25. maj 2013. – Sergio, Nicola i Alfredo, iz zatvora u Ferrari, na poziv čileanskih drugova sa bloga Publicacion Refractario , napisali su tekst u sjećanje na četiri godine smrti anarhista Mauricia Moralesa Duartea, poginulog u akciji 22. maja 2009. dok se pripremao da napadne školu za zatvorske stražare. Jasna i podržana, glavom i srcem, revolucionarna tenzija koja je prije četiri godine vodila korake čileanskog druga, isto tako bistro i ovo sjećanje koje, u spomen na gubitak, prelazi granice ibaca svjetlo na stare i nove kartografije pobune, individualne i kolektivne, umjesto močvarnih bezdana rezignacije.
nidieunimaitres[at]gmail[dot]com
Prekinimo kult strvine
Prije četiri godine umro je Mauri, dok je bez oklijevanja slijedio put borbe koji je izabrao. Nakon munje eksplozije, koja je na žalost pogodila njega umjesto neprijatelja kojem je bila namijenjena, slijedio je grom koji je uzdrmao duhove svih nas, njegove braće i sestara diljem svijeta, nadahnutih istom željom za uništenjem postojećeg. Radost koju se uvijek osjeti pri otkrivanju srodnog srca, prigušila je spoznaja da to srce neće nikada više pumpati krv i bijes. Mauri nije prvi koji je poginuo zato što je izabrao da nikada ne odvaja misao od djela, a na žalost nije bio ni posljednji, ali suze nisu nikako najbolji način za održavanje sjećanja. Kroz sve ove godine Mauri nije ostavljen da trune u grobu, nastavio je živjeti i boriti se u svakom napadu, bio on njemu posvećen ili ne. Kao što se požar širi dok ima goriva, tako njegova radost neće utrnuti dok god budemo napadali neprijatelja, a djela su kisik koji treba širiti požar, prije nego što ga previše riječi obuzda, pretvori u plamičak, i na koncu ugasi.
Nemojmo zapadati u kult strvine, ne gnječimo tijela naše braće i sestara pod metrima zemlje i ne brkajmo mramorne biste (kojima netko misli da im može odavati počast) s njihovim pravim tijelom, nego, kao Ravachol, oskrnavimo grobove i otvorimo grobnice da bi se naoružali noževima, detonatorima, revolverima i barutom, koji još mogu napasti neprijatelja, umjesto da rđaju i plijesne u sjećanjima.
Sergio Maria Stefani
Za samo jedan sat bjesnovite anarhije
Bljesak koji je prije četiri godine osvijetlio nebo čileanske metropole i koji je onemogućio Mauriju da dovrši svoje djelo, svima nama je dokazao ljepotu i surovost borbe za anarhiju. Nema veće radosti i zadovoljstva od paljenja fitilja naprave koja će pogoditi krvnike koji zlostavljaju naše braće i sestre u zatvorima. Samo u trenucima kada se naša tenzija za slobodom susreće s praksom možemo zaista živjeti anarhiju, sada i ovdje. Nažalost, san koji nosimo u srcu je toliko velik da ne možemo izbjeći rizik okršaja s monstruoznim zidom autoriteta, podignutog za zaštitu države i kapitale. Kada zaista stavimo u igru naše živote, neizbježno se sukobimo sa surovošću borbe: smrt i zatvor. No, sve nas to ne smije uplašiti, nego osnažiti našu svijest i odlučnost da krenemo radosno u napad na postojeće. Zato, bez retorike, možemo tvrditi da Mauri i dalje živi u svim djelima napada. Hrabrosti i snage drugovima koji u anonimnosti napadaju državu i kapital, hrabrosti i snage onima koji imenuju vlastiti bijes, hrabrosti i snage drugovima koji stvaraju FAI/FRI. Udahnimo život crnoj internacionali, treba čitav svijet uništiti. Živjela anarhija!
Nicola Gai
Kada sam pročitao vijest o Maurijevoj smrti, slučajnom eksplozijom naprave koju je prenosio, steglo mi se srce, mada ga nisam poznavao, mada ga nisam nikada vidio, instinktivno sam osjetio da je kročio mojim istim putem. Slijedeći dani, akcije, sukobi, iseljenja prostora u kojem je živio, pogreb ispunjen bijesom: sjetio sam se nekih drugih dana, kada u zatvoru, uz osjećaj nemoći prije nekoliko godina, primih vijest o Balenovoj [1] smrti, i tada sukobi, pogreb ispunjen bijesom, Solina smrt i još jedno stezanje srca, ali tada sam se osjećao inertan i nemoćan. Danas u meni više ne postoji taj osjećaj, znam što mi je činiti. Dobro znam što je Mauri osjetio u trenucima prije smrti, pulsiranje adrenalina, sreću što može konkretizirati vlastite želje kroz djela, suprotstaviti se svakim destruktivnim sredstvom ovom odvratnom sistemu. Maurova smrt nije bila ružna. Naravno, bilo bi predivno nastaviti živjeti i napasti, i ponovno napasti i zatim ponovno… ali u nekim slučajevima slučajnost odlučuje za nas. Danas njegova radost ponovno živi u svakom pojedincu koji se naoruža protiv moći, koja je svakim danom sve snažnija, u sporom konstantnom širenju crne internacionale, u desetinama nukleusa FAI diljem svijeta, u osmijehu onoga tko je upravo zapalio barut. Mauri živi u našim djelima, nema nazad.
Alfredo Cospito
Izvor: RadioAzione
[1] Edoardo Massari-Baleno i Maria Soledad Rosas-Sole uhićeni su 1998. za napade protiv izgradnje visokobrzinske željeznice u Val di Susi i optuženi za subverzivno udruživanje u svrhu terorizma, bez ikakvih dokaza. Istog mjeseca Baleno je počinio “samoubojstvo” vješanjem u zatvorskoj ćeliji, a nekoliko mjeseci kasnije i Sole.