Iz trbuha Levijatana
“… snove treba ostvariti ovdje u sadašnjosti, a ne u hipotetskoj budućnosti, budući da su nam budućnost uvijek prodavali popovi svih religija ili ideologija, kako bi nas nekažnjivo mogli potkradati. Želimo sadašnjost koja zaslužuje da bude življena, a ne jednostavno žrtvovana mesijanskom iščekivanju budućeg zemaljskog raja. Zato smo željeli konkretno govoriti o anarhiji koju treba ostvariti sada, ne sutra. “Sve i odmah” je opklada, igra u kojoj igramo i u kojoj je ulog naš život, život svih, naša smrt, smrt svih…”
Pierleone Mario Porcu
“Znanost je vječni holokaust prolaznog, kratkotrajnog života, ali realnog, na oltaru vječnih apstrakcija. Ono o čemu govorim je, dakle, pobuna života protiv vladavine znanosti.”
Mihail Bakunjin
“Dok se čovjek šepurio i pravio se bogom, jedna se glupost sručila na njega. Tehnike su uzdignute na najviši rang i jednom postavljen na prijestolje bacile su lance na inteligencije koje su ih stvorile.”
Edgar Allan Poe
“Carstvo utemeljeno na ničemu, u čijem kraljevstvu vladar propada. Ne može podnijeti teret istine. Preporučam ti žešću dozu života. Preporučam ti žešću dozu života!”
Congegno
“Prokleti… znam tko vas šalje!!!”
Roberto Adinolfi
Jednog predivnog majskog jutra djelovao sam i u tih par sati potpuno sam uživao u životu. Ostavio sam iza sebe strahove i samoopravdanja, i prkosio sam nepoznatom. U Europi ispunjenoj nuklearnim centralama, jedan od najodgovornijih za nadolazeću nuklearnu katastrofu pao je ničice ispred mene. Želim biti vrlo jasan: nukleus Olga FAI/FRI [Neformalna Anarhistička Organizacija/Međunarodni Revolucionarni Front, nap. prev.] sačinjavamo samo ja i Nicola. Nitko drugi nije sudjelovao, surađivao, planirao ovo djelo; nitko nije bio upoznat s postojanjem našeg projekta. Neću dozvoliti da se moje djelovanje, kako bi se skrenula pažnja s pravog cilja akcije, baci u opsceni apsurdni masmedijski i pravni kazan, sačinjen od “rušenja demokratskog poretka”, “subverzivnog udruženja”, “oružane bande”, “terorizma”; prazne fraze na ustima sudaca i novinara.
Ja sam anarhista, protiv organizacije, zato što sam protiv svakog oblika autoriteta i organizativne konstrikcije. Ja sam nihilist zato što živim moju anarhiju danas, a ne u očekivanju revolucije koja će, ako i dođe, izroditi samo novi autoritet, novu tehnologiju, novu civilizaciju. Živim moju anarhiju s prirodnošću, radošću, zadovoljstvom, bez ikakvog mučeničkog duha, opirući se u potpunosti ovom civiliziranom postojanju, koje mi je nepodnošljivo. Ja sam antidruštven zato što sam uvjeren da društvo postoji samo u znaku podijele između vladajućih i pokorenih. Ne težim ka nikakvoj budućoj socijalističkoj “rajskoj” alkemiji, ne vjerujem u u nijednu društvenu klasu; moja pobuna bez revolucije je individualna, egzistencijalna, totalna, apsolutna, oružana. U meni nema ni traga nadčovjeka, nikakve mrskosti prema ugnjetavanima, “narodu”, pošto sam uvjeren da, kao što kaže jedna istočnjačka izreka: “ne treba mrziti zmiju zato što nema rogove; jednog bi se dana mogla pretvoriti u zmaja!”. Na isti se način rob može pretvoriti u pobunjenika, samo jedan čovjek, samo jedna žena može postati razarajući požar. Svom snagom mrzim moćnike zemlje, bili oni političari, znanstvenici, tehnokrati, vođe naroda, svakojaki lideri, birokrati, vojni i religiozni poglavari.
Poredak koji želim srušiti je civilizacija, koja dan za danom uništava sve ono za što vrijedi živjeti. Država, demokracija, društvene klase, ideologije, religije, policija, vojska, i sam vaš sud, su samo sjene, himere, zupčanici, svi zamjenjivi, jednog megastroja koji sve sadrži. Tehnologija će jednog dana moći i bez nas, pretvorivši nas sve u izgubljene autome, u krajoliku smrti i pustoši. Tog sedmog maja 2012. na jedan moment ubacio sam pijesak među zupčanike ovog megastroja, na trenutak sam živio u potpunosti, praveći razliku. Taj dan moje najbolje oružje nije bio jedan stari Tokaref, već moja duboka, surova mržnja koju osjećam protiv tehno-industrijskog društva. Potpisao sam djelo kao FAI/FRI, zato što sam se zaljubio u ovu lucidnu “ludost” koja je postala konkretna poezija, ponekad povjetarac, ponekad oluja, koja kaotično puše diljem svijeta neustrašiva, nezamisliva, protiv svakog zakona, protiv svake “zdrave pameti”, protiv svake ideologije, protiv svake politike, protiv znanosti i civilizacije, protiv svakog autoriteta, organizacije i hijerarhije. Vizija konkretne anarhije koja ne predviđa postojanje teoretičara, rukovodioca, lidera, činovnika, vojnika, heroja, mučenika, organigrama, militanata, a najmanje gledatelja. Predugo smo vremena stajali i gledali. Anarhija koja ne postaje akcija odbacuje život postajući ideologija, sranje ili nešto malo više, u najboljem slučaju nemoćni ispušni ventil za frustrirane muškarce i žene.
Odlučio sam preći na djela nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi. Naspram tako ogromnih događaja često se osjećamo neadekvatni. Primitivan čovjek se suočavao s opasnostima, znao se zaštiti. Moderan, civiliziran čovjek naspram konstrukcija-konstrikcija tehnologije je bespomoćan. Kao ovce koje traže da ih zaštiti ovčar koji će ih klati, na isti način mi civilizirani se prepuštamo laičkim svećenicima znanosti, onim istima koji nam polako kopaju jamu. Adinolfija smo gledali kako se prepredeno smijulji sa televizijskih ekrana, izigravajući žrtvu. Vidjeli smo ga kako dijeli lekcije u školama protiv “terorizma”. Ali, ja se pitam što je terorizam? Ispaljeni metak, duboka bol, otvorene rana ili neprestana stalna prijetnja polagane smrti koja te iznutra izjeda. Stalni, neprestani teror da će jedna od njegovih nuklearnih centrala izrigati na nas, u svakom momentu, smrt i pustoš. Poduzeća Ansaldo Nucleare i Finmeccanica su veoma odgovorna. Njihovi projekti svuda siju smrt, u posljednje se vrijeme priča o mogućim investicijama za udvostručenje nuklearne centrale Krško u Sloveniji, na dva koraka od Italije, zona pod velikim seizmičkim rizikom. U Cernadovu, Rumunjskoj, od 2000. do danas bilo je raznih incidenata koje su izazvala lakovjerja poduzeća Ansaldo tokom gradnje jedne od svojih centrala. Koliko prekinutih života? Koliko prolivene krvi? Tehnokrati Ansalda i Finmeccanike, lakog osmijeha, “čiste” savjesti, vaš “napredak” smrdi na strvinu, smrt koju sijete svijetom traži osvetu. Postoji mnogo načina na koji se možemo konkretno oduprijeti nuklearnoj energiji, blokirati vlakove koji prevoze nuklearni otpad, sabotirati stupove visokog napona koji prenose električnu energiju koju proizvodi atom. Meni je palo na pamet da napadnem najodgovorniju osobu ove nepogode u Italiji: Roberta Adinolfija, izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Nije nam mnogo trebalo da otkrijemo gdje živi, bilo je dovoljno pet zasjeda. Nije potrebna vojna struktura, subverzivno udruženje ili oružana banda za napad, bilo tko, naoružan čvrstom voljom može zamisliti nezamislivo i zatim djelovati. Bio bih sve sam učinio, na žalost trebao sam pomoć oko motora: pitao sam Nicolu, pozvao sam se na njegovo prijateljstvo, nije se povukao. Pištolj sam kupio na crnom tržištu, tristo eura. Nisu potrebne tajne infrastrukture ili ogromni kapital da bi se naoružali. Krenuli smo autom iz Torina noć prije. Sve je teklo glatko, ili gotovo sve, Nicola je vozio, ja sam pogodio točno tamo gdje smo bili odlučili da pogodimo. Precizan pogodak, otrčao sam prema motoru, a zatim neočekivano, Adinolfijev urlik ispunjen bijesom, rečenica koja me imobilizirala, gubeći dragocjene trenutke: “bijednici!… znam tko vas šalje!!!”, u tom sam trenutku bio apsolutno siguran da sam pogodio u centar, potpuno svjestan u kakvo sam đubrište stavio ruke; milijunski interesi, međunarodna financija, politika i vlast, blato i đubrivo. Ovi su “ukradeni” trenuci dozvolili Adinolfiju da pročita registarsku tablicu, koju zbog neiskustva nisam pokrio. Zahvaljujući tim brojevima otkrili su motor, a po motoru telekameru.
Neće nas presuda ovog suda pretvoriti u zle teroriste, kao što neće Adinolfija i Finmeccaniku pretvoriti u dobročinitelje čovječanstva. Kucnuo je čas velikog odbijanja, odbijanje koje se sastoji od mnoštva otpora, od kojih je svaki jedan poseban slučaj; neki su mogući, potrebni, neizvjesni; drugi su spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, prodirući ili nasilni. Naš je bio usamljen i nasilan. Da li je vrijedilo? Da! Možda samo zbog radosti koju smo osjetili kad smo doznali za prkosni osmjeh koji je Olga Ikonomidou, hrabra sestre iz Zavjere Vatrenih Ćelija, u samici grčkog zatvora, čuvši vijest o našoj akciji, bacila u lice svojim stražarima. Sretan sam da sam ono što jesam, slobodan čovjek, mada “trenutno” u lancima. Ne mogu se previše žaliti budući da velika većina “ljudi” ima lance duboko usađene u mozak. U mojem sam životu uvijek nastojao napraviti ono što sam smatrao točnim, a ne isplativim. Zlatna sredina mi nije nikada djelovala uvjerljivo. Mnogo sam volio. Mnogo sam mrzio. I baš zato neću se predati vašim rešetkama, uniformama, oružju. Uvijek ću vam biti neobuzdan, ponosan neprijatelj. Nisam sam sam. Anarhisti nisu nikada sami, ponekad osamljeni, ali nikada sami. Tisuću projekata u glavi, nada u srcu koja sve više živi, čvrsta i sve više zajednička; konkretna perspektiva koja izlaže “riziku” da izmjeni lice anarhije u svijetu. Maleni, veliki odroni koji će jednog dana izazvati kataklizmu, trebat će vremena, nema veze, za sada uživam u potresu koji je u meni izazvala ta želja za radošću i borbom.
Završavam jednim citatom Martina (Marco Camenish), nepokorenog ratnika, duboko zaljubljenog u život, već dvadeset godina u zatvoru, danas u švicarskom, i prisvajam ove njegove riječi:
“… imati hrabrosti zamisliti stvari skroz u dubinu, prekršiti zabranu tehnološke policije “nemogućeg” ili “nezamislivog”, misliti drugo i, dosljedno tome, djelovati drugačije. Samo nas to može izvuči iz mlake otrovne splačine modernosti, u mjestima gdje nas nitko i ništa neće voditi u mjesto bez sigurnosti, u mjesto odgovornosti u prvom licu, za ne-podvrgavanje sa svim svojim posljedicama. Sloboda je teška i opasna, i nema života bez smrti. Iz bojazni od života često se prepuštamo ropstvu uništenja.”
Smrt civilizaciji
Smrt tehnološkom društvu
Dug život Zavjeri Vatrenih Ćelija
Dug život FAI/FRI
Živjela crna internacionala!
Živjela anarhija!!
Alfredo Cospito
Izvor: RadioAzione
