Čile: Tekst drugova Antizatvorskog Kolektiva “Vuelo de Justicia”

lynx
Kada se režanje velikih mačaka zaista začuje, granice nestanu a planina širi jeku čitavom zemljom.

U nedjelju 17. novembra drugovi Monica Caballero i Francisco Solar zadržani su u španjolskom zatvoru, pod optužbom za pripadanje terorističkoj grupi, za teroristički masakr i zavjeru za počinjanje terorističkih masakra.

Ovdje u Čileu, u jednom kontekstu gdje demokratsko-građansko slavlje dostiže svoj vrhunac, nije izostala mentalna dijareja raznih vlasti koje vide u gore navedenim događajima potvrdu vlastitih nesigurnosti i strahova; činom samo-potvrđivanja željeli su dokazati da njihova vlada nije uopće bila u krivu, za razliku od onoga što su svi govorili: govorili su o krivcima, o “sudskoj vlasti koja treba preuzeti odgovornost što je teroriste odriješila krivnje”, o koordinaciji informativnih službi, da su uvijek bili u pravu: “oni su bili, oni jesu”; slaveći pad drugova u kandže njihovih bližnjih u Španjolskoj, slaveći što ih je Španjolska zatvorila iza rešetaka.

Ali ne slave samo moćni, već i štampa koja štiti njihove interese, ona također učestvuje u slavlju, i tako dobro obavlja svoj zadatak da se s njom zadovoljni slažu moralni i pravedni građani, potvrđujući svoju podčinjenost i sramotnu bijedu. Oni slave i uživaju, aplaudiraju, čestitaju. Čak ni ne šapuću da bi sačuvali obraz, toliko je izravna njihova provokacija. Što imaju da slave? Misle da su naši drugovi pognuli glavu pred njihovim mjerilima pravde i moći, i da su zato poraženi? Ili pak misle da će njihovo hapšenje i zatvaranje poslužiti kao primjer svima onima koji vjeruju da su na putu potrage za slobodom?

Projekt Feniks, čin 8., može poslužiti kao dobar odgovor na ovo posljednje pitanje. Prosvjedi solidarnosti. Lančani napadi na bankarske šaltere u protekla dva tjedna u znak solidarnosti sa drugim drugovima u zatvoru. Antiautoritarne biblioteke koje kolektiviziraju revolucionarnu ideju, koje nam omogućuju da razvijemo naša iskustva; pisana propaganda, solidarna djela, svaki posjet drugovima u zatvoru ili pismo i paket koji dobiju.

Sva djela koja nas u praksi udaljuju od inercije, straha i neaktivnosti koje nam žele nametnuti. Zato jer dobro znamo da nas njihove bijedne riječi ne iznenađuju i da koliko god to htjeli neće ipak uspjeti ušutkati naše urlike podrške i bratstva; tisuće kilometara može nas razdvajati od naših drugova, ali mi ipak znamo da su nepokorivi, a oni dobro znaju da nisu sami.

U svakodnevnom životu svih antiautoritarnih, svih boraca, svih revolucionara, suočavanje licem u lice sa moći predstavlja uvijek jednu realnu mogućnost; kada netko odluči da se bori, odluči i tko će biti njegov neprijatelj, i koliko god golem bio ovaj potonji neće nikada moći izbrisati uvjerenja i vrijednosti koje su temelj naših akcija.

U prošlosti smo izgubili dobre drugove, dali su život za borbu koja i nama pripada, vidjeli smo kako ih hapse i udaljavaju od njihovih milih, bili smo svjedoci pokušaja da nas okrive nastojeći uliti u nas nesigurnost.

Ali kada naspram napada policije, presuda i zatvora naši drugovi ostanu vjerni svojim uvjerenjima, kada njihove vrijednosti i ideje ostanu netaknuti, kada se ne povuku sa započetog i izgrađenog puta, kada ne uzmiču pred moći koja kroči naprijed, mada se sudbina našalila s njima, kada se osvrnemo i vidimo da su na našoj strani, da se i dalje bore, onda još više osjetimo udarac koji nam je policija nanijela; ali optužujuća ruka, zidovi koji izoliraju, moć čitave jedne države nisu dovoljan razlog, i nikada neće biti, da se odreknemo naših veza sa bilo kojim drugom koliko god bio optužen. Zato jer ono što nas povezuje nisu telefonski pozivi, slanje novca, jedan paket, područje koje smo zajedno posjetili ili sudski proces, ono što nas povezuje je uvjerenje da možemo izmijeniti ovu postojeću stvarnost, da se možemo boriti protiv svakog tko gospodari i izrabljuje nas, da smo sposobni izokrenuti vrijednosti koje su nam nametnute, sposobni donijeti odluku da živimo naš život slobodno, i sve to ne ostavljajući naše drugove same.

Ponavljamo poziv na širenje veza solidarnosti, koji su uputili procesuirani za “Slučaj Bombas” prije nekoliko dana, zato što smatramo da nije samo njihov zadatak govoriti i štiti drugove od političkih i medijskih kampanja.

Ove riječi dolaze iz buntovnog i divljeg srca, u trenucima kada nas žele ušutkati.

Zato što naše prijateljstvo, naše bratstvo i solidarna djela ne slijede njihovu logiku. Monica, Franciso, nećemo mirovati sve do vašeg oslobođenja.

Srušimo zidove svih zatvora!
Međunarodna solidarnost sa drugovima zatvorenim u madridskom zatvoru!

“Treba djelovati, svakodnevno, sa nama srodnima, kako bi uništili društvo-zatvor i svaki pokušaj reformiranja odbojnog sistema smrti. Solidarnost ne bi nikada smjela biti prazna riječ, već svakodnevna akcija sukoba sa moći i stalna podrška braći i sestrama, taocima u ovom ratu protiv smrti.”

– Mauricio Morales Duarte

Antizatvorski Kolektiv “Vuelo de Justicia”
Kontakt: vuelodejusticia[at]riseup[dot]net

Leave a Reply

Your email address will not be published.