Dana 21. januara 2014., drugovi koji su uhapšeni tokom iseljenja skvota Delta u Solunu podvrgnuti su drugom suđenju na osnovu optužbi za remećenje javnor reda i mira i prouzrokovanje teške materijalne štete u iznosu od 3,5 miliona evra. Svih šestoro drugova je oslobođeno optužbi.
SOLIDARNOST SA SKVOTOVIMA.
RAT PROTIV DRŽAVE I KAPITALIZMA SE NASTAVLJA.
U ponedeljak 9. decembra 2013. izveli smo koordinisanu sabotažu 12 bankomata u Solunu. Na taj način, izabrali smo da makar i na trenutak poremetimo gladak protok finansijskih transakcija u gradu, istovremeno promovišući nastavak polimorfne borbe u znak solidarnosti sa drugovima koji se gone zbog subverzivnih aktivnosti.
Stojimo uz:
– anarhiste Nikosa Romanosa, Andreasa-Dimitrisa Burzukosa, Janisa Mihailidisa, Dimitrisa Politisa, Fivosa Harisisa i Argirisa Daliosa kojima se trenutno sudi u slučaju dvostruke pljačke u Velventu, Kozani;
– druga Teofilu Tasosa kome se trenutno sudi u slučaju pljačke ogranka Alfa banke na ostrvu Paros
– Spirosa Stratulisa koji štrajkuje glađu od 11. novembra zahtevajući odbacivanje svih optužbi protiv njega u vezi sa slučajem poznatim kao “Kriminalna organizacija Solunska sastajališta” kao i ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora
– Rami Sirjanosa, Mihalisa Ramadanoglua i Ergun Mustafu koji takođe štrajkuju glađu u znak solidarnosti sa Spirosom i njegovom borbom.
“Nitko me ne može suditi,
Niti ti,
Istina te boli, znam.”
C.Caselli
Samo nekoliko riječi da bih potvrdio nekoliko jednostavnih činjenica prije nego “istina” bude određena u sudnici; u slučaju da pojam “istina” nije jasan, upotrijebio sam ga u ironičnom smislu, zato što ne priznajem nijedan drugi sud osim moje savjesti. Jedine odgovorne osobe za ono što se zbilo u Genovi 7. maja 2012. smo ja i Alfredo. Nitko drugi, od naših prijatelja i drugova, nije bio upoznat s našim planom i njegovom realizacijom. Koliko god se trudili kopati po našim životima i našim odnosima da bi pronašli suučesnike tog “nedjela”, nećete nikada uspjeti dokazati suprotno, zasigurno ćete pokušati, ali u tom će se slučaju raditi samo o lažima i o pokušaju hvatanja nekog drugog neprijatelja postojećeg. Razumijem da osobama koje su posvetile svoj život služeći autoritetu nije lako prihvatiti ideju da dva pojedinca, naoružana samo vlastitom odlučnošću, mogu odlučiti pokušati zaglaviti kotačiće tehno-industrijskog sistema, umjesto da pridonose, disciplinirano, njihovom okretanju, ali stvari stoje upravo tako. Nakon godina provedenih u promatranju sustavnog uništenja prirode i svih aspekata koji život čine vrijednim života, od strane nikad dovoljno opjevanog tehnološkog razvoja. Godine provedene prateći sa zanimanjem, ali uvijek kao gledaoci, iskustva pobunjenika koji i u ovom svijetu naizgled pomirenom nastavljaju dizati glavu da bi afirmirali mogućnost jednog slobodnog i divljeg života. Nakon katastrofe u Fukushimi, kada mi je Alfredo predložio da mu pomognem realizirati akciju protiv inž. Adinolfija, prihvatio sam bez oklijevanja. Napokon sam mogao konkretno izraziti moj otpor prema tehno-industrijskom sistemu, prestati učestvovati u simboličnim manifestacijama koji su prečesto samo manifestacije nemoći. Nitko se, s imalo razuma, ne može obmanjivati da ishod jednog referenduma ili naklapanja nekog gurua green economy može izbrisati, i samo, intrinsično najštetnije aspekte svijeta u kojem smo primorani živjeti. Svima je ispred očiju, svakog tko želi gledati, da Finmeccanica, sa svojim poduzećima, i dalje proizvodi oružje za masovno uništenje; no, to jednostavno čini izvan talijanskih granica, kao da radijacije poštuju te mrske granice. U Rumunjskog (Cernadova, nesretno mjesto, poznato nadasve po brojnim incidentima u centrali), Slovačkoj i Ukrajini, samo da spomenemo nedavne i najizravnije investicije. Ansaldo Nucleare i dalje sije smrt i pridonosi uništenju prirode. Kao što bi trebalo svima biti jasno, s ostalih 190 nuklearnih centrala samo u Europi, problem ne leži u pitanju da li se može desiti još jedan Černobil, nego kada će se desiti. I kao da to nije dovoljno, ne smijemo zaboraviti da takva čudovišta ne ubijaju samo kada su u funkciji, nego i sa svojim otpadom. Ovaj se prenosi gore-dole kroz Europu, bez da itko zna što s njim učiniti. Nuklearni otpad talijanskih centrala, ugašenih već desetljećima, još se dan danas prevozi u Francusku da bi se pohranio na “sigurno”: od njega dobivaju gorivo za napajanje drugih reaktora, a i koju kilu plutonija koji se može koristiti samo za proizvodnju bombi (tek toliko da se podsjetimo da kada govorimo o nuklearnoj energiji nema razlike između civilne i vojne upotrebe), zatim nam ih vraćaju opasne, gotovo, kao i prije. Glede toga, tko zna što će pak učiniti Amerikanci s uranijem ovog ljeta preveznim u SAD, u velikoj tajnosti, iz jednog skladišta nuklearnog otpada u regiji Basilicata). Mogao bih satima pričati o štetama i razaranjima koje je nanijela nuklearna energija, navesti bezbroj primjera, podsjetiti na ono što se zbiva u Fukushimi (gdje se, po riječima nekoga, nijedna žrtva ne može pripisati centrali…), ali ne nalazim se ovdje da bih tražio opravdanja. Nuklearna energija je možda element ovog civiliziranog svijeta putem kojeg besmislenost i monstruoznost tehno-industrijskog sistema može biti svakom jasan, ali trebamo biti svjesni da na oltaru tehnološkog razvoja žrtvujemo svaku zaštitu naše individualne slobode i mogućnosti da živimo život vrijedan života. Sada stoji samo na svakome od nas odluka da li biti poslušan podanik ili pokušati živjeti, sada i ovdje, otpor prema postojećem. Ja sam izabrao, radosno i bez kajanja.
Mi ćemo odavde izaći etiketirani kao teroristi, zabavna je činjenica da vi to možete tvrditi bez da se osjećate smiješno: tako kaže krivični zakon. Ono što pouzdano možemo reći je da riječi više nemaju nikakvog značenja; ako smo mi teroristi, kako bi definirali onoga tko proizvodi oružje, raketne sisteme, dronove, lovce, rekvizite za lov na osobe koje pokušavaju prijeći granicu, nuklearne centrale, tko raspravlja na istom nivou s ubojicama u uniformi i poznatim diktatorima, ukratko, kako bi definirali Finmeccaniku? Naravno, ni vaši upravitelji nisu baš maštoviti, koji su, da bi izbrisali moguće sumnje u realnu ulogu ovog poduzeća, nedavno postavili na glavno mjesto jednog bivšeg policajca, Giannija de Gennara: uzevši u obzir njegovu odgovornost u torturama u Bolzanetu i u masakru škole Diaz tokom G8 2001., budući da je bio šef policije, logički su zaključili da je pravi čovjek na pravom mjestu.
Vrativši se na razlog ove moje izjave želio bih precizirati nekoliko točaka ove “sjajne” operacije koja je dovela do našeg uhićenja. Tko zna koliko čestitanja i tapšanja po ramenima su dobili lukavi goniči koji su uspjeli iskoristiti našu jedinu, fatalnu, grešku, počinjenu iz neiskustva i žurbe da učinimo nešto nakon katastrofe u Fukushimi, u biti, nismo primijetili videokameru koju je postavio revan vlasnik jednog kafića kako bi zaštitio svoje sendviče. Na žalost, za nas, nismo je vidjeli dok smo proučavali put koji vodi od mjesta na kojem smo ostavili motor do stajališta autobusa, kojima smo se, nakon jednog presjedanja, odvezli na periferiju grada u pravcu Arenzana, gdje je bio parkiran moj auto, koji smo koristili za dolazak i odlazak iz Genove. Ako baš želimo biti iskreni, videokamera nije bila jedina počinjena greška, izgubili smo dragocjene trenutke i u momentu kad smo napuštali mjesto akcije, bijesni urlik nadri-vrača atoma: “Prokleti, znam tko vas šalje!” nas je paralizirao. Nije na meni da nagađam značenje te rečenice, trenutak nije dozvoljavao staloženo rasuđivanje, a, još manje, nisam naviknut graditi kule od karata na riječima koje je izgovorila neka druga osoba, ali samostalno sam zaključio da smo gurnuli ruke u brdo govana. Svi drugi elementi koji su opravdali naš pritvor ili su iskrivljeni ili su, jednostavno, lažni. Famozno prisluškivanje o “pištolju”, po kojem ja navodno tvrdim da sam pucao, je nerazumljivo, i nepotrebno je angažirati vještake da bi to dokazali, budući da sam ja vozio motor jednostavno je nemoguće da sam držao i pištolj, i još mi više izgleda logički apsurdno da sam upravo ja to pričao baš osobi koja je sa mnom sudjelovala u akciji, to jest Alfredu. O printeru, zaplijenjenom u kući mojih roditelja, za kojeg su forenzičari tvrdili da je na njemu štampan letak, nemam mnogo za reći, zato što sam kompjuter i printer ja kupio, a zatim smo ih zajedno uništili nakon upotrebe (zanimljivo je da su i sami forenzičari, nakon što je preispitivanje potvrdilo naše uhićenje, primjetili da se vjerojatno ne radi o istom). Što se tiče krađe motora, za koju je otvoren predmet protiv nas i navodnih nepoznatih, stvari su mnogo jednostavnije nego što se ćete se vi truditi da ih rekonstruirate. Kružili smo gradom pokušavajući riješiti problem, pošto nismo imali nikakvih iskustava s tim. Sreća je, kao što znamo, na strani odvažnih, i u pitoresknom mjestašcu Bolzaneto naišli smo na skuter sa ključem, kojeg smo uzeli te se odlučili vratiti nakon par dana s kacigom. Motor je i dalje bio parkiran na istom mjestu, bilo mi je dovoljno sjesti na njega, upaliti ga i odvesti do groblja u mjestu Staglieno, gdje je ostao sve do petnaest dana prije počinjenog djela, kad sam ga premjestio kraj kuće inž.Adinolfija. Izvinjavam se vlasniku što sam se riješio kaciga i drugih stvari koje su bile ispod sjedala i što sam bacio stražnji prtljažnik, zato što su nažalost smetali i zaista ne bi bilo baš pametno da sam ih pokušao vratiti. Još jedan element nad kojim su istražitelji gradili teorije i koji će, bojim se, kao pravi inkvizitori pokušati iskoristiti u budućnosti, je prisluškivanje koje su obavili u društvenom centru u Napulju, u kojem je navodno nekoliko drugova komentiralo letak koji su dobili, prvi u svijetu, putem elektronske pošte. Nemam pojma o čemu su govorili, neću objašnjavati kao je dijalog teško razumjeti, niti ću se sadržati na očiglednoj sličnosti između riječi “Valentino” i “volantino” [talijanski “letak”, nap. prev.], ali dobro znam da je komunikej poslan običnom poštom (ubacili smo pisma tokom presjedanja na autobus pri povratku, u poštanski sandučić, na rivi, kraj luke za trajekte), stoga je jednostavno nemoguće da su ga dobili putem e-maila.
Jako dobro znam da ćete upotrijebiti naš slučaj da bi dali primjer, da će osveta biti drakonska, da ćete sve učiniti kako bi nas izolirali (dovoljno je reći da je naša pošta već više od godinu dana podvrgnuta cenzuri), ali želim vam dati jednu lošu vijest: radi se beskorisnim naporima. Već barem 150 godina suci, i oštriji od vas, pokušavaju izbrisati ideju o mogućem životu bez autoriteta, ali s neznatnim rezultatima. Mogu vam sa sigurnošću zajamčiti da vaše represivne akcije, koliko god širokog spektra bile, koliko god bile indiskriminirajuće, neće nikada uspjeti ništa razgraditi ili iskorijeniti. Ako mislite da ćete, zahvaljujući nama, stići do drugih anarhista koji su odlučili eksperimentirati kaotičnu, spontanu i neformalnu mogućnost FAI, uveliko griješite, i počinit ćete samo još jednu grešku; ni ja ni Alfredo ne poznajemo nikoga tko se odlučio na taj izbor. Vi lovite duh koje neće močiti zatvoriti u tijesne kutijice vaših zakonika. Zato što se on pojavljuje u trenutku u kojem se destruktivne tenzije onih koji ga ožive ujedine da bi djelovali, u trenutku u kojem slobodne žene i muškarci odluče eksperimentirati konkretno anarhiju. Sada, kad je iskustvo Nukleusa Olga završeno, mogu vam samo zajamčiti da sam pronašao nove razloge za jačanje moje mržnje i razloga zbog kojih želim destrukciju postojećeg, sačinjenog od autoriteta, izrabljivanja i uništenja prirode.
Ljubav i suučesništvo sestrama i braći koji svojim akcijama, na svim stranama svijeta, ostvaruju ludi san FAI/FRI.
Ljubav i suučesništvo drugaricama i drugovima koji, anonimno ili ne, i dalje napadaju, u ime mogućeg života bez autoriteta.
Ljubavi i slobode svim anarhističkim zatvorenicima.
Nicola Gai
Ferrara, septembar 2013.
Izvor: RadioAzione
Iz trbuha Levijatana
“… snove treba ostvariti ovdje u sadašnjosti, a ne u hipotetskoj budućnosti, budući da su nam budućnost uvijek prodavali popovi svih religija ili ideologija, kako bi nas nekažnjivo mogli potkradati. Želimo sadašnjost koja zaslužuje da bude življena, a ne jednostavno žrtvovana mesijanskom iščekivanju budućeg zemaljskog raja. Zato smo željeli konkretno govoriti o anarhiji koju treba ostvariti sada, ne sutra. “Sve i odmah” je opklada, igra u kojoj igramo i u kojoj je ulog naš život, život svih, naša smrt, smrt svih…”
Pierleone Mario Porcu
“Znanost je vječni holokaust prolaznog, kratkotrajnog života, ali realnog, na oltaru vječnih apstrakcija. Ono o čemu govorim je, dakle, pobuna života protiv vladavine znanosti.”
Mihail Bakunjin
“Dok se čovjek šepurio i pravio se bogom, jedna se glupost sručila na njega. Tehnike su uzdignute na najviši rang i jednom postavljen na prijestolje bacile su lance na inteligencije koje su ih stvorile.”
Edgar Allan Poe
“Carstvo utemeljeno na ničemu, u čijem kraljevstvu vladar propada. Ne može podnijeti teret istine. Preporučam ti žešću dozu života. Preporučam ti žešću dozu života!”
Congegno
“Prokleti… znam tko vas šalje!!!”
Roberto Adinolfi
Jednog predivnog majskog jutra djelovao sam i u tih par sati potpuno sam uživao u životu. Ostavio sam iza sebe strahove i samoopravdanja, i prkosio sam nepoznatom. U Europi ispunjenoj nuklearnim centralama, jedan od najodgovornijih za nadolazeću nuklearnu katastrofu pao je ničice ispred mene. Želim biti vrlo jasan: nukleus Olga FAI/FRI [Neformalna Anarhistička Organizacija/Međunarodni Revolucionarni Front, nap. prev.] sačinjavamo samo ja i Nicola. Nitko drugi nije sudjelovao, surađivao, planirao ovo djelo; nitko nije bio upoznat s postojanjem našeg projekta. Neću dozvoliti da se moje djelovanje, kako bi se skrenula pažnja s pravog cilja akcije, baci u opsceni apsurdni masmedijski i pravni kazan, sačinjen od “rušenja demokratskog poretka”, “subverzivnog udruženja”, “oružane bande”, “terorizma”; prazne fraze na ustima sudaca i novinara.
Ja sam anarhista, protiv organizacije, zato što sam protiv svakog oblika autoriteta i organizativne konstrikcije. Ja sam nihilist zato što živim moju anarhiju danas, a ne u očekivanju revolucije koja će, ako i dođe, izroditi samo novi autoritet, novu tehnologiju, novu civilizaciju. Živim moju anarhiju s prirodnošću, radošću, zadovoljstvom, bez ikakvog mučeničkog duha, opirući se u potpunosti ovom civiliziranom postojanju, koje mi je nepodnošljivo. Ja sam antidruštven zato što sam uvjeren da društvo postoji samo u znaku podijele između vladajućih i pokorenih. Ne težim ka nikakvoj budućoj socijalističkoj “rajskoj” alkemiji, ne vjerujem u u nijednu društvenu klasu; moja pobuna bez revolucije je individualna, egzistencijalna, totalna, apsolutna, oružana. U meni nema ni traga nadčovjeka, nikakve mrskosti prema ugnjetavanima, “narodu”, pošto sam uvjeren da, kao što kaže jedna istočnjačka izreka: “ne treba mrziti zmiju zato što nema rogove; jednog bi se dana mogla pretvoriti u zmaja!”. Na isti se način rob može pretvoriti u pobunjenika, samo jedan čovjek, samo jedna žena može postati razarajući požar. Svom snagom mrzim moćnike zemlje, bili oni političari, znanstvenici, tehnokrati, vođe naroda, svakojaki lideri, birokrati, vojni i religiozni poglavari.
Poredak koji želim srušiti je civilizacija, koja dan za danom uništava sve ono za što vrijedi živjeti. Država, demokracija, društvene klase, ideologije, religije, policija, vojska, i sam vaš sud, su samo sjene, himere, zupčanici, svi zamjenjivi, jednog megastroja koji sve sadrži. Tehnologija će jednog dana moći i bez nas, pretvorivši nas sve u izgubljene autome, u krajoliku smrti i pustoši. Tog sedmog maja 2012. na jedan moment ubacio sam pijesak među zupčanike ovog megastroja, na trenutak sam živio u potpunosti, praveći razliku. Taj dan moje najbolje oružje nije bio jedan stari Tokaref, već moja duboka, surova mržnja koju osjećam protiv tehno-industrijskog društva. Potpisao sam djelo kao FAI/FRI, zato što sam se zaljubio u ovu lucidnu “ludost” koja je postala konkretna poezija, ponekad povjetarac, ponekad oluja, koja kaotično puše diljem svijeta neustrašiva, nezamisliva, protiv svakog zakona, protiv svake “zdrave pameti”, protiv svake ideologije, protiv svake politike, protiv znanosti i civilizacije, protiv svakog autoriteta, organizacije i hijerarhije. Vizija konkretne anarhije koja ne predviđa postojanje teoretičara, rukovodioca, lidera, činovnika, vojnika, heroja, mučenika, organigrama, militanata, a najmanje gledatelja. Predugo smo vremena stajali i gledali. Anarhija koja ne postaje akcija odbacuje život postajući ideologija, sranje ili nešto malo više, u najboljem slučaju nemoćni ispušni ventil za frustrirane muškarce i žene.
Odlučio sam preći na djela nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi. Naspram tako ogromnih događaja često se osjećamo neadekvatni. Primitivan čovjek se suočavao s opasnostima, znao se zaštiti. Moderan, civiliziran čovjek naspram konstrukcija-konstrikcija tehnologije je bespomoćan. Kao ovce koje traže da ih zaštiti ovčar koji će ih klati, na isti način mi civilizirani se prepuštamo laičkim svećenicima znanosti, onim istima koji nam polako kopaju jamu. Adinolfija smo gledali kako se prepredeno smijulji sa televizijskih ekrana, izigravajući žrtvu. Vidjeli smo ga kako dijeli lekcije u školama protiv “terorizma”. Ali, ja se pitam što je terorizam? Ispaljeni metak, duboka bol, otvorene rana ili neprestana stalna prijetnja polagane smrti koja te iznutra izjeda. Stalni, neprestani teror da će jedna od njegovih nuklearnih centrala izrigati na nas, u svakom momentu, smrt i pustoš. Poduzeća Ansaldo Nucleare i Finmeccanica su veoma odgovorna. Njihovi projekti svuda siju smrt, u posljednje se vrijeme priča o mogućim investicijama za udvostručenje nuklearne centrale Krško u Sloveniji, na dva koraka od Italije, zona pod velikim seizmičkim rizikom. U Cernadovu, Rumunjskoj, od 2000. do danas bilo je raznih incidenata koje su izazvala lakovjerja poduzeća Ansaldo tokom gradnje jedne od svojih centrala. Koliko prekinutih života? Koliko prolivene krvi? Tehnokrati Ansalda i Finmeccanike, lakog osmijeha, “čiste” savjesti, vaš “napredak” smrdi na strvinu, smrt koju sijete svijetom traži osvetu. Postoji mnogo načina na koji se možemo konkretno oduprijeti nuklearnoj energiji, blokirati vlakove koji prevoze nuklearni otpad, sabotirati stupove visokog napona koji prenose električnu energiju koju proizvodi atom. Meni je palo na pamet da napadnem najodgovorniju osobu ove nepogode u Italiji: Roberta Adinolfija, izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Nije nam mnogo trebalo da otkrijemo gdje živi, bilo je dovoljno pet zasjeda. Nije potrebna vojna struktura, subverzivno udruženje ili oružana banda za napad, bilo tko, naoružan čvrstom voljom može zamisliti nezamislivo i zatim djelovati. Bio bih sve sam učinio, na žalost trebao sam pomoć oko motora: pitao sam Nicolu, pozvao sam se na njegovo prijateljstvo, nije se povukao. Pištolj sam kupio na crnom tržištu, tristo eura. Nisu potrebne tajne infrastrukture ili ogromni kapital da bi se naoružali. Krenuli smo autom iz Torina noć prije. Sve je teklo glatko, ili gotovo sve, Nicola je vozio, ja sam pogodio točno tamo gdje smo bili odlučili da pogodimo. Precizan pogodak, otrčao sam prema motoru, a zatim neočekivano, Adinolfijev urlik ispunjen bijesom, rečenica koja me imobilizirala, gubeći dragocjene trenutke: “bijednici!… znam tko vas šalje!!!”, u tom sam trenutku bio apsolutno siguran da sam pogodio u centar, potpuno svjestan u kakvo sam đubrište stavio ruke; milijunski interesi, međunarodna financija, politika i vlast, blato i đubrivo. Ovi su “ukradeni” trenuci dozvolili Adinolfiju da pročita registarsku tablicu, koju zbog neiskustva nisam pokrio. Zahvaljujući tim brojevima otkrili su motor, a po motoru telekameru.
Neće nas presuda ovog suda pretvoriti u zle teroriste, kao što neće Adinolfija i Finmeccaniku pretvoriti u dobročinitelje čovječanstva. Kucnuo je čas velikog odbijanja, odbijanje koje se sastoji od mnoštva otpora, od kojih je svaki jedan poseban slučaj; neki su mogući, potrebni, neizvjesni; drugi su spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, prodirući ili nasilni. Naš je bio usamljen i nasilan. Da li je vrijedilo? Da! Možda samo zbog radosti koju smo osjetili kad smo doznali za prkosni osmjeh koji je Olga Ikonomidou, hrabra sestre iz Zavjere Vatrenih Ćelija, u samici grčkog zatvora, čuvši vijest o našoj akciji, bacila u lice svojim stražarima. Sretan sam da sam ono što jesam, slobodan čovjek, mada “trenutno” u lancima. Ne mogu se previše žaliti budući da velika većina “ljudi” ima lance duboko usađene u mozak. U mojem sam životu uvijek nastojao napraviti ono što sam smatrao točnim, a ne isplativim. Zlatna sredina mi nije nikada djelovala uvjerljivo. Mnogo sam volio. Mnogo sam mrzio. I baš zato neću se predati vašim rešetkama, uniformama, oružju. Uvijek ću vam biti neobuzdan, ponosan neprijatelj. Nisam sam sam. Anarhisti nisu nikada sami, ponekad osamljeni, ali nikada sami. Tisuću projekata u glavi, nada u srcu koja sve više živi, čvrsta i sve više zajednička; konkretna perspektiva koja izlaže “riziku” da izmjeni lice anarhije u svijetu. Maleni, veliki odroni koji će jednog dana izazvati kataklizmu, trebat će vremena, nema veze, za sada uživam u potresu koji je u meni izazvala ta želja za radošću i borbom.
Završavam jednim citatom Martina (Marco Camenish), nepokorenog ratnika, duboko zaljubljenog u život, već dvadeset godina u zatvoru, danas u švicarskom, i prisvajam ove njegove riječi:
“… imati hrabrosti zamisliti stvari skroz u dubinu, prekršiti zabranu tehnološke policije “nemogućeg” ili “nezamislivog”, misliti drugo i, dosljedno tome, djelovati drugačije. Samo nas to može izvuči iz mlake otrovne splačine modernosti, u mjestima gdje nas nitko i ništa neće voditi u mjesto bez sigurnosti, u mjesto odgovornosti u prvom licu, za ne-podvrgavanje sa svim svojim posljedicama. Sloboda je teška i opasna, i nema života bez smrti. Iz bojazni od života često se prepuštamo ropstvu uništenja.”
Alfredo Cospito
Izvor: RadioAzione
Jutros se na sudu u Genovi održalo prvo ročište sudskog procesa, po skraćenom postupku, protiv Alfreda Cospita i Nicole Gaia. Dva druga su uhićena 14 septembra 2012. i optuženi za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberta Adinolfija, dana 7. maja 2012.
Alfredo i Nicola su preuzeli odgovornost za napad na Adinolfija dok su pokušavali pročitati tekst o preuzimanju odgovornosti, pošto ih je sudac udaljio iz sudnice.
Koliko je poznato, ovo je prvi put da drugovi anarhisti preuzimaju odgovornost za ovakvo djelo. Uvijek su anarhisti koristili pojmove koji kojima su više ispunjavali usta nego rušili zidove: sada se napokon nešto desilo. Osoba odgovorna za zagađenje planeta postala je meta i upucana je. Odgovornost su preuzela dva anarhistička druga. Da vidimo da li ćemo zbrajajući riječi, pojedince i činjenice, dobiti rezultate.
Na koncu je tužilaštvo, Nicola Piacente i Silvio Franz, zatražilo da Alfredo Cospito bude osuđen na 12 godina, a Nicola Gai na 10 godina.
Suđenje će biti nastavljeno 12. novembra 2013, kada će biti donijeta i presuda.
Solidarnost sa Alfredom i Nicolom!
Alfredov tekst o preuzimanju odgovornosti, Nicolin tekst (oba teksta na italijanskom)
Italija, 30. oktobar, započinje suđenje protiv naša dva brata, Alfreda Cospita i Nicola Gaia, optuženih za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Ćelija Olga FAI/FRI preuzela je odgovornost za napad.
Poznajem osobe… osobe tihe i govorljive,
plašljive i hrabre, skrušene i bahate…
Osobe koje žive poslušno, kao ovce, i druge
koje se podmuklo skrivaju, kao hijene.
Poznajem osobe koje snivaju bez mašte
i druge koje žive bez snova… osobe čije su oči
naviknute da gledaju dolje i čije su uši
naviknute da primaju zapovijedi “probudi se”, “radi”,
“plati”, “kupuj”, “vjeruj”, “udovolji”…
Osobe koje su dio usamljene mase, koje strpljivo čekaju
na pragu života… vječno sutra,
bolje dane, optimističnu budućnost, odgovore na svoje molitve…
Čekaju da povjeruju svakom mogućem spasitelju
i svakom prodavatelju ideja, koji će im obećati bolji život.
Ali oni koji čekaju da će živjeti u nekom boljem sutra,
već su danas mrtvi.
Poznajem osobe, ali samo su neke moji drugovi.
Spora Smrt ili Ustanak sada i ovdje…
Postoje dva puta koja stoje ispred nas.
Mi smo odabrali da budemo tamo, gdje se hrabri osmjeljuju.
Zrak je čišći, a masa, koja se klanja lažnim idolima,
ne nagrđuje našu estetiku.
Lijepo je gledati dolje s Vrha planine Jedinog,
premda masa u tajnosti priželjkuje da padneš u bezdan
kako se ona ne bi sramila svoje niskosti.
Naše riječi danas režu kao oštrica
i naša djela pale mostove prošlosti…
Ustrajnošću i voljom, sve dok ubijemo autoritet.
Za Alfreda i Nicolu.
Za Anarhiste od Akcije.
Članovi Zavjere Vatrenih Ćelija:
Giorgos Nikolopoulos, Michalis Nikolopoulos, Christos Tsakalos, Gerasimos Tsakalos, Olga Ekonomidou, Damiano Bolano, Panagiotis Argirou,
Giorgos Polidoros, Theofilos Mavropoulos, Haris Hatzimichelakis, član FAI/FRI Andreas Tsavdaridis i anarhonihilist Spyros Mandylas
original na grčkom jeziku
U noći 31. jula na 1. avgust napadnuta je zgrada “ThyssenKrupp Industrial Solutions AG” u Hamburgu. Ulazni prozori i vrata su razbijeni, a zgrada je obeležena i sa dvadesetak bačenih flaša. Ulica ispred zgrade blokirana je zapaljenim barikadama.
Tisen Krup je jedna od najvećih kompanija za proizvodnju ratnih mašina. Oni snadbevaju armije širom sveta.
Ovaj napad je izveden u znak solidarnosti sa zatvorenim drugaricama Sonjom i Sibil koje su zauzele beskompromisan stav protiv države i njene pravde. Sonja je optužena za napade i učešće u “Revolucionarnim ćelijama” (Revolutionäre Zellen) tokom 70-ih. Sibil je zatvorena zbog svoje nesaradnje sa pravdom. Suđenje još uvek traje.
Napad je takođe posvećen junskoj pobuni u Turskoj. Militantni pozdravi Istanbulu, Ankari, Amedi, Eskišehiru…svim gonjenim i zatvorenim pobunjenicima, i u znak sećanja na ubijene.
Saopštenje na nemačkom jeziku / Više informacija: a, b, c
Anarhista Kostas Sakas je stupio u štrajk glađu 4. juna 2013. godine protestujući protiv produženja pritvora u pretkrivičnom postupku i zahtevajući trenutno puštanje iz zatvora.
Drugovi su pozvali na političku diskusiju, koja će se održati 4. juna 2013. u 18h na atinskoj Politehničkoj školi (zgrada Gini), u susret organizovanju akcija solidarnosti za štrajkača glađu Kostasa Sakasa. Tom prilikom će biti uspostavljena i telefonska veza sa Kostasom koji će govoriti direktno iz zatvora Koridalos.
Kostas je anarhistički zatvorenik koji se trenutno suočava sa dva suđenja koja se vode protiv R.O. ZVĆ iako je negirao svoje učešće u toj urbano-gerilskoj grupi od trenutka kada je uhapšen (decembar 2010.). Ovaj drug se nalazi u pritvoru – gde čeka na suđenje – već 30 meseci. Država mu je nedavno produžila pritvor za još šest meseci (i istu meru primenila protiv anarhiste Gerasimosa Cakalosa koji je priznao učešće u R.O. ZVĆ).
Dana 3. aprila 2013. godine doneta je presuda u slučaju “Revolucionarne borbe” koja je blago poboljšana u odnosu na inicijalni predlog javnog tužioca. Odluka suda u slučaju Revolucionarne borbe:
Optuženi koji su negirali učešće u organizaciji
– Oslobađajuća presuda od svih optužbi za Mari Berahu, Sarantosa Nikitopulosa i Kostasa Kacenosa primenom principa in dubio pro reo (nap. prema ovom principu ukoliko sudija ima bilo kakve sumnje da je optuženi zaista učinio krivično delo, mora da presudi u korist optuženog)
– Osuđujuća presuda za Vangelisa Statopulosa i Hristiforosa Kortesisa zbog navodnog učešća u organizaciji.
Optuženi koji su priznali učešće u Revolucionarnoj borbi
– Oslobađajuća presuda za Nikosa Maziotisa, Polu Rupu i Kostasa Gurnasa od optužbi za “upravljanje terorističkom organizacijom”.
– Osuđujuća presuda za Nikosa Maziotisa, Polu Rupu i Kostasa Gurnasa za “jednostavnu sinergiju” u akcijama Revolucionarne borbe (bez trunke dokaza o njihovoj umešanosti u konkretnim akcijama, već primenom nacističkog principa zajedničke odgovornosti)
Da sumiramo, član Revolucionarne borbe Nikos Maziotis osuđen je na 86 godina zatvora; odnosno, spajanjem kazni na 50 godina. Članovi Revolucionarne borbe Pola Rupa i Kostas Gurnas osuđeni su na po 87 godina zatvora; spajanjem kazni na po 50 godina i 6 meseci. Maksimalna zatvorska kazna u Grčkoj iznosi 25 godina (obično se odsluži ili kao puna kazna ili prilagođena zatvorskim dnevnicama, ili nakon završetka 3/5 zatvorske kazne, kada zatvorenik može dobiti uslovno puštanje pod određenim uslovima).
Vangelis Statopulos i Hristoforos Kortesis su osuđeni na kazne od 8, odnosno 7 godina zatvora. Spajanjem kazni Vangelis Statopulos je osuđen na 7 godina i 6 meseci.
Pored toga, svih petoro osuđenih anarhista su, sudskom odlukom, lišenih političkih prava (troje anarhista koji su priznali učešće u Revolucionarnoj borbi na pet godina, a Vangelis i Hristoforos na tri godine), kao i nesuspenzivno dejstvo žalbe.
Nikos Maziotis i Pola Rupa se nalaze u bekstvu, a Kostas Gurnas, Vangelis Statopulos i Hristiforos Kortesis su odmah odvedeni u zatvor. Poslednji trenuci suđenja bili su militantni slogani publike i stisnute pesnice za trojicu anarhističkih boraca.
Solidarnost sa svim anarhistima zatvorenim ili progonjenim od strane grčke države! Borba za slobodu je daleko od kraja.
Živela Revolucionarna borba!
Poster u vezi sa hapšenjem četvorice anarhista u Kozaniju:
“Samo jedna reč: dostojanstvo
Koja optužba je lepša od one za pljačku banke?
Pa ipak, drugovi nisu pretučeni zbog “kršenja zakona”.
Pretučeni su zbog svesnog napada protiv državnog monopola na nasilje.
I ustali su protiv mehanizama i njihovog nasilja, baš kako to i dolikuje svakoj pobunjenoj (revoltiranoj) osobi.
Ni reči svinjama, bez psovki sudijama i novinarima.
Neka tlačitelji shvate sledeće.
Ni mučenja,
niti stavljanje na stub srama,
ne mogu disciplinovati sve one koji se suprotstavljaju njihovim komandama.
Ne mogu isušiti požudu za slobodnim životom.
Panduri, sudije, političari,
nemate razloga da mirno spavate
Solidarnost sa četvorkom optuženom za pljačku banke u Kozaniju
anarhisti za individualno i društveno oslobođenje”
Subota, 10. mart 2012. u 12h, trg Monastiraki, Atina
Dve godine je od ubistva anarhiste i druga Lambrosa Fundasa, člana organizacije “Revolucionarna borba”, koji je pao boreći se u oružanom metežu sa policajcima tokom pripremne akcije te organizacije. Naša je dužnost, u znak sećanja na našeg druga, da nastavimo subverzivnu borbu za slobodu, ravnopravnost i anarhiju.
Protiv hunte Trojke i modernog totalitarizma, protiv kapitala i države; za rušenje režima, za socijalnu revoluciju
TAKOĐE: Dvodnevni događaj-diskusija u u atinskoj politehničkoj školi 8. i 9. marta u 18h.
Represivne operacije protiv Revolucionarne borbe su počele oružanim metežom u naselju Dafni 10. marta 2010., kada je naš drug Lambros Fundas ubijen u okršaju sa policajcima Andreasom Haskisom i Teodorosom Kumarapisom.
Iako je ovaj incident postao polazna osnova za istrage koje su rezultovale našim hapšenjem, apelacioni tužilac Makropulos nije pozvao dvojicu policajaca ubica Lambrosa Fundasa da svedoče na ovom suđenju, već je pozvao samo vlasnicu kola koja su drugovi pokušali da eksproprišu sa ciljem upotrebe u akcijama organizacije.
Očigledno je da sudske vlasti nisu pozvale dvojicu policajaca ne zbog bilo kog drugog razloga do njihove zaštite, dokazujući time – kao što smo ranije rekli – srastanje sudskih i policijskih vlasti. Očigledno je da apelacioni sudija pokušava da zaštiti ubice Lambrosa Fundasa.
To nas ne iznenađuje. Na sličan način nismo iznenađeni činjenicom da okolnosti u vezi ubistva Lambrosa Fundasa nisu istražene, i da nikada i neće biti istražene od strane ma kog sudije. Uloga sudija, kao i ovog suda naravno, jeste da zaštite klasističke interese šefova, bogatih i njihovih lakeja i sledbenika, a to su niko drugi do policajci.
A to pokazuje licemerje državne pravde, jer kada sudije i ostali zvaničnici režima govore o vrednosti ljudskog života, oni isključivo misle na živote pripadnika njihove klase, onih kojima i sami služe, tj. na živote istih onih ljudi koji čine ekonomsku i političku moć, i ovih koji ih štite, odnosno, pripadnike policije.
Za sudije i ovaj sud, vredan je život batinaša i pretorijanaca ovog režima, kao na primer [pandura] Mancunisa, Margelosa, Stamosa, koji su svi obučeni i plaćeni da napadaju, muče i ubijaju. A još vredniji su, za ovaj sud, životi pojedinaca poput bivšeg ministra javnog reda Vulgarakisa, koga narod mrzi. Prema klasističkoj “pravdi”, vrednost ljudskog života se meri u odnosu na klasnu poziciju svakoga od nas; mereno time da li služi vlastima i kriminalnom režimu koji nazivaju kapitalizam i tržišna ekonomija.
Lambros Fundas će biti zapamćen kao borac za slobodu koji se dao svoj život pripremajući se za još jedan udarac Revolucionarne borbe protiv režima.
On je dao svoj život kako ne bi prošla okupacija grčke vlade, MMF-a, ECB i EU; kako ne bi prošla trenutna državna hunta i kapital; kako ne bi prošao novi totalitarizam koji političke i ekonomske elite žele da nametnu širom sveta, povodom svetske finansijske krize. Lambros Fundas je dao svoj život boreći se da krizu učini prilikom za socijalnu revoluciju.
Nasuprot tome, ubice Lambrosa Fundasa – Andreas Haskis i Teodoros Kumarapis, biće zapamćene u istoriji kao plaćenici i pripadnici ubilačkih mehanizama. Oni će ostati zapamćeni u istoriji kao marionete jednog nepravednog i kriminalnog režima, kao marionete i lakeji onih koji pljačkaju, ugnjetavaju i eksploatišu ljude.
Isto kao što će ovaj sud biti zapamćen u istoriji kao specijalni sud koji saslušava revolucionare i borce koji se bore za uništenje kapitalizma i države, kao sud koji zastupa izdajnike naroda, kao savremene kolaboracioniste koji stoje na usluzi supranacionalnoj ekonomskoj eliti.
Naša je dužnost kao članova Revolucionarne borbe da u ovom sudu klasnih neprijatelja branimo Lambrosa Fundasa. Pored toga, političko preuzimanje odgovornosti za naše učešće u Revolucionarnoj borbi bilo je, naravno, stvar ne samo zauzimanja za našu organizaciju, već i odbrane našeg druga.
Za nas, njegove drugove iz Revolucionarne borbe, Lambros Fundas nije preminuo. On je u našoj krvi i vazduhu koji, kao borci, dišemo. On se nalazi u našim ciljevima i zadacima. On je identifikovan sa našom organizacijom i našom borbom. Svakog dana, svakog trenutka, on je prisutan. ON JE BESMRTAN.
Članovi Revolucionarne borbe
Pola Rupa, Kostas Gurnas, Nikos Maciotis
Polikarpos (Polis) Georgidis i Vagelis Hrisohoidis su dvojica drugova koji se nalaze u zatvoru od avgusta 2008., optuženi za saučesništvo u otmici za otkup Jorgosa Milonasa (u to vreme) predsednika Federacije industrijalaca severne Grčke, koju je u Solunu organizovao Vasilis Paleokostas, begunac iz zatvora i naširoko popularni bandit jer “nikada nije povredio ničiji život”, a banditizmom se koristi samo protiv lopova kakvi su industrijalisti, bankari, itd. Dvojica drugova odbacuju ma kakvo učešće u otmici, ali su izrazili svoju solidarnost i branili svoj odnos sa beguncem Palekostasom koji je optužen u istom slučaju. U februaru 2010., Polis i Vagelis su prvostepeno osuđeni na 22 godine zatvora, na osnovu svedočenja uhapšenog policijskog svedoka-saradnika. Uprkos tome što niko od svedoka nije uspeo da ih prepozna ili opiše tokom suđenja, obojica se trenutno nalaze na služenju zatvorske kazne. Njihova žalba će biti razmatrana 14. februara 2012. u Solunu.
Još nekoliko reči o slučaju kidnapovanja Milonasa imajući u vidu predstojeće zasedanje (14.02.2012.) Apelacionog suda
“Naravno da i ja, takođe, osuđujem akt kojim čovek nasilno ili lukavstvom uzme plodove tuđeg rada. Ali, upravo zbog toga i jesam objavio rat bogatima, lopovima dobara siromašnih. Ja takođe želim da živim u društvu iz koga je proterana krađa. Ja ne odobravam krađu. Samo sam je koristio kao najpogodnije sredstvo revolta za borbu protiv najnepravednije od svih krađa: privatnog vlasništva.
[…] Borba će se završiti tek kada ljudi svoje radosti i patnje učine zajedničkim, svoj rad i svoje bogatstvo…kada sve bude pripadalo svima”.
Marijus Jakov, anarhistički komunista, član ilegalne proleterske grupe “Noćni radnici” [Les Travailleurs de la nuit]
Kada sam jednog dana početkom 2007. godine primio poziv od starog prijatelja koji je tražio moju pomoć u skrivanju od državnih kerova koji su mu bili za petama, nije bilo potrebno da dva puta razmislim i bezuslovno mu ponudim pomoć. Bio sam potpuno svestan rizika koji je moja odluka nosila. Za mene, solidarnost sa Vasilisom Paleokostasom nije proisticala iz apoteoze ilegalnog fetišizma, već je ispunjavala specifične elemente mog antiautoritarnog pogleda na svet.
Vasilis je telo rođeno iz tela proletarijata; on je još kao tinejdžer na sopstvenoj koži osetio terorizam šefova i kapitalističke eksploatacije, radeći u jednoj fabrici kao najamni rob. Ubrzo, i poluinstinktivno i polusvesno, naoružao se i okrenuo protiv eksploatatora i njihovih pasa čuvara. Ne, Vasilis Paleokostas nije “običan prestupnik”, niti samo “počinilac krivičnog dela”, niti ima bilo kakve veze sa “organizovanim kriminalom”. On tvrdi da ne učestvuje u tom posebnom sektoru privrede, crnoj akumulaciji kapitala i ilegalnog kapitalizma. Njegova ilegalnost nikada nije bila “intra-klasna”, nikada nije pripadao tom svojevrsnom građanskom ratu delikvencije, u kom siromašni i ugnjeteni pljačkaju druge siromašne i ugnjetene. Čak i ako se možda ne slažemo sa nekim aspektima njegovih akcija, moramo reći da je Vasilis Paleokostas ciljao isključivo plutokrate i državne organe. On pripada dugovečnoj tradiciji pobune u popularnoj kulturi naše zemlje, tradiciji koja seže u prošlost do Vizantije (sa bogumilima, apelatima, itd.), prelazi preko Otomanskog carstva (sa kleftima, hajducima i odmetnicima), i nastavlja u post-otomanskom periodu (sa listokratijom – vladavinom banditizma i hajdučije – nakon ’21., banditi-pobunjenici koji su se pridružili Grčkoj narodnooslobodilačkoj armiji – ELAS, itd.), koja traje sve do naših dana, sada demasifikovana, sa šačicom svesnih proletera delikvenata.
Dakle, za mene je solidarnost sa Vasilisom Paleokostastom predstavljala još jednu stanicu na beskrajnom putu klasne solidarnosti: sa svim eksploatisanim, svim ugnjetenim, bez obzira na etničku pripadnost ili pol. Ona je istovremeno bila solidarnost sa otpuštenim radnicima Milonasovih preduzeća u Grčkoj, kao i sa otpuštenim radnicima naftne kompanije Žanaozen u Kazahstanu koji su izvodili okupacije, prevrtali vozove i palili manifestacije nacionalne nezavisnosti. To je istovremeno solidarnost sa neumornim štrajkačima Halivurgije – grčke železare – i nesavladivim proleterima i indijancima iz Perua koji se protive rudarskom projektu iskopavanja zlata Minas Conga koji severnoamerički kapital želi da sprovede. To je istovremeno solidarnost sa upornim demonstrantima sa trga Tahrir i ženskim pokretom koji se razvija prkoseći islamskom fundamentalizmu koji je trijumfovao u izbornoj zamci. To je istovremeno solidarnost sa palestinskim narodom, kao i našom klasnom braćom i sestrama koji su zapalili ulice Santjaga i Ouklenda, Londona i Damaska, Rima i Tunisa, Pariza i Alžira. To je istovremeno solidarnost sa nesretnima u pogonima u Kini i Indiji, fabrikama tkanja u Bangladešu, modernim galijama širom planete. To je istovremeno solidarnost sa našom braćom i sestrama koji vegetiraju u afričkim rudnicima, brazilskim favelama, američkim getoima, pariskim banlieue, u gradovima-straćarama “Trećeg sveta”…
Moja solidarnost sa Vasilisom Paleokostasom je solidarnost sa svakim borbenim proleterom.
Srećno druže.
NEKA BUDE BORBA NEPRESTANA DO BESKLASNOG DRUŠTVA,
KADA ĆE SVE PRIPADATI SVIMA.
Polikarpos Georgiadis,
zatvor na Krfu, 6. januar 2012.
U aprilu 2010. u zajedničkom pismu sa drugovima Polom Rupom i Nikosom Maziotisom, preuzeli smo političku odgovornost za učešće u “Revolucionarnoj borbi” (Epanastatikos Agonas). Izjavili smo da smo ponosni na organizaciju i našeg saborca Lambrosa Fundasa koga je policija ubila tokom oružanog meteža u naselju Dafni.
Danas stojim naspram vas, u ovom specijalnom sudu, suočen sa teškim optužbama koje povlače mnogo godina zatvora. Sve ovo vreme postoje sistematski napori od strane države na moju štetu, tako da se slomi moja volja za borbom: od mučenja i zlostavljanja u GADA (sedište atinske policije) i zatvaranja daleko od mesta boravka moje dece, do suđenja mojoj supruzi Mari Beraha, koja je ovde prisutna kao saučesnik. Međutim, stojim ovde naspram vas i izjavljujem da sam ponosan na moju borbu, moje drugove i istoriju Revolucionarne borbe.
Moje prisustvo ovde ni u kom slučaju nema za cilj olakšavanje mog položaja, pošto ne prihvatam ikakvu optužnicu koju protiv mene podiže buržoaski režim. Nisam ja taj koji je kriminalac ili terorista, niti smatram da su akcije naše organizacije na ma koji način štetile društvu. Akcije i intervencije organizacije bile su duboko političke i od koristi za društvo jer su bile usmerene direktno protiv režima, njegovih zvaničnika i lakeja. Bile su usmerene protiv struktura i individua kapitalističkog sistema koji ugnjetava i tiranizuje socijalno slabe. Dakle, nismo mi ti kojima bi trebalo da se sudi kao opasnima po društvo. Opasni po društvo su oni koji godinama upravljaju i pljačkaju ljude. To su oni koji verno služe planovima Trojke (MMF/ECB/EU) i supranacionalnog kapitala u cilju isisavanja krvi i osiromašenja grčkog naroda. Oni su ti koji nameću nepodnošljive ekonomske mere kako bi spasili kreditni monetarni sistem i njegov prekomerni profit. Oni su ti koji štite sve one koji su proneverili bogatstva i rad ljudi, i nikada nijednog od njih nisu izveli na ovo mesto. Oni su ti koji puštaju sa lanca svoje ubice kako bi ugušili ma kakav društveni odgovor.
SOLIDARNOST
sa članovima REVOLUCIONARNE BORBE
i svim onima koje gone zbog istog slučaja
Poziv na solidarno okupljanje —18-12/2011.
Društveno oslobođenje u okviru revolucionarne perspektive uvek je aktuelno jer će lanci ovog trulog sveta biti pokidani samo ukoliko se borimo svim sredstvima.
Sve subverzivne potrebe bi trebalo organizovati zajednički bez stvaranja pitanja podele u okviru borbe za socijalno oslobođenje. Važno je shvatiti da sredstva koja se koriste za rušenje postojećeg sistema predstavljaju izbore, a svi konvergiraju u istom pravcu.
Oružana borba je radikalan oblik borbe i kao takvog ga treba analizirati. To je još jedan izbor u okviru polimorfne akcije revolucionarnog i radikalnog pokreta jer pokreće stvarnu i direktnu konfrontaciju protiv države i njenih mehanizama eksploatacije.
Drugovi koji su krivično gonjeni u slučaju Revolucionarne borbe nastavljaju da daju smisao borbi svojim govorima i kritikama za rušenje države i kapitalizma unutar i izvan ćelija demokratije i sudova.
Skupština za slučaj Revolucionarne Borbe
