtvu. Vidjeli smo ga kako dijeli lekcije u školama protiv “terorizma”. Ali, ja se pitam što je terorizam? Ispaljeni metak, duboka bol, otvorene rana ili neprestana stalna prijetnja polagane smrti koja te iznutra izjeda. Stalni, neprestani teror da će jedna od njegovih nuklearnih centrala izrigati na nas, u svakom momentu, smrt i pustoš. Poduzeća Ansaldo Nucleare i Finmeccanica su veoma odgovorna. Njihovi projekti svuda siju smrt, u posljednje se vrijeme priča o mogućim investicijama za udvostručenje nuklearne centrale Krško u Sloveniji, na dva koraka od Italije, zona pod velikim seizmičkim rizikom. U Cernadovu, Rumunjskoj, od 2000. do danas bilo je raznih incidenata koje su izazvala lakovjerja poduzeća Ansaldo tokom gradnje jedne od svojih centrala. Koliko prekinutih života? Koliko prolivene krvi? Tehnokrati Ansalda i Finmeccanike, lakog osmijeha, “čiste” savjesti, vaš “napredak” smrdi na strvinu, smrt koju sijete svijetom traži osvetu. Postoji mnogo načina na koji se možemo konkretno oduprijeti nuklearnoj energiji, blokirati vlakove koji prevoze nuklearni otpad, sabotirati stupove visokog napona koji prenose električnu energiju koju proizvodi atom. Meni je palo na pamet da napadnem najodgovorniju osobu ove nepogode u Italiji: Roberta Adinolfija, izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Nije nam mnogo trebalo da otkrijemo gdje živi, bilo je dovoljno pet zasjeda. Nije potrebna vojna struktura, subverzivno udruženje ili oružana banda za napad, bilo tko, naoružan čvrstom voljom može zamisliti nezamislivo i zatim djelovati. Bio bih sve sam učinio, na žalost trebao sam pomoć oko motora: pitao sam Nicolu, pozvao sam se na njegovo prijateljstvo, nije se povukao. Pištolj sam kupio na crnom tržištu, tristo eura. Nisu potrebne tajne infrastrukture ili ogromni kapital da bi se naoružali. Krenuli smo autom iz Torina noć prije. Sve je teklo glatko, ili gotovo sve, Nicola je vozio, ja sam pogodio točno tamo gdje smo bili odlučili da pogodimo. Precizan pogodak, otrčao sam prema motoru, a zatim neočekivano, Adinolfijev urlik ispunjen bijesom, rečenica koja me imobilizirala, gubeći dragocjene trenutke: “bijednici!… znam tko vas šalje!!!”, u tom sam trenutku bio apsolutno siguran da sam pogodio u centar, potpuno svjestan u kakvo sam đubrište stavio ruke; milijunski interesi, međunarodna financija, politika i vlast, blato i đubrivo. Ovi su “ukradeni” trenuci dozvolili Adinolfiju da pročita registarsku tablicu, koju zbog neiskustva nisam pokrio. Zahvaljujući tim brojevima otkrili su motor, a po motoru telekameru.

Neće nas presuda ovog suda pretvoriti u zle teroriste, kao što neće Adinolfija i Finmeccaniku pretvoriti u dobročinitelje čovječanstva. Kucnuo je čas velikog odbijanja, odbijanje koje se sastoji od mnoštva otpora, od kojih je svaki jedan poseban slučaj; neki su mogući, potrebni, neizvjesni; drugi su spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, prodirući ili nasilni. Naš je bio usamljen i nasilan. Da li je vrijedilo? Da! Možda samo zbog radosti koju smo osjetili kad smo doznali za prkosni osmjeh koji je Olga Ikonomidou, hrabra sestre iz Zavjere Vatrenih Ćelija, u samici grčkog zatvora, čuvši vijest o našoj akciji, bacila u lice svojim stražarima. Sretan sam da sam ono što jesam, slobodan čovjek, mada “trenutno” u lancima. Ne mogu se previše žaliti budući da velika većina “ljudi” ima lance duboko usađene u mozak. U mojem sam životu uvijek nastojao napraviti ono što sam smatrao točnim, a ne isplativim. Zlatna sredina mi nije nikada djelovala uvjerljivo. Mnogo sam volio. Mnogo sam mrzio. I baš zato neću se predati vašim rešetkama, uniformama, oružju. Uvijek ću vam biti neobuzdan, ponosan neprijatelj. Nisam sam sam. Anarhisti nisu nikada sami, ponekad osamljeni, ali nikada sami. Tisuću projekata u glavi, nada u srcu koja sve više živi, čvrsta i sve više zajednička; konkretna perspektiva koja izlaže “riziku” da izmjeni lice anarhije u svijetu. Maleni, veliki odroni koji će jednog  dana izazvati kataklizmu, trebat će vremena, nema veze, za sada uživam u potresu koji je u meni izazvala ta želja za radošću i borbom.

Završavam jednim citatom Martina (Marco Camenish), nepokorenog ratnika, duboko zaljubljenog u život, već dvadeset godina u zatvoru, danas u švicarskom, i prisvajam ove njegove riječi:

“… imati hrabrosti zamisliti stvari skroz u dubinu, prekršiti zabranu tehnološke policije “nemogućeg” ili “nezamislivog”, misliti drugo i, dosljedno tome, djelovati drugačije. Samo nas to može izvuči iz mlake otrovne splačine modernosti, u mjestima gdje nas nitko i ništa neće voditi u mjesto bez sigurnosti, u mjesto odgovornosti u prvom licu, za ne-podvrgavanje sa svim svojim posljedicama. Sloboda je teška i opasna, i nema života bez smrti. Iz bojazni od života često se prepuštamo ropstvu uništenja.”

Smrt civilizaciji
Smrt tehnološkom društvu

Dug život Zavjeri Vatrenih Ćelija
Dug život FAI/FRI

Živjela crna internacionala!
Živjela anarhija!!

Alfredo Cospito

Izvor: RadioAzione

Genova, Italija: Suđenje Alfredu i Nicoli

Jutros se na sudu u Genovi održalo prvo ročište sudskog procesa, po skraćenom postupku, protiv Alfreda Cospita i Nicole Gaia. Dva druga su uhićena 14 septembra 2012. i optuženi za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberta Adinolfija, dana 7. maja 2012.

Alfredo i Nicola su preuzeli odgovornost za napad na Adinolfija dok su pokušavali pročitati tekst o preuzimanju odgovornosti, pošto ih je sudac udaljio iz sudnice.

Koliko je poznato, ovo je prvi put da drugovi anarhisti preuzimaju odgovornost za ovakvo djelo. Uvijek su anarhisti koristili pojmove koji kojima su više ispunjavali usta nego rušili zidove: sada se napokon nešto desilo. Osoba odgovorna za zagađenje planeta postala je meta i upucana je. Odgovornost su preuzela dva anarhistička druga. Da vidimo da li ćemo zbrajajući riječi, pojedince i činjenice, dobiti rezultate.

Na koncu je tužilaštvo, Nicola Piacente i Silvio Franz, zatražilo da Alfredo Cospito bude osuđen na 12 godina, a Nicola Gai na 10 godina.

Suđenje će biti nastavljeno 12. novembra 2013, kada će biti donijeta i presuda.

Solidarnost sa Alfredom i Nicolom!

Alfredov tekst o preuzimanju odgovornosti, Nicolin tekst (oba teksta na italijanskom)

Izvor

Grčka: “Želim drugove, ne masu”, tekst solidarnosti sa Nicolom Gaiom i Alfredom Cospitom

neofelis_nebulosa1

Italija, 30. oktobar, započinje suđenje protiv naša dva brata, Alfreda Cospita i Nicola Gaia, optuženih za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Ćelija Olga FAI/FRI preuzela je odgovornost za napad.

Poznajem osobe… osobe tihe i govorljive,
plašljive i hrabre, skrušene i bahate…

Osobe koje žive poslušno, kao ovce, i druge
koje se podmuklo skrivaju, kao hijene.

Poznajem osobe koje snivaju bez mašte
i druge koje žive bez snova… osobe čije su oči
naviknute da gledaju dolje i čije su uši
naviknute da primaju zapovijedi “probudi se”, “radi”,
“plati”, “kupuj”, “vjeruj”, “udovolji”…

Osobe koje su dio usamljene mase, koje strpljivo čekaju
na pragu života… vječno sutra,
bolje dane, optimističnu budućnost, odgovore na svoje molitve…

Čekaju da povjeruju svakom mogućem spasitelju
i svakom prodavatelju ideja, koji će im obećati bolji život.

Ali oni koji čekaju da će živjeti u nekom boljem sutra,
već su danas mrtvi.

Poznajem osobe, ali samo su neke moji drugovi.
Spora Smrt ili Ustanak sada i ovdje…

Postoje dva puta koja stoje ispred nas.
Mi smo odabrali da budemo tamo, gdje se hrabri osmjeljuju.

Zrak je čišći, a masa, koja se klanja lažnim idolima,
ne nagrđuje našu estetiku.

Lijepo je gledati dolje s Vrha planine Jedinog,
premda masa u tajnosti priželjkuje da padneš u bezdan
kako se ona ne bi sramila svoje niskosti.

Naše riječi danas režu kao oštrica
i naša djela pale mostove prošlosti…
Ustrajnošću i voljom, sve dok ubijemo autoritet.

Za Alfreda i Nicolu.
Za Anarhiste od Akcije.

Članovi Zavjere Vatrenih Ćelija:
Giorgos Nikolopoulos, Michalis Nikolopoulos, Christos Tsakalos, Gerasimos Tsakalos, Olga Ekonomidou, Damiano Bolano, Panagiotis Argirou,
Giorgos Polidoros, Theofilos Mavropoulos, Haris Hatzimichelakis, član FAI/FRI Andreas Tsavdaridis i anarhonihilist Spyros Mandylas

original na grčkom jeziku

Italija: Vijesti iz zatvora visoke sigurnosti (AS2) u Ferrari

I DIO

Sud u Genovi je (istražni sudac Baldini na ljetnoj zamjeni istražnog suca Giacalonea), u okviru k.z. 280 [teroristički atentat] protiv Nicole i Alfreda zbog ranjavanja Adinolfija, odredio cenzuru pošte u trajanju od 6 mjeseci Sergiu i Stefanu, koji se nalaze u zatvoreni u Ferrari zbog operacije Ardire [Odlučnost]. Čitajući nalog dolazi se do zaključka da je izdan pod izlikom kako bi se spriječilo Alfredovo i Nicolino moguće zaobilaženje cenzure (budući da je njihova pošta posljednjih mjeseci pod stalnom kontrolom) uz pomoć drugova iz istog zatvorskog odjela, “pošto bi ista [pošta] mogla sadržavati napomene o budućim krivičnim djelima”, što se temelji na činjenici da internetom kruže tekstovi u sjećanje na Mauricia Moralesa čiji su autori Sergio, Nicola i Alfredo, kojima su “ponovno iskazali prihvaćanje subverzivnih namjera anarhističkih struja”. Ako zaobiđemo arhaične tonove, razlozi su vrlo eksplicitni, odnosno tehnike koje danas sudstvo i zatvorska uprava koristi protiv svih onih koji su odlučili da ne pognu glavu.

II DIO

Doznajemo danas da je Nikola pod istragom za pokušaj poticanja na zločin (čl.56 i 414) zbog sadržaja jednog teksta (koji nije nikada stigao na odredište pošto je Sergiu tekst zadržala cenzura – činjenica na koju se pozivaju u prethodnoj vijesti) o borbi protiv zatvora, i gdje se kao primjer navodi atentat na vozilo direktora atenskog zatvora Koridallos. Genovsko tužilaštvo je izjavilo da će navedeno pismo dostaviti na ročište 30. oktobra, a u međuvremeno je proslijedilo predmet bolonjskom tužilaštvu (koje je teritorijalno kompetentnije od Ferrare). S obzirom na cenzurne namjere istražnog suca pobrinut ćemo se da što prije i u cijelosti bude objavljen tekst našeg druga.

Continue reading Italija: Vijesti iz zatvora visoke sigurnosti (AS2) u Ferrari

Italija: Plakat za susret u Firenci u vezi nadolazećeg suđenja anarhistima Nicoli i Alfredu.

Manifesto-731x1024

Ovdje i sada!

“Istina je da su ljudi samo proizvod institucija; ali te su institucije apstrakcije koje postoje samo dok postoje i ljudi od krvi i mesa koje ih predstavljaju. Postoji, dakle, samo jedan način na koje se institucije mogu napasti, to jest napadom na te iste ljude; i radosno prihvaćamo sve snažne činove pobune protiv buržoazijskog društva, kako ne bi smetnuli s uma činjenicu da će revolucija biti samo ishod svih ovih pojedinih pobuna.”

1892. Emile Henry

Svaki napad na moć je iskra kojom se rasplamsaju srca svih onih koji streme uništenju moći. 7. maja 2012. ranjen je pred svojom kućom izvršni direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberto Adinolfi. Direktna akcija postaje praksa za koju treba preuzeti odgovornost i koju treba reproducirati svatko tko prepoznaje u napadu jedini put kojim vrijedi kročiti: neka se različiti oblici konflikta multipliciraju sve dok ne eksplodiraju u rukama onih kojih bi nas željeli držati zatvorene u toru demokratskog zgražanja.

Nasilju moći mi suprotstavljamo cvjetanje revolucionarnog nasilja i solidarnosti, subverzije i raširenog konflikta, sada i ovdje, bez ustručavanja, bez povlačenja pred osvetom neprijatelja. 30. oktobra u Genovi počinje suđenje anarhistima Nicoli i Alfredu, i revolucionarnom nasilju. Nećemo ni sada ni nikada napustiti nikoga tko plovi morem pobune, nećemo ni sada ni nikada popustiti zbog represije, nastavit ćemo braniti drugove u zatvoru i nastaviti neprekidno, radosno, širiti praksu realnog konflikta, svjesni potrebe rušenja ovog društva, s njegovim ljudima i njegovim strukturama.

Uvijek rame uz rame s drugovima koji se, naspram valova rezignacije, bore žestinom oluje.

Anarhisti

* Plakat je jedan od prvih koraka koji su poduzeti otkad su počeli susreti, sazvani putem dokumenta “Uzdignute glave”.

Slijedeći susret: 15. septembra 2013., u skvotu “Riottosa” Firenca.

Izvor: RadioAzione

Sergio, Nicola i Alfredo – U sjećanje na Mauricia Moralesa

2697639711_9e775f6ff5

25. maj 2013. – Sergio, Nicola i Alfredo, iz zatvora u Ferrari, na poziv čileanskih drugova sa bloga Publicacion Refractario , napisali su tekst u sjećanje na četiri godine smrti anarhista Mauricia Moralesa Duartea, poginulog u akciji 22. maja 2009. dok se pripremao da napadne školu za zatvorske stražare. Jasna i podržana, glavom i srcem, revolucionarna tenzija koja je prije četiri godine vodila korake čileanskog druga, isto tako bistro i ovo sjećanje koje, u spomen na gubitak, prelazi granice ibaca svjetlo na stare i nove kartografije pobune, individualne i kolektivne, umjesto močvarnih bezdana rezignacije.

nidieunimaitres[at]gmail[dot]com

Prekinimo kult strvine

Prije četiri godine umro je Mauri, dok je bez oklijevanja slijedio put borbe koji je izabrao. Nakon munje eksplozije, koja je na žalost pogodila njega umjesto neprijatelja kojem je bila namijenjena, slijedio je grom koji je uzdrmao duhove svih nas, njegove braće i sestara diljem svijeta, nadahnutih istom željom za uništenjem postojećeg. Radost koju se uvijek osjeti pri otkrivanju srodnog srca, prigušila je spoznaja da to srce neće nikada više pumpati krv i bijes. Mauri nije prvi koji je poginuo zato što je izabrao da nikada ne odvaja misao od djela, a na žalost nije bio ni posljednji, ali suze nisu nikako najbolji način za održavanje sjećanja. Kroz sve ove godine Mauri nije ostavljen da trune u grobu, nastavio je živjeti i boriti se u svakom napadu, bio on njemu posvećen ili ne. Kao što se požar širi dok ima goriva, tako njegova radost neće utrnuti dok god budemo napadali neprijatelja, a djela su kisik koji treba širiti požar, prije nego što ga previše riječi obuzda, pretvori u plamičak, i na koncu ugasi.

Continue reading Sergio, Nicola i Alfredo – U sjećanje na Mauricia Moralesa

Iz zatvora u Ferrari (Italija): Posljednje vijesti u vezi istrage oko napada na Adinolfija

tumblr_ma07d0y5g21ro0ralo1_500

21. maja stigli su rezultati drugog vještačenja na kacigama zaplijenjenim u Nicolinom domu. No, i ovaj put su forenzičari karabinjera morali kapitulirati priznajući da je barut pronađen na navedenim kacigama kompatibilan s 80% pištolja u opticaju. Na taj im je način propao pokušaj povezivanja kaciga i oružja, koje njegov otac legalno posjeduje, s tobožnjim izletom optuženih na vježbe gađanja, kao što su pretpostavili istražitelji u predmetu za 270bis [udruživanje u svrhu terorizma i rušenja demokratskog poretka]  zbog ranjavanja izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Adinolfija. Vještačenje je već bilo dalo negativan rezultat pri usporedbi istog baruta i streljiva kojim je Adinolfi ranjen.

Prethodnih je tjedana određeno prvo ročište za saslušanje, u Genovi 12. juna 2013.

za informacije nidieunimaitres[at]gmail[dot]com

adresa na koju možete pisati drugovima u zatvoru:

Nicola Gai – Alfredo Cospito
via Arginone 327, 44122 Ferrara, Italija

Izvor: RadioAzione

Italija: vijesti o represivnoj i sudskoj situaciji Nicole i Alfreda

prisons

24. april 2013. –  Zatvaranjem preliminarne istrage, 11. marta 2013., Alfredu  i Nicolu čeka suđenja po članku 280bis (atentat s terorističkim ciljem), sa procedurom izvučenog iz predmeta za 270bis [udruživanje zbog terorizma i rušenja demokratskog poretka), zbog ranjavanja izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Adinolfija, koji ostaje otvoren, uz još jednu osobu pod istragom.

Za 280bis još nije određeno preliminarno ročište. Čeka se i da tužilaštvo dostavi nedostajuće prijepise audio nadzora koje bi, nakon što su sudski vještaci tražili dvije odgode, trebali biti predani do 5. juna (izgleda da vještaci ne uspijevaju razumjeti i prepisati napuljski dijalekt… koji je tako jasan djelovao đenovskim istražiteljima kada je trebao poslužiti za podupiranje optužbe, uobičajenim manipulirajućim mehanizmom kojim se interpretira audio nadzor).

U maju ističe i rok za predaju rezultata usporednog vještačenja RIS-a [forenzičarska jedinica karabinjera] nad barutom pronađenim na zaplijenjenim kacigama u Nikolinoj roditeljskoj kući i oružja koje Nicolin otac legalno posjeduje… u istoj kući. Kao što je već naglašeno u prethodnim vijestima, nakon prvog – propalog – pokušaja da se dovedu u vezu navedeni tragovi sa streljivom korištenim pri ranjavanju Adinolfija, đenovski javni tužitelji ponovno kreću u napad, ovog puta ciljajući na 270bis, nespretno teoretizirajući o maštovitim “vježbama gađanja” kojima su se navodno bavili optuženi, mada ne navode ni gdje ni kada (izostavljajući i činjenicu da su kacige zaplijenjene tijekom pretresa bez ikakvoga “forenzičarskog” kriterija, prolazeći kroz prljave ruke pandura, njihove automobile, mjesta na kojima su čuvari nereda zasigurno vrlo prisni s barutom).

Continue reading Italija: vijesti o represivnoj i sudskoj situaciji Nicole i Alfreda

Italija: Tekući račun za potporu Alfredu i Nicoli

Odlučili smo, drugovi i prijatelji, da otvorimo tekući račun za skupljanje priloga, od različitih grupa i pojedinaca, u znak solidarnosti s Alfredom i Nicolom. Možete, ako želite, u opis plaćanja navesti izravno za drugove ili za troškove suđenja.

IBAN IT10 T076 0101 0000 0101 0767 885, primatelj Paolo Perona

Nicola Gai i Alfredo Cospito su uhapšeni 14. septembra 2012., optuženi za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberta Adinolfija, djelo koje je počinio nukelus Olga/FAI FRI 7. maja 2012. Nicola i Alfredo se trenutno nalaze u pritvoru u zatvoru San Michele Alessandria, pod režimom AS2 visokog nadzora, i bit će suđeni po čl. 280 [talijanskog krivičnog zakona], to jest atentat u svrhu terorizma, po optužbi javnih tužioca Silvija Franza i Nicola Piacentea, a do danas nije još određen dan suđenja.

Za informacije i kontakte: nidieunimaitres@gmail.com

izvor

Milano, Italija – Sabotirani bankomati u znak solidarnosti s Nicolom, Alfredom i svim zatvorenicima/ama

liberi_tutti

Milano, sabotirano 9 bankomata bojom i čekićem u znak solidarnosti s Alfredom i Nicolom [Operacija Ardire/Odlučnost] i sa svim anarhističkim zatvorenicima i zatvorenicama. Nema represije bez odgovora, za uništenje ovog društva-zatvora!

izvor

Italija: Nicola i Alfredo – posljednje vijesti

flywire

10. januara je provedeno u Genovi, pred istražnim sucem Cusattijem, dokazno ročište o vještačenju kaciga zaplijenih u Nicolinoj kući, koje su izvršili karabinjeri forenzičarske jedinice (RIS). Vještačenje je, naravno, dalo negativan odgovor, to jest NISU pronađeni tragovi baruta kompatibilni s metkom koji je ranio izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Adinolfija. Režimska štampa se kao i obično pobrinula da zamuti vode, teoretizirajući da su pronađeni tragovi nekih drugih kemijskih sastojaka ipak kompatibilni s “dokazima hitaca” (?), ali da ih je vještačenje karabinjera isključilo. Uobičajeno, gdje ne stiže država, sjetit će se režimska piskarala. Što se tiče ostalih sudskih postupaka, čeka se istraga zaplijenjenih hard diskova i prijepis prisluškivanja da bi se zakazalo prethodno ročište. Za info: nidieunimaitres[at]gmail.com

Izvor: Informa-Azione

Italija: Katija puštena iz pritvora, molba iz “anarhističkog zatvora” u Alesandriji

si

Postupak sudskog preispitivanja završio se oslobođenjem Katije, uhićene
13. juna tijekom operacije “Ardire”.

Ostali uhićeni drugovi ostaju i dalje u zatvoru.
-SERGIO MARIA STEFANI
-GIUSEPPE LO TURCO
-SETTEPANI ALESSANDRO
-STEFANO GABRIELE FOSCO
CC San Michele,
Strada Casale 50/A
15040 – Alessandria San Michele (AL), ITALIA

– GIULIA MARZIALE
– PAOLA FRANCESCA IOZZI
– ELISA DI BERNARDO
CC Rebibbia Femminile
Via Bartolo Longo 92
00156 Roma, ITALIA

(izvor: http://www.informa-azione.info/op_ardire_katia_libera)

****
Molba iz “anarhističkog zatvora” u Alesandriji, Italija

Prekinimo izolaciju!

Molimo drugove da nam šalju nova izdanja anarhističkog pokreta na
talijanskom, engleskom i španjolskom jeziku.

Osim toga, pozivamo sve koji su štampali letke, plakate i članke o
našem slučaju da nam ih pošalju te, naravno, da nas informirate o
borbama koje se i dalje vode u Grčkoj, Meksiku, Čileu, Španjolskoj,
Boliviji itd.

Uvijek za anarhiju!
Nicola i Alfredo

Nicola Gai
Alfredo Cospito
casa circ. San Michele
Strada Casale 50/a
15122 Alessandria, ITALIA

(izvor: http://www.anarchaos.org/2012/12/richiesta-dal-carcere-anarchico-di-alessandria/)

Italija: Uhapšena dvojica drugova i optužena za napad na Adinolfija

Nakon dugog ljeta u kojem su pokrenute akcije “Ardire”, “Mangiafuoco”, “Ixodidae (Zecca)” and “Thor” anarhisti su postali glavni unutarnji neprijatelj, kojeg treba sterilizirati da bi se izbjegle opasne i štetne zaraze virusom neprijateljstva i borbi.

Represivna operacija, koju je organiziralo đenovsko Državno odvjetništvo nakon ranjavanja Adinolfija (direktora poduzeća Ansaldo Nucleare) 7.5.2012., dovela je pripadnike ROS-a (specijalne jedinice karabinjera) i Digos-a (politička policija) u stanove brojnih drugova, a dvojica anarhista iz Torina, Alfredo Cospito i Nicola Gai uhapšena su 14.9.2012.; anarhistkinja Anna Beniamino je pod istragom, ali nije u zatvoru.

Vijesti koje dolaze iz režimskih medija govore o pretresima na području gradova Torino, Cuneo, Pistoia i Bordighera. Također, prema vijestima iz režimskih medija, u posjedu istražitelja navodno postoji snimka na kojoj se Alfredo i Nicola vide na željezničkoj stanici u Đenovi,kao i podaci sa nadzornih kamera (dajući vlastima mogućnost za biometrijsku metodu prepoznavanja lica), itd.

Alfredo, Anna i Nicola već mjesecima javno objavljuju dokaze o stalnom nadzoru kojem su podvrgnuti: prislušni uređaji i kamere u stanu, stalna

policijska praćenja (vidi i, ii, iii, iv).

Dvojicu drugova drže u zatvoru u Torinu, dok čekaju na validaciju njihovih hapšenja/pretkrivičnog pritvora. Moguće je da će u narednim danima biti prebačeni u drugu jamu pakla.

U međuvremenu, možete napisati i poslati telegrame na:

Nicola Gai

Alfredo Cospito

C.C. via Pianezza 300, IT-10151 Torino

Solidarnost s drugovima i drugaricama pod istragom i pretresima!

Sloboda za Nicolu i Alfreda!