La Paz (Bolivija): Treća izjava Henryja Zegarrunda, u kućnom zatvoru

stillness
Vraćam se pisanju vedro raspoložen i ojačan solidarnošću, gledajući naprijed, ponosno anarhistički, zadovoljan što živim u skladu sa svojim riječima, nakon što sam izbliza pratio pravosuđe koje štiti bogate i neprijatelje siromašnih, koje koristi svoja najpakosnija sredstva, kao što su montirani procesi i njegove bijedne sluge, da bi optužilo, kriminaliziralo, proganjalo i zatvorilo svakoga tko se ne prilagodi.

Sada sam zatvorenik države – dobrotvora kapitala, nakon 8 mjeseci potpunog kućnog zatvora, i nakon 11 mjeseci zatvora. Moglo bi se reći da je ovakav tip zatvora “napredak” prema zadobivanju fizičke slobode, ali moj stan je moja ćelija, kuća u kojoj živim je moj novi zatvor, nadzor nad mojim životom nije nestao, kazna se nastavlja plačajući danak zatvorskom društvu. Mada ovaj oblik zatvora nije prijatan, ipak moja situacija nije uopće usporediva s izolacijom u kojoj žive naši/e revolucionarni/e drugari/ce u zatvorima širom svijeta. Zato se moramo boriti nužnim ponosom kako unutar tako i izvan zatvora, sve dok se svi/e ne vrate na ulicu, sve dok ne uništimo zidove ćelija ljudskih i neljudskih bića.

Ostaje u limbu gluposti optužba za postojanje jedne “terorističke organizacije međunarodno financirane i za pokušaj ubojstva”. Mi, anarhisti, nemamo vođa, odbijamo autoritet zato što se temelji na premoći i podčinjenosti, ne posjedujemo nikakav oblik hijerarhijske ili vertikalne organizacije, tražimo slobodno udruživanje i politički afinitet. Prakticiramo međunarodnu solidarnost, ne samo prema našoj braći i sestrama u zatvorima, u ilegali ili progonjenima, nego i prema drugim zatvorenicima, jer zatvori su stvoreni da bi, dakako, zaštitili kapital. Delirij države i dalje tvrdi kako postoji međunarodno financiranje, sa vezama i predstavnicima. Ali, svatko od nas – antiautoritarnih anarhista/ica – predstavlja samog sebe, svatko od nas je dio jedne te iste borbe, u kojoj nemamo vođa, nego se prepoznajemo kao drugovi. Država očajnički nameće teror, putem svojih političkih-pravosudnih-policijskih organa, ona kažnjava i optužuje svakog tko se bori za slobodan život bez kapitala i etnocida. Sve optužbe su podređene njenim zakonima, a oni sami – tlačitelji – su podređeni svojim istim zakonima, oni sami manipuliraju, iskrivljuju, odgađaju i negiraju svoju toliko hvaljenu “pravdu”, koja je samo u službi buržoazije.

Jedini zločin koji sam počinio bila je borba protiv svakog oblika premoći, ne kajem se za ono što jesam, zato što kajanje znači potvrđivanje neprijatelju; ne kajem se što se borim protiv klasnog društva, zato što se ono temelji na nejednakosti i na ugnjetavanju. Želim se samo ponovno domoći moje pokretljivosti i održati moje dostojanstvo.

Ne izjašnjavam se “ni krivim ni nevinim”, zato što bi to značilo ući u igre moći; ova pravosudna baraka političkog progona, sa svojim buržoaskim zakonima, guši slobodu svih pojedinaca koji ne žele živjeti u ovom diktatorskom i autoritarnom društvu, koje ne želimo i koje nam je, štoviše, nametnuto.

Treba se boriti protiv postojećeg poretka, zato što nameće servilnost i pokoravanje kapitalu; za revoluciju nisu potrebne reforme ili “pogodni” uvjeti, revolucija je neprekidan konflikt. Takozvani “proces promjene ili dobrobiti” je samo jedna strana novog andskog kolonijalizma, globalizacijskog i civilizirajućeg; radi se samo o nastavku prethodnih demokratskih i autoritarnih vlada, zato što svaka država služi kapitalu. Treba dignuti glavu i braniti se od državnog terorizma i nasilja. Nasilje koje unutar društva ide od gore prema dolje. Prihvatiti život u pokornosti znači ostati u mentalnom i društvenom zatvoru, znači ostati bez duha pobune protiv ubojice koja briše našu želju za slobodom, ubojice koja koristi svoje najponizujuće i najmrskije metode kako bi uništila svakog tko joj se suprotstavi. Neosporno je da se na ovim područjima, Anda, živi u društvu utemeljenom na kapitalu, specizmu, izrabljivanju, etnocidu, veleposjedima. Gledamo kako državni neokolonijalizam uništava urođenike, zemlju i sve što na njoj živi. Cilj države je izrabljivati, civilizirati i pripitomiti, da bi nas natjerala da živimo kao u “razvijenim” zemljama. Ne možemo ostati nepomični naspram toga. Anarhistička/antiautoritarna borba je borba protiv sluganstva kapitalu. Naša borba postaje stvarna kada prestaje biti teorija ili mrtvo slovo. Pokrene se čim odbijemo pasivni i pokorni život, kada u svakodnevnici odbijemo što nam nameće sustavno robovanje. Pasivnost kaznenog društva prema konfliktu je gotovo totalna, većina žele biti robovi i dobrovoljno uspavani, ne žele živjeti slobodno, iz straha ili prilagodbe. I među siromašnima se često reproduciraju lanci opresije, izrabljivanja i autoriteta. Ponekad se težnja za izlaskom iz siromaštva pretvara u napor za uspinjanje na podij društva, za prelazak iz stanja izrabljivanih u izrabljivače, ili pak u nešto manje izrabljivane.

Borba se mora nastaviti do Potpunog Oslobođenja. Želim izraziti moj otpor zakonu o “pravima životinja”, kojeg vlast uz podršku dobrostojećih građana razvija na području kojim vlada bolivijska država. Svaki će zakon uređivati ropstvo, legalizirati premoć, mučenje, neprekidan autoritet nad životinjama, koji jednako kao i mi moraju živjeti slobodne. Zakon ih osuđuje na neprekidnu kaznu, jačajući odnos vlasništva – robovi, maskote, potrošački proizvodi. “Prava životinja” podržavaju postojanje zatvorskog društva, u kojem su zatvori i kavezi odraz bijede ljudske svijesti i solidarnosti. Država jamči samo bijedu u svojem društvu. Mi želimo prazne kaveze, a ne veće.

Usprkos političkim razlikama želim pozdraviti dečke i djevojke radnike/ce koje je pogodila represija i suzavac “snaga reda” u La Pazu, 18. decembra; zatim one starije, “žrtve diktature” koji je također pogodio suzavac demokratskog režima na trgu Murillo 19. novembra; Marthu Montiel i sve one koje se bore za pronalazak desaparecidosa [“nestali”, građani oteti za vrijem vojne hunte, nap.prev.] i tijela ubijenih članova obitelji; pokretu otpora za očuvanje TIPNIS-a [Nacionalni park i područje urođenika, Isiboro-Secure, pogođeno deforestacijom, vađenjem nafte i plina, građenjem autoputa; nap.prev.]; narode guaranì, takana, aymara, quechua, uru, chipaya, weenhayek, i narode Amazonije, Chaca, Vallesa i Altiplana, koji se bore jer ne žele biti dio ovog svijeta koji civilizira i pripitomljuje te su zbog toga pod stalnim udarom države i invazijom poduzetnika i zemljoposjednika.

Pozdrav gerilcima/kama u Italiji, Španjolskoj, Indoneziji, Njemačkoj, Francuskoj, Kanadi, SAD-u, Brazilu, Urugvaju, Argentini, Peruu, Grčkoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Hrvatskoj; u Meksiku Mariju Gonazalesu, Fallonu, Amelie i Carlosu; sloboda za Monicu, Francisca i druge optužene u Barceloni, Juankara Santana Martina, Manuela Pintena, Gabriela Pombo da Silvu u Španjolskoj; Marca Camenisha u štrajku glađu u Švicarskoj; Thomasa Meyera Falku u Njemačkoj; Iliju Romanova u Rusiji, za drugove/arice koji se u Čileu bore protiv ovog novog represivnog upravljanja demokracijom; u Argentini za drugove/arice naroda kolla kojima je odobren premještaj iz zatvora Dakar u Jujuy, za žene koje se bore protiv represije u zatvoru Ezeiza; za sve one koji su u zatvoru zadržali svoja uvjerenja, za drugove/arice koje koriste štrajk glađu kao sredstvo solidarnosti i oblik borbe u meksičkim, grčkim, švicarskim i čileanskim zatvorima. Pozdrav Gustavu Rodriguezu i Alfredu Bonannu koje su deportirali kapitalistički režimi. Izvinjavam se što sam izostavio neka imena. Borbeno sjećanje za sve koji su pali u borbi, i jedan ogroman zagrljaj suučesništva svima koji su u ilegali, snage i hrabrosti!

Velika zahvala blogovima kontrainformacije koji su pratili i širili moju situaciju, svim solidarnima koji su svojevoljno jekom svojih akcija razbili izolaciju i poklonili mi osmjeh. Protiv zatvorskog društva i njegova ološa, uvijek u ovom društvenom ratu protiv klasnog društva, kapitala, autoriteta, izolacije i nametanja.

Potpuno oslobođenje odmah!

Henry Zegarrundo
Anarhist/Antiautoritaran

Izvor

*Henry Zegarrundo, bolivijski anarhist, uhapšen je 29. maja 2012. pod optužbom za terorizam i pokušaj ubojstva, podignutom i uz suradnju “anarhističke” grupe OARS (Anarhistička Organizacija za Društvenu Revoluciju)

Leave a Reply

Your email address will not be published.