Tag Archives: sjedinjene američke države

Antimilitarizam, Vesti

Severna Karolina, SAD: Kratko saopštenje iz Darama

Leave a comment

U noćnim satima u utorak 25. novembra 2014., grupa ljudi – besna zbog policijskog ubistva Majka Brauna, a inspirisana aktima pobune koji su se proširili celom zemljom – vandalizovala je zgradu oružarnice Nacionalne garde. Na ulaznim vratima su ispisane parole, a razbijeno je na desetine prozora.

Nacionalna garda se sada nalazi na ulicama Sent Luisa i Fergusona nastavljajući rat koji rasistički panduri, u ime bogatih, vode protiv siromašnih.

Ovaj akcija je usledila nakon uzbudljive protestne noći u centru Darama tokom koje je raznolika masa od nekoliko stotina ljudi otvoreno govorila o svojim iskustvima u pandurskim rukama, blokirala ulice, palila pirotehniku, ispisivala grafite na zgradama sa porukama protiv pandura i zatvora, a blokirana je i severna traka autoputa 147.

Nadamo se da će svi ovi akti doprineti nastavku eskalacije lokalne militantne borbe protiv rasizma, kapitalizma i države.

Za anarhiju,
XXX

Izvor: anarchistnews.org

Obrazovanje, Radnici i rad, Represija

SAD: Devet tačaka zašto je neophodno sve blokirati

Leave a comment

Panduri pucaju na decu, a šou se nastavlja.
Stambeno tržište se ruši, a šou se nastavlja.
Ekosistemi se uništavaju, a šou se nastavlja.
Tržišta određuju cenu naših života dok fakultete potčinjavaju svojim potrebama.
Blokirajmo ovaj mehanizam.
Blokirajmo sve.
Počnimo od nule.

Devet tačaka zašto je neophodno sve blokirati

1. U gradu čiji se život zasniva na trgovini i razmeni robe, blokirati sve trgovačke kanale znači prekinuti normalnost. Možda ćeš reći: “To će izazvati nelagodnost.”

Odgovaramo da mnogo više nelagodnosti osećamo u pretvaranju da je sve ovo normalno, zbog toga što panduri ubijaju crne tinejdžere, a banke i multinacionali odlučuju o našoj budućnosti. Kada se nesigurnost o životu pretvara u strah. Kada upravo treba da dostignemo krajnje granice socijalnog i ekološkog razaranja.

2. Svakodnevni spontani marševi 200 ljudi remete više nego velika planirana dešavanja od 20,000 ljudi jednom u sto godina. To je razlika između efikasnosti i ispraznog učestvovanja.

3. Mnoštvo oblika borbe kao i trenutaka sukoba odozdo čine nas manje kontrolisanim. Na taj način ne možemo biti smešteni u unapred određene kanale niti nas mogu označiti kao pristalice političkih partija ili sindikata. Naprotiv, postajemo agilniji i manje predvidljivi. Stičemo bogatstvo mišljenja i delovanja.

4. Živimo u frenetičnom društvu u kojem logika ekonomije određuje životni ritam. Proizvodnja-profit-brzina na fakultetima, na poslu, u supermarketu. Ljudska bića su ruine prepuštene tokovima trgovinske razmene, izolovana tela u virtuelnim mrežama, nesposobna da razumeju kuda idemo. Poklopljeni utešnim talasima spektakla, zauzeti jurnjavom za lažnim potrebama i fatamorganom napredovanja u karijeri više nismo stanju da razumemo mogućnosti za stvarne promene. Stoga je hitno potrebno da stanemo. Moramo zaustaviti ovaj šou koji nas razara.

5. Blokirajmo sve (od fakulteta do ulica) kako bismo došli do vazduha i zaustavili ovu trku za profitom i smrću, kako bismo stvari sagledali iz drugačije perspektive, perspektive iznenađenja i zadovoljstva u doživljavanju neočekivane slobode sa drugima. Hajde da stvaramo samoorganizovane i rasprostranjene sukobe tako da možemo povratiti snagu i um pre nego se stvari počnu vraćati na prethodno stanje.

6. Neočekivana blokada, blokada koja donosi radost, instrument je provokacije. To je instrument sabotiranja mehanizama društvene mašinerije koja želi da budemo ravnodušni prema svetu koji nas okružuje i bezosećajni prema svojim strastima.

7. Izaći na ulice takođe znači povratiti sav urbani prostor koji nam je uskraćen, kretati se kroz grad i susretati se sa drugim realnostima bez stvaranja novih dogmi.

8. Ako ekonomija blokira slobodno kretanje ljudi i znanja, mi želimo blokirati ekonomiju slobodnim i divljim kretanjem ljudi i znanja. Drugačije rečeno: ako njihova ekonomija ima za cilj pljačkanje i uništavanje naših života, naš cilj bi bio da uništimo njihovu ekonomiju i otmemo nazad ono što je naše.

9. Blokada je samo jedan način. Nema puta do pobede; naprotiv, postoji mnogo mogućih puteva koje treba istražiti. Odvodne cevi prepuštamo onima koje će se uskoro uliti nazad u borbe koje su kompatibilne sa vlašću. Kanalizaciju ostavljamo onima koji će pokušati da jašu na talasu protesta isključivo sa ciljem navođenja vode u svoj politički basen.

Mi više volimo otvoreno more.

Širimo blokade i okupacije, za Majka Brauna i za sve nas.

Izvor: anarchistnews.org (25.11.2014)

Ekologija-Zdravlje, Represija, Saopštenja

Bloomington, SAD: Lokoti zalijepljeni u znak solidarnosti s meksičkim drugovima i pobunjenicima u zatvoru Indijane

Leave a comment

2
28. januar 2014.

Prije tjedan dana ispunili smo ljepilom lokote Bloomingfoodsa, eko-kapitalističke zadruge. Učinili smo to iz solidarnosti s Amelie, Carlosom i Fallonom, troje drugara koje meksička država drži u zatočeništvu, i sa zatvorenicima zatvora Westville koji trenutno vode štrajk glađu protiv još jednog napada na njihovo dostojanstvo, ovaj put u obliku loše prehrane.

Kao anarhisti mi ne pripadamo naciji, ali moramo također djelovati na naše neposredne uvjete. Bloomingtonom se šire malena, šik-eko-poduzeća kao što je Bloomingtonfoods, koji kamufliraju pravu narav kapitalizma i izrabljivanja putem “zadružnih” oblika i “ekološki svjesnih” proizvoda. Usporedo sa širenjem ovog odvratnog yuppie biznisa širi se i produbljuje represija i nadzor kroz pojačanje policijskih snaga i povećanje broja nadzornih videokamera u centru grada. I sve se to poduzima da bi se eliminirali beskućnici, vandali, siromašni i svi oni koji svojim djelima ili samim svojim postojanjem ugrožavaju gentrifikaciju ovog grada.

Naše je djelo samo manji čin sabotaže ovih mehanizama nadzora i izrabljivanja, malena gesta ljubavi prema onima koji se izvan našeg malenog pakla bore protiv svojeg vlastitog inferna. Mada ne gajimo iluzije da ovakva djela, sama po sebi, mogu uništiti ovaj bijedni svijet, ipak odbijamo čekati. Dok se svakodnevno borimo na tisuće drugih načina, uzimamo si vremena za usavršavanje naših taktika, eksperimentiramo sa mogućnostima i izgrađujemo našu hrabrost. Mete su svuda oko nas. Sredstva su vrlo pristupačna. Trebaš jedino samog sebe da bi djelovao.

Ljubavi Amelie, Carlosu i Fallonu.
Bijesa pobunjenicima u zatvoru Westville.
Smrt zatvorskom društvu!

Analize, Ekologija-Zdravlje, Zatvori

SAD: Vizija budućnosti – U kojoj svi Roberto Adinolfi hodaju sa štakama

Leave a comment

clown-e1389707936735
Vraćajući se na maj 2012., Roberto Adinolfi bio je direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, koje gradi nuklearne elektrane diljem Europe, uključujući Krško u Sloveniji i Cernavoda u Rumunjskoj. Adinolfi posjeduje moć, novac, prestiž, utjecajan je. Za njega patnje i žrtve katastrofe u Fukushimi (Japan) nisu bile ni približno blizu kao njegov klimatizirani ured ili njegova luksuzna vila u Genovi, ili kao njegova skupocjena odjela.

Ponekad moraš razbiti koje jaje da bi mogao napraviti kajganu. A osim toga, još nijedna od njegovih smrtnih zamki nije iščeznula.

Još. Ključna riječ. Još.

Roberto Adinolfi uz svu svoju moć, novac, prestiž, uz svoj utjecaj, nije ni primijetio vozilo koje ga je slijedilo ispred kuće. Bio je arogantno uvjeren da će provesti čitavu karijeru zarađujući brdo para bacajući radioaktivnu kocku i kladeći se na tuđe živote, i da neće nikada morati nikome odgovarati ni za što.

I tako je ujutro 7. maja Adinolfi izašao iz svoje luksuzne vile u Genovi, zaputivši se prema svojem prostranom klimatiziranom uredu – kada ga je iznenada ošepavio jedan anarhistički metak. Krvario je i urlao.

Njegovo se skupocjeno odijelo upropastilo.

Alfredo Cospito i Nicola Gai preuzeli su ovu javnu humanitarnu službu kako bi poslali jasnu poruku Adinolfiju u ime milijuna budućih žrtava njegovog nuklearnog holokausta. Nisu dobili ni nagradu ni pohvale, već pojedinačno po 10 godina i 8 mjeseci te 9 godina i 4 mjeseca.

Očito je da talijanska vlast smatra kako je Adinolfijevo zamrljano odijelo bitnije od milijuna života koji drhte u sjeni nuklearne more. Uzevši u obzir dugo iskustvo razočaranih vođa, ovo vjerojatno neće zvučati čudno.

Nadahnjujuće i odlučne izjave Alfreda Cospita i Nicole Gaia nalaze se, na engleskom, na Act For Freedom Now [nap.prev. na srpsko-hrvatskom ovdje i ovdje].

30. oktobra, kada je Cospito pokušao pročitati svoju izjavu u sudnici, prekinuli su ga suci, a zatim su policijskom intervencijom dva anarhista izbačena iz sudnice.

Uzevši sve u obzir, adresa sudaca je još nepoznata. Izgleda da sudac još ne hoda sa štakom.

Javni tužitelji Nicola Piacente i Silvio Franz, koji su dugo tužili i izvukli milijun eura štete (kojim nesumnjivo treba platiti Adinolfijevo odijelo), hodaju bezbrižno i simetričnim korakom. Ovi službenici očito nisu još dobili metak u koljeno.

Još. Ključna riječ. Još.

Osim one realne, prodorne, ranjene pravde, koja je prilično očigledna, postoji u svemu tome i neka vrsta poetske pravde. Ne samo siromah i nemoćni koji se svakodnevno bude uplašeni – ne više. Kao što ljudi žive u strahu da čuju sirenu iz obližnje sirene, tako danas službenici u Italiji zadržavaju dah kada izlaze iz svojih kuća, krečući da počine svoju dnevnu dozu zemaljskih strahota.

Kada neko vozilo zakoči kraj njih malo se upišaju od straha, i ubrzaju korak, prolijevajući kavu. U tom trenutku panike i straha, spaze na čas djelić budućnosti, viziju, u kojoj direktori poduzeća i zakonodavci, bankari i naftni magnati, vojne starješine i državni poglavari, šepaju gore dolje pločnicima, oslanjajući se na štapove i spotičući se o štake, smješkaju se i kimaju glavama međusobno dok prolaze, ali užasnutim osmijesima i progonjenim pogledima.

Mislim da im taj trenutak izgleda vrlo realan, i da ih prolazi jeza kada pomisle na sve te dobro naciljane pucnjeve, hotimice nesmrtonosne… zato što ih strijelci žele žive.

Ako ih ubiješ neće ništa shvatiti.

Postoje parkirališta širom svijeta kojima brojni bijedni i zlobni Adinolfi prolaze kada se vraćaju kući nakon radnog dana provedenog ubijajući budućnost. Pričaju na mobitel sa svojim suprugama dok šalju poruke ljubavnicama i planiraju zajedničke grobnice kojima će sutra upravljati.

Nikada ne obraćaju pažnju na vozila iza leđa. Nikada ništa ne prekidaju.

Koliko Alfreda Cospita i Nicole Gaia bi moglo postojati?

Zaista koliko.

Sean Swain 243205
Ohio State Penitentiary
878 Coitsville-Hubbard Road
Youngstown, Ohio 44505, USA

Izvor: 325

Analize, Ekologija-Zdravlje, Istorija-Teorija, Migracije-Antifašizam, Represija, Saopštenja, Vesti, Zatvori

Zatvor zvani Honduras

Leave a comment

U večernjim satima u utorak, 14. februara, u gradu Komajagva izgoreo je kazneno-popravni zavod, uz fatalne posledice za više od 355 ugljenisanih zatvorenika. Ovo je treći put za manje od deset godina da zastrašujući požari odnose živote na stotine zatvorenika; mnogi od njih su bili zatočeni bez ikakvih presuda ili su jednostavno dovedeni pred vlasti jer su bili tetovirani.

Požari u zatvorima koji se nalaze u gradovima Ceiba i San Pedro Sula, tokom mandata nacionaliste Rikarda Madura, nisu poslužili kao lekcija o čudnom upravljanju pravosuđem i zatvorima u Hondurasu. Još jednom se istorija ponavlja, ali je sada još sumornija, sa izjavama navodnih begunaca koje su procurele, koji su pričali o planiranom bekstvu u dosluhu sa zatvorskim vlastima, i indicijama suseda zatvorskih farmi, koji su osetili snažan miris benzina koji je dolazio iz zatvorskog objekta. Nasilje u kome se zemlja našla nije bez podloge. Male elite moćnika su saučesnici u sekvestraciji Hondurasa, jasno uz uobičajenu podršku stranih zemalja čiji se interesi vrte oko pljačke takozvanih prirodnih i ljudskih resursa.

Državni udar iz 2009. je poslužio kao katalizator za poniženja koje je pretrpeo narod Hondurasa. Nažalost, izbori nametnuti od strane američke imperije i nekih zemalja EU su legitimizovali pučiste i naslednike režima koji su poslužili procesu defenestracije demokratije.

Postojeće truljenje u organima državne bezbednosti, krađa arsenala oružja, trgovina oružjem iz SAD, militarizacija narko kartela, nekontrolisane bande (“maras”, deca neoliberalizma) deo su ovog koktela nasilja koji uništava ljude u Hondurasu.

Ukoliko bi glasine o umešanosti zatvorskih vlasti u izazivanju ove nesreće bile potvrđene (pored gnusnog nemara nedopuštanja vatrogascima da uđu na lice mesta i neotključavanja zatvorskih ćelija), događaji u Komajagvi će dokazati masakr sa predumišljajem, kamenujući tako već preminuli pravosudni sistem ove banana republike.

Čitava zemlja je u potpunosti skrhana ovim masakrom. U međuvremenu, sadašnja administracija ne skida svoj večiti osmeh, i pripovedačkim stilom Džordža Orvela i njegovog ministarstva istine, namerava da prikrije honduras (šp. dubine) u koje smo uronjeni, u oblastima ljudskih prava i ekonomske krize koji utiču na zemlju.

U ovoj zemlji smo svi zatočenici male grupe manijaka od kojih su neki specijalizovani za represije, a drugi za zastrašivanje. Politička laboratorija koja je postala takozvani trougao smrti (Gvatemala, El Salvador i Honduras) je pomogla američkoj imperiji da stvori ratnu zonu, u kojoj se nesigurnost koristi za medijske dezinformacije kako bi se ljudima usadila u glavu navodna potreba za tiranskom vladom koja bi iskorenila nasilje.

Takav primer je izabrani predsednik Gvatemale, Oto Perez, koji je poznatiji kao krvnik naroda Iksil. Gubitak istorijskog sećanja ljudi je ozbiljan pokazatelj nemogućnosti da rešimo naše probleme i toga kako su neke frakcije na korak od zahteva za stranom intervencijom.

Nasilje koje traje nije bez podloge već je deo scenarija dobro pripremljenog i dirigovanog sa velikih udaljenosti, i makabričnim ciljem potpaljivanja požara u Hondurasu i produžavanjem dominacije.

La Ceiba, Atlántida, 20. februar 2012.
Organización Fraternal Negra Hondureña, OFRANEH

Izvori: 1, 2