Moje razmatranja o odlučnoj bitki štrajka glađu ne znače nužno da bih i ja izabrao ovo specifično sredstvo. I neću izjaviti da li se slažem ili ne sa dotičnim sredstvom, kao što nema ispravnog ni pogrešnog u takvim situacijama, i sve se stalno dovodi u pitanje i preispituje.
Štrajk glađu – kontradikcija u borbenom položaju
Štrajk glađu je posljednje sredstvo borbe revolucionarnog pojedinca. U povijesti se njime koristio široki politički spektar boraca, zatočenih zbog subverzivnih akcija, pretežno protiv demokratskih režima.
Od smrtonosnih štrajka glađu Rote Armee Fraktion (RAF) i smrti boraca IRA-e i ETA-e, sve do uspješnih štrajka glađu anarhističkih drugova kao što su Christophoros Marinos i Kostas Kalaremas, članova Revolucionarne Borbe i Zavjere Vatrenih Ćelija. Zajednička točka može biti minimalna kao i nepostojeća, ali odluka ostaje ista, “borim se do kraja”.
Takva je odluka uspjela stvoriti specifičnu ucjenu državi. Ucjenu koja je, koliko god paradoksno zvučala, stekla važnu pregovaračku snagu zbog smrti štrajkaša glađu.
Naravno, kada govorimo o pregovaračkoj snazi priznajemo postojanje ravnoteže unutar revolucionarnog rata, kojeg oblikuju socijalni, politički i ekonomski uvjeti određenog razdoblja, i polarizaciju koja postoji između državnika i revolucionara. Što ne znači da ih poštujemo, jer naš je cilj napasti ih i uništiti. S druge strane niti znači da ih nećemo tražiti, pronaći i iskoristiti u našu korist.
Štrajkaš glađu je upravo takav slučaj, u kojem se humana fasada demokracije koristi za realizaciju zahtjeva borca. Borba se vodi protiv političke reprezentacije sistema, demokracije; radi se o eksplozivnoj napravi koju je borac odlučio postaviti u svoje tijelo i napasti direktno temelje demokratske kohezije, uz obavijest da će u slučaju neispunjenja zahtjeva uslijediti eksplozija koja će izazvati lančanu reakciju unutar demokracije. Continue reading Grčka: Izjava Nikos Romanosa u vezi štrajka glađu Kostas Sakkasa