U noći 17. jula, u južnoj zoni Rio de Žaneira, na hiljade ljudi je učestvovalo u protestima duž ulice u kojoj državni guverner Sérgio Cabral Filho živi u luksuzu. Usledili su nemiri i hapšenja u Leblonu, najimućnijem okrugu u gradu.
Tag Archives: latinska amerika
Solidarnost s pobunom u Brazilu!
http://www.youtube.com/watch?v=Z42021t2Vbs
Rio de Janeiro, 17. juna: Prosvjednici uzvraćaju pandurima malo nasilja koji oni svakodnevno dijele drugima
Na koncu, brazilske metropole proživljavaju trenutke koji već dugo vremena nedostaju. Od početka juna na stotine tisuća prosvjednika sišlo je na ulice brojnih gradova u kontekstu borbe protiv povećanja cijena javnog prijevoza, ali i protiv pogubnih posljedica Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. i Olimpijskih igara 2016.
Prosvjedi nisu buknuli iznenada, oni su rezultat borbi gotovo čitavog jednog desetljeća, započevši od masovnih prosvjeda studentskog pokreta protiv povećanja cijena autobusnog prijevoza u Salvadoru (Bahía) u augustu i septembru 2003. [http://youtu.be/K4vK_w4_OEQ], a zatim iz istog razloga u Florianópolisu juna 2004.
Međutim, ove pobune XXI stoljeća imaju i povijesnu pozadinu, kad je krajem XIX stoljeća izbila narodna pobuna u Rio de Janeiru 1879. i 1880. (“Revuelta de Vintém) dok su još magarci vukli tramvaj, zatim kasnije Pobuna plovila 22. maja 1959. kada je narod zapalio strukture vodenog prijevoza u gradu Niterói, države Rio de Janeiro, te studentski štrajk jeseni 1979. u San Luisu (Maranhao) kojim su studenti uspjeli spusti cijene studentskog prijevoza za pedeset posto.
Ovogodišnje prosvjede je od samog početka obilježila policijska represija i malo pomalo, mjesec za mjesecom, su oni postajali sve brojniji i intenzivniji, sve do eksplozije proteklih tjedana.
U gradu Goiânia (glavnom gradu države Goiás) su se u maju odvila 4 prosvjedna marša protiv podizanja cijena javnog prijevoza, od kojih je 28. bio najintezivniji, kako zbog nivoa policijske represije tako i zbog odgovora prosvjednika uništavanjem i paljenjem autobusa.
Prosvjed 6. juna u São Paolu
Prosvjed 7. juna u São Paolu
Prosvjed 11. juna u São Paolu
Prosvjed 13. juna u São Paolu
U São Paolu se prvi prosvjedni marš održao 6. juna, kada je na tisuće prosvjednika barikadama blokiralo promet glavnih avenija i sukobilo se s pandurima koji su koristili suzavce i gumene metke za razbijanje prosvjeda. Nemiri su nastavljeni 7., 11. i 13., obilježeni policijskom represijom, masovnim uhićenjima, stotinama ranjenih, ali i aktivnim otporom prosvjednika koji su se sukobili direktno s psima Moći. No, prosvjedi koji su održani u São Paolu i u Rio de Janeiru (a i u drugim gradovima, kao što su Brasilia, Porto Alegre, Bello Horizonte itd.) 17. juna, ipak su bili najmasovniji i najborbeniji do sada.
Prosvjed 17. juna u São Paolu
U Rio de Janeiru pobunjenici su napali Zakonodavno Vijeće bacajući kamenice, molotove i druge različite predmete, primoravajući snage reda na povlačenje unutar zgrade, nakon čega su zapaljena ulazna vrata. U jednom trenutku, tokom sukoba u Rio de Janeiru, svinje Vojne Policije su upotrijebile i vatreno oružje protiv prosvjednika.
I tako se u Brazilu zapalio fitilj: “ljubavi je došao kraj, Brazil postaje kao Turska”, kao što su uzvikivali neki prosvjednici. Zanemarivši svaku analizu i retoriku, najvažnije je poticati plamen i širiti ustanak protiv svake ikone Moći sve intenzivnije. Pozivamo sve drugove anarhiste koji osobno sudjeluju u brazilskim pobunama da doprinesu vijestima s ulice, i predlažemo međunarodnu kampanju nereda i direktnih akcija protiv Svjetskog nogometnog prvenstva i Olimpijskih igara.
Da naša braća i sestre koje se bore na ulicama Brazila ne ostanu sami!
Međunarodna i vatrena solidarnost!
Čile, Temuco: represija nad čileanskim anarhistima
Temuco. Jučer ujutro 28. marta, policija je izvršila brojne pretrese, među kojima i dva okupirana prostora, Espacio Pandemia i Biblioteka Amanecer. Sud, policija i štampa tvrde da su tijekom pretresa pronađeni aparati za gašenje požara, barut, tajmeri, plin butan i priručnik za izradu eksplozivnih naprava. Navode da je pronađen i tekst kojim se preuzima odgovornost za jedan napad.
Mnogi su drugovi uhićeni samo što nisu htjeli reći ime policajcima. Dva ili tri druga su uhićena pak za posjedovanje oružja i možda će biti optuženi za terorizam.
26. marta, to jest dva dana ranije, drugovi iz Espacio Pandemia objavili su tekst u kojem kažu da policija već dva mjeseca nadzire njih kao i njihov prostor. Gadovi u uniformama u više su navrata pitali stanovnike kvarta što tu drugovi rade i što organiziraju, ali nisu nikada dobili odgovor. Javni tužioc koji vodi slučaj je Paredes Cristian.
Continue reading Čile, Temuco: represija nad čileanskim anarhistima
Meksiko Siti: Solidarnost ne zna za granice
Na transparentu piše: “Od Meksika do Grčke: Skaramaga, Vila Amalija i svi ostali skvotovi nisu sami! Solidarnost je jedno od naših oružja! Ne očekujte nas, mi smo vaš najgori košmar, krv i meso, i već smo tu!”
U popodnevnim satima 10. januara, drugovi-drugarice iz Contra Info postavili su transparent na ogradu u krugu grčke ambasade u Meksiko Sitiju, kao mali gest solidarnosti sa našim drugovima koji su kidnapovani tokom iseljenja skvotova Vila Amalija i Skaramaga u jutranjim/poslepodnevnim časovima 9. januara u Atini.
“Drugovi, drugarice! Vreme je da razbijemo ovaj krug koji blokira naše umove i sa očiju skinemo povez koji zaslepljuje razum, i ispljunemo reči sa plamenim vrhom, vatru koja razara ovaj korumpirani sistem koji nas je okovao za kandže kapitala. A na njegovom pepelu izgradićemo novi svet slobodnih muškaraca i žena (iz pesme “Za novi svet/Por Un Mundo Nuevo” grupe Los Muertos de Cristo).
Kontra-informativne reči sa plamenim vrhom. Ni ovaj projekat, niti sama solidarnost ne znaju za granice; a Sloboda još manje.
Dalje ruke od skvotova, jednom za svagda!
Hitno oslobađanje onih koje su kidnapovali
kerovi države/kapitala!
Zatvor zvani Honduras
U večernjim satima u utorak, 14. februara, u gradu Komajagva izgoreo je kazneno-popravni zavod, uz fatalne posledice za više od 355 ugljenisanih zatvorenika. Ovo je treći put za manje od deset godina da zastrašujući požari odnose živote na stotine zatvorenika; mnogi od njih su bili zatočeni bez ikakvih presuda ili su jednostavno dovedeni pred vlasti jer su bili tetovirani.
Požari u zatvorima koji se nalaze u gradovima Ceiba i San Pedro Sula, tokom mandata nacionaliste Rikarda Madura, nisu poslužili kao lekcija o čudnom upravljanju pravosuđem i zatvorima u Hondurasu. Još jednom se istorija ponavlja, ali je sada još sumornija, sa izjavama navodnih begunaca koje su procurele, koji su pričali o planiranom bekstvu u dosluhu sa zatvorskim vlastima, i indicijama suseda zatvorskih farmi, koji su osetili snažan miris benzina koji je dolazio iz zatvorskog objekta. Nasilje u kome se zemlja našla nije bez podloge. Male elite moćnika su saučesnici u sekvestraciji Hondurasa, jasno uz uobičajenu podršku stranih zemalja čiji se interesi vrte oko pljačke takozvanih prirodnih i ljudskih resursa.
Državni udar iz 2009. je poslužio kao katalizator za poniženja koje je pretrpeo narod Hondurasa. Nažalost, izbori nametnuti od strane američke imperije i nekih zemalja EU su legitimizovali pučiste i naslednike režima koji su poslužili procesu defenestracije demokratije.
Postojeće truljenje u organima državne bezbednosti, krađa arsenala oružja, trgovina oružjem iz SAD, militarizacija narko kartela, nekontrolisane bande (“maras”, deca neoliberalizma) deo su ovog koktela nasilja koji uništava ljude u Hondurasu.
Ukoliko bi glasine o umešanosti zatvorskih vlasti u izazivanju ove nesreće bile potvrđene (pored gnusnog nemara nedopuštanja vatrogascima da uđu na lice mesta i neotključavanja zatvorskih ćelija), događaji u Komajagvi će dokazati masakr sa predumišljajem, kamenujući tako već preminuli pravosudni sistem ove banana republike.
Čitava zemlja je u potpunosti skrhana ovim masakrom. U međuvremenu, sadašnja administracija ne skida svoj večiti osmeh, i pripovedačkim stilom Džordža Orvela i njegovog ministarstva istine, namerava da prikrije honduras (šp. dubine) u koje smo uronjeni, u oblastima ljudskih prava i ekonomske krize koji utiču na zemlju.
U ovoj zemlji smo svi zatočenici male grupe manijaka od kojih su neki specijalizovani za represije, a drugi za zastrašivanje. Politička laboratorija koja je postala takozvani trougao smrti (Gvatemala, El Salvador i Honduras) je pomogla američkoj imperiji da stvori ratnu zonu, u kojoj se nesigurnost koristi za medijske dezinformacije kako bi se ljudima usadila u glavu navodna potreba za tiranskom vladom koja bi iskorenila nasilje.
Takav primer je izabrani predsednik Gvatemale, Oto Perez, koji je poznatiji kao krvnik naroda Iksil. Gubitak istorijskog sećanja ljudi je ozbiljan pokazatelj nemogućnosti da rešimo naše probleme i toga kako su neke frakcije na korak od zahteva za stranom intervencijom.
Nasilje koje traje nije bez podloge već je deo scenarija dobro pripremljenog i dirigovanog sa velikih udaljenosti, i makabričnim ciljem potpaljivanja požara u Hondurasu i produžavanjem dominacije.
La Ceiba, Atlántida, 20. februar 2012.
Organización Fraternal Negra Hondureña, OFRANEH