Danas,, 12. novembra 2013. u jednoj od sumornih sudnica đenovskog suda izrečena je presuda dvojci drugova, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu.
Dva druga su, na prvom ročištu 30. oktobra, preuzeli odgovornost za napad na monstruma atoma, to jest na izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nuclerare grupe Finmeccanica, Roberta Adinolfija.
Ne iznenađuje nas presuda zato što, dakako, ne vjerujemo u “pravdu”, mada se ponekad čovjek zapita: “naspram ovakvog slučaja, koji dovodi u opasnost stanovništvo čitavog svijeta (još dan danas smo izloženi posljedicama Černobila, usprkos tisućama km udaljenosti i 20 godina distance, premda nas o tome ne izvješćuje nijedan podjarmljeni medij; podvodnih eksperimenata na moru Mururoa (Polinezija) u vrijeme Chiracove Francuske, i nedavne katastrofe u Fukushimi), kako može jedno živo biće, kao što su to nažalost svi lakeji države unatoč njihovom svojstvu psa čuvara i inkvizitora, osuditi djelo kao što je Nicolino i Alfredovo, koje pokušava eliminirati problem u samom njegovom korijenu? Kako netko može ići protiv samog sebe, i prikazati kao žrtvu jednog krvnika koji ti svakodnevno truje život?”
Nadam se da me neće nitko krivo shvatiti postavljanjem ovih pitanja. Naravno, ne mogu ući u glave lakeja države, a niti pokušavam; ali mislim da su to pitanja koje si mnoge osobe, a i anarhisti, mogu postaviti, usprkos našoj svojstvenoj mržnji prema ovom vječnom zlu koje pritišće naš planet.
Mediji su, kao što dobro znamo, oduvijek bili megafon države. Njihov je zadatak graditi bolesnu “svijest” neukog naroda, kojem je dovoljan posljednji model mobitela, kompjuter za Facebook i bijedan ručak na stulu, kako bi mogli probaviti i usvojiti količinu informacija koje svakodnevno protječu iz tih hijena podmuklog pera. Prvi sud je onaj narodni, ali ne onaj što su predlagale Crvene Brigade. Prvu presudu donosi nijemo krdo koje pognute glave pase i prihvaća smjer koje određuje čuvar (država-Crkva).
Narod koji pognute glave pase hranu što dolazi iz “Terra dei Fuochi” [pokraj Napulja, tlo zagađeno bespravnim zatrpavanjem toksičnog otpada] u regiji Campania, sa polja pokraj željezare ILVA u Tarantu, zatim rafinerije energetske kompanije ENI u Margheri pokraj Venecije i u mjestu Stagno (između Pise i Livorna), željezara i kožarske industrije u Toskani, proizvođača azbesta u Val d’Aosti, eternita u regiji Lombardija i Emilia-Romagna… tek toliko da navedem samo neka od najpoznatijih imena.
Narod koji svakodnevno guta otrov i umjesto da ga izbljuje na trovače, pljuje ga u lice svojih bližnjih ili onih koji pokušavaju zaustaviti ruku istih.
To je Italija!
No, vrlo je zabrinjavajuće da netko, čak među anarhistima, kaže kako djela kao što je Alfedovo i Nicolino plaše narod…
Postoji li uopće narod u Italiji? Možda bi to trebao biti onaj koji odlazi nedjeljom u crkvu, koji svakodnevno sluša papu na TV-u, poruke političara, koji radi besplatno, koji provodi dane na društvenim mrežama objavljujući slike i snimke svega što se zbiva na ulici, uključujući i lica osoba koje ni ne znaju da su u kadru?
Trebao bi to biti onaj koji se, svako toliko, zadovolji nekom državnom pomoći za kupnju dekodera za digitalnu TV, kompjutera ili USB modema za internet?
Ako je to narod, onda neka se plaši…
Postoji li još netko tko želi “krenuti i vratiti se zajedno”? Kao Alfredo i Nicola, ja također mislim da ne treba čekati nikakvu revoluciju, zato što su revolucije, gdjegod se u svijetu odvile, bile sposobne samo reproducirati ista sranja koja su postojala i prije, a možda još gora. Osim toga, očekivanje izaziva anksioznost i ohladi duh. Danas više nego ikada potrebno je da naša dva druga čuju naš glas i blizinu, oni su svojim djelom izmijenili povijest anarhista u Italiji, u posljednjih 100 godina.
Kroz čitavo jedno stoljeće čule su se samo parole, prošle godine Alfredo i Nicola su prešli na djela.
Te su parole svi uzvikivali, ili barem veći dio talijanskih anarhista, da vidimo sada koliko njih želi preći na djela, već i samim iskazivanjem solidarnosti i pripadnosti (ne govorim o akronimu neformalne F.A.I.) dvojci braće, dvjema osobama… dvojci drugova…
Nećemo se zbog osmjeha s jednih bolesničkih kolica osjetiti slabi naspram neprijatelja.
Ta bolesnička kolica dokazuju da niste baš toliko nepristupačni te da, osim “prokletih” koje očekujete jer “znate tko ih šalje”, postoje i usamljeni vukovi koji izlaze gladni iz šume.
Snažan i pobunjenički zagrljaj, topao kao toplina koju isijava Feniks, solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom.
