Nakon skoro sedam godina od pobune u zatvoru Malandrino, nekim od pobunjenih zatvorenika sudi se u gradu Amfisa.
Na plakatu piše:
Kada je proleće stiglo u zatvor Malandrino…
Hiljade zatvorenika cvetalo je na krovovima, u mračnim hodnicima i smrdljivom krilima gotovo svih zatvora širom grčke teritorije. Dovoljna im je bila i varnica da se munjevito oslobode svakodnevnog ugnjetavanja, poniženja i apsolutno definisane neslobode prelazeći – makar i privremeno – oslobađajuće staze otpora i borbe.
Crni dim zapaljenih madraca, oštećene zatvorske ćelije, razbijena fizička infrastruktura zatvora, ali i oblaci suzavca, kiša plastičnih metaka i nemilosrdna prebijanja pendrecima od strane stražara i odreda za razbijane nereda svedoče o bitkama koje su se odigrale.
Međutim, osvetoljubivost vlasti prema onima koji je dovode u pitanje nije se ograničila na razbijena i ranjena tela zatvorenika ili disciplinske kazne koje su im nametnute u jamama pakla. Vlast je godinama, sve do danas, razvlačila desetine pobunjenih zatvorenika po civilnim sudovima, optužujući ih za različite “prekršaje” koji su se odigrali tokom borbenih mobilizacija tih aprilskih dana 2007.
Nakon skoro sedam godina, od nekih pobunjenika zatvora Malandrino traži se da plate istu cenu za one neverovatno lepe i snažne dane i noći kada se borba susrela sa prolećem bez iskrivljenih sočiva zidova i bodljikavih žica.
SOLIDARNOST JE NAŠE ORUŽJE
Okupljanje ispred sudnice u Amfisi 11. februara 2014. u 9h
Italija, 30. oktobar, započinje suđenje protiv naša dva brata, Alfreda Cospita i Nicola Gaia, optuženih za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Ćelija Olga FAI/FRI preuzela je odgovornost za napad.
Poznajem osobe… osobe tihe i govorljive,
plašljive i hrabre, skrušene i bahate…
Osobe koje žive poslušno, kao ovce, i druge
koje se podmuklo skrivaju, kao hijene.
Poznajem osobe koje snivaju bez mašte
i druge koje žive bez snova… osobe čije su oči
naviknute da gledaju dolje i čije su uši
naviknute da primaju zapovijedi “probudi se”, “radi”,
“plati”, “kupuj”, “vjeruj”, “udovolji”…
Osobe koje su dio usamljene mase, koje strpljivo čekaju
na pragu života… vječno sutra,
bolje dane, optimističnu budućnost, odgovore na svoje molitve…
Čekaju da povjeruju svakom mogućem spasitelju
i svakom prodavatelju ideja, koji će im obećati bolji život.
Ali oni koji čekaju da će živjeti u nekom boljem sutra,
već su danas mrtvi.
Poznajem osobe, ali samo su neke moji drugovi.
Spora Smrt ili Ustanak sada i ovdje…
Postoje dva puta koja stoje ispred nas.
Mi smo odabrali da budemo tamo, gdje se hrabri osmjeljuju.
Zrak je čišći, a masa, koja se klanja lažnim idolima,
ne nagrđuje našu estetiku.
Lijepo je gledati dolje s Vrha planine Jedinog,
premda masa u tajnosti priželjkuje da padneš u bezdan
kako se ona ne bi sramila svoje niskosti.
Naše riječi danas režu kao oštrica
i naša djela pale mostove prošlosti…
Ustrajnošću i voljom, sve dok ubijemo autoritet.
Za Alfreda i Nicolu.
Za Anarhiste od Akcije.
Članovi Zavjere Vatrenih Ćelija:
Giorgos Nikolopoulos, Michalis Nikolopoulos, Christos Tsakalos, Gerasimos Tsakalos, Olga Ekonomidou, Damiano Bolano, Panagiotis Argirou,
Giorgos Polidoros, Theofilos Mavropoulos, Haris Hatzimichelakis, član FAI/FRI Andreas Tsavdaridis i anarhonihilist Spyros Mandylas
Rio de Janeiro, 17. juna: Prosvjednici uzvraćaju pandurima malo nasilja koji oni svakodnevno dijele drugima
Na koncu, brazilske metropole proživljavaju trenutke koji već dugo vremena nedostaju. Od početka juna na stotine tisuća prosvjednika sišlo je na ulice brojnih gradova u kontekstu borbe protiv povećanja cijena javnog prijevoza, ali i protiv pogubnih posljedica Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. i Olimpijskih igara 2016.
Prosvjedi nisu buknuli iznenada, oni su rezultat borbi gotovo čitavog jednog desetljeća, započevši od masovnih prosvjeda studentskog pokreta protiv povećanja cijena autobusnog prijevoza u Salvadoru (Bahía) u augustu i septembru 2003. [http://youtu.be/K4vK_w4_OEQ], a zatim iz istog razloga u Florianópolisu juna 2004.
Međutim, ove pobune XXI stoljeća imaju i povijesnu pozadinu, kad je krajem XIX stoljeća izbila narodna pobuna u Rio de Janeiru 1879. i 1880. (“Revuelta de Vintém) dok su još magarci vukli tramvaj, zatim kasnije Pobuna plovila 22. maja 1959. kada je narod zapalio strukture vodenog prijevoza u gradu Niterói, države Rio de Janeiro, te studentski štrajk jeseni 1979. u San Luisu (Maranhao) kojim su studenti uspjeli spusti cijene studentskog prijevoza za pedeset posto.
Ovogodišnje prosvjede je od samog početka obilježila policijska represija i malo pomalo, mjesec za mjesecom, su oni postajali sve brojniji i intenzivniji, sve do eksplozije proteklih tjedana.
U gradu Goiânia (glavnom gradu države Goiás) su se u maju odvila 4 prosvjedna marša protiv podizanja cijena javnog prijevoza, od kojih je 28. bio najintezivniji, kako zbog nivoa policijske represije tako i zbog odgovora prosvjednika uništavanjem i paljenjem autobusa.
Prosvjed 6. juna u São Paolu
Prosvjed 7. juna u São Paolu
Prosvjed 11. juna u São Paolu
Prosvjed 13. juna u São Paolu
U São Paolu se prvi prosvjedni marš održao 6. juna, kada je na tisuće prosvjednika barikadama blokiralo promet glavnih avenija i sukobilo se s pandurima koji su koristili suzavce i gumene metke za razbijanje prosvjeda. Nemiri su nastavljeni 7., 11. i 13., obilježeni policijskom represijom, masovnim uhićenjima, stotinama ranjenih, ali i aktivnim otporom prosvjednika koji su se sukobili direktno s psima Moći. No, prosvjedi koji su održani u São Paolu i u Rio de Janeiru (a i u drugim gradovima, kao što su Brasilia, Porto Alegre, Bello Horizonte itd.) 17. juna, ipak su bili najmasovniji i najborbeniji do sada.
Prosvjed 17. juna u São Paolu
U Rio de Janeiru pobunjenici su napali Zakonodavno Vijeće bacajući kamenice, molotove i druge različite predmete, primoravajući snage reda na povlačenje unutar zgrade, nakon čega su zapaljena ulazna vrata. U jednom trenutku, tokom sukoba u Rio de Janeiru, svinje Vojne Policije su upotrijebile i vatreno oružje protiv prosvjednika.
I tako se u Brazilu zapalio fitilj: “ljubavi je došao kraj, Brazil postaje kao Turska”, kao što su uzvikivali neki prosvjednici. Zanemarivši svaku analizu i retoriku, najvažnije je poticati plamen i širiti ustanak protiv svake ikone Moći sve intenzivnije. Pozivamo sve drugove anarhiste koji osobno sudjeluju u brazilskim pobunama da doprinesu vijestima s ulice, i predlažemo međunarodnu kampanju nereda i direktnih akcija protiv Svjetskog nogometnog prvenstva i Olimpijskih igara.
Da naša braća i sestre koje se bore na ulicama Brazila ne ostanu sami!
