Tag Archives: solidarnost

RadioAzione: Solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom

muto-1024x793

Danas,, 12. novembra 2013. u jednoj od sumornih sudnica đenovskog suda izrečena je presuda dvojci drugova, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu.

Dva druga su, na prvom ročištu 30. oktobra, preuzeli odgovornost za napad na monstruma atoma, to jest na izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nuclerare grupe Finmeccanica, Roberta Adinolfija.

Ne iznenađuje nas presuda zato što, dakako, ne vjerujemo u “pravdu”, mada se ponekad čovjek zapita: “naspram ovakvog slučaja, koji dovodi u opasnost stanovništvo čitavog svijeta (još dan danas smo izloženi posljedicama Černobila, usprkos tisućama km udaljenosti i 20 godina distance, premda nas o tome ne izvješćuje nijedan podjarmljeni medij; podvodnih eksperimenata na moru Mururoa (Polinezija) u vrijeme Chiracove Francuske, i nedavne katastrofe u Fukushimi), kako može jedno živo biće, kao što su to nažalost svi lakeji države unatoč njihovom svojstvu psa čuvara i inkvizitora, osuditi djelo kao što je Nicolino i Alfredovo, koje pokušava eliminirati problem u samom njegovom korijenu? Kako netko može ići protiv samog sebe, i prikazati kao žrtvu jednog krvnika koji ti svakodnevno truje život?”

Nadam se da me neće nitko krivo shvatiti postavljanjem ovih pitanja. Naravno, ne mogu ući u glave lakeja države, a niti pokušavam; ali mislim da su to pitanja koje si mnoge osobe, a i anarhisti, mogu postaviti, usprkos našoj svojstvenoj mržnji prema ovom vječnom zlu koje pritišće naš planet.

Mediji su, kao što dobro znamo, oduvijek bili megafon države. Njihov je zadatak graditi bolesnu “svijest” neukog naroda, kojem je dovoljan posljednji model mobitela, kompjuter za Facebook i bijedan ručak na stulu, kako bi mogli probaviti i usvojiti količinu informacija koje svakodnevno protječu iz tih hijena podmuklog pera. Prvi sud je onaj narodni, ali ne onaj što su predlagale Crvene Brigade. Prvu presudu donosi nijemo krdo koje pognute glave pase i prihvaća smjer koje određuje čuvar (država-Crkva).

Narod koji pognute glave pase hranu što dolazi iz “Terra dei Fuochi” [pokraj Napulja, tlo zagađeno bespravnim zatrpavanjem toksičnog otpada] u regiji Campania, sa polja pokraj željezare ILVA u Tarantu, zatim rafinerije energetske kompanije ENI u Margheri pokraj Venecije i u mjestu Stagno (između Pise i Livorna), željezara i kožarske industrije u Toskani, proizvođača azbesta u Val d’Aosti, eternita u regiji Lombardija i Emilia-Romagna… tek toliko da navedem samo neka od najpoznatijih imena.

Narod koji svakodnevno guta otrov i umjesto da ga izbljuje na trovače, pljuje ga u lice svojih bližnjih ili onih koji pokušavaju zaustaviti ruku istih.

To je Italija!

No, vrlo je zabrinjavajuće da netko, čak među anarhistima, kaže kako djela kao što je Alfedovo i Nicolino plaše narod…

Postoji li uopće narod u Italiji? Možda bi to trebao biti onaj koji odlazi nedjeljom u crkvu, koji svakodnevno sluša papu na TV-u, poruke političara, koji radi besplatno, koji provodi dane na društvenim mrežama objavljujući slike i snimke svega što se zbiva na ulici, uključujući i lica osoba koje ni ne znaju da su u kadru?

Trebao bi to biti onaj koji se, svako toliko, zadovolji nekom državnom pomoći za kupnju dekodera za digitalnu TV, kompjutera ili USB modema za internet?

Ako je to narod, onda neka se plaši…

Postoji li još netko tko želi “krenuti i vratiti se zajedno”? Kao Alfredo i Nicola, ja također mislim da ne treba čekati nikakvu revoluciju, zato što su revolucije, gdjegod se u svijetu odvile, bile sposobne samo reproducirati ista sranja koja su postojala i prije, a možda još gora. Osim toga, očekivanje izaziva anksioznost i ohladi duh. Danas više nego ikada potrebno je da naša dva druga čuju naš glas i blizinu, oni su svojim djelom izmijenili povijest anarhista u Italiji, u posljednjih 100 godina.

Kroz čitavo jedno stoljeće čule su se samo parole, prošle godine Alfredo i Nicola su prešli na djela.

Te su parole svi uzvikivali, ili barem veći dio talijanskih anarhista, da vidimo sada koliko njih želi preći na djela, već i samim iskazivanjem solidarnosti i pripadnosti (ne govorim o akronimu neformalne F.A.I.) dvojci braće, dvjema osobama… dvojci drugova…

Nećemo se zbog osmjeha s jednih bolesničkih kolica osjetiti slabi naspram neprijatelja.

Ta bolesnička kolica dokazuju da niste baš toliko nepristupačni te da, osim “prokletih” koje očekujete jer “znate tko ih šalje”, postoje i usamljeni vukovi koji izlaze gladni iz šume.

Snažan i pobunjenički zagrljaj, topao kao toplina koju isijava Feniks, solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom.

RadioAzione

Španjolska: Solidarnost s petoro anarhista uhapšenih u Barceloni zbog napada na baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi

leaping-deers
13. novembra u 2:45 ujutro u Barceloni, Nacionalna Policija je upala u domove četvero anarhista, dok je jednog uhapsila pokraj kuće, pod optužbom za postavljanje eksplozivne naprave, 2. oktobra, u baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi. Svi [Francisco Javier Solar Dominguez, Monica Andrea Caballero Sepùlveda, Rocio Yune Mira Pèrez – Čile, Valeria Giacomoni – Italija, Gerardo Damiàn Formoso – Argentina; nap.prev.] su zadržani u zatvoru na temelju antiterorističkog zakona i idućih će dana biti ispitani u Madridu, na specijalnom sudu Audiencia Nacional, gdje će sudac Eloy de Valasco preuzeti predmet.

Već od prvih jutarnjih sati pokrenut je medijski aparat. Nacionalna Policija je dostavila slike hapšenja i pretresa. Automatski su objavljeni i identiteti uhapšenih. Ministar unutarnjih poslova, Fernandez Dias, nastupa trijumfalno u svim medijima, ponosan na hapšenja i na pobjedu zakona španjolske države, koja želi zadržati unutar zidina zatvora naše drugove/arice, pokušavajući dovršiti osvetu koju čileanska država nije uspjela dovršiti logikom pravde i prava.

Pravni i medijski aparat već mjesecima priprema teren za represivni napad na sve one koje smatra najopasnijima unutar društvenih pokreta.

Na taj se način anarhisti prikazuju kao jedini odgovorni za iskazivanje bijesa na prosvjedima, u pokušaju da se ograniči bijes koji ponekad izlazi iz okvira.

Nakon što je kontekst izgrađen, ponovo se igraju iste karte: famozni “anarhistički trokut” je dao mnogo materijala galicijskoj štampi, kao i eksplozivna naprava koja je navodno postavljena u filijale jedne talijanske banke u Barceloni i Valenciji. Ponovno se spominju teorije zavjere, omiljene štampi i mnogim čitateljima. Prije nekoliko mjeseci izvršen je pretres sjedišta CNT-a u Sabadellu, gdje je uhapšeno petoro anarhista, na temelju hipotetskih komunikeja na internetu i posjedovanja zapaljivog materijala. Otpušteni su nakon što su proveli 4 mjeseca u zatvoru pod režimom visoke sigurnosti (FIES-3), ali optužbe nisu povučene. Ova posljednja uhićenja u Barceloni sasvim jasno pokazuju koliko je snažna volja za napad na anarhistički pokret.

Ne zanima nas suditi da li su naši/e drugovi/arice krivi ili nevini, zato što je to jezik moći, jezik demokracije. Nećemo ući u igru tišine, žrtvi i poraza. Jako nam je žao što se naši/e drugovi/arice nalaze u ovoj situaciji, ali mi znamo da ćemo se, prije ili poslije, kada se naša misao i djelovanje konkretiziraju, sukobiti s najbitnijim dijelom sistema.

Protiv suradnje između država, solidarnost bez granica našim drugovima/aricama.

Srušimo zidove države!
Pozdrav i Anarhija!
Želimo ih među nama!

Izvor: Indymedia Barcelona

Grčka: Polikarpos Georgiadis i Vangelis Hrisohoidis pušteni iz zatvora

agios-stefanos-prison_patras

Drugovi Polikarpos Georgiadis i Vangelis Hrisohoidis su bili zatvoreni od avgusta 2008., optuženi za pljačke i kidnapovanje moćnog industrijaliste Milonasa koji su se desili ranije tog leta u Solunu. U žalbenom postupku, u aprilu 2012., kazne su im smanjene sa 22 godine na nešto više od 12 godina.

Oba druga su negirala svoje učešće u kidnapovanju ali su uvek izražavali solidarnost sa beguncem iz zatvora Vasilisom Paleokostasom koji je optužen u istom slučaju i koji se još uvek nalazi u bekstvu.

Vangelisu i Polisu je  uslovno puštanje iz paklenih jama odobreno u avgustu, odnosno, septembru 2013.

SLOBODA ZA SVE ZATVORENIKE SOCIJALNOG RATA!

London: Izveštaj o akciji protiv neonacista 9. novembra 2013.

135-blurred2

Poznati fašisti i nacisti su u subotu 9. novembra 2013. pozvali na demonstracije podrške zatvorenom vođstvu ubilačke neonacističke stranke “Zlatna zora” ispred grčke ambasade u Londonu.

Više od 40 militanata Antifašističke mreže (Antifascist network, AFN) odgovorilo je koordinisanom akcijom i poslalo snažnu poruku onima koji su prisustovali kao i onima koji su se razmišljali da prisustvuju neonacističkim i rasističkim demonstracijama – da nisu dobrodošlli i da će naići na otpor. Poruka im je jasno formulisana “otvorenom diskusijom” pre demonstracija. I pored sve priče o “razbijanju crvenih” nijedan od 12 fašista nije rekao niti reč ali se nadamo da će strah na njihovim licima  malo opametiti i ostaviti utisak na mlađe učesnike koji su bili prisutni. Militanti AFN-a su otpratili petoro mlađih fašista od paba do voza i rekli im da odjebu kući.

Nakon što smo otišli, preostali fašisti,  koji su se nadali velikom policijskom prisustvu u pabu, a nijednog pandura nije bilo na vidiku, zamolili su službenike za podršku zajednici (engl. community support officers) da ih isprate do demonstracija jer su bili suviše uplašeni da napuste pab. Na kraju su se taksijima odvezli do ambasade.

Naš cilj nikada nije bio da prisustvujemo ili pozovemo na kontra-protest, da smo to učinili 30-35 godina starim osobenjacima koji su se pojavili dali bismo osjećaj važnosti, a pandurima otkrili da se okupljamo. Lokacija ambasade i veliko policijsko prisustvo doveli bi do toga da bi svaki kontra-protest u potpunosti bio kontrolisan od strane pandura. Različite situacije, zahtevaju različite taktike.

Nakon akcije, zaplenjene zastave “Zlatne zore” su zapaljene. Izjavljujemo našu potpunu solidarnost sa našom braćom i sestrama iz radničke klase u Grčkoj, mnogim imigrantima koji se bore protiv fašizma i bratu Pavlosu koji je ubijen od strane članova Zlatne zore.

London – uvek antifašistički!

Izvor: ActForFreedom

Anoniman: … Želim čuti još

curriculum-12

… Želim čuti još

30. oktobra prisustvovao sam jednom događaju.

Dva anarhista, Alfredo Cospito i Nicola Gai, su na sudu u Genovi preuzeli odgovornost za ranjavanje Roberta Adinolfija, 7. maja 2012.

Radi se o osobi koja promiče i projektira nuklearne centrale diljem čitavog svijeta za poduzeće Ansaldo Nucleare, grupe Finmeccanica.

Stoga, svojom ulogom, gnusni Adinolfi, legitimizira sav biznis Finmeccanike (osim čitave nuklearne energije, i oružje, korupciju, prevare, vojne projekte…), koju mogu ubrojiti među najgora i najsurovija lica kapitalizma.

Vrlo dostojanstven stav Alfreda i Nicole tokom suđenja i njihovo preuzimanje odgovornosti predstavljaju samo još jedan dodatni poticaj (ako je uopće potreban) da nastavimo kročiti stazom napada na društvo, državu i kapital putem direktne akcije, sasvim nasilne, destruktivne, oslobođajuće – ispunjavajuće.

Ovoj braći mogu samo izraziti potpunu i aktivnu solidarnost, suučesništvo i naklonost.

Što još nadodati…!?!

Želim čuti još pucnjeva, još odjeka eksplozija.

10, 100, 1000 Oružanih Akcija!

Živjela Neformalna Anarhistička Federacija/Međunarodni Revolucionarni Front!

Solidarnost Zavjeri Vatrenih Ćelija – F.A.I./F.R.I.!
Solidarnost svim nukleusima od akcije F.A.I./F.R.I.!

Pozdrav Gabrielu Pombo da Silvi, Marcu Camenischu i solidarnost svakom tko s radošću potvrđuje revolucionarno nasilje izvan i unutar zatvora.

Izvor: RadioAzione

Grčka: Pismo drugova optuženih za dvostruku pljačku u Velventos-Kozani

underwater-1024x532

29. novembra 2013. započeti će suđenje za dvostruku pljačku u Velventos-Kozani. Održat će se u ženskom odjelu zatvora Koridallos (a ne kao što je u početku rečeno, na sudu u ulici Loukareos). Sudnica, sveti bordel pravde, je oduvijek bila prostor u kojem vladajuća klasa – autoritet – dokazuje svoju nadmoć nad “ilegalnima” ove države.

Zato je pitanje solidarnosti stalna smetnja, u slučaju anarhista, te policajci, svake vrste, interventni, u civilu, antiteroristički, žurno ispune sudnicu kako bi onemogućili njeno izražavanje. Međutim, uvidjevši neuspjeh takvog djelovanja i uz očiti interes da prijevoz (iz zatvora na sud) prođe “sigurno”, riješili su oba problema zahvaljujući specijalnim sudnicama (dvjema za sada) unutar ženskog odjela. Jasno je da je promjena mjesta suđenja rezultat oba razloga. S jedne strane minimalan rizik na logističkom nivou, i s druge registriranje svih solidarnih koji će željeti uči.

Nama mjesto suđenja ne pravi razlike, sudnica je neprijateljski prostor, nalazila se ona u zatvoru ili u visećim vrtovima Babilonije. I ako taktika registriranja ograničava prisutnost drugova u sudnici, nitko i ništa neće moći spriječiti našu snagu da čujemo glasove i urlike koji će prelaziti zidove zatvora i blindirana vozila.

Osim toga, za nas se revolucionarna solidarnost ne ograničava na trenutke podrške tokom suđenja. Sudnica je samo prostor u kojem neprijatelj potvrđuje svoju pobjedu, mehanizam asimilacije represivnog nasilja s demokratskom ideologijom. U našem slučaju neće biti uobičajenog “pritiska” na suce da bi se postigle blaže presude. Odluke su unaprijed određene. Ali, to nas ne zanima, budući da smo neprijatelji sudaca, ne zato što smo im na meti, nego zato što je njihov zadatak uništiti osobe pod pokrićem državnog autoriteta.

Solidarnost je stalni odnos. Oblici njenog izražavanja su različiti i konkretiziraju se u trenucima napada na sistem. Naravno, prosvjed može biti jedan od tih trenutaka, ali on nije uvjet ili jedini trenutak solidarnosti. I nadasve, solidarnost sa zatvorenim revolucionarima nije statistika koju nameće trenutak, ona je potreba, osjećaj, ostvarenje borbene zajednice, sa svakim sredstvom koji drugovi odaberu za izražavanje svoje solidarnosti, bilo prisustvom izvan sudnice ili napadom na sve ono što predstavlja moć uključenu u naše suđenje.

Na kraju želimo naglasiti da svi ODNOSI MEĐU DRUGOVIMA koji nas ujedinjuju, naša zajednička vizija slobode, snovi koje dijelimo, neće nikada narušiti bilo koji oblik podjele u vezi suđenja ili različitih optužbi protiv nas. Činjenice da će neki od nas, na primjer, imati advokate, a drugi ne, da će neki preuzeti odgovornost za sudjelovanje u pljački a drugi ne, nisu razlozi za razdvajanje borbene zajednice, koja nas ujedinjuje iza rešetaka.

Bit ovog suđenja nalazi se u činjenici da država i njeni mehanizmi iskušavaju anarhiste protivne sistemu, njegove protivnike. Nije toliko bitno na koji će nas način nastojati zadržati u zatvoru što je duže moguće.

Njihov glavni interes je da nas osude kao NEPRIJATELJE sistema. S naše pak strane ne priznajemo dihotomiju nevin-kriv (u ovom kao i u svakom drugom sudskom postupku protiv anarhističkih boraca). U njihovom svijetu mi smo krivi, po njihovoj “nevinosti” mi smo krivi. Naše misli i naša srca su uza sve one koji se bore protiv autoriteta.

BIJES I SVJESNOST

Fivos Harisis, Argiris Dalios, Giannis Michailidis, Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis, Nikos Romanos

izvori: i, ii

Trento, Italija: Zapaljena vozila Telekoma u znak solidarnosti sa zatvorenicima i optuženima

auto-incendiateTelekom, Vind (Wind) [tel. kompanije] itd. + sudije + panduri + prisluškivanje telefona = hapšenja, mučenja, državna ubistva, zatvor.

S radošću smo zapalili automobile Telekoma u znak solidarnosti sa Alfredom, Nikolom, Serđom, decom 15. oktobra i onima koji se bore unutar i izvan zatvora.

PROTIV SISTEMA ZATVORA, ZA AKCIJU!
ŽIVELA ANARHIJA!

Izvor: InformaAzione

Atina: Fotke intervencije za drugove uhapšene u Velventu

Solidarnost sa anarhističkim razbojnicima Politisom, Romanosom, Mihailidisom, Burzukosom, Harisisom, Daliosom kojima se sudi 29. novembra
“Solidarnost sa anarhističkim razbojnicima Politisom, Romanosom, Mihailidisom, Burzukosom, Harisisom, Daliosom kojima se sudi 29. novembra”
Panduri, sudije, političari nemate razloga da mirno spavate  - solidarnost sa anarhističkim eksproprijatorima
“Panduri, sudije, političari nemate razloga da mirno spavate – solidarnost sa anarhističkim eksproprijatorima”
20131101_234010
“Panduri, sudije, političari nemate razloga da mirno spavate.”
“29. novembra počinje suđenje za slučaj Velvento, Poziv za 9h ispred ženskog zatvora Koridalos”
"Snage anarhističkim razbojnicima iz Velventa"
“Snage anarhističkim razbojnicima iz Velventa”

 

Fotke intervencije u okviru akcija solidarnosti povodom predstojećeg suđenja (29. novembar 2013.).

Pored četvorice drugova koji su preuzeli odgovornost za dvostruku eksproprijaciju u Velventu, na osnovu DNK optuženi su i Argiris Dalios i Fivos Harisis.

Izvor: ActForFreedom

Genova (Italija): Letak đenovskih drugova

3_jpg_940x0_q85

Slijedi tekst pamfleta kojeg je uredilo i distribuiralo nekoliko drugova iz Genove tokom suđenja Alfredu i Nicoli.

SOLIDARNOST za ALFREDA I NICOLU
… rezignacija je smrt… pobuna je život…

Anarhija, riječ grčkog porijekla, znači “BEZ VLASTI i/ili BEZ vladanja”.

Mi nismo anarhisti/ice zato što nedostaje vlasti, nego zato što ne bi uopće željeli da postoji, bila ona desna ili lijeva; vlast znači podčinjavanje, zastupanje, centraliziranje moći.

Iz ovih se nekoliko redaka može razumjeti da nijedan anarhist/ica neće nikada biti prijatelj onih koji zakonodovaca i njihovih izvršitelja. Dakle, isto je tako očigledno da će anarhisti i anarhistice biti uvijek neprijatelji moći, buržoazije i njihovih slugu. Zato je nerazumno vjerovati da će osoba koja je neprijatelj nadmoći gospodara imati lak život. U biti, nijedan drug ili drugarica uhapšen, optužen ili pod istragom uopće ne smatra da je žrtva neke nepravde, inače bi svi zaista bili glupi!

Svaki dan ovaj planet i velika većina osoba koja ga nastanjuju su žrtve nepravdi, milijuni osoba umiru od gladi, žeđi ili stradavaju u nepotrebnim ratovima vođenim za stvaranje profita koje države i industrije, proizvođači smrti, dobro poznaju.

Mi jednostavno otkrivamo i razjašnjavamo razloge odgovorne za ova djela te se nadamo da će sva ta živuća bića shvatiti izvor njihovog problema.

UNIŠTITI VLAST, A NE IZMIJENITI JE, TO JE NAJOČITIJE RJEŠENJE!

Mi jednostavno kažemo ono što osjećamo iznutra, budući da MI nemamo gospodara kojima moramo polagati račune. Suci nam nameću kazne, ali mi ćemo uvijek biti SLOBODNI u našim srcima, i dok god budu postojali drugovi vani koji će štiti od krvnika one koje se nalaze u njihovim rukama, Anarhija će postojati. Uostalom, neće nas ove smiješne uniforme podčiniti, pošto već više od 100 godina podnosimo sve to i odgovaramo UDARCEM na UDARAC.

Danas pružamo Solidarnost drugovima koji su zatvoreni i optuženi za napad na Adinolfija, izvršnog direktora Finmeccanike, upravo jednog od poduzeća koji se temelje na ratovima i nuklearnoj energiji. Nepotrebno je reći da smo na NJIHOVOJ strani, protiv represije koja ih je pogodila.

ZAŠTO GOVORIMO O AKTIVNOJ SOLIDARNOSTI, DAKLE DIREKTNOJ?

Zato što su u prošlosti brojne kritike upućivane drugovima ili drugaricama koji su koristili sredstva smatrana neprimjerenim anarhističkoj borbi. Kao da netko ima pravo reći da je baciti kamen na pandura prihvatljivo, dok  metak treba osuditi.

Prema tome, pošto te kritike, nažalost, ustraju, i nisu baš bile tako beznačajne nakon napada na Adinolfija, ako se nastavi ovim putem sutra će biti neprihvatljiv i kamen na pandura.

Već imamo dosta neprijatelja, ne bih ih željeli imati i u našim redovima.

Podržavamo sve zatvorene drugove/arice bez obzira na počinjeno djelo, pošto se danas teži provjeriti razlog zbog kojeg je netko u zatvoru.

Nekada smo ove razlike prepuštali onima koji s nama nemaju što dijeliti; danas nažalost nije tako, što dokazuje izolacija koju neki drugovi/arice doživljavaju na vlastitoj koži.

Zato je danas, više nego ikada, potrebno izraziti aktivnu solidarnost našim drugovima i drugaricama, u trenutku kada je to potrebno, i koja će dati jasne odgovore kada naiđe represija.

Situacija drugova “unutra” nije dobra, kao što je to uobičajeno: podvrgnuti su premještanjima, ne dozvoljavaju im razgovore sa partnericama, zato je Sergio, drug uhapšen pod optužbom za pripadanje FAI (Neformalnoj Anarhističkoj Federaciji), vodio štrajk glađu mjesec dana i po, bez da mu na koncu budu razgovori odobreni.

Posljednja vijest: krvnica javna tužiteljica koja vodi slučaj “Shadow”, za koji je pod istragom 6 drugova (među kojima 2 u zatvoru), je u svojoj optužnici zatražila čak 4 i 10 godina zatvora. Ne zaboravimo da su čitavu operaciju koordinirale antiterorističke jedinice karabinjera, ROS, s kojima je tužiteljica Comodi u izvrsnim odnosima i podržava svaku njihovu teoriju. ROS, svinje koje su u prošlosti, kao i u svakoj dobroj demokraciji, dale svoj doprinos u pisanju najmračnijih stranica, dostojne ljudi u uniformama. Danas možemo reći da je čitava optužba propala. Osim Sergia koji je osuđen na 3 godine i 3 mjeseca za krađu auta, svi drugi su prvostupanjski oslobođeni, iako 2 druga ipak ostaju u zatvoru zbog druge dvije optužbe.

Nitko ne očekuje ljepši tretman, ne tražimo intervenciju političara ili piskarala. Mi se obraćamo onima koji osjećaju potrebu da budu uz našu braću i sestre koji provode godine svojeg života unutar ogavnih kaveza. Nemojmo počiniti iste greške kao u prošlosti, praveći mi sami razlike među onima koji odabiru jedan oblik borbe u odnosu na neki drugi.

Nemojmo pasti u zamku koju nam postavlja sudstvo i svi oni koji ne priznaju različite oblike borbe. Pobunjenik, Anarhist ne smije činiti takve greške.

Solidarnost i suučesništvo sa svim uhapšenih Anarhistima i Anarhisticama.

Za Anarhiju!

Anarhisti/ce

Izvor: RadioAzione

Italija: Nicola Gai, izjava na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo_olga2

“Nitko me ne može suditi,
Niti ti,
Istina te boli, znam.”
C.Caselli

Samo nekoliko riječi da bih potvrdio nekoliko jednostavnih činjenica prije nego “istina” bude određena u sudnici; u slučaju da pojam “istina” nije jasan, upotrijebio sam ga u ironičnom smislu, zato što ne priznajem nijedan drugi sud osim moje savjesti. Jedine odgovorne osobe za ono što se zbilo u Genovi 7. maja 2012. smo ja i Alfredo. Nitko drugi, od naših prijatelja i drugova, nije bio upoznat s našim planom i njegovom realizacijom. Koliko god se trudili kopati po našim životima i našim odnosima da bi pronašli suučesnike tog “nedjela”, nećete nikada uspjeti dokazati suprotno, zasigurno ćete pokušati, ali u tom će se slučaju raditi samo o lažima i o pokušaju hvatanja nekog drugog neprijatelja postojećeg. Razumijem da osobama koje su posvetile svoj život služeći autoritetu nije lako prihvatiti ideju da dva pojedinca, naoružana samo vlastitom odlučnošću, mogu odlučiti pokušati zaglaviti kotačiće tehno-industrijskog sistema, umjesto da pridonose, disciplinirano, njihovom okretanju, ali stvari stoje upravo tako. Nakon godina provedenih u promatranju sustavnog uništenja prirode i svih aspekata koji život čine vrijednim života, od strane nikad dovoljno opjevanog tehnološkog razvoja. Godine provedene prateći sa zanimanjem, ali uvijek kao gledaoci, iskustva pobunjenika koji i u ovom svijetu naizgled pomirenom nastavljaju dizati glavu da bi afirmirali mogućnost jednog slobodnog i divljeg života. Nakon katastrofe u Fukushimi, kada mi je Alfredo predložio da mu pomognem realizirati akciju protiv inž. Adinolfija, prihvatio sam bez oklijevanja. Napokon sam mogao konkretno izraziti moj otpor prema tehno-industrijskom sistemu, prestati učestvovati u simboličnim manifestacijama koji su prečesto samo manifestacije nemoći. Nitko se, s imalo razuma, ne može obmanjivati da ishod jednog referenduma ili naklapanja nekog gurua green economy može izbrisati, i samo, intrinsično najštetnije aspekte svijeta u kojem smo primorani živjeti. Svima je ispred očiju, svakog tko želi gledati, da Finmeccanica, sa svojim poduzećima, i dalje proizvodi oružje za masovno uništenje; no, to jednostavno čini izvan talijanskih granica, kao da radijacije poštuju te mrske granice. U Rumunjskog (Cernadova, nesretno mjesto, poznato nadasve po brojnim incidentima u centrali), Slovačkoj i Ukrajini, samo da spomenemo nedavne i najizravnije investicije. Ansaldo Nucleare i dalje sije smrt i pridonosi uništenju prirode. Kao što bi trebalo svima biti jasno, s ostalih 190 nuklearnih centrala samo u Europi, problem ne leži u pitanju da li se može desiti još jedan Černobil, nego kada će se desiti. I kao da to nije dovoljno, ne smijemo zaboraviti da takva čudovišta ne ubijaju samo kada su u funkciji, nego i sa svojim otpadom. Ovaj se prenosi gore-dole kroz Europu, bez da itko zna što s njim učiniti. Nuklearni otpad talijanskih centrala, ugašenih već desetljećima, još se dan danas prevozi u Francusku da bi se pohranio na “sigurno”: od njega dobivaju gorivo za napajanje drugih reaktora, a i koju kilu plutonija koji se može koristiti samo za proizvodnju bombi (tek toliko da se podsjetimo da kada govorimo o nuklearnoj energiji nema razlike između civilne i vojne upotrebe), zatim nam ih vraćaju opasne, gotovo, kao i prije. Glede toga, tko zna što će pak učiniti Amerikanci s uranijem ovog ljeta preveznim u SAD, u velikoj tajnosti, iz jednog skladišta nuklearnog otpada u regiji Basilicata). Mogao bih satima pričati o štetama i razaranjima koje je nanijela nuklearna energija, navesti bezbroj primjera, podsjetiti na ono što se zbiva u Fukushimi (gdje se, po riječima nekoga, nijedna žrtva ne može pripisati centrali…), ali ne nalazim se ovdje da bih tražio opravdanja. Nuklearna energija je možda element ovog civiliziranog svijeta putem kojeg besmislenost i monstruoznost tehno-industrijskog sistema može biti svakom jasan, ali trebamo biti svjesni da na oltaru tehnološkog razvoja žrtvujemo svaku zaštitu naše individualne slobode i mogućnosti da živimo život vrijedan života. Sada stoji samo na svakome od nas odluka da li biti poslušan podanik ili pokušati živjeti, sada i ovdje, otpor prema postojećem. Ja sam izabrao, radosno i bez kajanja.

Mi ćemo odavde izaći etiketirani kao teroristi, zabavna je činjenica da vi to možete tvrditi bez da se osjećate smiješno: tako kaže krivični zakon. Ono što pouzdano možemo reći je da riječi više nemaju nikakvog značenja; ako smo mi teroristi, kako bi definirali onoga tko proizvodi oružje, raketne sisteme, dronove, lovce, rekvizite za lov na osobe koje pokušavaju prijeći granicu, nuklearne centrale, tko raspravlja na istom nivou s ubojicama u uniformi i poznatim diktatorima, ukratko, kako bi definirali Finmeccaniku? Naravno, ni vaši upravitelji nisu baš maštoviti, koji su, da bi izbrisali moguće sumnje u realnu ulogu ovog poduzeća, nedavno postavili na glavno mjesto jednog bivšeg policajca, Giannija de Gennara: uzevši u obzir njegovu odgovornost u torturama u Bolzanetu i u masakru škole Diaz tokom G8 2001., budući da je bio šef policije, logički su zaključili da je pravi čovjek na pravom mjestu.

Vrativši se na razlog ove moje izjave želio bih precizirati nekoliko točaka ove “sjajne” operacije koja je dovela do našeg uhićenja. Tko zna koliko čestitanja i tapšanja po ramenima su dobili lukavi goniči koji su uspjeli iskoristiti našu jedinu, fatalnu, grešku, počinjenu iz neiskustva i žurbe da učinimo nešto nakon katastrofe u Fukushimi, u biti, nismo primijetili videokameru koju je postavio revan vlasnik jednog kafića kako bi zaštitio svoje sendviče. Na žalost, za nas, nismo je vidjeli dok smo proučavali put koji vodi od mjesta na kojem smo ostavili motor do stajališta autobusa, kojima smo se, nakon jednog presjedanja, odvezli na periferiju grada u pravcu Arenzana, gdje je bio parkiran moj auto, koji smo koristili za dolazak i odlazak iz Genove. Ako baš želimo biti iskreni, videokamera nije bila jedina počinjena greška, izgubili smo dragocjene trenutke i u momentu kad smo napuštali mjesto akcije, bijesni urlik nadri-vrača atoma: “Prokleti, znam tko vas šalje!” nas je paralizirao. Nije na meni da nagađam značenje te rečenice, trenutak nije dozvoljavao staloženo rasuđivanje, a, još manje, nisam naviknut graditi kule od karata na riječima koje je izgovorila neka druga osoba, ali samostalno sam zaključio da smo gurnuli ruke u brdo govana. Svi drugi elementi koji su opravdali naš pritvor ili su iskrivljeni ili su, jednostavno, lažni. Famozno prisluškivanje o “pištolju”, po kojem ja navodno tvrdim da sam pucao, je nerazumljivo, i nepotrebno je angažirati vještake da bi to dokazali, budući da sam ja vozio motor jednostavno je nemoguće da sam držao i pištolj, i još mi više izgleda logički apsurdno da sam upravo ja to pričao baš osobi koja je sa mnom sudjelovala u akciji, to jest Alfredu. O printeru, zaplijenjenom u kući mojih roditelja, za kojeg su forenzičari tvrdili da je na njemu štampan letak, nemam mnogo za reći, zato što sam kompjuter i printer ja kupio, a zatim smo ih zajedno uništili nakon upotrebe (zanimljivo je da su i sami forenzičari, nakon što je preispitivanje potvrdilo naše uhićenje, primjetili da se vjerojatno ne radi o istom). Što se tiče krađe motora, za koju je otvoren predmet protiv nas i navodnih nepoznatih, stvari su mnogo jednostavnije nego što se ćete se vi truditi da ih rekonstruirate. Kružili smo gradom pokušavajući riješiti problem, pošto nismo imali nikakvih iskustava s tim. Sreća je, kao što znamo, na strani odvažnih, i u pitoresknom mjestašcu Bolzaneto naišli smo na skuter sa ključem, kojeg smo uzeli te se odlučili vratiti nakon par dana s kacigom. Motor je i dalje bio parkiran na istom mjestu, bilo mi je dovoljno sjesti na njega, upaliti ga i odvesti do groblja u mjestu Staglieno, gdje je ostao sve do petnaest dana prije počinjenog djela, kad sam ga premjestio kraj kuće inž.Adinolfija. Izvinjavam se vlasniku što sam se riješio kaciga i drugih stvari koje su bile ispod sjedala i što sam bacio stražnji prtljažnik, zato što su nažalost smetali i zaista ne bi bilo baš pametno da sam ih pokušao vratiti. Još jedan element nad kojim su istražitelji gradili teorije i koji će, bojim se, kao pravi inkvizitori pokušati iskoristiti u budućnosti, je prisluškivanje koje su obavili u društvenom centru u Napulju, u kojem je navodno nekoliko drugova komentiralo letak koji su dobili, prvi u svijetu, putem elektronske pošte. Nemam pojma o čemu su govorili, neću objašnjavati kao je dijalog teško razumjeti, niti ću se sadržati na očiglednoj sličnosti između riječi “Valentino” i “volantino” [talijanski “letak”, nap. prev.], ali dobro znam da je komunikej poslan običnom poštom (ubacili smo pisma tokom presjedanja na autobus pri povratku, u poštanski sandučić, na rivi, kraj luke za trajekte), stoga je jednostavno nemoguće da su ga dobili putem e-maila.

Jako dobro znam da ćete upotrijebiti naš slučaj da bi dali primjer, da će osveta biti drakonska, da ćete sve učiniti kako bi nas izolirali (dovoljno je reći da je naša pošta već više od godinu dana podvrgnuta cenzuri), ali želim vam dati jednu lošu vijest: radi se beskorisnim naporima. Već barem 150 godina suci, i oštriji od vas, pokušavaju izbrisati ideju o mogućem životu bez autoriteta, ali s neznatnim rezultatima. Mogu vam sa sigurnošću zajamčiti da vaše represivne akcije, koliko god širokog spektra bile, koliko god bile indiskriminirajuće, neće nikada uspjeti ništa razgraditi ili iskorijeniti. Ako mislite da ćete, zahvaljujući nama, stići do drugih anarhista koji su odlučili eksperimentirati kaotičnu, spontanu i neformalnu mogućnost FAI, uveliko griješite, i počinit ćete samo još jednu grešku; ni ja ni Alfredo ne poznajemo nikoga tko se odlučio na taj izbor. Vi lovite duh koje neće močiti zatvoriti u tijesne kutijice vaših zakonika. Zato što se on pojavljuje u trenutku u kojem se destruktivne tenzije onih koji ga ožive ujedine da bi djelovali, u trenutku u kojem slobodne žene i muškarci odluče eksperimentirati konkretno anarhiju. Sada, kad je iskustvo Nukleusa Olga završeno, mogu vam samo zajamčiti da sam pronašao nove razloge za jačanje moje mržnje i razloga zbog kojih želim destrukciju postojećeg, sačinjenog od autoriteta, izrabljivanja i uništenja prirode.

Ljubav i suučesništvo sestrama i braći koji svojim akcijama, na svim stranama svijeta, ostvaruju ludi san FAI/FRI.

Ljubav i suučesništvo drugaricama i drugovima koji, anonimno ili ne, i dalje napadaju, u ime mogućeg života bez autoriteta.

Ljubavi i slobode svim anarhističkim zatvorenicima.

Živjela crna internacionala svih kojih se opiru smrtonosnom poretku civilizacije.

Živjela anarhija!

Nicola Gai
Ferrara, septembar 2013.

Izvor: RadioAzione

Italija: Izjava Alfreda Cospita na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo-olga

Iz trbuha Levijatana

“… snove treba ostvariti ovdje u sadašnjosti, a ne u hipotetskoj budućnosti, budući da su nam budućnost uvijek prodavali popovi svih religija ili ideologija, kako bi nas nekažnjivo mogli potkradati. Želimo sadašnjost koja zaslužuje da bude življena, a ne jednostavno žrtvovana mesijanskom iščekivanju budućeg zemaljskog raja. Zato smo željeli konkretno govoriti o anarhiji koju treba ostvariti sada, ne sutra. “Sve i odmah” je opklada, igra u kojoj igramo i u kojoj je ulog naš život, život svih, naša smrt, smrt svih…”

Pierleone Mario Porcu

“Znanost je vječni holokaust prolaznog, kratkotrajnog života, ali realnog, na oltaru vječnih apstrakcija. Ono o čemu govorim je, dakle, pobuna života protiv vladavine znanosti.”

Mihail Bakunjin

“Dok se čovjek šepurio i pravio se bogom, jedna se glupost sručila na njega. Tehnike su uzdignute na najviši rang i jednom postavljen na prijestolje bacile su lance na inteligencije koje su ih stvorile.”

Edgar Allan Poe

“Carstvo utemeljeno na ničemu, u čijem kraljevstvu vladar propada. Ne može podnijeti teret istine. Preporučam ti žešću dozu života. Preporučam ti žešću dozu života!”

Congegno

“Prokleti… znam tko vas šalje!!!”

Roberto Adinolfi

 

Jednog predivnog majskog jutra djelovao sam i u tih par sati potpuno sam uživao u životu. Ostavio sam iza sebe strahove i samoopravdanja, i prkosio sam nepoznatom. U Europi ispunjenoj nuklearnim centralama, jedan od najodgovornijih za nadolazeću nuklearnu katastrofu pao je ničice ispred mene. Želim biti vrlo jasan: nukleus Olga FAI/FRI [Neformalna Anarhistička Organizacija/Međunarodni Revolucionarni Front, nap. prev.] sačinjavamo samo ja i Nicola. Nitko drugi nije sudjelovao, surađivao, planirao ovo djelo; nitko nije bio upoznat s postojanjem našeg projekta. Neću dozvoliti da se moje djelovanje, kako bi se skrenula pažnja s pravog cilja akcije, baci u opsceni apsurdni masmedijski i pravni kazan, sačinjen od “rušenja demokratskog poretka”, “subverzivnog udruženja”, “oružane bande”, “terorizma”; prazne fraze na ustima sudaca i novinara.

Ja sam anarhista, protiv organizacije, zato što sam protiv svakog oblika autoriteta i organizativne konstrikcije. Ja sam nihilist zato što živim moju anarhiju danas, a ne u očekivanju revolucije koja će, ako i dođe, izroditi samo novi autoritet, novu tehnologiju, novu civilizaciju. Živim moju anarhiju s prirodnošću, radošću, zadovoljstvom, bez ikakvog mučeničkog duha, opirući se u potpunosti ovom civiliziranom postojanju, koje mi je nepodnošljivo. Ja sam antidruštven zato što sam uvjeren da društvo postoji samo u znaku podijele između vladajućih i pokorenih. Ne težim ka nikakvoj budućoj socijalističkoj “rajskoj” alkemiji, ne vjerujem u u nijednu društvenu klasu; moja pobuna bez revolucije je individualna, egzistencijalna, totalna, apsolutna, oružana. U meni nema ni traga nadčovjeka, nikakve mrskosti prema ugnjetavanima, “narodu”, pošto sam uvjeren da, kao što kaže jedna istočnjačka izreka: “ne treba mrziti zmiju zato što nema rogove; jednog bi se dana mogla pretvoriti u zmaja!”. Na isti se način rob može pretvoriti u pobunjenika, samo jedan čovjek, samo jedna žena može postati razarajući požar. Svom snagom mrzim moćnike zemlje, bili oni političari, znanstvenici, tehnokrati, vođe naroda, svakojaki lideri, birokrati, vojni i religiozni poglavari.

Poredak koji želim srušiti je civilizacija, koja dan za danom uništava sve ono za što vrijedi živjeti. Država, demokracija, društvene klase, ideologije, religije, policija, vojska, i sam vaš sud, su samo sjene, himere, zupčanici, svi zamjenjivi, jednog megastroja koji sve sadrži. Tehnologija će jednog dana moći i bez nas, pretvorivši nas sve u izgubljene autome, u krajoliku smrti i pustoši. Tog sedmog maja 2012. na jedan moment ubacio sam pijesak među zupčanike ovog megastroja, na trenutak sam živio u potpunosti, praveći razliku. Taj dan moje najbolje oružje nije bio jedan stari Tokaref, već moja duboka, surova mržnja koju osjećam protiv tehno-industrijskog društva. Potpisao sam djelo kao FAI/FRI, zato što sam se zaljubio u ovu lucidnu “ludost” koja je postala konkretna poezija, ponekad povjetarac, ponekad oluja, koja kaotično puše diljem svijeta neustrašiva, nezamisliva, protiv svakog zakona, protiv svake “zdrave pameti”, protiv svake ideologije, protiv svake politike, protiv znanosti i civilizacije, protiv svakog autoriteta, organizacije i hijerarhije. Vizija konkretne anarhije koja ne predviđa postojanje teoretičara, rukovodioca, lidera, činovnika, vojnika, heroja, mučenika, organigrama, militanata, a najmanje gledatelja. Predugo smo vremena stajali i gledali. Anarhija koja ne postaje akcija odbacuje život postajući ideologija, sranje ili nešto malo više, u najboljem slučaju nemoćni ispušni ventil za frustrirane muškarce i žene.

Odlučio sam preći na djela nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi. Naspram tako ogromnih događaja često se osjećamo neadekvatni. Primitivan čovjek se suočavao s opasnostima, znao se zaštiti. Moderan, civiliziran čovjek naspram konstrukcija-konstrikcija tehnologije je bespomoćan. Kao ovce koje traže da ih zaštiti ovčar koji će ih klati, na isti način mi civilizirani se prepuštamo laičkim svećenicima znanosti, onim istima koji nam polako kopaju jamu. Adinolfija smo gledali kako se prepredeno smijulji sa televizijskih ekrana, izigravajući žrtvu. Vidjeli smo ga kako dijeli lekcije u školama protiv “terorizma”. Ali, ja se pitam što je terorizam? Ispaljeni metak, duboka bol, otvorene rana ili neprestana stalna prijetnja polagane smrti koja te iznutra izjeda. Stalni, neprestani teror da će jedna od njegovih nuklearnih centrala izrigati na nas, u svakom momentu, smrt i pustoš. Poduzeća Ansaldo Nucleare i Finmeccanica su veoma odgovorna. Njihovi projekti svuda siju smrt, u posljednje se vrijeme priča o mogućim investicijama za udvostručenje nuklearne centrale Krško u Sloveniji, na dva koraka od Italije, zona pod velikim seizmičkim rizikom. U Cernadovu, Rumunjskoj, od 2000. do danas bilo je raznih incidenata koje su izazvala lakovjerja poduzeća Ansaldo tokom gradnje jedne od svojih centrala. Koliko prekinutih života? Koliko prolivene krvi? Tehnokrati Ansalda i Finmeccanike, lakog osmijeha, “čiste” savjesti, vaš “napredak” smrdi na strvinu, smrt koju sijete svijetom traži osvetu. Postoji mnogo načina na koji se možemo konkretno oduprijeti nuklearnoj energiji, blokirati vlakove koji prevoze nuklearni otpad, sabotirati stupove visokog napona koji prenose električnu energiju koju proizvodi atom. Meni je palo na pamet da napadnem najodgovorniju osobu ove nepogode u Italiji: Roberta Adinolfija, izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Nije nam mnogo trebalo da otkrijemo gdje živi, bilo je dovoljno pet zasjeda. Nije potrebna vojna struktura, subverzivno udruženje ili oružana banda za napad, bilo tko, naoružan čvrstom voljom može zamisliti nezamislivo i zatim djelovati. Bio bih sve sam učinio, na žalost trebao sam pomoć oko motora: pitao sam Nicolu, pozvao sam se na njegovo prijateljstvo, nije se povukao. Pištolj sam kupio na crnom tržištu, tristo eura. Nisu potrebne tajne infrastrukture ili ogromni kapital da bi se naoružali. Krenuli smo autom iz Torina noć prije. Sve je teklo glatko, ili gotovo sve, Nicola je vozio, ja sam pogodio točno tamo gdje smo bili odlučili da pogodimo. Precizan pogodak, otrčao sam prema motoru, a zatim neočekivano, Adinolfijev urlik ispunjen bijesom, rečenica koja me imobilizirala, gubeći dragocjene trenutke: “bijednici!… znam tko vas šalje!!!”, u tom sam trenutku bio apsolutno siguran da sam pogodio u centar, potpuno svjestan u kakvo sam đubrište stavio ruke; milijunski interesi, međunarodna financija, politika i vlast, blato i đubrivo. Ovi su “ukradeni” trenuci dozvolili Adinolfiju da pročita registarsku tablicu, koju zbog neiskustva nisam pokrio. Zahvaljujući tim brojevima otkrili su motor, a po motoru telekameru.

Neće nas presuda ovog suda pretvoriti u zle teroriste, kao što neće Adinolfija i Finmeccaniku pretvoriti u dobročinitelje čovječanstva. Kucnuo je čas velikog odbijanja, odbijanje koje se sastoji od mnoštva otpora, od kojih je svaki jedan poseban slučaj; neki su mogući, potrebni, neizvjesni; drugi su spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, prodirući ili nasilni. Naš je bio usamljen i nasilan. Da li je vrijedilo? Da! Možda samo zbog radosti koju smo osjetili kad smo doznali za prkosni osmjeh koji je Olga Ikonomidou, hrabra sestre iz Zavjere Vatrenih Ćelija, u samici grčkog zatvora, čuvši vijest o našoj akciji, bacila u lice svojim stražarima. Sretan sam da sam ono što jesam, slobodan čovjek, mada “trenutno” u lancima. Ne mogu se previše žaliti budući da velika većina “ljudi” ima lance duboko usađene u mozak. U mojem sam životu uvijek nastojao napraviti ono što sam smatrao točnim, a ne isplativim. Zlatna sredina mi nije nikada djelovala uvjerljivo. Mnogo sam volio. Mnogo sam mrzio. I baš zato neću se predati vašim rešetkama, uniformama, oružju. Uvijek ću vam biti neobuzdan, ponosan neprijatelj. Nisam sam sam. Anarhisti nisu nikada sami, ponekad osamljeni, ali nikada sami. Tisuću projekata u glavi, nada u srcu koja sve više živi, čvrsta i sve više zajednička; konkretna perspektiva koja izlaže “riziku” da izmjeni lice anarhije u svijetu. Maleni, veliki odroni koji će jednog  dana izazvati kataklizmu, trebat će vremena, nema veze, za sada uživam u potresu koji je u meni izazvala ta želja za radošću i borbom.

Završavam jednim citatom Martina (Marco Camenish), nepokorenog ratnika, duboko zaljubljenog u život, već dvadeset godina u zatvoru, danas u švicarskom, i prisvajam ove njegove riječi:

“… imati hrabrosti zamisliti stvari skroz u dubinu, prekršiti zabranu tehnološke policije “nemogućeg” ili “nezamislivog”, misliti drugo i, dosljedno tome, djelovati drugačije. Samo nas to može izvuči iz mlake otrovne splačine modernosti, u mjestima gdje nas nitko i ništa neće voditi u mjesto bez sigurnosti, u mjesto odgovornosti u prvom licu, za ne-podvrgavanje sa svim svojim posljedicama. Sloboda je teška i opasna, i nema života bez smrti. Iz bojazni od života često se prepuštamo ropstvu uništenja.”

Smrt civilizaciji
Smrt tehnološkom društvu

Dug život Zavjeri Vatrenih Ćelija
Dug život FAI/FRI

Živjela crna internacionala!
Živjela anarhija!!

Alfredo Cospito

Izvor: RadioAzione

Genova, Italija: Suđenje Alfredu i Nicoli

Jutros se na sudu u Genovi održalo prvo ročište sudskog procesa, po skraćenom postupku, protiv Alfreda Cospita i Nicole Gaia. Dva druga su uhićena 14 septembra 2012. i optuženi za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberta Adinolfija, dana 7. maja 2012.

Alfredo i Nicola su preuzeli odgovornost za napad na Adinolfija dok su pokušavali pročitati tekst o preuzimanju odgovornosti, pošto ih je sudac udaljio iz sudnice.

Koliko je poznato, ovo je prvi put da drugovi anarhisti preuzimaju odgovornost za ovakvo djelo. Uvijek su anarhisti koristili pojmove koji kojima su više ispunjavali usta nego rušili zidove: sada se napokon nešto desilo. Osoba odgovorna za zagađenje planeta postala je meta i upucana je. Odgovornost su preuzela dva anarhistička druga. Da vidimo da li ćemo zbrajajući riječi, pojedince i činjenice, dobiti rezultate.

Na koncu je tužilaštvo, Nicola Piacente i Silvio Franz, zatražilo da Alfredo Cospito bude osuđen na 12 godina, a Nicola Gai na 10 godina.

Suđenje će biti nastavljeno 12. novembra 2013, kada će biti donijeta i presuda.

Solidarnost sa Alfredom i Nicolom!

Alfredov tekst o preuzimanju odgovornosti, Nicolin tekst (oba teksta na italijanskom)

Izvor

Perugia (Italija), Operacija “Shadow”: Svi odriješeni krivnje, Sergio Maria Stefani osuđen za krađu vozila

wheels

22.10.2013. na sudu u gradu Perugia izrečena je prvostupanjska presuda u vezi takozvane operacije “Shadow”. Sve su optužbe odbačene i svi/e su drugovi/arice odriješeni krivnje zbog nepostojanja dokaza. Iznimka je Sergio Maria Stefani, osuđen na 3 godine i 3 mjeseca za krađu vozila. Sada javna tužiteljica Comodi, koja se istakla kao i obično po svojim delirijima u sudnici, kojima se ovom prilikom drug Sergio spremno suprotstavio pošto je prisustvovao suđenju (te ga je odmah optužila za uvrede), ima 90 dana da uloži žalbu na presudu.

Sergio ostaje i dalje u pritvoru u zatvoru u Ferrari zbog operacije “Odlučnost” (koju je izrodila ista Comodi). 6.11.13. će se pak održati, na istom sudu u Perugi, preliminarno ročište za operaciju “Ardire”, čiji jedan dio predmeta vodi isti sud.

Solidarnost s drugovima/aricama pod istragom!

 

Solun, Grčka: Najnovije informacije o slučaju zatvorenog anarhiste Babisa Cilijanidisa

exhausted

Dana 16. oktobra 2013., sudije su odbacile zathev anarhističkog zatvorenika Babisa Cilijanidisa za prekid izdržavanja kazne. U solunskom sudu se okupilo oko 30 drugova.

Babis je zatočen u zatvoru Koridalos:

Charalambos Tsilianidis
Dikastiki Filaki Koridallou, A Pteryga, 18110 Koridallos, Athens, Greece

SOLIDARNOST ZNAČI NAPAD.

Rio de Žaneiro: Panduri pretukli 18-godišnjaka na smrt

manguinhos-favela
U ranim jutarnjim časovima 17. oktobra 2013., policajci “Policijske jedinice za pacifikaciju” (UPP) pretukli su na smrt Paula Roberta Pinjo de Menezesa (18) u faveli Manginjos, Rio de Žaneiro. Panduri su tinejdžera imobilisali i odveli u zabačenu mračnu uličicu gde su ga žestoko tukli do smrti. Tačne okolnosti ubistva još nisu razjašnjene. Međutim, njegova majka i ostali stanovnici su potvrdili da se Paulo Roberto nalazio među grupom mladih kada su panduri lokalnog UPP sprovodili kontrolu u faveli.

U kasnim popodnevnim satima 17. oktobra revoltirana omladina je napala policiju kamenicama, besna zbog ubistva Paula Roberta. Brutalno nasilje represivnih snaga još više je eskaliralo kada je policija upotrebila bojevu municiju i povredila nekoliko ljudi. Sedamnaestogodišnja devojka je pogođena u nogu i evakuisana u bolnicu. Svinje nisu prezale ni od pretnji sestri Paula Roberta uperivši u nju pištolj.

Dečakova sahrana je zakazana za petak 18. oktobar, dan za kada su zakazane jutarnje demonstracije osude ko zna kog po redu ubistva od strane policije.

Ovde takođe možete pročitati neke činjenice o konkretnoj ulozi “Policijske jedinice za pacifikaciju” u čišćenju favela, u ime priprema Brazila za Svetsko prvenstvo 2014. i Letnje olimpijske igre 2016. Video o još jednom ubistvu u faveli Mangvinjos u martu 2013., sa titlovima na engleskom jeziku, možeš pogledati ovde.

Nemačka: Nekontrolisana šetnja u Hamburgu

fuck-the-police-766x1024
U večernjim satima 18. oktobra 2013., desila se nekontrolisana šetnja od Sent Paulija do naselja Šanze.

Transparentom, pesmom, posterima, flajerima, grafitima, kamenicama i čekićima, skoro 80 ljudi je na ulicama izrazilo svoj bes protiv “opasnih zona”, rasističkih kontrola, mašinerije za deportacije i takvih uslova stvarnosti.

Razbijeni su izlozi na nekim bankama i prodavnicama, dok su na zidovima ispisivani slogani protiv mašinerije za deportaciju i države. Šetnja se već završila kada su panduri stigli.

Protiv vlasti i njihovog grada!
Za nekontrolisani život bez dominacije, za sve!

Atina: Preuzimanje odgovornosti za paljenje vozila diplomatskog kora

affin

U ranim jutarnjim časovima petka 11. oktobra 2013. zapalili smo kombi diplomatskog kora, registracionih oznaka DC 93-3, na raskrsnici ulica Piras i Delakroa u području Neos Kosmos, Atina.

Ova akcija je svim srcem posvećena drugovima koji se gone zbog dvostruke pljačke u Velventu, Kozani i kojima će se suditi krajem novembra*, kao i sećanju na ubijenog antifašistu Pavlosa Fisasa.

Ne treba da se navikavamo na ideju straha i smrti. Trebamo se odupreti savremenom totalitarizmu svim raspoloživim sredstvima.

Mi stvarano sopstvene strukture, jačamo i širimo naše drugarske odnose i postavljamo pozornicu za anarhiju i komunizam. Socijalna revolucija je jedina solucija.

Potpaljivači sa savešću

* Suđenje za dvostruku pljačku u Velventu zakazano je za 29. novembar 2013. u Apelacionom sudu u Atini. Optuženi su drugovi: Andreas-Dimitris Burzukoj, Dimitris Politis, Nikos Romanos, Janis Mihailidis, Fivos Harisis-Pulos i Argiris Dalios.

Belgija: Drugi val operacije “Pepeo”

A-freedom-898x1024
Subota, 28. septembar 2013.

Kao što se sjećate, ujutro 22. maja 2013., antiteroristička jedinica belgijske federalne policije izvršila je prvi val pretresa domova anarhista i antiautoritarnih drugova; izvršena je i racija u anarhističkoj knjižari Acrata. Jedanaest osoba je uhapšeno i odvedeno u stanicu federalne policije. Otpuštene su bez da se pojave pred sucem.

Sastavni dio operacije, predvođene sutkinjom Isabelle Panou i nazvane “Opération Cendres” (Operacija Pepeo), su i optužbe za pripadanje terorističkoj organizaciji, zavjeru i paleže.

Tijekom ročišta doznajemo da je istraga usmjerena na borbe, pobune i aktivnosti, od 2008. do danas, vezane za zatvor, izgradnju novog centra za useljenike u Steenokkerzeelu, javni prijevoz (STIB/MTVB), europske institucije i eurokrate, razvoj regionalne željeznice, NATO, mehanizme deportacije, sudske službenike te na koncu za igradnju maksi zatvora u Bruxellesu. Pod istragom je i štampa, kao Hors-Service, tekstovi, plakati i sve ostalo što distribuiraju anarhisti i antiautorci.

Ove je srijede, 25. septembra 2013., sudac izdao nalog za dodatnih 5 pretresa u Bruxellesu, Lovaniu i Gandu. Oko 6, antiteroristička jedinica je zaplijenila kompjuter, hard disk, usb stick, laptope, letke, plakate i osobne dokumente. U tri od pet domova tražene osobe nisu bile kod kuće, dok su druge tri osobe uhapšene zbog ispitivanja. Otpuštene su u roku od par sati nakon što su odbile surađivati.

Patra, Grčka: Moto-demonstracije u znak solidarnosti sa skvotovima

Dana 17. septembra, oko 120 drugova i drugarica (30 motocikala i 15 automobila) učestvovalo je u moto-demonstracijama u Patri, u znak solidarnosti sa napadnutim skvotovima. Demonstracije su krenule od Trga Panačaiki, kretale se centralnim ulicama, prošle pored naselja Psila Alonija (teatru sukoba između antifašista i zlatnozoraša tokom poslednjih meseci), zatim isprem skvotova Maragopulio i Parartima (oba iseljena u avgustu zajedno sa samoupravnim svratištem TEI u Patrasu). Demonstracije su, nakon više od jednog sata, završene na Trgu Olga.

Dalje ruke od skvotova, samoupravnih prostora
i klasno-društvenih borbi!

Solidarnost je naše oružje!

Grčka: Nove informacije o slučaju anarhiste Babisa Cilijanidisa

grey-wolf

Zatvoreni drug Babis Cilijanidis je tražio prekid izdržavanja kazne. Dana 18. septembra, ročište je odloženo za 15. januar 2014. zbog štrajka sudskog osoblja. Međutim, zahtev za uslovnu je ponovo poslat, tako da je novi pretres zakazan za ovu godinu.

Sudsko veće će razmotriti zahtev ovog druga za prekid izdržavanja kazne u sredu 20. novembra u Solunu.

izvor

Italija: Operacija Odlučnost – Stefano i Elisa slobodni

free

Anarhisti Stefano Gabrijele Fosko i Elisa Di Bernardo, urednici bloga Culmine koji su uhapšeni 13. juna 2012. tokom operacije “Odlučnost (Ardire)”, izašli iz zatvora u septembru 2013. po zahtjevu da budu pušteni na slobodu zbog isteka pretkrivičnog pritvora. Stefano i Elisa su – baš kao i Đuzepe Lo Turko i Alesandro Setepani koji su pušteni sredinom juna 2013. – podvrgnuti obavezi prijavljivanja u policijsku stanicu i nekim drugim restrikcijama.

Serđo Marija Stefani se još uvek nalazi u zatvoru u Ferari i poslednjih je zatvorenik ove represivne operacije.

SLOBODA ZA SERĐA!

Grčki zatvori: Anarhista Babis Cilijanidis zatražio prekid izdržavanja kazne

babis

Anarhistički revolucionar Babis Cilijanidis se nalazi u zatvoru od januara 2011. godine, a trenutno ga drže u zatvoru Koridalos u Atini. Suočavao se sa nizom sudskih postupaka, ali je odbijao da prisustvuje istim. Drug je na tim suđenjima dobijao uslovne kazne i ta činjenica bi bila dovoljna za njegovo trenutno puštanje iz zatvora da nije bilo poslednjeg suđenja koje se protiv njega vodilo u vezi sa oružanom provalom u računovodstveno odjeljenje bolnice AHEPA u Solunu. Policijski “dokaz” koji je doveo do njegovog trećeg uzastopnog pretkrivičnog pritvora zasnivao se isključivo na DNK.

To suđenje se konačno dogodilo 22. januara 2013. godine. Babis Cilijanidis je proglašen krivim po svim tačkama optužnice i osuđen na 10 godina i 4 mjeseca zatvora, bez mogućnosti pomilovanja. Ovaj slučaj je donio prvu takvu presudu nekom političkom zatvoreniku u Grčkoj – isključivo na osnovu jednog posrednog dokaza. Odnosno, jedini inkriminišući dokaz koje je tužilaštvo predstavilo jeste taj da se trag genetskog profila optuženog “poklapa” sa uzorkom DNK uzetim sa maramice koja je pronađena negdje u blizini mjesta provale.

Solunsko sudsko vijeće će 18. septembra 2013. razmatrati zahtjev ovog druga za prekid izdržavanja kazne.

Podrži zarobljene anarhiste i revolucionare svim raspoloživim sredstvima. Nikada ne predaj represiji čak ni pedalj našeg životnog prostora. Organizujmo uvijek naše živote i borbe na anarhistički način, i ka anarhiji, kako bismo demontirali društvenu mašineriju.

više referenci na grčkom / engleskomvideo u znak solidarnosti

Italija: Plakat za susret u Firenci u vezi nadolazećeg suđenja anarhistima Nicoli i Alfredu.

Manifesto-731x1024

Ovdje i sada!

“Istina je da su ljudi samo proizvod institucija; ali te su institucije apstrakcije koje postoje samo dok postoje i ljudi od krvi i mesa koje ih predstavljaju. Postoji, dakle, samo jedan način na koje se institucije mogu napasti, to jest napadom na te iste ljude; i radosno prihvaćamo sve snažne činove pobune protiv buržoazijskog društva, kako ne bi smetnuli s uma činjenicu da će revolucija biti samo ishod svih ovih pojedinih pobuna.”

1892. Emile Henry

Svaki napad na moć je iskra kojom se rasplamsaju srca svih onih koji streme uništenju moći. 7. maja 2012. ranjen je pred svojom kućom izvršni direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberto Adinolfi. Direktna akcija postaje praksa za koju treba preuzeti odgovornost i koju treba reproducirati svatko tko prepoznaje u napadu jedini put kojim vrijedi kročiti: neka se različiti oblici konflikta multipliciraju sve dok ne eksplodiraju u rukama onih kojih bi nas željeli držati zatvorene u toru demokratskog zgražanja.

Nasilju moći mi suprotstavljamo cvjetanje revolucionarnog nasilja i solidarnosti, subverzije i raširenog konflikta, sada i ovdje, bez ustručavanja, bez povlačenja pred osvetom neprijatelja. 30. oktobra u Genovi počinje suđenje anarhistima Nicoli i Alfredu, i revolucionarnom nasilju. Nećemo ni sada ni nikada napustiti nikoga tko plovi morem pobune, nećemo ni sada ni nikada popustiti zbog represije, nastavit ćemo braniti drugove u zatvoru i nastaviti neprekidno, radosno, širiti praksu realnog konflikta, svjesni potrebe rušenja ovog društva, s njegovim ljudima i njegovim strukturama.

Uvijek rame uz rame s drugovima koji se, naspram valova rezignacije, bore žestinom oluje.

Anarhisti

* Plakat je jedan od prvih koraka koji su poduzeti otkad su počeli susreti, sazvani putem dokumenta “Uzdignute glave”.

Slijedeći susret: 15. septembra 2013., u skvotu “Riottosa” Firenca.

Izvor: RadioAzione

Grčka: Panduri iselili skvot Orfanotrofio u Solunu

orfa_thess-1024x647
U jutarnjim časovima 2. septembra 2013., grčka policija je sprovela još jednu operaciju protiv skvotova, ovog puta protiv skvota Orfanotrofio, nekadašnjeg sirotišta u naselju Tumba u Solunu.

Unutar zgrade je uhapšeno sedmoro skvotera i optuženo za kršenje zakona o okupaciji javnih objekata, kao i posedovanje oružja (u skvotiranoj kući je navodno pronađen vazdušni pištolj). Svi drugovi se nalaze u pritvoru do planiranog pojavljivanja pred solunskim sudom.

Prošle godine je objavljeno da je Ministarstvo zdravlja predalo solunskoj Mitropoliji objekat koji su drugovi skvotirali.

Jebeš državu i crkvu!
Hitno oslobađanje naših drugova!

Grčka: Poster u znak solidarnosti sa dvojicom drugova uhapšenim u Solunu

chaos-en(na grčkom, španskom)

SLOBODA ZA ANDREASA CAVDARIDISA I SPIROSA MANDILASA

“Ne očekujemo zrele i objektivne uslove za dolazak revolucije u ime ugnjetenog naroda; naprotiv, delujemo ovde i sada, besno i svesno, za konstantnu anarhističku pobunu.”

 Anarhistički skvot Nadir (Solun)

Dana 11. jula 2013. godine, drugovi su uhapšeni na osnovu nepostojećih dokaza i besmislenih optužbi, poput onih za posedovanje eksploziva koji nikada nije pronađen i podsticanje napada na hotel u Džakarti u Indoneziji!

Anarhistički skvot Utopia A.D. (Komotini)
utopia-ad.org