Tag Archives: anarho-komunizam

Istanbul: DAF i druge grupe pozdravljaju druga Nikosa Romanosa

"Sloboda za Romanosa - živeo anarhizam - Revolucionarna anarhistička akcija (DAF)"
“Sloboda za Romanosa – živeo anarhizam – Revolucionarna anarhistička akcija (DAF)”
policija ispred grčkog konzulata
policija ispred grčkog konzulata

istanbul-policija-stiti-grcki-konzulat

istanbul-daf-anarhisti-sukob-sa-policijom

Danas, na ulicama smo bili za Aleksisa koga je grčka država ubila, kao i za Nikosa Romanosa koji se nalazi u štrajku glađu već 26 dana protiv represije iste te države.

Danas, na ulicama smo bili za našu braću i sestre koji su ubijeni dok su pružali otpor u Grčkoj, u Fergusonu, u Meksiku, u Kobaneu.

Danas, na ulicama smo bili za Berkina, Ali Ismaila, Etema, Arin, Kader, Supi Nežata.

Dok države ubijaju našu braću i sestre širom sveta, mi, revolucionarni anarhisti, bili smo na ulicama besni na države, kapitaliste, kompanije i ubice. Iako nam je policija preprečila put i napala svojim plastičnim mecima, gasnim bombama i pendrecima nisu uspeli da uguše naš bes. Otpor smo pružili našim crnim zastavama dok smo podizali slogane.

Ova strast za slobodom danas postaje veća; bes zbog onih koje je država ubila rasplamsava našu pobunu.

Revolucionarna anarhistička akcija pozdravlja Nikosa Romanosa i njegovu borbu.

Saopštenje

Danas, sa svim besom protiv sila koje otimaju živote, sa ubeđenjem o slobodnom svetu, crne zastave viore se širom sveta. Protiv kompanija koje eksploatišu naš rad kako bi više profitirale; protiv država koje ubijaju mnoge od nas u ime granica koje crtaju; protiv svih vlasti koje svoje džepove pune našim životima koje uništavaju, čineći nas sve siromašnijim, a bogate još bogatijim; pobuna živi u besu anarhizma. Bes protiv šefova, kompanija, ubica i država, širi se u bujici crnih zastava. Tuga zbog zanemarivanja, nestalih i ubijenih, sada se pretvara u bes, a ulice svuda gore u tom besu.

Pre tačno šest godina, u atinskom naselju Eksarhija, zbog toga što je bio anarhista, ubijen je šesnaestogodišnji Aleksandros Grigoropulos. Ubio ga je pandur, metkom iz pištolja, zbog toga što je svoj bes pretvorio u pobunu i izašao na ulicu, pozivajući na odgovornost zbog života koje otimaju, zbog toga što se nije potčinio vlastima i što je za slobodu po svaku cenu pružao otpor. Na dan 6. decembra 2008., metak koji je pogodio Aleksisove grudi pretvorio se u vatrenu pobunu na ulicama. Iako su ubice nastavile sa svojim napadima, bes protiv onih koji su utihnuli srce koje je kucalo za slobodu, zapalio je u plamenu ulice Atine, Soluna, Istanbula i posvuda.

Nikos Romanos, koji je bio sa Aleksisom tog dana kada je ubijen i koji je takođe imao ista ubeđenja o slobodnom svetu, sada je zatočen zbog toga što je anarhista. Romanos je zatočen zbog toga što nije ćutao pred nepravdom, zbog toga što nije odustao uprkos državnoj represiji, zbog toga što je sa istim ubeđenjima kao i njegov ubijeni drug nastavio da se bori protiv svake vlasti. Oni koji su mislili da ovu borbu mogu zaustaviti Aleksisovim ubistvom, sada drže u zatočeništvu Nikosa nadajući se da će zaustaviti još jedno srce koje kuca za anarhizam. Baš kao i 2008., ulice su pune besa protiv države koja nastavlja da napada Romanosa svom svojom izolacijom, ugnjetavanjem i mučenjem. Dok Romanos nastavlja svoj štrajk glađu započet 10. novembra, ostali anarhistički drugovi i drugarice u zatočeništvu takođe započinju štrajkove glađu u znak solidarnosti; fakulteti se okupiraju; i isti glas odjekuje ulicama koje gore, ćelijama zarobljenika/ca koji/e se bore: “Sve dok smo živi i dok dišemo, živela anarhija!”

Vlasti koje su ubile Aleksisa 2008. godine, a Nikosa danas drže zatočenim, misle da mogu ućutkati bes protiv nepravde koja raste u svakom delu sveta. Pod tom iluzijom one nastavljaju da zarobljavaju, napadaju i ubijaju.

U Meksiku je od ruku države nestalo 43 studenata i studentkinja koji su pružali otpor vlastima koje su im otimale budućnost; posle mnogo dana njihova tela su pronađena u masovnim grobnicama. Samo zbog toga što su crni, ljudi pogođeni fašističkom represijom vlasti, postaju meta za metke koje ispaljuje policija; a one koji pružaju otpor, koje odvedu u pritvor, policija davi i ubija. Mnogu našu braću poput Berkina, Etem Alija, Ahmeta koja su pružala otpor u borbi za svoje živote, ubila je policijska država. A one koji otpor pružaju u Kobaneu kako bi stvorili novi život, poput Arin, poput Supi Nežata, poput Kader, ubijaju bande, vojska i državni vojnici; oni koji se nalaze na ulicama svakog ugla tog regiona prihvatajući otpor u Kobaneu, poput Hakana, poput Mahsuna, nalaze se na meti ubilačke policije iste države…

Bez obzira gde su, oni koji pozivaju na odgovornost zbog nepravde, oni koji pružaju otpor da bi osvojili svoje živote, oni koji se bore za svoja ubeđenja o slobodi, nalaze se na ulicama; tamo je adresa za ugnjetavanje, mučenja i masakr. Tlačitelji misle da mogu obeshrabriti one koji im se ne potčinjavaju zatvaranjima, kidnapovanjima ili ubistvima; krik za slobodom na jednom mestu odjekuje u svim pravcima. Od zatvorskih ćelija u Atini do Meksika, od ulica Fergusona do Istanbula, od slobodne zemlje Kobanea, ubeđenje o novom svetu širi se poput bujice. Sada, ta strast za slobodom sve je veća; bes zbog ubistava rasplamsava vatru pobune u našim srcima.

Ovaj pobuna je protiv vlasti koja otima naše živote, koja namerava uništiti našu slobodu, koja nas želi ubiti. To je pobuna protiv kapitalizma i država. To je pobuna protiv svih vrsta ropstva.

Sa tom pobunom za slobodom u našim srcima, anarhizam raste u svim delovima sveta.

Kao što raste i naša borba, sa jednog kraja sveta na drugi, nošena talasima crnih zastava.

Živela Revolucija, živela Anarhija!

Revolucionarna anarhistička akcija (DAF)
Srednješkolska anarhistička akcija (LAF)
Anarhistička Omladina
Anarhisktinje
MAKI
Tačanka

Grčka: Anarhisti i anti-autoritarni komunisti od 4.12. okupiraju sedište sindikata privatnog sektora GSEE

okupacija-gsee

Od 4. decembra 2014., okupiramo zgradu GSEE (Generalne konfederacije radnika Grčke), u znak solidarnosti sa anarhistom Nikosom Romanosom, koji se u štrajku glađu nalazi od 10. novembra 2014. Anarhista Nikos Romanos je svesni neprijatelj režima. On je izabrao da se aktivno bori protiv države i kapitala, kako unutar tako i izvan zatvora.

Oni koji imaju za cilj da ga istrebe ili prisile na kapitulaciju jesu:

– vlada koja, lojalna naređenjima lokalnog i međunarodnog kapitala, nameće sprovođenje memoranduma, politiku teških mera štednje i devalvacije naše radne snage.

– država koja nameće režim vanrednog stanja kao način iznuđivanja društvenog konsezusa i uspostave straha. Koncentracioni kampovi za imigrante i imigrantkinje, zatvori maksimalne bezbednosti tipa C, hapšenja i stigmatizacija navodno HIV-pozitivnih žena, nasilna gušenja protesta, mučenja onih koji padnu u ruke policije, policijska okupacija Skurije na poluostrvu Halkidiki, uzimanje na nišan mobilizacija studenata i studentkinja, popunjavaju slagalicu tvrđave Grčke.

Danas, vrhunac te represivne politke predstavlja slučaj anarhiste štrajkača glađu Nikosa Romanosa. Kroz njegovo istrebljenje, država teži da neutrališe revolucionarne projektualnosti – samoorganizovanje, otpor, solidarnost – koje mogu izazvati klasni i socijalni kontranapad, revoluciju.

Borba Nikosa Romanosa nije samo o osvajanju obrazovnih odsustava iz zatvora. Ona postavlja barikadu protiv zatvora maksimalne bezbednosti tipa C, novih specijlnih uslova pritvora, ograničavanja prava koja su zatvorenici i zatvorenice u krvi osvojili. Ona postavlja barikadu protiv ubilačkog naleta države i kapitala. Iz svih ovih razloga, stojimo uz našeg druga i solidarišemo se sa njegovom borbom.

BORBA DO POBEDE ILI BORBA DO SMRTI

Okupacija GSEE

Atena (Grčka): Osuđen anarho-komunist Tasos Theofilou

Dana 7. februara 2014. anarho-komunist Tasos Theofilou osuđen je na 25 godina zatvora, premda je od početka negirao sve optužbe. Tročlani sud u Ateni donio je većinsku presudu (umjesto jednoglasne).

Tasos Theofilou oslobođen je teških optužbi za “osnivanje terorističke organizacije i pripadanje istoj” (odnosno za njegovo navodno pripadanje grupi urbane gerile, Zavjera Vatrenih Ćelija), za posjedovanje eksploziva i naprava (te su optužbe odbačene nakon što su suci utvrdili da nije nikada bio član ZVĆ), za krivotvorenje pet osobnih iskaznica, za korištenje vatrenog oružja i dva pokušaja ubojstva.

No ipak, ustanovljena mu je krivica za dvije optužbe: sudjelovanje u pljački, pokrivenog lica i suučesništvo u hotimičnom ubojstvu počinjenog pri svijesti. Utvrđena mu je krivica i za tri kaznena djela: nošenje vatrenog oružja, opetovano krivotvorenje (optužba se odnosi na vozilo pljačkaša) i primanje prihoda stečenih kaznenim djelom (vozilo za bijeg pljačkaša).

Drugim riječima, sud je odlučio da je Theofilou (mada nije član ZVĆ ili neke druge organizacije) sudjelovao u pljački banke na otoku Parosu u augustu 2012., ali da nije onaj tko je ubio Dimitrisa Michasa (građanina koji je pokušao zaustaviti pljačkaše u bijegu). Po riječima jednog od njegovih advokata radi se o odluci donešenoj na temelju jedne jedine indicije (diskutabilan uzorak DNK pronađen na šeširu koji je vjerojatno ispao jednom od pljačkaša). Barem je zahtjev za doživotnim zatvorom odbačen jer nije osuđen za teško ubojstvo…

Mnogi činjenice i dokazi iznešeni na sudu išli su u korist oslobađajuće presude (na primjer nijedan od očevidaca nije prepoznao Theofiloua tokom suđenja). Usprkos tome, kao što se već desilo u slučaju anarhističkog zatvorenika Babisa Tsilianidisa, i u ovom je procesu optuženik ocijenjen krivim isključivo na temelju DNK, koji je navodno pronađen na jednom pokretnom predmetu.

Prvostupanjski sud je naložio: 16 godina za pomaganje pri teškom ubojstvu, 15 godina za počinjenu pljačku, tri godine za krivotvorenje, dvije godine za nošenje vatrenog oružja (plus kazna od 5.000 eura) i dvije godine za primanje prihoda stečenog kaznenim dijelom; sveukupno 38 godina. Skupna presuda je 25 godina zatvora. Drug ima pravo na žalbu protiv ove presude, ali žalba ne odgađa istu, to jest mora ostati u zatvoru sve do idućeg suđenja pri žalbenom sudu (ali u međuvremenu može zatražiti prekid zatvorske kazne).

POTPUNO OSLOBAĐANJE I NEPOSREDAN OTPUST DRUGA TASOSA THEOFILOUA

Grčka: Polikarpos Georgiadis i Vangelis Hrisohoidis pušteni iz zatvora

agios-stefanos-prison_patras

Drugovi Polikarpos Georgiadis i Vangelis Hrisohoidis su bili zatvoreni od avgusta 2008., optuženi za pljačke i kidnapovanje moćnog industrijaliste Milonasa koji su se desili ranije tog leta u Solunu. U žalbenom postupku, u aprilu 2012., kazne su im smanjene sa 22 godine na nešto više od 12 godina.

Oba druga su negirala svoje učešće u kidnapovanju ali su uvek izražavali solidarnost sa beguncem iz zatvora Vasilisom Paleokostasom koji je optužen u istom slučaju i koji se još uvek nalazi u bekstvu.

Vangelisu i Polisu je  uslovno puštanje iz paklenih jama odobreno u avgustu, odnosno, septembru 2013.

SLOBODA ZA SVE ZATVORENIKE SOCIJALNOG RATA!

Atina: Preuzimanje odgovornosti za paljenje vozila diplomatskog kora

affin

U ranim jutarnjim časovima petka 11. oktobra 2013. zapalili smo kombi diplomatskog kora, registracionih oznaka DC 93-3, na raskrsnici ulica Piras i Delakroa u području Neos Kosmos, Atina.

Ova akcija je svim srcem posvećena drugovima koji se gone zbog dvostruke pljačke u Velventu, Kozani i kojima će se suditi krajem novembra*, kao i sećanju na ubijenog antifašistu Pavlosa Fisasa.

Ne treba da se navikavamo na ideju straha i smrti. Trebamo se odupreti savremenom totalitarizmu svim raspoloživim sredstvima.

Mi stvarano sopstvene strukture, jačamo i širimo naše drugarske odnose i postavljamo pozornicu za anarhiju i komunizam. Socijalna revolucija je jedina solucija.

Potpaljivači sa savešću

* Suđenje za dvostruku pljačku u Velventu zakazano je za 29. novembar 2013. u Apelacionom sudu u Atini. Optuženi su drugovi: Andreas-Dimitris Burzukoj, Dimitris Politis, Nikos Romanos, Janis Mihailidis, Fivos Harisis-Pulos i Argiris Dalios.

Grčka: tekst anarhokomunista Tasosa Teofiloua iz zatvora Domokos

Ovaj je tekst napisan 24 sata prije magičnog bijega iz zatvora Trikala 22.03.2013.*

Vjerojatno postoji određeni interes za osvrt na posljednja dva pokušaja bijega iz zatvora visoke sigurnosti u Grčkoj, jedan helikopterom iz zatvora u Trikali, drugi jednim malim “blefom” iz zatvora u Malandrinosu.

U prvom slučaju policija nije oklijevala, kako bi konsolidirala nultu stopu tolerancije, dovesti u opasnost na desetine osoba, samo da bi spriječila bijeg, čin koji predstavlja prekršaj a ne zločin…

U drugom smo slučaju vidjeli što može postići zatvorenik kad prikaže jedan običan radio kao daljinski upravljač bombe (!), kada mehanizmi primjene zakona znaju da se ne šali sa svojom slobodom. Mada na koncu nije uspio pobjeći, ipak je 24 sata držao na nogama čitav zatvor, s jednim jedinim oružjem: svojom odlučnošću.

Međutim, značenje ova dva slučaja leži u drugačijem poimanju bijega, u njegovoj promjeni na individualnom nivou zatvorenika. Sve do kraja devedesetih godina pobuna i bijeg su bila dva gotovo uzajamna pojma. Pobuna je obično proizlazila iz pokušaja masovnog bijega. Zatvorenici jednog zatvora nastojali su zajedno pobjeći. Neki su uspjeli, druge su panduri ranili tijekom bijega, dok su se ostali vratili nazad i zapalili zatvor. Razloge ove promjene trebamo tražiti s jedne strane u modernoj tehnologiji i u arhitekturi represije, a s druge u neviđenom individualizmu modernih zatvorenika.

Moderni su zatvori izgrađeni tako da postignu najveću moguću kontrolu, koristeći oba načina, fizički i elektronski. Telekamere na svakom uglu, savršeno naciljane ruke bez ikakvog prirodnog elementa. Vrata koja se otvaraju samo elektronski, iz kontrolne sobe. Čak ni krov – bitan detalj – primarno sklonište pobunjenih zatvorenika, nije dostupan na bilo koji način.

S druge pak strane promjena sastava zatvorenika, kroz posljednje desetljeće, dovela je do određenih izmjena u samoj percepciji zatvorenika. Populacija zatvorenika se više ne sastoji ni od zločinaca žednih krvi ni od romantičnih razbojnika. Danas je sačinjavanju useljenici iz Afrike i Azije, koji u većini slučajeva ne znaju, ne samo jezik, nego ni zašto su u zatvoru. Sačinjavaju je narkomani koji bi trebali biti u bolnici. Sačinjavaju je sitni uplašeni prijestupnici i dužnici, novi trend grčkih zatvora. Sačinjavaju je “kumovi” i kriminalci noćnog života, koji u zamjenu za male usluge održavaju ravnotežu u grčkim zatvorima, između korupcije i socijalnog mira.

Odnosi među zatvorenicima su lažni, ogavno licemjerni i diplomatski. Igra dominacije koja koči razvoj povjerljivih odnosa, koja smanjuje borbenost, za koju je potrebna solidarnost. Zatvorenici, podijeljeni po nacijama i plemenima, po velikim i malim kaznama za različita počinjena djela, po vlastitim različitostima koje proizlaze nadasve iz droge i malih osobnih interesa, uništavaju svaku borbenu zajednicu koja bi se mogla stvoriti. Na koncu, tko želi afirmirati svoju slobodu treba pokušati sam ili s nekoliko prijatelja. Čini se da je kolektivno rješenje zastarjeli romanticizam koji pripada devedesetima.

A zašto je sve to važno?

Zato što zatvor nije ogledalo društva. To je prije prostor u kojem se koncentriraju njegove funkcije, njegove vrijednosti, njegova tradicija, njegova etika, njegovi problemi. Promatrajući i analizirajući ono što se  događa unutra, sposobni smo interpretirati društvenu inerciju vani.

Helikopteri za bijeg su spektakularni i opravdani, ali ljepši je oganj pobune. Ne smijemo prestati iskazivati poštovanje svima koji su uspjeli pobjeći, kao i onima koji su pokušali, ali ne smijemo ni zaboraviti da naš cilj nije samo letjeti iznad zidova, nego plesati na njihovim ruševinama.

A. Teofilou.
21.03.2013.
sekcija E1 zatvora Domokos

* Dana 22. marta 2013.  desilo se uspešno bekstvo 11 zatvorenika iz zatvora Trikala (njih devetoro se još uvek nalazi u bekstvu, dok je policija dvojicu begunaca uhvatila nedaleko od zatvora).