Tag Archives: madrid

Madrid: Solidarnost sa štrajkačima glađu u Grčkoj

transparent-madrid-1024x768
U nedelju 8. marta 2015., izveli smo mali kontra-informacioni čin u znak solidarnosti sa drugovima i drugaricama u štrajku glađu.

Na centralnom trgu Tirso de Molina (Madrid) postavili smo transparent sa sloganom: “SIRIZA održava specijalne izolacione zatvore; solidarnost sa zatvorenicima/ama u štrajku glađu”, kao i postere sa saopštenjem Mreže utamničenih boraca (DAK) koja je inicirala štrajk glađu.

Nijedna vlada slobodu nam neće dati; samo borba nas će osloboditi.

Živela Anarhija!

Španija: Napadi na bankomate u znak solidarnosti sa zatvorenicima štrajkačima glađu

Navara – Sabotiran bankomat u Altsasu

Podržavamo borbu zatvorenika koji štrajkuju glađu, Havija Gerera (Javi Guerrero), Ksavijera Korporalesa Beruekosa (Xavier Corporales Berruecos) i Hosea Antuneza Besera (José Antúnez Becerra).

Zbog toga smo 8. februara 2015. sabotirali bankomat banke Santander u Altsasu (Navara), Baskija, koja je povezana sa eksploatacijom zatvorenika/ca u španskoj državi. Nema potrebe za velikim resursima, dovoljni su čekić i malo odlučnosti.

Trenutna sloboda za drugove.

Smrt državi, živela anarhija

sab1Madrid – 113 bankomata više nije upotrebljivo

Akcija u znak solidarnosti sa trojicom zatvorenika koji se nalaze u štrajku glađu – Hoseom Antunezom, Ksavijerom Korporalesom i Havijem Gererom.

Ovom akcijom smo želeli prekinuti, makar i na trenutak, tok novca, normalnog konzumerizma ovog lobotomiziranog i automatskog društva.

Dok moćnici nastavljaju da uživaju u svojim luksuznim i privilegovanim životima, i sa tih pozicija vode ovaj zatvor na otvorenom u kojem živimo, konstantno nas prate kamere, mobilne i društvene mreže… Svaki korak koji napravimo se snima, gravira, skladišti u mrežnjači oka koje sve vidi, koje osmatra u potrazi za osumnjičenima, pobunjenicima/ama, imigrantima/kinjama, siromašnima, svima koji mogu predstavljati pretnju njihovom statusu kvo i za koje su rezervisani samo beda, patnja, zatvorske rešetke i smrt.

Ali nećemo im olakšati posao, jer dok oni stežu konopac oko vrata, mi se učimo kako da iznova i iznova razvežemo čvorove, sve do rušenja i poslednjeg zida; sve do pada i poslednjeg od ovih krvožednih ubica, sve dok – jedan za drugim – ne nestanu sa lica zemlje ne ostavljajući više ikakav trag eksploatacije, bede i dominacije; sve dok nismo svi/e slobodni/e, borba je jedini put.

Želimo da poželimo dobrodošlicu kući nedavno puštenim drugovima i drugaricama uhapšenim u “Operaciji Pandora” i da pošaljemo tople solidarne zagrljaje zatočenoj drugarici Moniki, drugovima Fransisku i Gabrijelu, kao i svim pobunjenicima/ama koje je država kidnapovala bez obzira gde se nalaze.

Da se pobuna širi!

Napomena (prevedeno i delimično prilagođeno sa francuskog jezika):

Sada pedesetsedmogodišnji Hose Antonez Besera proveo je više od 40 godina svog života iza zatvorskih rešetaka. Učestvovao je u brojnim borbama i pobunama unutar zatvora (još od vremena COPEL-a, šp. Coordinadora de presos españoles en lucha), a na dodatnih 13 godina zatvora osuđen je zbog učešća u ustanku u zatvoru Kvatre Kamins (Quatre Camins) koji se desio 2004. godine. Nakon inicijalnog štrajka glađu u prošloj godini, posle kog nije dobio ništa, Hose je 23. januara 2015. odlučio da započne štrajk glađu koji će trajati sve do puštanja na slobodu.

Havijer Gerero Karvahal (Javier Guerrero Carvajal), zatočen već 11 godina, objavio je svoj štrajk glađu 12. decembra 2014. i zahteva poštovanje zatvorskih propisa i ljudskih prava u zatvoru A Lama. On je zbog lošeg zdravstvenog stanja 5. januara 2015. primljen u bolnicu Pontevedra.

Nakon više od 20 godina u španskim zatvorima, Ksavijer Korporales bi trebao biti pušten 14. aprila 2015. Dana 2. januara 2015. započeo je štrajk glađu za ukidanje FIES režima (šp. Ficheros de Internos de Especial Seguimiento, FIES), puštanje zatvorenika/ca sa neizlečivim bolestima, kao i nemara. Ipak, usled zdravstvenih problema, morao je nakon 20 dana okončati svoj štrajk glađu.

Od januara 2015. solidarnost sa ovom trojicom zatvorenika manifestovala se na različite načine u različitim delovima teritorije pod kontrolom španske države: ispivanjem grafita, kačenjem transparenata, protestnim okupljanjima i tako dalje.

Dana 2. februara 2015., anarhisti/kinje su postavili/e transparent u gradu Altsasu (Navara) u znak solidarnosti sa borbom Havija Gerera, Ksavijera Korporalesa Beruekosa i Hosea Antuneza Besera. Oni su takođe poslali revolucionarne pozdrave drugovima i drugaricama koji/e su taoci u različitim državama, u Čileu (hrabrost su poslali nedavno osuđenoj Tamari Sol Farijas Vergara), Meksiku, Grčkoj, Italiji, kao i Fransisku i Moniki zatvorenicima bedne, ubilačke i mučiteljske španske države.

Kasnije tokom februara, anarhisti/kinje su u Saragosi ispisali/e slogane za anarhiste/kinje uključene u “Operaciju Pandora”, a okačili/e su i transparente kako bi izrazili/e svoju solidarnost sa dvojicom zatvorenika koji se još uvek nalaze u štrajku glađu, Hoseom Antunez Beserom i Havijem Gererom, “jer želimo da su slobodni i živi“.

Pandorina kutija i papazjanija španskog anti-terorizma

“Solidarnost sa 7 anarhista zatvorenih u Španiji”
(Anarhisti i anarhistkinje ispred španskog konzulata u San Francisku, SAD)

Jutro 16. decembra iznenadilo nas je talasom pretresa kuća i hapšenjima. Iznenadilo? Nećemo lagati. Ajmo iz početka. Jutro 16. decembra 2014. NIJE nas iznenadilo. Autonomna katalonska policija, Mosos d’Eskvadra (Mossos d’Esquadra), Civilna straža (Guardia Civil) i sudske vlasti Nacionalnog kaznenog i upravnog suda (Audiencia Nacional), upali su u više od deset kuća i nekoliko anarhističkih prostora u Barseloni, Sabadelju, Manresi i Madridu, uz pretrese kuća, hapšenja, konfiskovanje propagandnog materijala i informacija, koristeći istovremeno priliku da, sa cijelim timom za razbijanje demonstracija Mosos d’eskvadra, uđu i opljačkaju Kaza de la Muntanja (Kasa de la Muntanya), skvotirano mjesto koje je postojalo 25 godina.

Prema medijima, koji kao i obično dokazuju svoju ulogu policijskih glasnogovornika, cilj ovih hapšenja je razbijanje “kriminalne organizacije sa terorističkim ciljevima i nasilnim anarhističkim karakterom”. Iako se čini jednostavnim ponavljati često korišćenu frazu, ipak ćemo to učiniti: jedina kriminalna organizacija koja teroriše ljude svojim nasilnim karakterom jesu država i njeni pipci: mediji, sudski aparat, njena represivna tijela i njeni političari, bez obzira na spektar kojem pripadaju.

Zašto nas ova represivna akcija nije iznenadila? Zato što smo je očekivali.

Nije riječ o pretvaranju kako smo vidoviti ili tako nešto, već sposobnosti čitanja između redova, ponekad i bukvalno, onoga što se dešava. Kao što se desilo i u slučaju prošlogodišnjih hapšenja drugova i drugarica, oni su tokom dužeg perioda bili zauzeti orkestriranjem talasa protiv slobodarskog i anti-autoritarnog miljea, poput ovog koji se desio prošlog utorka, a čak i ako te različite racije nisu bile ovoliko velike one ukazuju na sličnost situacija.

Operacija “U italijanskom stilu”

U poslednjih nekoliko decenija anarhistički milje u susednoj Italiji doživljavao je s vremena na vreme, a u proteklim godinama sve redovnije, makro-operacije slične onoj od utorka. Ne samo zbog oblika i veličine spontanih racija i kućnih pretresa u nekoliko kuća, već i zbog korišćenja naziva koji se lako pamte i koji nose nekakav crni humor, kao u ovoj operaciji nazvanoj Pandora jer je ovaj slučaj, kako za svojim sudskim izvorima ponavljaju mediji, “kutija koja se uprkos brojnim strahovima koje nam je zadavala nije mogla otvoriti”. “Brojni strahovi” se odnose na nekoliko akcija koje su se, u poslednjih nekoliko godina, desile širom čitavog terena španske države. Da se vratimo na italijanske operacije, samo je potrebno podsetiti se nekoliko naziva koji su se poslednjih nekoliko godina pojavljivali, na primer, “Operacija Tor”, koja se odnosi na optužbe u vezi sa serijom napada čekićima na bankomate i različite kancelarije; “Operacija Iksodide”, što je tehnički naziv za porodicu krpelja, kako su fašisti nazivali komuniste i anarhiste; i druge poput Odlučnost (Ardire), Servantes (Cervantes), Notetempo (Nottetempo) itd.

Osim procedure i liste imena još jedan faktor koji nas podseća na susednu zemlju jeste uloga medija, što nam je takođe pomoglo da vidimo šta se sprema. Već tri godine, ili možda malo duže, španski mediji vode kampanju pripreme terena na način da operacije poput ove nisu samo verovatne već i predvidljive. Ukazivanje na miljee, a ponekad čak i prostore ili ljude sa punim imenom i prezimenom, kolektive i tako dalje, konstruisanje prilično bizarne karikature unutrašnjeg neprijatelja, zaista nisu nešto novo, iako je u poslednjim godinama fokus bio na veoma specifičnom karakteru: “nasilnim anarhistima”, “insurekcionalistima”, “anti-sistemskim elementima koji se infiltriraju socijalne pokrete”, i tako dalje.

Čileanski fijasko

Godina 2010. bila je slavna za čileansku državu. Osim što je Sebastijan Pinjera (Sebastían Piñera), biznismen i četvrti najbogatiji čovjek u zemlji, izabran za predsednika, ona je orkestrirala policijsku, medijsku i sudsku operaciju protiv anti-autoritarnog miljea što je dovelo do više desetina pretresa kuća i hapšenja poznatih kao “Operacija daždevnjak” (Operation Salamandra) ili popularnije “Slučaj bombe” (Caso Bombas), pošto se zasnivala na istrazi niza napada eksplozivima koji su se desili u prethodnim godinama, te  – kroz policijske predstave –  stvaranju hijerarhijske makro-strukture tobožnje mreže koja je bila odgovorna za sve te eksplozije: taj cirkus ne samo da je oslabio ugled države, pored činjenice da ju je prikazao smiješnom, već je takođe dokazao trapravost istražnih postupaka, poput falsifikovanja dokaza, ucjena ili pritisaka u cilju dobijanja doušnika ili “pokajnika”, prilika i tako dalje. Taj proces je završen oslobađanjem svih optuženih i željom za osvetom čileanske države prema miljeu i onima koji su bili pod istragom.

Godinu dana nakon okončanja farse znane kao “Slučaj bombe”, španska i čileanska ministarstva, sudije i panduri zajedno sarađuju na novom slučaju, ovog puta sa ove strane okeana. Monika Kabaljero i Francisko Solar, oboje bivši osumnjičeni u “Slučaju bombe”, uhapšeni su u Barseloni gdje su živjeli u tom trenutku, osumnjičeni za postavljanje eksploziva u Baziliku del Pilar u Saragosi, planiranje sličnih akcija i pripadanje tobožnjoj terorističkoj organizaciji. Ovi drugovi se trenutno nalaze u pritvoru čekajući na suđenje za koje ne znamo kada će početi, a takođe ne znamo da li će se njihova procedura promijeniti u odnosu na ovaj novi represivni talas.

Situacija je više ili manje svima poznata i ako možemo biti sigurni u jednu stvar to je da skorašnja hapšenja služe uobličavanju slučaja koji je sam po sebi neodrživ.

Slučajnost?

Nekoliko časova pre hapšenja koja su se desila u utorak, španska vlada je, putem svojih medija, obznanila da “ministarstva unutrašnjih poslova Španije i Čilea otvaraju novu fazu prinudne saradnje u borbi protiv anarhističkog terorizma”. Prošlog ponedeljka, 15. decembra, španski ministar unutrašnjih poslova Jorge Fernandez Diaz boravio je u Čileu kako bi se susreo sa potpredsednikom i čileanskim ministrom unutrašnjih poslova Rodrigom Penajliljom u palati La Moneda, vladinim sedištem u Santjagu. “Čile će u borbi protiv terorizma, pronaći u Španiji čvrstog saveznika”, hvalio se Španac, dok su ga ukrašavali Ordenom velikog krsta za zasluge, prema medijima “najvećim odlikovanjem zemlje za građanske zasluge”, trofejom koji je, u ovom slučaju, čileanska država uručila zbog policijskog rada i kao nagradu za prošlogodišnje hapšenje Monike i Franciska.

Osim pohvala i nagrada, biznismen Fernanded prodao je i malo svog: policijski i sudski trening, različite vrste represivnog materijala, i tako dalje.

I ono što predstoji…

Koji je naredni represivni korak? Ne znamo. U ovom trenutku ne zna se mnogo o tome kako su naši drugovi i drugarice, za šta su tačno optuženi, kojim represivnim sredstvima su izloženi, da li su preventivnom pritvoru ili ne, itd.

Ono što je sigurno jeste da ova operacija nije činjenica koja stoji sama za sebe, već je još jedan okov, karika u lancu. Lancu represije koji je ponekad surov, a ponekad suptilan, u koji je od donošenja novih zakona (dovoljno je samo pomisliti na skorašnji “zakon ućutkivanja” (šp. “ley mordaza” / eng. “gag law”), ugrađeno nekoliko stvari; lov na ljude bez papira kroz svaki put veće rasističke racije, policijska brutalnost, sve do težnji rukovođenja bedom i upravljanja represijom što je nešto što, po svemu sudeći, španska država radi sa pseudo-levicom (predvođenom partijom Podemos) koja sve više i više postaje jasna parodija same sebe. Iseljenja, prebijanja, fašizam, sudsko i kazneno otvrdnjavanje svake vrste, nacionalističke i socijal-demokratske iluzije, jesu nešto što će nam sadašnjost doneti. Nešto gore se ne mora očekivati, to gore nikada nije ni odlazilo.

Dijapazon mogućnosti španskog anti-terorizma predstavlja papazjaniju u koju se svašta može staviti. Ona je tamo, na vidiku, da nas podseti da, za državu, borba znači terorizam. Ona ima ulogu strašila. Da li dopuštamo da nas zaplaše?

Država i njene sluge kažu da su otvorili Pandorinu kutiju. U grčkoj mitologiji, Pandora je ekvivalent biblijske Eve. Sa karakterističnom mizoginijom obe mitologije, Pandora otvara svoju kutiju kao što Eva jede svoju jabuku, oslobađajući svo zlo koje ona sadrži.

U stanju smo stvarati sopstvenu priču i oslobađati se njihove usrane mitologije. Naša je istorija drugačija. “Kutija” koju je ova represivna operacija otvorila poziva nas da delujemo, da budemo pažljivi, da budemo na oprezu po pitanju onoga šta će biti njihov naredni korak. Navodi nas da, iznova i iznova, razmišljamo o svetu koji želimo, i udaljenosti tog sveta od ovog. Tera nas da uviđamo hitnost delovanja, kretanja napred.

Zatvoreni drugovi i drugarice deo su različitih projekata, prostora, kolektiva, itd. i veoma je važno da ne propadnu, da ruševine (u svakom smislu) do kojih ovakve situacije dovode ne stvore bespomoćnost i osećaj paralize.

Uvek kažemo da je “nastavak borbe najbolja solidarnost”. Tačno, ali šta to znači u praksi? Ponavljamo zdušno i da “kada dirate jednog od nas, dirate sve nas”. To je postalo jasno kroz reakcije i proteste koji su se desili u nekoliko mesta, baš kao i bezuslovna toplina drugova i drugarica iz vana.

Možemo biti sigurni u jednu stvar, a to je da zatvoreni drugovi i drugarice mogu osetiti tu toplinu koja prolazi kroz gvozdene rešetke i izolaciju jer je to ista ona toplina koju su, u nekim drugim prilikama, oni pružali.

Barselona, 18. decembar 2014.

(prevod na holandskom, nemačkom, francuskom, italijanskom i engleskom jeziku)

Madrid: Iseljen anarhistički skvot La Gatonera

La-Gatonera

U ranim jutarnjim časovima 27. oktobra 2014., iseljen je skvotirani socijalni centar La Gatonera u Madridu. Šaljemo snagu drugovima i drugaricama; ništa još nije gotovo.

Sledi njihovo saopštenje objavljeno na dan iseljenja:

Država naređuje, štampa nišani, a policija iseljava La Gatoneru: tako još jednom počinje ova priča, priča koja se  – daleko od toga da bude novost – završava kao sumnjiva rutina. Odvratna rutina koja, silom represije i straha, postepeno dovodi do toga da se celi pokret i čitava anarhistička borba navikava na taj osećaj, koji je postao suviše normalizovan, i internalizuje ga. Ne zaboravljamo značaj toliko mnogo generacija koje su težile, svaka godinama, da pokažu da je drugačiji život moguć, da postoji opcija izvan sistema u kojem živimo, da smo im meta zbog toga što više ne želimo biti deo njihovih beda i zato što nastojimo doći do mogućnosti da upravljamo sopstvenim životima.

Iseljavanjem socijalnih centara, strah pokušavaju pretvoriti u jedini izlaz, paralizuju borbe koje idu do korena problema, normalizuju represiju i njenu asimilaciju od strane onih koji se bore, obezbeđujući tako rekuperativnu i u potpunosti kontrolisanu opciju poput institucionalizacije svih vrsta borbi kako im ne bi pobegle iz ruku, bilo stvaranjem novih političkih partija levice, ustupanjem prostora ili kroz pregovore sa bilo kojom vrstom institucija. Iz toga samo možemo izvesti zaključak: legalna borba nema efekta; u suprotnom ne bi bila legalna.

Međutim, ne shvataju da još uvek ima ljudi koji su spremni da odu korak dalje, ljudi koji priču neće ostaviti na ovome, bilo zbog ličnog dostojanstva bilo zbog kolektivne solidarnosti. Iseljenje La Gatonere nije bilo ništa drugo do zatvaranje i rušenje zgrade, ali tu su zgradu činili ljudi koji su je pretvorili u anarhistički prostor, sredstvo borbe, saučesništva, susreta, okupljanja i stvaranja novih odnosa.

Iselili su nas iz zgrade koja se nalazi u ulici Amistad, ali ni izdaleka nisu postigli svoj cilj: nisu nas zaplašili.

Želimo biti jasni i želimo da razumeju: ovim se ništa ne završava, to je tek nastavak sedmogodišnjeg projekta koji će biti nastavljen gde god, kako god i kad god to odlučimo.

Istovremeno, svesni smo da se iseljenje La Gatonere, iako deo šireg plana protiv socijalnih centara uopšte, nije desilo slučajno. U ranijim situacijama, čvrsto smo stajali, nismo se predavali pred ucenama i pokušavali smo da ostanemo što verniji našim idejama. Dobijali smo pretnje iseljenjem kao i lične pretnje, naš socijalni centar je u nekoliko prilika bojkotovan, da ne pominjemo nezgode koje smo s vremena na vreme imali sa snagama reda. Nismo pribegavali žalbama, viktimizaciji ili formalizmu. Naš način hvatanja u koštac sa ovakvim situacijama bio je nastavak kretanja našim pravcem, što nas je, posle svega, dovelo do ovog sada. Ponosno preuzimamo posledice jer nam sve ovo govori da im stvaramo probleme i, stoga, da smo na pravom putu.

Ovo je tek početak. Zapalili su iskru koja će nam pomoći da borbu podignemo na viši nivo, sa više strasti nego ikada ranije i sa mnogo više čvrstine i besa.

Onima koji su se, kada je to bilo potrebno, solidarisali sa nama kažemo – ponosni smo na sve vas. Na sve one koji su omogućili da La Gatonera postane stvarnost, one koji su sačuvali srž prostora, kao i one sa kojima smo naporno radili.

Dosledan odgovor vidimo u nastavku borbe, zamišljajući taj odgovor u odnosu na ono šta neko preferira, održavajući originalnu ideju koju je La Gatonera uvek pokušavala ispuniti: decentralizacija naselja i direktne akcije.

Gangsterima, političarima, pandurima, biznismenima, eksploatatorima, plaćenicima, ubicama, cinkarošima, mučiteljima…

…ovo je tek početak.

Borba se nastavlja.

SMRT DRŽAVI, ŽIVELA ANARHIJA.

Berlin: U znak solidarnosti sa petoro anarhista u Španiji

cats

U noći između 25. i 26. novembra 2013. napali smo banku Santander koja se nalazi u Frankfurtskoj aveniji, reon Fridrihšajn, u Berlinu. Akcija ima za cilj da pošalje poruku solidarnosti sa petoro anarhista koji su osumnjičeni za napad na crkvu.

Izabrali smo banku Santander jer je to jedna od najvećih banaka u Španiji i zbog toga što ta ista banka profitira na veliko na zatvorenicima u španskim zatvorima. Dakle, svim novcem zatvorenika upravlja banka Santander uz posebno zajebane odredbe i uslove.

Još jedan razlog zašto smo izabrali da napadnemo ovu banku leži u činjenici da Santander marljivo ulaže u izgradnju zatvora širom Latinske Amerike.

Ovaj napad vidimo kao rani doprinos međunarodnoj nedelji akcija solidarnosti od 16. do 22. decembra 2013.

Takođe, šaljemo tople zagrljaje za petoro ljudi u Španiji, kao i svima ostalima koji ne odustaju od svog buntovničkog stava u svakodnevnom životu.

SLOBODA ZA SVE
(A)

Barcelona (Španjolska): Tekst solidarnosti s uhapšenima 13.11.2013.

soli

Na posteru piše:

SOLIDARNOST

13.11.2013. Nacionalna Policija uhapsila je 5 drugova na temelju Antiterorističkog zakona. Dvoje se nalaze u pritvoru (specijalni režim visokog nadzora FIES), a troje su slobodni, ali uz optužbu za napad.

Ovaj napad Ministarstva unutrašnjih poslova je samo dio napada na čitavu anarhističku sredinu, u kontekstu spriječavanja mogućih društvenih pobuna i akcija koje proizlaze iz bijede u kojoj nas drže kako bi podupirali njihovo tržište i moć. Država nije u nedoumici kada ugnjetava svakog tko si postavlja pitanja i napada ono što ga tlači; štampa nije u nedoumici kad staje na stranu represivnog aparata policije; mi nismo u nedoumici kada solidariziramo s našom braćom, mi nismo u nedoumici kada se opiremo svakome tko nam želi nametnuti svoju volju.

S PETORO ANARHISTA U BARCELONI

TJEDAN MEĐUNARODNE SOLIDARNOSTI
OD 16. DO 22. DECEMBRA

13. novembra 2013. uhapšeno je petoro anarhističkih drugova u Barceloni, pod optužbom za pripadanje jednoj “terorističkoj organizaciji” i za postavljanje eksplozivne naprave u Baziliku del Pilar. Nakon što su premješteni na specijalni sud Audienza Nacional trojica su otpuštena nakon pet dana, dok je drugo dvoje zadržano u pritvoru. Protiv svih petero je podignuta  optužnica za “pripadanje terorističkoj organizaciji”, “pokušaj masakra”, “urota u svrhu masakra”. Zatvoreni drugovi, Francisco i Monica, se nalaze u madridskim zatvorima Navalcarnero i Estremera, pod specijalnim nadzornim režimom FIES2. Dobro su raspoloženi i imaju puno snage.

Čitava “policijska operacija” izgrađena je kroz visoku razinu medijskog senzacionalizma, u kojem je štampa insistirala da prikaže uhapšene kao vrlo opasne osobe (objavljujući čak i njihove fotografije, unatoč zabrani deontološkog kodeksa novinara), pripadnike terorističke organizacije, imenom dužim od Almodovarovog filma, veoma opasne i međunarodnog karaktera, mizerne oponašateljice Al-Kaide. Igrajući svoju ulogu pokušali su stvoriti ozračje straha i alarmiranosti među narodom, čije brige se ne sastoje od sudbine neke crkve ili šansi da postanu žrtve anarhističkog atentata, nego od najstrašnijih svakodnevnih posljedica kapitalističkog harača i državnih agresija.

Ako je terorist onaj koji širi teror, onda se mediji ne razlikuju od Al-Kaide. Što reći naspram ove situacije? Jednostavno da je anarhistička tradicija bila uvije plodna u svojim napadima i u obrani protiv moći, riječima i djelima, eksplozivima ali i štrajkovima, prostorima i publikacijama. Osim toga, oduvijek je željela izgraditi svijet bez gospodara i slugu, bez izrabljivanja i ugnjetavanja te je stoga oduvijek željela uništiti ovaj svijet sastavljen od autoriteta, bijede i laži, pošto je potpuno nekompatibilan sa slobodom.

Unatoč riječima države i štampe, unatoč društvenom miru koji se sprovodi kroz civilizam i na druge anestetičke sramotne načine, zbog kojih narod radi, troši i crkava, borba protiv Dominacije nastavlja se sa svim potrebnim sredstvima, i koliko god bili nasilni i grubi nisu ni do koljena sistematičnom ultra-nasilju države i kapitalizma, koji osuđuju na izrabljivanje, na glad i na smrt milijarde ljudi.

Što reći o Katoličkoj Crkvi? Odgovorna za tisuće mrtvih, za indoktrinaciju i teroriziranje milijuna umova već od samog djetinjstva, za diktiranje svojih abnormalnih ideja milijunima ljudi, za bogaćenje kroz tuđe siromaštvo i patnju. Hijerarhijska organizacija terora i represije kao što je Crkva (bilo kojeg tipa) ne zaslužuje nikakvo poštovanje pri napadu.

Što reći o monarhiji? Parazitska institucija koja živi, kao Crkva, na naš teret, i koja povezuje državu i vojsku, represivne i autoritarne aparate. Nesreće kraljevske obitelji neće nam izmamiti nijednu suzu.

Što reći o bankama, poduzećima, političarima…? Njihovo uništenje moći ćemo pozdraviti samo sa osmijehom sreće. Ali nikada se ne spominje nepravedno i okrutno lice naših neprijatelja. No, ni ne može biti drugačije, jer red se mora održavati a počinitelji nereda trebaju biti izolirani i protiv njih se treba boriti. Ništa logičnije po državu, kapitalizam i njihove lakeje. To je njihova dužnost. Naša, naša samo-nametnuta dužnost, je pak podržati naše drugove i nastaviti borbu sve dok od zgrade autoriteta ne ostane ni kamen na kamenu, sve dok zatvori ne budu srušeni, sve dok ne bude više postojao nitko tko će drugima govoriti što mogu a što ne mogu raditi.

Sva solidarnost sa zatvorenicima u Barceloni, kao i svim progonjenim, zatvorenim, ugnjetavanim drugovima uzduž i poprijeko čitave zemaljske kugle.

Smrt državi i živjela anarhija!

anarhisti iz Barcelone

Adrese drugova:

Mónica Andrea Caballero Sepúlveda
CP Madrid VII Estremera
Crta. M-241 km 5,750 – 28595 Madrid – Španjolska

Francisco Javier Solar Dominguez
CP Madrid IV Navalcarnero
Crta N-V km 27,7 – 28600 Madrid – Španjolska

Izvor: RadioAzione

Španjolska: Pismo druga Francisca Solara

lions
NE OSTAVLJAJMO MJESTA NEDOUMICI…

Kao anarhisti nalazimo se u stalnom konfliktu s državom/Kapitalom u svim njihovim oblicima, i to se podrazumijeva. Međutim, ponekad, pogotovo kada Moć reagira sa svom svojom brutalnošću, ciljevi postanu mutni dovodeći do neodređenih i zbunjujućih stavova. Uvjeren sam da je potrebno zadržati dosljednost, ne smijemo ostaviti prostora defetističkim i viktimističkim riječima i praksi. Možda ćeš sada morati učiniti jedan korak unatrag, ali da bi uvijek napravio pet koraka naprijed, zanosnim putem neizvjesnosti koji vodi u sveopće oslobođenje.

Snažan zagrljaj svim anarhističkim zatvorenicima u svim zatvorima diljem planeta, nadasve Juan Alistu, Marcelu Villaroelu i Jose Miguelu Sanchezu, s kojima sam imao priliku podijeliti iskustvo zatvora.

S neizvjesnošću za ono što će se desiti i bez nedoumica protiv Moći.

Za Anarhiju…

Francisco Solar

Atina: Solidarnost sa petoro drugova uhapšenim u Barseloni – Monika i Francisko u istražnom pritvoru

5-barna-13nov1-1024x740

Dana 18. novembra neki članovi Contra Info okačili su transparent na Trgu Eskarhija u centru Atine u znak solidarnosti sa 5 drugova/drugarica koji su uhapšeni u Barseloni 13. novembra 2013. i na osnovu anti-terorističkog zakona optuženi za direktne akcije za koje je odgovornost preuzela grupa “Ustanički komando Mateo Moral“. Na transparentu piše: “Sloboda za 5 drugova uhapšenim 13/11 u Barseloni: Rosio, Valerija, Monika, Francisko, Herardo – solidarnost i akcija preko granica!”

Drugovi su prebačeni iz Barselone u Madrid gde su još četiri dana držani u izolaciji. Konačno, u nedelju 17. novembra izvedeni su pred sudiju u Madridu.

Španska država trenutno svih 5 anarhista drži kao taoce: Rosio June, Valerija Đakomoni i Herardo Formoso su pušteni ali uz restriktivne uslove i protiv njih će biti podignuta optužnica a oduzeti su im i pasoši, dok su Monika Kabaljero i Francisko Solar zadržani u pritvoru bez prava na kauciju.

Iz kontra-informacionog rova šaljemo svu našu snagu progonjenim drugovima i pozivamo na umnožavanje faktičkih gestova solidarnosti. Suočeni sa policijskom, međudržavnom i medijskom represijom, nismo voljni uzmaći niti za pedalj.

Zapalimo zatvore! Zapalimo granice!

Španjolska: Nove vijesti o drugovima uhapšenim u Barceloni

el-pilar

Dana 2. oktobra 2013. anarhistička grupa “Ustanički Komando Mateo Morral” postavila je eksplozivnu napravu u zloglasni ckrveni spomenik baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi. Ova  katedrala je jedan od najznačajnijih hramova Moći i jedan od glavnih simbola, i mjesta susreta, fašizma. Akcija nije imala namjeru povrijediti vjernike ili turiste; grupa je prije napada obavijestila dnevne novine i baziliku, kako bi imali vremena da je svi napuste.

13. novembra 2013. policija je u antiterorističkoj akciji sprovedenoj u Barceloni uhapsila petero osoba (iz Čilea, Argentine i Italije), optuženih za akciju koju je izvela grupa “Ustanički Komando Mateo Morral”. Među uhapšenima su i Monica Caballero i Francisco Solar, čileanski anarhisti, koji su već su bili progonjeni i u pritvoru zbog “Slučaja Bombe” (Caso Bombas) – sudskog fijaska čileanske države, za koji su razriješeni svih optužbi 2012.

Svih petoro uhapšenih drugova/drugarica trebalo je da se pojave pred sudijom u Madridu 15. novembra 2013., ali im je policija produžila izolacioni pritvor do nedelje 17. novembra 2013.

 

guerra-a-la-calle

Plakat kaže:

“Solidarnost i Akcija s uhapšenima u Barceloni.
Nijedna država, nijedna granica neće nikada moći zaustaviti društveni rat.
Neka se udaljenosti smanje djelima solidarnosti.
Neka se napadi na Moć umnožavaju dan za danom.
Monica i Francisco smjesta slobodni!
Neka se zatvorenici rata ponovno vrate na ulice!”


Slijedi izjava o solidarnosti s Monicom i Franciscom sa sajta Material Anarquista (via RadioAzione):

Drugovi, vijest se ažurira i hitno je njeno širenje. U ovom trenutku, kao web-site, naglašavamo da nas ne zanima da li su drugovi krivi ili nevini, zanima nas samo da naša braća i naše sestre budu “slobodni” na ulicama, nevažno je s kojeg su područja planete, solidarnost je bezgranična. Trenutno smo u stanju pružiti samo informacije sakupljene iz različitih buržoazijskih medija i informacije solidarnih pojedinaca koje molimo za suradnju u ažuriranju ovog slučaja.

Nešto prije 03:00 sata, 13. novembra, doznajemo da je petero anarhista, koji su živjeli u jednom stanu u barcelonskom kvartu Carmel, optuženo za eksplozivni napad na baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi, 2. oktobra. Informacije koje dolaze iz Ureda za Opće Informiranje, navode kao optužene, odnosno autore ovog djela, petero osoba: Francisco Javier Solar Dominguez i Monica Andrea Caballero Sepùlveda (čileanski anarhisti), Valeria Giacomoni (Italija), koja nije živjela u navedenom stanu, ali bi po istragama bila osoba koje je dovela u Španjolsku Monicu Caballero, Gerarda Damiàna Formosa (Argentina) i Rocio Yune Mira Pèreza (Čile).

Španjolsko Ministarstvo unutarnjih poslova tvrdi da uhapšeni pripadaju “vrlo dobro organiziranoj grupi i krajnje opasnoj, sa snažnim međunarodnim vezama” (…) te da su “dobro poznati kriminalnoj povijesti Čilea (…). Činjenica da su uhapšeni drugovi stranci potvrđuje policijske sumnje koja već mjesecima tvrdi da Španjolska postaje utočište za ustaničke anarhiste.

Drugovi Monica Caballero i Francisco de Solar su optuženi za postavljanje bombe, a identificirani su putem snimki na dan eksplozije, pokraj bazilike, gdje su stigli s dva ruksaka na leđima, “vrlo oprezno kako ne bi bili primjećeni”. Zatim su mjesto napustili prije eksplozije.

Eksploziv postavljen u baziliku Pilar u Saragozi izazvao je snažnu eksploziju u središnjoj dvorani crkve, ali nije uzrokovao ranjene mada je bila otvorena posjetiteljima. Oboje su stigli do bazilike koristeći javni prijevoz.

Odgovornost za napad je preuzeo “Ustanički Komando Mateo Morral”, ista anarhistička grupa koja je preuzela odgovornost i za napad na madridsku katedralu Almudena u februaru 2013., ali u kojoj naprava nije eksplodirala. Počinioci su ubrzo nakon napada na baziliku preuzeli odgovornost putem izjave koja naglašava da nisu imali “nikakve namjere raniti vjernike i turiste”, te su zato deset minuta prije napada obavijestili dnevne novine i baziliku, kako bi imali vremena da je svi napuste.

No, po istrazi istražitelja napad u Saragozi ne može biti izravno povezan s istim osobama koje su napale katedralu Almudena u Madridu, 7. februara. Međutim, sumnja se temelji na činjenici da je za oba napada odgovornost preuzeo Ustanički Komando Mateo Morral, a i same bombe imaju “slične karakteristike”, te zato tvrde da je samo “stvar vremena” kada će biti optuženi i za napad u Madridu.

Po riječima policije, 4. februara (prije napada) španjolska policija je kontaktirala čileanski INTERPOL, tražeći potvrdu Franciscovog i Monicinog identiteta. Tako je 8. novembra španjolska policija obavijestila čilanskog ministra unutrašnjih poslova o dolasku osumnjičenih.

Naspram ove vijesti ne možemo ostati indiferentni na napad španjolskih, čileanskih vlasti, i svih njihovih lakeja. Ni Nevini ni Krivi, mi smo samo njihovi neprijatelji i solidarni u svim oblicima s progonjenim drugovima diljem planete. Sasvim je očigledno da je objavljen društveni rat, ne možemo zaželjeti ni trenutak mira vlastima te pozivamo na solidarnost i na napad, u svim njegovim oblicima, od tinte do bodeža, ništa nije tuđe u ovom ratu.

Nesavladiv pozdrav našoj braći i sestrama uhapšenih u Španjolskoj 13. novembra, volimo našu braću i sestre ratnike i mrzimo naše neprijatelje.

Letak u znak solidarnosti s Gabrielom Pombo da Silvom

gabriel

ANARHISTIČKA SOLIDARNOST PROTIV POLICIJSKE EUROPE I SVIH AUTORITETA

Talijanska je država 13. juna 2012., nakon nekoliko različitih operacija protiv drugih anarhista, pokrenula val represije nazvan “Ardire” [Odlučnost] protiv brojnih anarhista, sveukupno 40 pretresa, 24 istrage protiv pojedinaca i 8 uhapšenih. Ovaj put je država željela da represija poprimi širu dimenziju optužujući i drugove već zatvorene u različitim zatvorima Europe, uključujući Grčku, Švicarsku i Njemačku. Kao i obično, država tvrdi da vidi svoju vlastitu autoritarnu sjenu u osmjehu njenih neumoljivih neprijatelja, pronalazeći uloge kao što su “vođa”, “izvršioc” ili “koordinator” unutar još jednog “terorističkog udruženja”, tamo gdje postoje afiniteti, dopisivanje sa zatvorenicima, borba i želje za borbom.

Zato se Gabriel Pombo da Silva i Marco Camenisch, dugogodišnji zatvorenici, nalaze pod ovom istragom, nakon međunarodnog štrajka glađu započetog decembra 2009.

Država ih danas smatra “simbolima i polazišnim točkama jednog novog subverzivnog plana”, čiji bi oni bili “tvorci i promicatelji”.

Nakon dvadeset godina provedenih u španjolskim tamnicama (od kojih 14 u FIES režimu) Gabriel uspijeva pobjeći. Uhapšen je u Njemačkoj 2004. nakon jedne kontrole i naknadne pucnjave s policijom. Odradio je 9 dodatnih godina zatvora u istoj državi. Izručen Španjolskoj 25. februara 2013., da bi dovršio posljednju kaznu koja ga je tamo čekala, premješten je već 3 puta u manje od 2 mjeseca.

Trenutno se nalazi u zatvoru Valdemoro (Madrid). 16. aprila pozvan je na Nacionalni Sud da bi mu bio uručen “Europski nalog za uhićenje” koji je izdala Italija u martu 2013., u okviru operacije “Ardire”. Gabriel je odlučno odbacuje navedenu mjeru. Ako procedura bude potvrđena, morati će se pojaviti pred 3 suca oko tjedan dana kasnije, ali ovaj put na javnoj raspravi [1].

Očito je da je ovom nalogu protiv Gabriela cilj ekstradicija u odjel talijanskog zatvor u Ferrari, izgrađenog izričito za pokoravanje anarhista i gdje se već, u izolaciji, nalaze brojni drugovi. Ali, u načelu radi se o upozorenju upućenom svima. Zato što glave moraju biti pognute, glasovi ušutkani i oči zatvorene. No, to je upozorenje na koje se mi nećemo nikada obazreti. Usred zatvorenika ovoga svijeta, izvlačimo našu snagu i iz nesudjelovanja, iz pobune, iz odbijanja svih obaveza koje bi željeli da poštujemo te iz stalnog konflikta s institucijama. I nastavljamo sve to štiti, i mada ne možemo pobjeći iz ove realnosti ipak ćemo je i dalje napadati iz svih mogućih uglova. Sami ili u dobrom društvu, danju i noću, akcijama i riječima.

Sada talijanska država zahtjeva izručenje Gabriela Pombo da Silve kako bi mogla nastaviti obavljati svoj prljavi posao. Moćnici dobro znaju uskladiti vlastite interese; pokažimo da im se i mi možemo suprotstaviti našim oružjem, oružjem solidarnosti s obje strane zidova, među zatvorenicima društvenog rata koji također ne poznaje granice.

Protiv Gabrielovog premještanja u Italiju.

Protiv svih država, njihovih kaveza, njihove policije, njihovih sudova i njihovog mešetarenja zatvorenicima!

Sloboda za sve!

Nekoliko anarhista internacionalista
13. april 2013.

[letak napisan povodom različitih javnih inicijativa u Španjolskoj u znak solidarnosti s Gabrielom Pombo da Silvom]

[1] 16. aprila 2013. Gabriel se pojavio pred Nacionalnim Sudom (posebni visoki sud u Španjolskoj), odbijajući da se prilagodi lažnim atributima zakona, kao što nevinost i krivica. Izgleda da Europski nalog za njegovo uhićenje za sada ne može biti izvršen. Gabriel je i dalje čvrst i nepokolebljiv. Za sada nije zakazana iduća rasprava.

Madrid (Španjolska): Izjava o preuzimanju odgovornosti za postavljanje eksplozivne naprave u katedrali Almudena

bombazo-1024x675

Božji dom sjeban u Madridu
(četvrtak 7. februara, 13:00 sati)

Dokazali smo da su vaši brlozi ranjivi. Temelji vaše Moći drhtali su pod kilogramima našeg svetog dinamita, u namjeri da naruši vaš sveti socijalni mir koji se uvijek bazirao na ubojstvima i dugogodišnjim izdržavanjima zatvorske kazne. Ovo je osveta. Prekoračili smo granicu straha. Cilj eksplozivnog napada je jasan, napasti burbonsku monarhiju na njenim svetim mjestima. Čitavo njihovo veličanstvo je plod tlačenja, a mi, potlačeni, privest ćemo je kraju ustaničkim revolucionarnim nasiljem. Nećemo pasti u zamku iščekivanja povijesnih uvjeta. Mi smatramo da povoljni uvjeti za napad na Državu, na Kapital i nadasve na trulu kraljevsku fašističku obitelj, postoje. Mi smo odlučni. Mi ne čekamo. Mi djelujemo.

Ne obmanjujemo se pogrešnom idejom da će se uništenje svega što nas tlači odviti kroz djela kao što je ovo. Mi se ne zavaravamo. Mi nismo samozadovoljni. Ovo je propaganda kroz djela, koja postoji već više od stoljeća među buntovnicima i zavjerenicima, kojima je moć mrska. Ovo je poziv na rat bez granica, čitavom našom maštom i energijom kako bi priveli kraju ovaj truli svijet.

Zapalimo zatvore!
Dug život Anarhiji!

Ustanički Komando Mateo Morral

Neki od postera i tekst letka sa ulica Barselone tokom generalnog štrajka

Tekst anarhističkog postera koji je lepljen pre štrajka

Šta je generalni štrajk?

To je prekid normalnog funkcionisanja sistema. To je blokiranje protoka ljudi i robe. To je sabotiranje zupčanika potrebnih za funkcionisanje sistema. To je napad na one koji su odgovorni za naše ugnjetavanje. To je suprotstavljanje braniocima i lažnim kritičarima trenutne paradigme. To su borbe u našem svakodnevnom okruženju (naselju, radnom mestu, školi, itd.). To je izlazak na ulice i deljenje onog malo što je preostalo: besa, hleba i snova. To je upotreba čitavog arsenala koji nam je istorija potlačenih stavila na raspolaganje.

Generalni štrajk može biti samo divlji, sve ostalo je (samo)parodija. Videćemo se na ulicama 29. marta!

Continue reading Neki od postera i tekst letka sa ulica Barselone tokom generalnog štrajka

Španija: Demonstracije generalnog štrajka od 29. marta

Širom Španije protesti i demonstracije prvog generalnog štrajka od 2010. godine su počeli u ranim jutarnjim satima u četvrtak 29. marta. Protestna okupljanja pre demonstracija su održana u gotovo svim većim gradovima (procenjuje se da je održano 111 protesta širom zemlje) sa ciljem ukazivanja na katastrofalne posledice koje podrazumeva nova “reforma tržišta rada”, širenja mobilizacija širom zemlje, sprečavanja štrajkbrehera da sabotiraju štrajk i da se, kroz direktnu akciju i blokade, zatvore preduzeća, radnje i radna mesta za koja se očekivalo da će ostati otvoreni, uprkos štrajku, pa čak i da se odseku glavne ulice u gradovima. Ulog je bio dvojak: paralizovati linije i proizvodnje i potrošnje. Zato su štrajkači pozivali ljude da blokiraju sve usluge i (onima koji imaju posao) da ne idu na posao, ali i takođe da ne kupuju ništa, i da telekomunikacije, struju itd. koriste što je manje moguće.

Iako je “reforma rada” izglasana u parlamentu još početkom februara 2012., usvajanje opšteg državnog budžeta će se desiti u petak 30. marta, što znači da će vlada pokušati da, pored ostalog, nametne još više direktnih i indirektnih poreza i smanji socijalna davanja smanjenjem javnih fondova (pri čemu će nove mere najviše pogoditi obrazovanje i zdravstvenu zaštitu). Zakonodavne svireposti, usred stalnog pojačavanja napada na radne ljude Španije, duboko utiču na nezaposlene i naknade za nezaposlene kao i propisane beneficije za penzionisanje i penzionere.

Continue reading Španija: Demonstracije generalnog štrajka od 29. marta