“Ako diraju jednog/u, diraju sve – Hitno oslobađanje 7 drugova i drugarica koje je otela španska teroristička država – Zatvorenici/e na ulice”
Mural u centru Maldonada (Urugvaj) u znak solidarnosti sa drugovima i drugaricama koji su nedavno uhapšeni u španskoj državi; trebalo bi biti jasno da se naša solidarnost odnosi na borbene zatvorenike/ce u ma kom delu sveta.
Rat besni.
Dokle god svet vlasti sahranjuje žive ljude u tamnicama zatvora, dešavaće se trenuci pobune i neposlušnosti u kojima se na nasilje vladara odgovara nasiljem. Baš kao u tom trenutku kada je zatvorenik Ilija Kareli nakon 16 godina zatočeništva i represije svoj očaj pretvorio u bes, a svoj nož usmerio ka ljudostražu* (25.3.2014. u zatvoru Malandrino).
Ljudostražu čije žitije sada emituju sredstva masovne obmane preućutkujući činjenicu da je bio mučitelj koji je voleo, kada se zatvorski sistem odluči da pokaže svoje najokrutnije lice, na maštovite načine iskaljivati svoj sadistički bes na telima zatvorenika; na primer, bičevanjem zatvorenika električnim kablovima.
Kerovi vlasti su se pobrinuli da osvete smrt ljudostraža na način koji im je veoma poznat: mučenjem do smrti. Ilija je umro (nakon što je prebačen u zatvor Nigrita, 27.3.2014) od posledica unutrašnjeg krvarenja nakon uzastopnih batinjanja od strane pandura i zatvorskih stražara.
Ništa drugo nismo ni mogli očekivati od oruđa režima. Ali odgovornost takođe leži i na onima koji reprodukuju medijsku propagandu o nepravednom gubitku domaćina i porodičnog čoveka – ljudostraža, učestvujući tako u festivalu prikrivanja mučenja unutar zatvora, ali takođe i omražene društvene uloge ljudostraža – stražara nad ljudima. Continue reading Grčka: Povodom ubistva Ilije Karelija u zatvoru Nigrita
Zatvor Santa Marta, Meksiko, 23. februar 2014.
U večernjim satima 5. januara 2014., uhapšena sam zajedno sa mojim drugovima Falon i Karlosom zbog navodnog napada na kancelariju Federalnog sekretarijata komunikacija i transporta Meksika, kao i prodavnicu automobila kompanije Nisan. Prozori su razbijeni, a molotovljevi kokteli ubačeni unutar ministarstva (u zavisnosti od toga šta kažu dokazi), kao i unutar novih automobila Nisanovog salona. Šteta je procenjena na više od 70,000 pezosa (više od 3,800E) u ministartstvu, odnosno 100,000 (više od 5,500E) u salonu.
I zaista, ja sam anarhistkinja i živim u Montrealu, Kanada. Putovala sam u Meksiko, a sada je moj put prolongiran na neko vreme.
Nakon što smo uhapšeni zaključali su nas na 96 sati, a zatim – bez izvođenja pred sudiju – prebacili u Savezni centar Arego. Bili smo zarobljeni 40 dana. U ćeliji, 23 časa dnevno, sa jednom cigaretom dnevno i 10 minuta za pušenje; 3 obroka dnevno, ali svaki put sa samo 10 minuta za jelo, bez razgovora; nije dozvoljeno imati olovku; 9 minuta telefonskog razgovora dnevno…Ukratko, bilo je to dugo čekanje i nije bilo ničega drugog do meksičkih “telenovela” koje su se po ceo dan vrtele na TV-u. Srećom, naše prijateljice i prijatelji su nam poslali neke knjige! Hvala, ne znam kako bih preživela bez njih.
Četrdesetog dana je Generalni tužilac Republike (PGR – federalni) prebacio dokumenta u vezi sa našim slučajem državnoj policiji (PGJ) zbog toga što nisu imali dokaza da nas optuže za federalno krivično delo. Tako, od 17. februara 2014. Falon i ja se nalazimo u Državnom zatvoru za žene “Santa Marta” u Meksiko Sitiju, u koji smo prebačene, a Karlos se nalazi u Državnom zatvoru za muškarce “Orijente”, na nekih 20 minuta od nas. Ovo mesto je mikro-društvo okruženo betonom i bodljikavom žicom, ali gde – unutar zidina – možeš raditi ono što želiš. Continue reading Meksiko: Pismo zatvorene anarhistkinje Amelije Trudo
Bilo je nezamislivo verovati da se noć sa hiljadama tela, dimova i urlika, neće nastaviti. A ostavila je mnogo toga za razmišljanje. Sukobi koji su se satima vodili na ulicama Atine možda nisu bili dovoljni da se spreči usvajanje novog sporazuma o kreditiranju (drugi memorandum), ali su pokazali da je društveni otpor strahovito prisutan. Iz tog apsolutnog prisustva rođena su neka očekivanja, a mogućnosti otkrivene. Nad njim se, međutim, nalazila i sama sistematizovana represija vlasti zatečene i šokirane veličinom i kvalitetom socijalne eksplozije. Polje koje je te noći otvoreno bilo je, dakle, brzo okupirano mehanizmima anti-pobune, ostavljajući nam – čak i do danas – zadatak da osmislimo nove načine da ga ponovo okupiramo i povratimo.
Međutim, 12. februar 2012. je ostavio ne samo do danas neiskorišćeno društveno nasleđe – što na trenutke izaziva neprijatna i mehanholična razmišljanja, već i neke otvorene pravne bitke. Dana 2. aprila 2014., četiri osobe koje su uhapšene tog dana, a kasnije pritvorom kažnjene za primer (među njima i anarhista Vangelis Kailoglu) kao samo neki od stotina hiljada eksponenata pravednog socijalnog besa, ponovo će preći prag sudnice.
Zbog toga što ne zaboravljamo mesece koje su živeli bez slobode i represivni kontra-napad osmišljen da pređe preko njihovih leđa, bićemo tamo da ponovo izrazimo našu solidarnost. Ne zaboravljamo da su upravo oni kažnjeni ne samo za ono što se dogodilo te noći, već i sve mogućnosti koje je ta noć iznedrila.
Baš kao i tada, tako i danas izjavljujemo da smo saučesnici i saučesnice.
Solidarnost sa drugom Vangelisom Kailogluom kao i onima koji su optuženi u istom slučaju.
Suđenje će se održati u Apelacionom sudu u Atini, 2. aprila 2014. u 9h.
Drugovi i drugarice.
Izvor: Asirmatista via Act For Freedom Now
Nepoznati ljudi sa maskama na glavama kidnapovali su i ozbiljno povredili anarhiste/anarhistkinje organizatore/ke demonstracija “Protiv rata u Ukrajini” u Petrozavodsku.
Dana 9. marta u Pertozavodsku je trebalo da se održe, zajedno sa tradicionalnom akcijom “Hrana ne oružje”, demonstracije “Protiv rata u Ukrajini” za mirno rešenje napete situacije i sprečavanja nastavka krvoprolića.
Tokom večeri 8. marta desio se napad na dvoje organizatora demonstracija i njihovog/njihovu prijatelja/prijateljicu. Dva automobila su se zaustavila, a desetak krupnih ljudi sa maskama na licima odmah je započelo napad. Urlali su “Vi jebeno želite da naš Krim date Banderinim ljudima?”, “Naučićemo vas kako se protestuje ***” i tako dalje. Nakon brze ali stručne egzekucije napadači su se vratili u kola i odvezli.
Sledećeg jutra, dok su napuštali kuću nakon kuvanja hrane za “Hrana ne oružje” pola sata pre demonstracija, četvoro učesnika/učesnica akcije i demonstracija ponovo je napadnuto od strane neidentifikovanih maskiranih osoba; ponovo su ih pretukli, a zatim ugurali u dva automobila i odvezli u nepoznatom pravcu. Kasnije se saznalo da su odvedeni u šumu koja se nalazi na nekih 40-45 kilometara od grada. Napadači su im tokom vožnje govorili da ih vode da iskopaju sebi grobove, a sve vreme su ih tukli i zlostavljali. Nakon što su stigli do šume, na različitim mestima su izvodili jednu po jednu žrtvu (svaku je pratilo 3-4 maskiranih ljudi), ponovo uz prebijanja i zlostavljanja. Koristili su policijske pendreke i lance umotane u polietilen. Napadači su pretili sakaćenjem ili ubistvom.
U međuvremenu, na demosntracijama su se pojavili neki nepoznati ljudi sa provokativnim natpisima nebitnim za temu demonstracija koji su fotografisali ljude i potom pobegli, pa je postalo jasno da je razbijanje demonstracija bilo planirano. Učesnici/učesnice dešavanja, kao i drugi/e društveni/e aktivisti/aktivistkinje veoma imaju razloga da strahuju za sopstvenu, kao i bezbednost svojih najmilijih.
Molimo vas da podelite ovu informaciju.
Izvor: Autonomna akcija
U znak solidarnosti sa NO TAV pokretom okačili smo transparent na italijansku ambasadu u Bernu.
Teroristi su oni koji pustoše i uništavaju naše živote i prostore u kojima živimo.
Rat kapitalu! Rat državi!
Sloboda za Kjaru, Klaudija, Nikola i Matiju!
Sloboda za Marka.
Država je terorista.
Izvor: ch.indymedia
Zasigurno je lijepo a istovremeno i potrebno pronaći uvijek riječi koje bi mogle objasniti i analizirati najdublje značenje solidarnosti.
Razvoj teorije, kako na razini suštine tako i njezinog širenja, je pokretačka snaga koja vodi rastu jedne borbene zajednice. Međusobni odnosi se potvđuju kroz neprekidnu komunikaciju i sposobnost izražavanja riječima te mješavine iskustava, osobnog iskustva te poimanja borbe općenito, kao i nadasve teme solidarnosti.
Ono što smo doživjeli u sudnici 29. novembra je materijalna dimenzija naših projektualnosti i naših “snova”. Svaki pokušaj opisivanja tih osjećaja, emocija i njihove snage je osuđen na površnost. Ne bi nikada mogli – barem mi – opisati riječima, riječima koje, na sreću ili ne, sadrže u sebi tminu jednog svijeta bez slobode, osjećaj ostvarenja naših najdubljih želja.
Nakon brojnih mjeseci fizičke izolacije, prisustvo drugova/arica i intenzitet kojim “smo se ujedinili” s njihovim zagrljajima i pogledima, dao nam je osjećaj/dojam dviju nabujalih rijeka koje se sjedinjuju neposredno nakon uništenja brane.
To je, drugovi, razbijanje izolacije, imaginarno ili realno.
Dobili smo opkladu.
Da, solidarnost je jedno od našeg oružja. I nijedan pandur neće nikada moći otkriti “sigurno mjesto” na kojem skrivamo to oružje.
P.S. Napisali smo ovaj tekst za prvi dan našeg suđenja, naravno svaki slogan, svaki transparent, plakat, požar i inicijativa solidarnosti ispunila nas je snagom na isti način.
Anarhisti: Nikos Romanos, Fivos Harisis, Argyris Dalios, Andreas-Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis i Giannis Mihailidis
izvor: A las barricadas
Vijest iz Anarhističkog Svratišta Nadir
U posljednja tri dana u Solunu su panduri izvršili pretrese brojnih domova drugova te uhapsili neke od njih. Svi drugovi su ili članovi skupštine Anarhističkog Svratišta Nadir ili pak osobe koje podržavaju aktivnosti skvota. Sva ta mobilizacija je povezana s navodnom potragom za Christodoulosom Ksirosom. Drugovi su uhapšeni na fakultetima gdje studiraju, na radnim mjestima, u njihovim domovima ili na ulici. Jedan od njih je uhapšen čak u zgradi suda. Do sada je hapšenjima i pretresima pogođeno 10 drugova. Nije im dozvoljeno komunicirati ni s advokatima. Skupština skvota će idućih dana objaviti detaljniji tekst.
P.S. Neki od drugova će sutra biti podvrgnuti ispitivanju na solunskom sudu.
Nijedan drug ne bi smio ostati u rukama države.
Bijes i Svjesnost
Četvrtak, 23. januara 2014.
Anarhističko Svratište Nadir
Izvor: InterArma via Act For Freedom
Negiram optužbu koju mi pripisuje jedan sud po logici buržoaskog prava. U mojem svijetu pljačka banke predstavlja trenutak borbe, konkretno djelo otpora naspram diktature novca i profita. Za vas je ovo djelo zločin, kao i moje anarhističke ideje i projekt jednog života oslobođenog od autoriteta, što vi poistovjećujete s terorizmom.
Jedine teroristi koje ja vidim ovdje nalaze se ispred mene, to ste vi, koji vašim kriminalnim spokojstvom osuđujete osobe na neprekidnu torturu zatvora. Vi ste dio represivnog mehanizma koji na temelju politike – eliminirati unutarnjeg neprijatelja – pogađa nemilosrdno, često “napuhavajući” optužnice ili čak konstruirajući optužnice u cijelosti, uvijek po uputama antiterorističkog odjela. Podsjećam vas, stoga, da sam neprijatelj svega onog što vi želite održati netaknuto, da sam neprijatelj svijeta podčinjenosti i podaništva kojeg vi želite nametnuti.
Po vama terorist, po meni i po mnogim drugovima anarhist.
I kao anarhist jedino značenje pravde koje bih mogao prihvatiti bila pravda odozdo, pravda koja će izbljuvati etiku kapitalizma, u kojoj riječi i značenja kao pravda, autoritet, izrabljivanje, bog, država, zakon neće više imati smisla.
Opasan sam za vašu demokraciju, i to je jedina optužba koju u biti priznajem.
Iako pokušavate istinu zakamuflirati sudskim procesima, vašoj je represiji primarni cilj eliminirati svaki oblik otpora i konkretne negacije vaših zakona i vaših vrijednosti.
Dok god budu postojale osobe kao što ste vi, postojat će i oni koji se svim sredstvima bore da bi svrgnuli vas i uništili sistem kojem služite.
Andreas Dimitris Bourzoukos
3. februara počinje još jedno suđenje u posebno oformljenoj sudnici ženskog zatvora Koridallos, koje obuhvaća više slučajeva. Neki od nas su optuženi za slučaj kuća u Volosu i Kallithei (Mihaidilis, Dalios, Romanos), za sukob s pandurima u Pefkiju (Mihaidilis), drugi za pljačke banke Agortiki u Filoti Florini (Sarafoudis, Mihaidilis, Politis, Dalios, Harisis) i u Pirgetosu Larissi (Sarafoudis).
Ne želimo uopće išta komentirati u vezi optužbi koje nam “vise” nad glavama. Svatko od nas je počinio svoj vlastiti izbor i izgradio svoju vlastitu strategiju suočavanja sa suđenjem, kako na pravnom tako i na političkom nivou. Neki od nas su to napisali prije suđenja za Velvedo slučaj, a mi još jednom ponvljamo: razlike oko izbora pravnog i političkog vođenja sudskog procesa neće potkopati PRIJATELJSTVO I DRUGARSTVO koje nas vežu.
Sa ili bez advokata, sa ili bez izjava o odgovornosti NASTAVLJAMO i dalje ZAJEDNO gledati u nebo iza rešetaka, i ZAJEDNO se borimo protiv truleži zatvora.
SRETNO SVIMA KOJI PRIPREMAJU NAPADE.
Giannis Mihailidis
Dimitris Politis
Grigoris Sarafoudis
Argiris Dalios
Fivos Harisis
Nikos Romanos
izvor: Act For Freedom
9.12.2014. uhapšeni su Chiara, Claudio, Mattia i Niccolò, tijekom represivne operacije usmjerene protiv No-TAV otpora [nap.prev., “Treni ad Alta Velocità” – superbrzi vlakovi] i zadržani u torinskom zatvoru.
“Istražni razlozi”. To su hermetički motivi, koji sve obrazlažu bez da išta obrazlože, zbog kojih su javni tužitelji Rinaudo i Paladino naložili zabranu posjeta uhapšenim drugovima i drugarici. Uostalom, tužilaštvo, sve do završetka preliminarnih istraga, može dozvoljavati i zabranjivati posjete kako god želi bez navede određeni razlog. Zato, osim što se ne zna zašto su zabranjene, ne zna se ni do kada će zabrana trajati, koja de facto u potpunosti izolira četvero uhapšenih od vanjskog svijeta.
U međuvremenu, 21. januara, u blindiranoj Palači Pravde, koju su čuvale interventne jedinice i policajci u civilu – izvana kao i unutra, s posebnom pažnjom na zahode – javni tužitelji ponovno su četvero drugova podvrgnuli ispitivanju, ali su kao i u prethodnim navratima odbili odgovarati. I prije nego je saslušanje završeno, online izdanje torinskih dnevnih novina “La Stampa” objavilo je odluku tužilaštva da zatraži odmah pravomoćnu i izvršnu presudu, odnosno da se preskoči preliminarno ročište, kako bi sudska rasprava mogla započeti već u kasno proljeće ili najkrajnje početkom ljeta. Isti dnevnik nas je izvjestio i da je čitavo popodne torinski željeznički kolodvor Porta Nuova bio pod opsadom interventne i političke policije, mobilizirane bi spriječi moguće akcije solidarnosti sa drugovima. Izgleda da je poveći broj specijalaca ispunio atrij kolodvora s brojnim policajcima u civilu, nonšalantnog stava sa radio-uređajem u džepu. Dok je u zgradi suda posebna pažnja bila posvećena zahodima sudaca i javnih tužitelja, na kolodvoru su specijalno nadgledani kolosijeci vlakova Frecciarossa i FrecciaClub, odnosno VIP-čekaonice bogatih uobičajenih klijenata superbrzih vlakova.
Razočarenje uzaludnim očekivanjem intervencije na kolodvoru se vjerojatno pretvorilo u prodiku nekom istražitelju, kada su doznali da je netko, daleko od Palače Prave i kolosjeka Porta Nuove, kontejnerima, transparentima i kablovima blokirao veliki kružni tok na trgu Baldissera [jedno od glavnih gradskih čvorišta, nap.prev.]. Nekoliko grafita na okolnim panelima objasnilo je da je naspram blokade posjeta, odlukom javnih tužitelja, netko odlučio da krene blokirati sve, započevši upravo od ovog važnog prometnog čvorišta.
Izgleda da je na nekim mjestima promet ostao usporen i par sati nakon što se nekoliko solidarnih uputilo prema torinskom zatvoru Vallette, kako bi pozdravilo drugove, prije mogućeg premještanja. Kao i obično petarde i uzvici su malo razbili večernju tišinu, najprije pokraj ženskog odijela gdje se nalazi Chiara, a zatim ispred bloka D gdje su zatvoreni Claudio, Mattia i Nico. Nakon pola sata, kada je grupa već bila na odlasku, užurbano je stiglo nekoliko blindiranih vozila i nekoliko automobila političke policije. Pripadnici interventne policije su izašli iz vozila i pratili solidarne duž ulica četvrti, dok ih nisu zaustavili kraj tramvajske stanice. Nakon što su ih okružili, blokirajući tramvajske tračnice policajcima i vozilima, snage reda su ih i identificirale. Nakon sat i po su napokon pušteni te se tako završio jedan dugački dan, kada je netko odluci tužiteljstva da blokira posjete, odabrao odgovoriti blokirajući jedan manji dio grada.
izvor: Machorka
17. januara održano je preliminarno ročište za Operaciju Odlučnost. Nasuprot svakog očekivanja, javna tužiteljica Comodi zatražila je “obustavu postupka” u vezi optužbe za terorističko udruženje (po čl.270bis). Sudac je prihvatio zahtjev te je protiv troje drugova na snazi ostala samo optužba za počinjena specifična djela (nanošenje štete).
Osim što su, dakako, svi s olakšanjem odahnuli pri pomisli da su ostavili iza sebe duge godine suđenja sa svim mogućim posljedicama, ipak ostaje – nakon večernje proslave – gorčina, bijes i duboki osjećaj frustracije vidjevši kako ljudski životi mogu biti izmijenjeni, izmanipulirani, zatvoreni, bačeni u ralje površnosti onih koji žive na teret drugih, a da pri tom nikada ne plate danak, da se nikada ne suoče s odgovornošću za svoja djela.
“Gospođa” javna tužiteljica je rekla kako zaista nije htjela trošiti novac poreznih obveznika za vođenje još jednog “cirkusa” (njezin citat), koje bi zatim drugi suci – unatoč njenim naporima – urušili.
Cirkus. Cirkus koji je neke koštao godinu dana života, a neke još i više. Da, baš cirkus, cirkus, teatar groteske, bijede, površnosti, najlicemjernije, najpakosnije, najprljavije, najniže strane jedne žene koja je pristala na svaki zahtjev, želju, prohtjev svojih “specijalnih jedinica karabinjera” – pravi lutkari u čitavoj priči – često nemajući ni pojma što uopće radi.
Lako se danas smijati. Ali se teško riješiti tog ružnog osjećaja da u svakom trenutku mogu učiniti od tvog života ono što im se čini najprikladnijim za njihove političke programe, za njihovo održavanje reda, izgradnju karijera, za usmjeravanje pažnje glava većine, koje baš i ne razmišljaju.
I tako te proglase teroristom.
Zatvore te kao najgoreg neprijatelja i najveću opasnost za društvo.
Dodijele ti ulogu i način djelovanja koje u biti oduvijek pripadaju onima koji posjeduju moć oružja, policije, vojske, glasanja, vlasti, štampe, sudstva.
Koji posjeduju moć da raspolažu životima ljudi, da odluče kako se na nekom području ne može više živjeti kako se oduvijek živjelo jer tuda moraju proći monstruozne tračnice za super brze vlakove.
Koji posjeduju moć da izmijene smisao riječi i smisao pravde (one istinske, ona što razlikuje između pravednog i nepravednog, a ne one zapisane u člancima), moć koja, tisućama ruka, jednom uništava, drugom kažnjava i zatvara a trećom ocrnjuje i mijenja smisao stvarnosti. Moć koja dozvoljava da se jednom razbijenom izlogu dodijeli veća vrijednost nego ljudskom životu, koja štiti onog tko ubija osobe u zatvoru, koja ti nadzire život sve do gaća, koja nekažnjivo izmjenjuje, narušava, kida živote, koja stalnim ratom protiv onih koji su pod njenom kontrolom ne dozvoljava nikakav odgovor, nikakvo protivljenje.
I tako su danas teroristi postali drugarica i drugovi uhapšeni u Torinu [nap.prev., 9. prosinca 2013. uhapšene su četiri osobe, Chiara, Nico, Mattia, Claudio, pod optužbom za subverzivno udruženje u svrhu terorizma, aktivni u borbi protiv izgradnje pruge za superbrze vlakove]. Danas su na njih zalijepili etiketu. Neprikladni, nesnosni, neupravljivi, tvrdoglavi, kao svi oni koji se ne žele predati u borbi protiv superbrzih vlakova, i koji to čine svim sredstvima potrebnim za borbu, za zaštitu zemlje i života.
Danas su se neki riješili, zato jer je tako odlučeno, etikete terorizma. Drugi je sada nose. Solidarnost i bliskost. Što se tiče ovog posljednjeg suđenja, u nadi da se jednom zauvijek okončaju deliriji antiterorističkih jedinica karabinjera i javnih tužitelja, možemo samo spustiti tužan zastor, nadajući se da će pokriti smrad truleži kojeg ispuštaju i kojeg će ispuštati još dugo.
Izvor: InformaAzione
17. januara 2014. održano je preliminarno ročište za slučaj “Operacija Odlučnost”, za dio postupka koje vodi tužiteljstvo u gradu Perugia. Optužba za terorističko udruženje (po čl.270bis) je arhivirana, na zahtjev same tužiteljice Manuele Comodi. Ostaju optužbe protiv drugova za neka druga specifična djela (grafiti itd.), ali uz otežavajuću okolnost za terorizam.
Solidarnost sa svim optuženim drugovima/aricama!
U ranim jutarnjim časovima 17. oktobra 2013., policajci “Policijske jedinice za pacifikaciju” (UPP) pretukli su na smrt Paula Roberta Pinjo de Menezesa (18) u faveli Manginjos, Rio de Žaneiro. Panduri su tinejdžera imobilisali i odveli u zabačenu mračnu uličicu gde su ga žestoko tukli do smrti. Tačne okolnosti ubistva još nisu razjašnjene. Međutim, njegova majka i ostali stanovnici su potvrdili da se Paulo Roberto nalazio među grupom mladih kada su panduri lokalnog UPP sprovodili kontrolu u faveli.
U kasnim popodnevnim satima 17. oktobra revoltirana omladina je napala policiju kamenicama, besna zbog ubistva Paula Roberta. Brutalno nasilje represivnih snaga još više je eskaliralo kada je policija upotrebila bojevu municiju i povredila nekoliko ljudi. Sedamnaestogodišnja devojka je pogođena u nogu i evakuisana u bolnicu. Svinje nisu prezale ni od pretnji sestri Paula Roberta uperivši u nju pištolj.
Dečakova sahrana je zakazana za petak 18. oktobar, dan za kada su zakazane jutarnje demonstracije osude ko zna kog po redu ubistva od strane policije.
Ovde takođe možete pročitati neke činjenice o konkretnoj ulozi “Policijske jedinice za pacifikaciju” u čišćenju favela, u ime priprema Brazila za Svetsko prvenstvo 2014. i Letnje olimpijske igre 2016. Video o još jednom ubistvu u faveli Mangvinjos u martu 2013., sa titlovima na engleskom jeziku, možeš pogledati ovde.
“Napasti suce”
Još se jednom susrećemo u vatri, sa starim i novim drugovima, odlučnim da uruše policijske ideje o završnom poglavlju jedne završene priče.Zavjera Vatrenih Ćelija je beskrajna priča. To je unutarnji plamen koji gori u nama, to je Feniks koji se rađa iz svojeg pepela ponovno iponovno… To je Plamen Negacije i Nihilizma koji urla: “Ne mogu stati,ne mogu izgorjeti, nitko me ne može ugasiti…”
Oko prije mjesec dana naša dva brata, Andres i Spyros, uhapšeni su u Solunu, optuženi za slanje eksplozivnog paketa bivšem komandantu antiterorističke jedinice. Riječi su suvišne. Braćo, sjetite se da će sunce nastaviti i dalje izlaziti za sve nas kojima je jedina domovina Nova Anarhija. Feniks je rođen iz vlastitog pepela, nastavlja ismijavati tišinu kukavica, opskrbljujući Prometejevom vatrom vječne ustanike.
Zato, slanje paket-bombe inkvizitoru Mokkasu je prvi minimalni i refleksivni odgovor: za nas jedini izlaz je zapalit reformističke teze obrane i krenuti prvi u napad.
Osim toga, Olga Ekonomidou, Damianos Bolano, Charis Chatzimichelakis, Giorgos Polydoros, Panagiotis Argirou, Theofilos Mavropoulos, Christos Tsakalos, Gerasimos Tsakalos, Giorgos Nikolopoulos, Michalis Nikolopoulos, to jest desetoro braće i sestra ZVĆ koji su zatvoreni u dvostrukom, trostrukom i četverostrukom pritvoru preko 36 mjeseci (mada je granica 18), i kojima se sudi za različita djela, sada su optuženi i za poticanje.
Dimitris Mokkas je jedini odgovorni za slučajeve “terorizma” na u Grčkoj. Odnosno, isključivo za našu organizaciju. Karijera ovog bijednika se ne razlikuje mnogo od bilo kojeg drugog sudskog službenika. Čovječuljci bez duše koji postaju sudski službenici kako bi zadovoljili vlastite komplekse. Ovaj klaun je za razliku od drugih crva apelacionog suda samo bolje ljubio dube svojim nadređenima. Njegova želja za izgradnjom karijera se ispunila. Sada je odgovoran za masu naloga za pojavljivanje pred sudom, ispitivanja i pritvore, uvijek s osvetničkim osmjehom na licu. Vrhunac njegovog lakrdijaštva i kukavičluka bio je produženje pritvora našem drugu iz ZVĆ, Gerasimosu Tsakalosu, samo nekoliko sati prije okončanja, dok je drug bio u krevetu, u 23. danu štrajka glađu.
Zbog svega toga odlučili smo mu poslati naš osvetnički poklon. Naravno, nije poslan u stakleni toranj apelacionog suda gdje na svom stolu, navikom sudskog službenika, potpisuje jebene sudske spise protiv naše braće i sestara. Poslali smo mu paket na kućnu adresu, gdje se osjeća sigurnim. Znamo da se svo smeće kao što je Mokkas, nakon što je odradilo svoju svetu dužnost zatvaranja na desetine osoba, vraća u svoje topli dom, izigravajući dobrog muža i brižljivog oca. I tako, slijedili smo metu, pronašli njegovu kuću i odlučili mu poslati paket na adresu. To je rezultat naše istrage, potpisane Zavjera Vatrenih ćelija.
Činjenica je da su besramna djela počinjena posljednjih godina u tom sektoru. Farsa suđenja, okončana presudama na desetljeća zatvora bez ikakvih dokaza. Kontinuirani pritvor koji lišava slobode svakoga koga policija smatra određenim problemom. I ne govorimo samo o oružanim gerilcima. Radi se o taktici zasnovanoj na antiterorističkim zakonima koja se sada primjenjuje otvoreno na različite slučajeve. A za sve to odgovorni su i svi oni koji nakon otpuštanja iz zatvora zaboravljaju velike riječi osvete protiv sudaca i tužitelja. I zato su zatvori također puni osoba koje usprkos činjenici što smatraju da su sudske odluke pogrešne, ipak ne pretvaraju to svoje nezadovoljstvo u bijes, a bijes u djelo.
Neka ovaj napad postane poziv na takva osvjetnička djela, upućen svima onima koji su, unutar i izvan zatvorskih zidova, iskusili ogavnost sudstva. Ništa nije nedostižno. Ima na stotine sudskih službenika. Ne skrivaju se svi, nije ih teško sresti. Napadnimo ih svim raspoloživim sredstvima. Od premlaćivanja i požara do bomba i smaknuća. Samo će tada shvatiti da se radi o ratu. A ako ne shvate, mi ćemo se sigurno osjećati bolje znajući da smo se osvetili tim inkvizitorima pravde. Što se tiče svih onih koji se nalaze unutar zidova, jedini vrijedan stav prema tim gnusobama je prezir ove farse zvane suđenje. Nadasve kada se radi o zatvorenicima revolucionarima i specijalnim suđenjima za terorizam.
Ovim napadom želimo poslati naše prijateljstvo i poštovanje našoj zatvorenoj braći i sestrama u Latinskoj Americi. Ponosnim drugovima kao što su Freddy Fuentevilla, Marcelo Villaroel e Juan Aliste Vega, optuženi za Slučaj Security. Ova tri druga su sudjelovala u oružanoj borbi protiv čileanske države u osamdesetima i devedesetima. Sada se nalaze u zatvoru optuženi za pljačku banke i ubojstvo policajca tijekom pucnjave.
Posvećujemo ga i nepokajanom drugu Jose Miguel Sanchez Jimenezu. Urbanom gerilcu koji je nastavio svoju borbu i nakon pada čileanske diktature jer, kao što sam piše, “ne vjerujem u njihovu demokraciju”.
I anarhistu veganu Braulio Arturo Duran Gonzalezu, u meksičkom zatvoru, optuženom za napade na bankomate.
Hansu Niemeyeru, optuženom za subverzivnu akciju i napade na simbole moći. Čileanska država mu je odredila kućni pritvor. Bez oklijevanja, Hans je pobjegao. Nažalost, prije nekoliko mjeseci ponovno je uhapšen i zatvoren.
Zatim našem bratu Henry Zagarrundu, kojeg bolivijska država optužuje za napade FAI-Bolivije i drži zatvorenog u specijalnom režimu kućnog pritvora.
Istovremeno šaljemo najtoplije pozdrave našoj nedavno otpuštenoj braći Mario Lopezu, Ivanu i Carli. I naravno veliki zagrljaj našoj dragoj prijateljici i drugarici Felicity Ann Ryder, u ilegali zbog naloga za uhićenju u Meksiku.
Crna Internacionala Anarhista Prakse, putem FAI-FRI, nalazi se svugdje. U zatvorenim anarhistima, u traženim anarhistima, u anarhistima borcima na ulicama.
Zato želimo da naš glas i naš plamen putuju sve do druge strane planete, sve do daleke Indonezije, jačajući djela naše braće i naših sestara, tamošnjih ćelija FAI. Nedavno su ćelije FAI-Indonezije, osim napada protiv sistema, izvršile i kontroinformacijsku kampanju o policijskom ubojstvu četiri zatvorenika. Četiri mladića su bila optužena za ubojstvo jednog policajca specijalnih jedinica tokom tučnjave u baru. Ubrzo nakon hapšenja, tijekom racije u zatvoru ubijena su četiri zatvorenika u ćelijama, kalašnjikovima.
Drugovi u Indoneziji nisu sami… Svi zajedno, anarho-individualisti, nihilisti, kaotičari, susrećemo se tamo gdje nova anarhija postaje praksa. Želimo se sresti kroz naše akcije i eksperimentirati širenjem Neformalne Anarhističke Federacije FAI. Izigrati policijsku kontrolu, postati opasniji, podržati međunarodnu anarhističku solidarnost i napasti za nju. Zato – baš kao plamen koji nas ujedinjuje – dijelimo istu radost za anarhističke napade kao i istu tugu zbog zarobljeništva ili smrti jednog druga.
Prije kraja, želimo posvetiti nekoliko riječi svima onima u kojima jeka napada budi želju za djelovanjem. Zato šaljemo gerilski znak vatre drugovima iz anarhističkog svratišta Nadir u Solunu, koji su se ponovno našli na meti opresije. Nasuprot “pokretu” kojim se neprestano širi kuga reformizma i komunizma da bi u potpunosti njime zavladala, anarhističko svratište Nadir, sa svim svojim mogućim kontradikcijama, ostaje neugodan podsjetnik koji kaže da “anarhija nije proizvod za prodaju na ideološkim policama supermarketa “veterana” “pokreta”, nego ustaničko nasilje na ulicama…”
Na koncu, znamo da su se naši drugovi u Indoneziji prije nekoliko mjeseci suočili s gubitkom. Njihov, i naš, brat Ryo izboden je na smrt u jednom sukobu. Njihov gubitak je i naš gubitak. Zato smo odlučili nazvati ćeliju Zavjera koja je poslala paket-bombu inkvizitoru, “Ryo” ćelija, u znak časti i sjećanja na ubijenog druga…
Danas se Zavjera Vatrenih Ćelija ponovno rodila iz pepela, promičući Feniks Projekt. Nove ćelije Zavjere su spremne ući u novu anarhističku urbanu gerilu. A svi oni anarhistički reformisti koji nas klevetaju govoreći da naše metode sve više naliče na mafiju, odgovaramo da je to zato što oni počinju podsjećati na ljevičarske hipije…
MI STVARAMO ĆELIJE FAI-IRF SVUGDJE ZA ŠIRENJE NOVE ANARHISTIČKE URBANE GERILE
SNAGE i SOLIDARNOSTI ANARHISTIČKOM SVRATIŠTU NADIR
SNAGE i SOLIDARNOSTI novim nihilistima, anarhistima Prakse, kaotičarima Negacije, oružanim manjinama anarho-individualista…
ZAVJERA VATRENIH ĆELIJA – FAI/FRI RYO Ćelija
1 – Aversión: Poslednjih godina, iz razloga kojima se ovde nećemo baviti, a koji uglavnom imaju veze sa pravcem kojim ide sistem, ali koji utiču na načine na koje se povezujemo jedni s drugima, blogovi i veb sajtovi preuzeli su zadatak koji su ranije obavljale štampane publikacije. Kako ovo, po vašem mišljenju, utiče na borbu i njeno viđenje?
Culmine: Uvereni smo da prolazimo kroz novu eru anarhizma. Blogovi i veb sajtovi omogućavaju brzo širenje saopštenja i tekstova celom planetom, a omogućavaju i razmenu ideja i predloga između drugova koji verovatno nikada neće biti u prilici da se sretnu uživo. To je prava revolucija u odnosima između anarhista. Svesni smo ograničenja ovakvog načina povezivanja uzimajući u obzir činjnicu da oruđe koje koristimo nije neutralano, da njime upravlja i da ga kontroliše neprijatelj, kao i činjenicu da su rizici veliki, što pokazuje i Culmine, koji se nije odlučio za anonimnost. Anarhistički blog Culmine zatvoren je 12. juna 2012. godine zbog rada na kontra-informacijama.
Pitanje borbe i njenog viđenja je poprilično složeno. Pođimo od toga da danas – 2013 – internet koriste svi pokreti: politički, ekološki, kulturni, pa čak i anti-tehnološki pokreti (ovaj paradoks zaslužuje opširnije sagledavanje, ali ne ovde). Takođe, i unutar anarhizma, sve grupe svih tendencija su povezane sa vebom. Međutim, socijalne mreže poput tvitera i fejsbuka u skorije vreme proizvele su više štetnih efekata. U svakom slučaju, mi nikada nismo mislili da bi blogovi trebalo da zamene kontra-informacije u štampanoj formi.
U noći 11. jula panduri su upali anarhistički skvot Nadir, otuđili uređaje, nanijeli štetu i uhitili jednog druga. Istovremeno je druga grupa uniformiranih razbojnika uhapsila još jednog druga na području
Stavroupoli, Solun.
Nećemo govoriti o “nepravednom progonu”, o “klimi terora protiv onih koji se bore”, niti o “novom totalitarizmu” i sličnim stvarima. Zato što znamo da ništa od navedenog nije novo. Radi se samo o jednoj slici jednog dugog rata između dva nespojiva svijeta: s jedne strane stoji odvratni svijet Autoriteta, pripitomljene mase i društvene kloake, a s druge pobunjeni anarhisti, nepokorni borci Negativnog, oni koji se ne klanjaju ni pred kim.
Nećemo govoriti ni o drugima. Oni koji se danas potajno osjećaju zadovoljni i smireni. Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za tako nešto. No, trebaju ipak znati da će doći trenutak kada će se govoriti o tome.
Govorit ćemo o našoj braći. Za sve one kojima je mrzak komoditet političke borbe unutar sistema i kreću, s osmjehom na usnama, u sukob. Za sve one koji učestvuju u anarhističkoj borbi i u stalnom ustanku, koristeći sve oblike sredstava i sa različitih pozicija.
Govorit ćemo o drugovima iz mreže FAI/FRI, o borcima ALF-a i ELF-a, o ponosnim ilegalistima, o pljačkašima banaka i onim borcima, mada smo možda različiti po idejama, s kojima se osjećamo bliski iza uličnih barikada i rovova.
Govorit ćemo o ljubavi i solidarnosti između drugova. O neupitnoj i beskompromisnoj solidarnosti, stvorenoj u vatri a ne u humanističkim jadikovkama demokrata svih boja.
Za nas nije bitno da li su naši drugovi, uhapšeni u četvrtak, zaista počinili za ono što ih optužuju. Zato što znamo da taj put ne započinje oružanom borbom, niti završava, a možda nikada i ne krene. Radi se o putu svijesti koji smo svi mi davno izabrali…
SOLIDARNOST DVOJCI UHAPŠENIH DRUGOVA I DRUGOVIMA IZ NADIRA
SLOBODA SVIM ANARHISTIČKIM RATNIM ZATVORENICIMA I SVIM NEPOKAJANIM
POBUNJENICIMA
DUG ŽIVOT CRNOJ INTERNACIONALI!
NI KORAKA NAZAD!
BIJES I SVJESNOST!
Anarhistički projekt A-politiko
Anarhistički prevodilački/izdavački projekt Erevos
Anarho-nihilistički projekt Parabellum
Front Anarho-Nihilističke Svjesnosti za širenje Negativnog
na engleskom 325
“Prema kraju ove noći, potištenost nije dozvoljena. Više ništa ne riskiram.” Paul Eluard
Svake minute, svakog sata koji prolazi, historijsko zlo koje predstavlja država napada društvo koje stenje i polako, pasivno umire pod njenom čizmom.
Ipak, plamenovi bijesa i otpora ne prestaju uništavati sveopći mrak, a divlji glasovi bijesa i svijesti ne prestaju stvarati košmare spokojnom i sve siromašnijem narodu, pozivajući na široki front otpora i oslobođenja, na potrebu revolucije.
Takva predstraža otpora i neumornog angažmana protiv Negativnog postoji već godinama, NADIR, sa svojom nespojivom borbom na dva fronta, s jedne strane protiv države i autoriteta, a s druge protiv riformizma i svih oblika kapitulacija “anarhističkog pokreta” koji “pleše” u ritmu državnog tempa i agende, funkcionirajući kao produžena ruka “Demokracije”.
Zato su napadi s obije ove strane oštri i konstantni, ali, naravno, umjesto da nas zaplaše još nas više potiču, budući da smo živjeli i dokazali našim životima i djelima da “ono što je zaista posebno je poginuti na bojištu”. Jučer su specijalne jedinice ove operetske države, EKAM i ološ iz antiterorizma, još jednom upali u ovaj prostor revolucionarne kulture i egzemplarne anarhističke akcije te kidnapirali jednog našeg druga, dok su drugog oteli dok se vraćao kući. Naravno, njihov osvetnički bijesni napad nije ništa ostavio nedodirnuto, lomeći i uništavajući sve, čak i sanitariju!!!
Ne želimo više ništa reći o ovom slučaju koji je još u razvoju. Dokazali smo da nismo kao oni koji “pričaju i špekuliraju na sastancima mrljajući papire”…
Nastavit ćemo nepokolebljivo među ruševinama, mrljajući sivilo spokojnih umova i defetizam, dimom društvene borbe i naših duša, jer ne prepoznajemo se u ničemu drugom osim u ovoj borbi.
Ni koraka nazad,
Držeći uvijek visoko naše crne zastave…
SOLIDARNOST ANARHISTIČKOJ IDEJI NADIRA, SKVOTU I NJEGOVIM LJUDIMA.
SOLIDARNOST I SLOBODA DVOJCI UHIĆENIH BORACA.
DUG ŽIVOT “FAI” I “ZAVJERI VATRENIH ĆELIJA” I SVIM DRUŠTVENIM BORCIMA KOJI PRELAZE TANKU CRVENU LINIJU I SUDJELUJU U NOVOJ URBANOJ GERILI I NJENIM RAZLIČITIM AKCIJAMA.DO KRAJA I DALJE…
Anarhistički Skvot Nadir
& Nepokorni drugovi i solidarci
izvor: 325
PROJEKT FENIKS
ČIN IV
“Budite gordi i ponosni na vaše djelo, zato što samo se samo iz neposluha i pobune rađa blistava zraka ljudske ljepote!” Zdravo vama, anarhisti djelom! Zdravo vama, ljudi braćo!
Renzo Novatore
Neki su pomislili da smo podigli bijelu zastavu. Neki su pomislili da smo zaboravili na našu zatvorenu braću i zaglibili u društvenom blatu, uz dvonožno krdo. Gospodari, panduri, pravosuđe, novinari, političari, društvo i nedostojni “anarhisti” birokrati su pomislili da su nas se riješili.
Za sve njih Projekt Feniks je šaka u stomak. Šaka u stomak zato što je nova anarhistička urbana gerila prisutna i uništava želje svih tih glista koje se nadaju okončanju naših akcija. Stare se grupe ponovno aktiviraju a nove se stvaraju, uz obećanje za raspirivanje košmara vlastima i njihovim podanicima.
Drug G.Tsakalos se nalazi u pritvoru već 30 mjeseci, mada je krajnja granica 18 mjeseci. Ne zanimaju nas ustavni zakoni. Mi želimo katarzu institucija, ali se borimo za njihovo uništenje. Znamo da je zakon oružje u rukama moći, kao što znamo da naše desetoro braće neće biti otpušteno putem pravosudnih procedura. Vjerujemo da je moć skup vrijednosti, u čijem se središtu nalazi građanin-čovjek iz mase, koji leži u društvenom blatu mase, gdje svi zaboravljaju svoje ime i svoje odgovornosti. No, i u toj gadosti neki posjeduju ime i prezime. Jedan od njih je Dimitris Chorianopoulos.
Tijekom njegove dužnosti, bivšeg narednika antiterostičke jedinice, izvršena je operacija protiv R.O. ZVĆ. Chorianopoulos je samo otpadak sustava sigurnosti, i to što su ga povukli ne znači da smo ga zaboravili. Isto vrijedi i za ostale bijednike iz njegove službe. Za koje dobro znamo da zauzimaju važno mjestu na popisu ciljeva FAI/FRI. Preuzimamo odgovornost za slanje paketa-bombe ovom bijedniku, koji je na žalost lokaliziran.
Posvećujemo naš napad NEPOKAJANIM I PONOSNIM članovima ZVĆ, kao i svim zatvorenim anarhistima prakse, gdjegod se nalazili. Naša LJUBAV i POŠTOVANJE svim Anarho-individualistima, Nihilistima, Ikonoklastima koji su otkrili izvor života tokom napada.
NIKOM SE NE KLANJAMO!
P.S. Izjavili su da je paket aktiviran nakon pada u jednom poštanskom uredu. Paket koji smo poslali bio je potpuno siguran za svakog tko ne predstavlja našu metu. Mehanizam se aktivira SAMO pri otvaranju paketa, a ne zbog pada ili vibracija. Ne znamo što se desilo. Jedina sigurna stvar je da je paket otvoren.
NEFORMALNA ANARHISTIČKA FEDERACIJA
MEĐUNARODNI REVOLUCIONARNI FRONT
KOMANDA MAURICIO MORALES
izvor: Indimedija Atina
U noći 11. jula 2013., tijekom šire policijske operacije, uhapšena su dva anarhista. Policija je izvršila pretres anarhističkog skvota Nadir i kampusa u Solunu. Istovremeno se odvila i orkestrirana medijska operacija uobičajenih policijskih prijatelja, novinara. List “Vima” objavio je detalje i fotografije drugova.
U petak popodne policija je dala jedno bijedno saopćenje za javnost.
Pripisane su teške optužbe bez ikakve povezanosti sa zaplijenjenim “dokazima”. Postoji optužba za “posjedovanje eksploziva” mada eksploziv nije pronađen. Dodatno, u svojem deliriju gluposti, panduri su u svoje saopćenje uvrstili i akciju u indonezijskom hotelu u Jakarti. Očito je da ispitiju naše granice, granice svih društvenih slojeva, natežući uže dok ne naiđu na otpor.
Priča se ponavlja: panduri hapse drugove, više ili manje poznate, uz teške optužbe za terorizam i – kao idiom – anarhiju, optužbe koje nisu popraćene nikakvim dokazima, zatim su te osobe, njihovi prijatelji i obitelj izloženi javnosti, da bi na koncu te osobe, nakon godina zatvora, bile pozvane da na sudu dokažu kako nisu slonovi, kako nisu počinili za ono što ih optužuju.
Nažalost, totalitarizam koji obavija sva polja, iracionalno i arbitrarno, nastoji postati pravilo. A pravilo se slijedi iz navike, apatije, indiferencije.
Uhapšeni u Solunu premješteni su atensku GADA (policijsko sjedište), pošto njihove optužbe uključuju i sudjelovanje u terorističkoj organizaciji, a žele ih povezati specifično sa CCF, što znači da će ih ubrzo ispitati netko tko istražuje slučaj.
Ubrzo nakon incidenata u Skouriesu, hapšenja, premlaćivanja, zatvaranja i sukoba, sukoba nastavnika u ministarstvu obrazovanja, napada siledžija DELTA pandura tijekom intervencija za K.Sakkasa, i koordiniranog napada pandura i neonacista na socijalni centar “Synergio” u Ilioupoliju, država vrišti “ja jesam i bit ću ovdje”.
Ministar pandura i opresije, Dendias, odmah nakon pandurskog saopćenja o hapšenjima u Solunu, podsjeća da je diptih: opresija i “nacionalno jedinstvo”.
Nijedan talac u rukama države!
Solidarnost sa svima koji su se pobunili!
Držite se čvrsto, s vama smo!
izvori: Indimedija Atina, Act for Freedom
Moje razmatranja o odlučnoj bitki štrajka glađu ne znače nužno da bih i ja izabrao ovo specifično sredstvo. I neću izjaviti da li se slažem ili ne sa dotičnim sredstvom, kao što nema ispravnog ni pogrešnog u takvim situacijama, i sve se stalno dovodi u pitanje i preispituje.
Štrajk glađu – kontradikcija u borbenom položaju
Štrajk glađu je posljednje sredstvo borbe revolucionarnog pojedinca. U povijesti se njime koristio široki politički spektar boraca, zatočenih zbog subverzivnih akcija, pretežno protiv demokratskih režima.
Od smrtonosnih štrajka glađu Rote Armee Fraktion (RAF) i smrti boraca IRA-e i ETA-e, sve do uspješnih štrajka glađu anarhističkih drugova kao što su Christophoros Marinos i Kostas Kalaremas, članova Revolucionarne Borbe i Zavjere Vatrenih Ćelija. Zajednička točka može biti minimalna kao i nepostojeća, ali odluka ostaje ista, “borim se do kraja”.
Takva je odluka uspjela stvoriti specifičnu ucjenu državi. Ucjenu koja je, koliko god paradoksno zvučala, stekla važnu pregovaračku snagu zbog smrti štrajkaša glađu.
Naravno, kada govorimo o pregovaračkoj snazi priznajemo postojanje ravnoteže unutar revolucionarnog rata, kojeg oblikuju socijalni, politički i ekonomski uvjeti određenog razdoblja, i polarizaciju koja postoji između državnika i revolucionara. Što ne znači da ih poštujemo, jer naš je cilj napasti ih i uništiti. S druge strane niti znači da ih nećemo tražiti, pronaći i iskoristiti u našu korist.
Štrajkaš glađu je upravo takav slučaj, u kojem se humana fasada demokracije koristi za realizaciju zahtjeva borca. Borba se vodi protiv političke reprezentacije sistema, demokracije; radi se o eksplozivnoj napravi koju je borac odlučio postaviti u svoje tijelo i napasti direktno temelje demokratske kohezije, uz obavijest da će u slučaju neispunjenja zahtjeva uslijediti eksplozija koja će izazvati lančanu reakciju unutar demokracije. Continue reading Grčka: Izjava Nikos Romanosa u vezi štrajka glađu Kostas Sakkasa
25. juna 2013. vijeće sudaca apelacionog suda odbilo je zahtjev Kostas Sakkasa.
Istovremeno kada su suci odobrili produženje pritvora za daljnjih šest mjeseci, liječnik iz opće bolnice Nikaia izjavio da je anarhist štrajkaš glađu izgubio deset kilograma.
Prosvjed za neposredni otpust Kostas Sakkasa zakazan je za subotu 29. juna u 11:30, na atenskom trgu Monastiraki. Plakat solidarnosti kaže: “Dvije i po godine u zatvoru bez suđenja. Drug izvrgava svoje tijelo riziku da bi se odupro modernom totalitarizmu države i kapitala. Njegova borba je borba čitavog pokreta, borba svih potlačenih.”
Nakon mjesec dana od mojeg uhićenja još sam i dalje uronjen u misli tražeći trenutak spokoja i bistrine, kako bih mogao napokon uzeti olovku u ruke i napisati nekoliko riječi. Moje se raspoloženje mijenja brzinom svjetlosti, neprekidno se penje i silazi i teško mi je pronaći čvrstu točku za koju bi se mogao pridržati. Muka mi je od onog što se desilo u Nea Filadelfiji*, novi zaključci koji izlaze na površinu me ranjavaju, shvatiti što se zaista dogodilo me ubija. I vraćam se na to kada slušam svakodnevne dosadne i beskrajne rasprave, procjenjujući mjesece, godine, optužnice i sve ostale bitne stvari. Mi jako dobro znamo zašto smo ovdje, razlog definitivno ne leži u uobičajenim kaznenim djelima, kao što znamo da od sada nadalje vrijeme neće nužno teći s nama, odbrojavajući do izlaska.
Tog aprilskog popodneva, jedna jedina naša jebena greška bila je i više nego dovoljna da nas zarobe i ostave ovdje u vlastitim gorčinama. U roku od jednog trenutka kozmos se destabilizirao, kazaljke sata vraćene su unazad i tok je iznenada krenuo u suprotnom smjeru. Jedno jedino jebeno zavjereničko pravilo toga dana se nije slijedilo – u nizu drugih slijeđenih – i to je bilo više nego dovoljno da nas panduri antiterorističke jedinice uhvate. U jednom – dozvolite mi izraz – neočekivanom trenutku ta nas je kopilad savladala. Četiri osobe, grupa anarhista, ćelija u Koridallosu. Brojna hapšenja koja su se proteklih godina odvila pred nama bila su dovoljna da nas zabrinu, ali ipak nedovoljna da bi shvatili potrebnu kiruršku preciznost i disciplinu naših kretanja, koje bi zajamčile našu sigurnost. U takvim slučajevima je zaista potrebno rigorozno organizirati napad i sigurnost, naravno ja ne govorim o nikakvim popustima ovom prvom. Gledali smo hapšenja, vidjeli smo kako brojne optužbe protiv osoba niču niotkuda, vrlo smo dobro znali o diskretnoj i indiskretnoj prismotri, ali ipak loš trenutak je stigao. Dozvolite da budem posljednji gubitnik kojeg su uhvatili, bit će mi drago, prihvatit ću to kao čast da mogu napisati epilog jedne veoma duge priče. Zato vi, drugovi, koji ste vani, dok zavjerenički kujete vaše planove, pogledajte se međusobno i recite: “Bit ćemo bolji od njih. Dostigli su nemoguće, mi ćemo se usuditi nezamislivo!” I to vam obećanje može zajamčiti kartu za nebo… Continue reading Atena: pismo anarhista u zatvoru, Giannis Naxakis
Nesumnjivo je i sasvim očito da je u ovoj post-kriznoj povijesnoj situaciji u toku ekonomski rat. Rat koji se nedvojbeno vodi od vrha prema dnu, budući da su posljednjih desetljeća “proleteri” stalno potpisivali ugovore “socijalnog mira”, razdirući svoju kolektivnu svijest i živeći u snu konzumerizma i proizvedenog blagostanja! Međutim, sada gospodarska elita, u suradnji sa pravosudnom i političkom vlašću, skida masku “prava na rad” i pokazuje svoje pravo, zastrašujuće, lice “povlastica je biti rob u suvremenim radnim logorima”! Zato, nemojmo se zavaravati, ovaj ekonomski rat mi možemo i moramo pretvoriti u društveni rat, čiji cilj neće biti sterilni zahtjevi za “radnička prava” nego uništenje današnjeg značenja rada i svake strukture moći. U ovom ratu državni mehanizam vidi rastuće nezadovoljstvo i želi pokoriti svaki oblik otpora, kroz strah, koristeći sva sredstva na raspolaganju: propagandu terorom i gospodarskom nesigurnošću, neviđeno nasilno ugnjetavanje, proizvoljne zakone i izmjene ustava donesene bez ikakvog političkog troška, ali s jasnim političkim namjerama.
“Nitko se ne može nastaviti sakrivati iza rutine vlastitog života, moramo se riješiti naših limita i barijera te krenuti u napad.” Continue reading Atena: Pismo anarhista G.Sarafoudisa iz zatvora Koridallos
13. juna, dok se naš drug K. Sakkas nalazio u desetom danu štrajka glađu da bi smjesta bio otpušten iz pritvora, nas četvorica smo iz različitih razloga bili na sudu u ulici Loukareos. Tijekom našeg prijevoza i boravka u sudnici policajci EOM-a (specijalne prijevozne jedinice) su nas provocirali. “Zadatak” ovog EOM smeća je prijevoz anarhista i drugih opasnih zatvorenika koji bi mogli pobjeći.
Dok smo napuštali sudnicu i dok su solidarni drugovi skandirali, jednog od nas su napali panduri. Te su ga kukavice srušile na pod hodnika (10 metara od vozila), odvukli ga u vozilo udarajući ga nogama i šakama te ga u lisicama zatvorili u specijalni kavez vozila. Kad smo se vratili u Koridallos i nakon dodatnih provokacija, napali smo 13 pandura EOM-a sa svime što nam se našlo pod rukama (stolicama, telefonima, aparatima za gašenja požara, ladicama, pepeljarama itd.), uništavajući istovremeno ulaznu prostoriju i odguravajući pandure. Sve se završilo intervencijom narednika i nekoliko zatvorskih službenika u ulozi “balansera”.
Zatvor je svijet konvencija i mi se u velikoj mjeri prilagođavamo. Formalnosti, demokratska prava, dnevne “usluge”, otvaranja i zatvaranja, “prijatni” prijevozi. Usprkos narkozi na kojoj se temelji funkcioniranje zatvora, ne zaboravljamo neprijateljsku ulogu osoba koje se nalaze pred nama. Mi ćemo, s naše strane, izabrati napad kada se granice dostojanstva, koje smo mi odredili, prijeđu. Oni trebaju znati da će pri svakom tom prijelazu naići na nas protiv njih.
BIJES I SVJESNOST
Anarhisti Dimitris Politis, Argiris Dalios, Fivos Harisis, Kostas Sakkas
Izvor: Athens Indymedia