Napad paljevinom na crkvu koja se nalazi u ulici San Luis u Sevilji.
U ranim jutarnjim časovima između 4. i 5. januara 2014., pod plaštom noći, vukovi su ponovo zavijali….Ovog puta su vrata pomenute crkve napadnuta molotovljevim koktelima i grafitima solidarnosti sa uhapšenim u Barseloni.
Zbog mržnje koju crkva i njena sedišta predstavljaju, i u znak solidarnosti sa Monikom, Karinjosom i svima koji se bore: ni koraka unazad; napad na jednog od nas je napad na sve nas.
Evo nas opet, okruženi ovim betonskim zidovima i rešetkama, među kamerama i tamničarima. Evo nas opet, ne poginjući glavu, ponosni na ono što jesmo. Ponosni što smo deo nepredvidljive oluje koja pokušava ukloniti bilo kakve nagoveštaje vlasti kojoj je maska ponovo pala tako da se može videti šta ona zaista jeste, u svoj svojoj brutalnosti i, zašto ne, iznurenosti. U ovom konkretnom slučaju saradnja između čileanske i španske države na našem zatvaranju pokazuje da se one mogu koordinisati kako bi se obračunale sa onim što doživljavaju kao pretnju, ali značaj koji nam ova gospoda vlastodršci pripisuju ne odražava ništa drugo do njihovu krhkost. Njihovi nekonzistentni diskursi o bezbednosti samo predstavljaju plašt koji skriva njihov strah da bi neki slučaj mogao izazvati poremećaj širih razmera. Njihovi udarci i ućutkivanja ne čine ništa drugo osim što nam daju snagu da izoštrimo naše ideje i naše živote i da se odredimo da smo u stalnoj konfrontaciji.
Snažnim zagrljajem pozdravljamo sve izraze podrške; oni su potisak koji slabi zatvorske rešetke. Solidarnost shvatamo kao stalno sprovođenje naših anarhističkih ideja u praksu, u svim njenim oblicima, koja čini da neprijatelj shvati da se ovde ništa ne završava, da se sve nastavlja u zatvoru ili na ulici. Gde god se nalazili: ni minut ćutanja i borbeni život. Posebno pozdravljamo neizmerni izraz solidarnosti od strane drugova koji su iskoristili svoj tela kao oružje sprovodeći štrajk glađu [referenca na Marsela Viljareala, Fredija Fuentevilju, Aliste Huana, Hansa Nimajera i Karlosa Gutierez Kudilea, zatvorenicima u Čileu koji su tokom međunarodne nedelje solidarnosti simbolično započeli štrajk glađu].
Pozdravljamo one koji nastavljaju da tkaju saučesništva, one koji se upuštaju u nepoznato, one koje motiviše neizvesnost, one koji insistiraju na anarhiji. Naše poštovanje i naša osećanja idu njima.
Sa velikom tugom smo primili vest o Sebastijanovoj smrti, ali smo ipak u isto vreme ispunjeni radošću znajući da mu je život bio u skladu sa idealima: kompletan ratnik. Voleli bismo da smo sa drugovima koji tuguju za našim palim, ali odavde možemo poslati samo puno snage i ono “videćemo se uskoro”.
Monika Kabaljero
Francisko Solar
Dana 23. decembra 2013. godine, ponovo smo zaprljali zidove ovog jebenog grada. Borbeni pozdravi iz Tebe. Sloboda za anarhističku gerilu.
“Solidarnost sa anarhistima Monikom Kabaljero i Franciskom Solarom, taocima španske države. Ništa nije gotovo. Sve se nastavlja.”
Izvor: parabellum
U večernjim satima 5. decembra 2013. nekoliko ljudi se okupilo u okrugu Šance u Hamburgu kako bi pokazali svoju solidarnost sa petoro anarhista koji su uhapšeni u Barseloni 13. novembra 2013. godine. Deljeni su i pročitani leci, uzvikivani slogani, a upaljena je i pirotehnika.
Istaknuti su i transparenti solidarnosti na kojima je pisalo “Solidarnost sa 5 uhapšenih i gonjenih anarhista iz Barselone – sloboda za Moniku i Franciska! Sloboda za sve – ni bog, ni država! Ne autoritetima, ne ugnjetavanju!” i “Solidarnost sa petorkom koju gone u Barseloni – Monika i Francisko na ulicama!”.
Ako se nalaziš u nemačkom govornom području, brošuru i letak za štampu i distribuciju možeš preuzeti ovde.
U noći između 25. i 26. novembra 2013. napali smo banku Santander koja se nalazi u Frankfurtskoj aveniji, reon Fridrihšajn, u Berlinu. Akcija ima za cilj da pošalje poruku solidarnosti sa petoro anarhista koji su osumnjičeni za napad na crkvu.
Izabrali smo banku Santander jer je to jedna od najvećih banaka u Španiji i zbog toga što ta ista banka profitira na veliko na zatvorenicima u španskim zatvorima. Dakle, svim novcem zatvorenika upravlja banka Santander uz posebno zajebane odredbe i uslove.
Još jedan razlog zašto smo izabrali da napadnemo ovu banku leži u činjenici da Santander marljivo ulaže u izgradnju zatvora širom Latinske Amerike.
Ovaj napad vidimo kao rani doprinos međunarodnoj nedelji akcija solidarnosti od 16. do 22. decembra 2013.
Takođe, šaljemo tople zagrljaje za petoro ljudi u Španiji, kao i svima ostalima koji ne odustaju od svog buntovničkog stava u svakodnevnom životu.
Na posteru piše:
“SOLIDARNOST
13.11.2013. Nacionalna Policija uhapsila je 5 drugova na temelju Antiterorističkog zakona. Dvoje se nalaze u pritvoru (specijalni režim visokog nadzora FIES), a troje su slobodni, ali uz optužbu za napad.
Ovaj napad Ministarstva unutrašnjih poslova je samo dio napada na čitavu anarhističku sredinu, u kontekstu spriječavanja mogućih društvenih pobuna i akcija koje proizlaze iz bijede u kojoj nas drže kako bi podupirali njihovo tržište i moć. Država nije u nedoumici kada ugnjetava svakog tko si postavlja pitanja i napada ono što ga tlači; štampa nije u nedoumici kad staje na stranu represivnog aparata policije; mi nismo u nedoumici kada solidariziramo s našom braćom, mi nismo u nedoumici kada se opiremo svakome tko nam želi nametnuti svoju volju.
S PETORO ANARHISTA U BARCELONI
TJEDAN MEĐUNARODNE SOLIDARNOSTI
OD 16. DO 22. DECEMBRA“
13. novembra 2013. uhapšeno je petoro anarhističkih drugova u Barceloni, pod optužbom za pripadanje jednoj “terorističkoj organizaciji” i za postavljanje eksplozivne naprave u Baziliku del Pilar. Nakon što su premješteni na specijalni sud Audienza Nacional trojica su otpuštena nakon pet dana, dok je drugo dvoje zadržano u pritvoru. Protiv svih petero je podignuta optužnica za “pripadanje terorističkoj organizaciji”, “pokušaj masakra”, “urota u svrhu masakra”. Zatvoreni drugovi, Francisco i Monica, se nalaze u madridskim zatvorima Navalcarnero i Estremera, pod specijalnim nadzornim režimom FIES2. Dobro su raspoloženi i imaju puno snage.
Čitava “policijska operacija” izgrađena je kroz visoku razinu medijskog senzacionalizma, u kojem je štampa insistirala da prikaže uhapšene kao vrlo opasne osobe (objavljujući čak i njihove fotografije, unatoč zabrani deontološkog kodeksa novinara), pripadnike terorističke organizacije, imenom dužim od Almodovarovog filma, veoma opasne i međunarodnog karaktera, mizerne oponašateljice Al-Kaide. Igrajući svoju ulogu pokušali su stvoriti ozračje straha i alarmiranosti među narodom, čije brige se ne sastoje od sudbine neke crkve ili šansi da postanu žrtve anarhističkog atentata, nego od najstrašnijih svakodnevnih posljedica kapitalističkog harača i državnih agresija.
Ako je terorist onaj koji širi teror, onda se mediji ne razlikuju od Al-Kaide. Što reći naspram ove situacije? Jednostavno da je anarhistička tradicija bila uvije plodna u svojim napadima i u obrani protiv moći, riječima i djelima, eksplozivima ali i štrajkovima, prostorima i publikacijama. Osim toga, oduvijek je željela izgraditi svijet bez gospodara i slugu, bez izrabljivanja i ugnjetavanja te je stoga oduvijek željela uništiti ovaj svijet sastavljen od autoriteta, bijede i laži, pošto je potpuno nekompatibilan sa slobodom.
Unatoč riječima države i štampe, unatoč društvenom miru koji se sprovodi kroz civilizam i na druge anestetičke sramotne načine, zbog kojih narod radi, troši i crkava, borba protiv Dominacije nastavlja se sa svim potrebnim sredstvima, i koliko god bili nasilni i grubi nisu ni do koljena sistematičnom ultra-nasilju države i kapitalizma, koji osuđuju na izrabljivanje, na glad i na smrt milijarde ljudi.
Što reći o Katoličkoj Crkvi? Odgovorna za tisuće mrtvih, za indoktrinaciju i teroriziranje milijuna umova već od samog djetinjstva, za diktiranje svojih abnormalnih ideja milijunima ljudi, za bogaćenje kroz tuđe siromaštvo i patnju. Hijerarhijska organizacija terora i represije kao što je Crkva (bilo kojeg tipa) ne zaslužuje nikakvo poštovanje pri napadu.
Što reći o monarhiji? Parazitska institucija koja živi, kao Crkva, na naš teret, i koja povezuje državu i vojsku, represivne i autoritarne aparate. Nesreće kraljevske obitelji neće nam izmamiti nijednu suzu.
Što reći o bankama, poduzećima, političarima…? Njihovo uništenje moći ćemo pozdraviti samo sa osmijehom sreće. Ali nikada se ne spominje nepravedno i okrutno lice naših neprijatelja. No, ni ne može biti drugačije, jer red se mora održavati a počinitelji nereda trebaju biti izolirani i protiv njih se treba boriti. Ništa logičnije po državu, kapitalizam i njihove lakeje. To je njihova dužnost. Naša, naša samo-nametnuta dužnost, je pak podržati naše drugove i nastaviti borbu sve dok od zgrade autoriteta ne ostane ni kamen na kamenu, sve dok zatvori ne budu srušeni, sve dok ne bude više postojao nitko tko će drugima govoriti što mogu a što ne mogu raditi.
Sva solidarnost sa zatvorenicima u Barceloni, kao i svim progonjenim, zatvorenim, ugnjetavanim drugovima uzduž i poprijeko čitave zemaljske kugle.
Smrt državi i živjela anarhija!
anarhisti iz Barcelone
Adrese drugova:
Mónica Andrea Caballero Sepúlveda
CP Madrid VII Estremera
Crta. M-241 km 5,750 – 28595 Madrid – Španjolska
Francisco Javier Solar Dominguez
CP Madrid IV Navalcarnero
Crta N-V km 27,7 – 28600 Madrid – Španjolska
Izvor: RadioAzione
NE OSTAVLJAJMO MJESTA NEDOUMICI…
Kao anarhisti nalazimo se u stalnom konfliktu s državom/Kapitalom u svim njihovim oblicima, i to se podrazumijeva. Međutim, ponekad, pogotovo kada Moć reagira sa svom svojom brutalnošću, ciljevi postanu mutni dovodeći do neodređenih i zbunjujućih stavova. Uvjeren sam da je potrebno zadržati dosljednost, ne smijemo ostaviti prostora defetističkim i viktimističkim riječima i praksi. Možda ćeš sada morati učiniti jedan korak unatrag, ali da bi uvijek napravio pet koraka naprijed, zanosnim putem neizvjesnosti koji vodi u sveopće oslobođenje.
Snažan zagrljaj svim anarhističkim zatvorenicima u svim zatvorima diljem planeta, nadasve Juan Alistu, Marcelu Villaroelu i Jose Miguelu Sanchezu, s kojima sam imao priliku podijeliti iskustvo zatvora.
S neizvjesnošću za ono što će se desiti i bez nedoumica protiv Moći.
Za Anarhiju…
Kada se režanje velikih mačaka zaista začuje, granice nestanu a planina širi jeku čitavom zemljom.
U nedjelju 17. novembra drugovi Monica Caballero i Francisco Solar zadržani su u španjolskom zatvoru, pod optužbom za pripadanje terorističkoj grupi, za teroristički masakr i zavjeru za počinjanje terorističkih masakra.
Ovdje u Čileu, u jednom kontekstu gdje demokratsko-građansko slavlje dostiže svoj vrhunac, nije izostala mentalna dijareja raznih vlasti koje vide u gore navedenim događajima potvrdu vlastitih nesigurnosti i strahova; činom samo-potvrđivanja željeli su dokazati da njihova vlada nije uopće bila u krivu, za razliku od onoga što su svi govorili: govorili su o krivcima, o “sudskoj vlasti koja treba preuzeti odgovornost što je teroriste odriješila krivnje”, o koordinaciji informativnih službi, da su uvijek bili u pravu: “oni su bili, oni jesu”; slaveći pad drugova u kandže njihovih bližnjih u Španjolskoj, slaveći što ih je Španjolska zatvorila iza rešetaka.
Ali ne slave samo moćni, već i štampa koja štiti njihove interese, ona također učestvuje u slavlju, i tako dobro obavlja svoj zadatak da se s njom zadovoljni slažu moralni i pravedni građani, potvrđujući svoju podčinjenost i sramotnu bijedu. Oni slave i uživaju, aplaudiraju, čestitaju. Čak ni ne šapuću da bi sačuvali obraz, toliko je izravna njihova provokacija. Što imaju da slave? Misle da su naši drugovi pognuli glavu pred njihovim mjerilima pravde i moći, i da su zato poraženi? Ili pak misle da će njihovo hapšenje i zatvaranje poslužiti kao primjer svima onima koji vjeruju da su na putu potrage za slobodom?
Projekt Feniks, čin 8., može poslužiti kao dobar odgovor na ovo posljednje pitanje. Prosvjedi solidarnosti. Lančani napadi na bankarske šaltere u protekla dva tjedna u znak solidarnosti sa drugim drugovima u zatvoru. Antiautoritarne biblioteke koje kolektiviziraju revolucionarnu ideju, koje nam omogućuju da razvijemo naša iskustva; pisana propaganda, solidarna djela, svaki posjet drugovima u zatvoru ili pismo i paket koji dobiju.
Sva djela koja nas u praksi udaljuju od inercije, straha i neaktivnosti koje nam žele nametnuti. Zato jer dobro znamo da nas njihove bijedne riječi ne iznenađuju i da koliko god to htjeli neće ipak uspjeti ušutkati naše urlike podrške i bratstva; tisuće kilometara može nas razdvajati od naših drugova, ali mi ipak znamo da su nepokorivi, a oni dobro znaju da nisu sami.
U svakodnevnom životu svih antiautoritarnih, svih boraca, svih revolucionara, suočavanje licem u lice sa moći predstavlja uvijek jednu realnu mogućnost; kada netko odluči da se bori, odluči i tko će biti njegov neprijatelj, i koliko god golem bio ovaj potonji neće nikada moći izbrisati uvjerenja i vrijednosti koje su temelj naših akcija.
U prošlosti smo izgubili dobre drugove, dali su život za borbu koja i nama pripada, vidjeli smo kako ih hapse i udaljavaju od njihovih milih, bili smo svjedoci pokušaja da nas okrive nastojeći uliti u nas nesigurnost.
Ali kada naspram napada policije, presuda i zatvora naši drugovi ostanu vjerni svojim uvjerenjima, kada njihove vrijednosti i ideje ostanu netaknuti, kada se ne povuku sa započetog i izgrađenog puta, kada ne uzmiču pred moći koja kroči naprijed, mada se sudbina našalila s njima, kada se osvrnemo i vidimo da su na našoj strani, da se i dalje bore, onda još više osjetimo udarac koji nam je policija nanijela; ali optužujuća ruka, zidovi koji izoliraju, moć čitave jedne države nisu dovoljan razlog, i nikada neće biti, da se odreknemo naših veza sa bilo kojim drugom koliko god bio optužen. Zato jer ono što nas povezuje nisu telefonski pozivi, slanje novca, jedan paket, područje koje smo zajedno posjetili ili sudski proces, ono što nas povezuje je uvjerenje da možemo izmijeniti ovu postojeću stvarnost, da se možemo boriti protiv svakog tko gospodari i izrabljuje nas, da smo sposobni izokrenuti vrijednosti koje su nam nametnute, sposobni donijeti odluku da živimo naš život slobodno, i sve to ne ostavljajući naše drugove same.
Ponavljamo poziv na širenje veza solidarnosti, koji su uputili procesuirani za “Slučaj Bombas” prije nekoliko dana, zato što smatramo da nije samo njihov zadatak govoriti i štiti drugove od političkih i medijskih kampanja.
Ove riječi dolaze iz buntovnog i divljeg srca, u trenucima kada nas žele ušutkati.
Zato što naše prijateljstvo, naše bratstvo i solidarna djela ne slijede njihovu logiku. Monica, Franciso, nećemo mirovati sve do vašeg oslobođenja.
Srušimo zidove svih zatvora!
Međunarodna solidarnost sa drugovima zatvorenim u madridskom zatvoru!
“Treba djelovati, svakodnevno, sa nama srodnima, kako bi uništili društvo-zatvor i svaki pokušaj reformiranja odbojnog sistema smrti. Solidarnost ne bi nikada smjela biti prazna riječ, već svakodnevna akcija sukoba sa moći i stalna podrška braći i sestrama, taocima u ovom ratu protiv smrti.”
– Mauricio Morales Duarte
Antizatvorski Kolektiv “Vuelo de Justicia”
Kontakt: vuelodejusticia[at]riseup[dot]net
Dana 18. novembra neki članovi Contra Info okačili su transparent na Trgu Eskarhija u centru Atine u znak solidarnosti sa 5 drugova/drugarica koji su uhapšeni u Barseloni 13. novembra 2013. i na osnovu anti-terorističkog zakona optuženi za direktne akcije za koje je odgovornost preuzela grupa “Ustanički komando Mateo Moral“. Na transparentu piše: “Sloboda za 5 drugova uhapšenim 13/11 u Barseloni: Rosio, Valerija, Monika, Francisko, Herardo – solidarnost i akcija preko granica!”
Drugovi su prebačeni iz Barselone u Madrid gde su još četiri dana držani u izolaciji. Konačno, u nedelju 17. novembra izvedeni su pred sudiju u Madridu.
Španska država trenutno svih 5 anarhista drži kao taoce: Rosio June, Valerija Đakomoni i Herardo Formoso su pušteni ali uz restriktivne uslove i protiv njih će biti podignuta optužnica a oduzeti su im i pasoši, dok su Monika Kabaljero i Francisko Solar zadržani u pritvoru bez prava na kauciju.
Iz kontra-informacionog rova šaljemo svu našu snagu progonjenim drugovima i pozivamo na umnožavanje faktičkih gestova solidarnosti. Suočeni sa policijskom, međudržavnom i medijskom represijom, nismo voljni uzmaći niti za pedalj.
Dana 2. oktobra 2013. anarhistička grupa “Ustanički Komando Mateo Morral” postavila je eksplozivnu napravu u zloglasni ckrveni spomenik baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi. Ova katedrala je jedan od najznačajnijih hramova Moći i jedan od glavnih simbola, i mjesta susreta, fašizma. Akcija nije imala namjeru povrijediti vjernike ili turiste; grupa je prije napada obavijestila dnevne novine i baziliku, kako bi imali vremena da je svi napuste.
13. novembra 2013. policija je u antiterorističkoj akciji sprovedenoj u Barceloni uhapsila petero osoba (iz Čilea, Argentine i Italije), optuženih za akciju koju je izvela grupa “Ustanički Komando Mateo Morral”. Među uhapšenima su i Monica Caballero i Francisco Solar, čileanski anarhisti, koji su već su bili progonjeni i u pritvoru zbog “Slučaja Bombe” (Caso Bombas) – sudskog fijaska čileanske države, za koji su razriješeni svih optužbi 2012.
Svih petoro uhapšenih drugova/drugarica trebalo je da se pojave pred sudijom u Madridu 15. novembra 2013., ali im je policija produžila izolacioni pritvor do nedelje 17. novembra 2013.
Plakat kaže:
“Solidarnost i Akcija s uhapšenima u Barceloni.
Nijedna država, nijedna granica neće nikada moći zaustaviti društveni rat.
Neka se udaljenosti smanje djelima solidarnosti.
Neka se napadi na Moć umnožavaju dan za danom.
Monica i Francisco smjesta slobodni!
Neka se zatvorenici rata ponovno vrate na ulice!”
Slijedi izjava o solidarnosti s Monicom i Franciscom sa sajta Material Anarquista (via RadioAzione):
Drugovi, vijest se ažurira i hitno je njeno širenje. U ovom trenutku, kao web-site, naglašavamo da nas ne zanima da li su drugovi krivi ili nevini, zanima nas samo da naša braća i naše sestre budu “slobodni” na ulicama, nevažno je s kojeg su područja planete, solidarnost je bezgranična. Trenutno smo u stanju pružiti samo informacije sakupljene iz različitih buržoazijskih medija i informacije solidarnih pojedinaca koje molimo za suradnju u ažuriranju ovog slučaja.
Nešto prije 03:00 sata, 13. novembra, doznajemo da je petero anarhista, koji su živjeli u jednom stanu u barcelonskom kvartu Carmel, optuženo za eksplozivni napad na baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi, 2. oktobra. Informacije koje dolaze iz Ureda za Opće Informiranje, navode kao optužene, odnosno autore ovog djela, petero osoba: Francisco Javier Solar Dominguez i Monica Andrea Caballero Sepùlveda (čileanski anarhisti), Valeria Giacomoni (Italija), koja nije živjela u navedenom stanu, ali bi po istragama bila osoba koje je dovela u Španjolsku Monicu Caballero, Gerarda Damiàna Formosa (Argentina) i Rocio Yune Mira Pèreza (Čile).
Španjolsko Ministarstvo unutarnjih poslova tvrdi da uhapšeni pripadaju “vrlo dobro organiziranoj grupi i krajnje opasnoj, sa snažnim međunarodnim vezama” (…) te da su “dobro poznati kriminalnoj povijesti Čilea (…). Činjenica da su uhapšeni drugovi stranci potvrđuje policijske sumnje koja već mjesecima tvrdi da Španjolska postaje utočište za ustaničke anarhiste.
Drugovi Monica Caballero i Francisco de Solar su optuženi za postavljanje bombe, a identificirani su putem snimki na dan eksplozije, pokraj bazilike, gdje su stigli s dva ruksaka na leđima, “vrlo oprezno kako ne bi bili primjećeni”. Zatim su mjesto napustili prije eksplozije.
Eksploziv postavljen u baziliku Pilar u Saragozi izazvao je snažnu eksploziju u središnjoj dvorani crkve, ali nije uzrokovao ranjene mada je bila otvorena posjetiteljima. Oboje su stigli do bazilike koristeći javni prijevoz.
Odgovornost za napad je preuzeo “Ustanički Komando Mateo Morral”, ista anarhistička grupa koja je preuzela odgovornost i za napad na madridsku katedralu Almudena u februaru 2013., ali u kojoj naprava nije eksplodirala. Počinioci su ubrzo nakon napada na baziliku preuzeli odgovornost putem izjave koja naglašava da nisu imali “nikakve namjere raniti vjernike i turiste”, te su zato deset minuta prije napada obavijestili dnevne novine i baziliku, kako bi imali vremena da je svi napuste.
No, po istrazi istražitelja napad u Saragozi ne može biti izravno povezan s istim osobama koje su napale katedralu Almudena u Madridu, 7. februara. Međutim, sumnja se temelji na činjenici da je za oba napada odgovornost preuzeo Ustanički Komando Mateo Morral, a i same bombe imaju “slične karakteristike”, te zato tvrde da je samo “stvar vremena” kada će biti optuženi i za napad u Madridu.
Po riječima policije, 4. februara (prije napada) španjolska policija je kontaktirala čileanski INTERPOL, tražeći potvrdu Franciscovog i Monicinog identiteta. Tako je 8. novembra španjolska policija obavijestila čilanskog ministra unutrašnjih poslova o dolasku osumnjičenih.
Naspram ove vijesti ne možemo ostati indiferentni na napad španjolskih, čileanskih vlasti, i svih njihovih lakeja. Ni Nevini ni Krivi, mi smo samo njihovi neprijatelji i solidarni u svim oblicima s progonjenim drugovima diljem planete. Sasvim je očigledno da je objavljen društveni rat, ne možemo zaželjeti ni trenutak mira vlastima te pozivamo na solidarnost i na napad, u svim njegovim oblicima, od tinte do bodeža, ništa nije tuđe u ovom ratu.
Nesavladiv pozdrav našoj braći i sestrama uhapšenih u Španjolskoj 13. novembra, volimo našu braću i sestre ratnike i mrzimo naše neprijatelje.
13. novembra u 2:45 ujutro u Barceloni, Nacionalna Policija je upala u domove četvero anarhista, dok je jednog uhapsila pokraj kuće, pod optužbom za postavljanje eksplozivne naprave, 2. oktobra, u baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi. Svi [Francisco Javier Solar Dominguez, Monica Andrea Caballero Sepùlveda, Rocio Yune Mira Pèrez – Čile, Valeria Giacomoni – Italija, Gerardo Damiàn Formoso – Argentina; nap.prev.] su zadržani u zatvoru na temelju antiterorističkog zakona i idućih će dana biti ispitani u Madridu, na specijalnom sudu Audiencia Nacional, gdje će sudac Eloy de Valasco preuzeti predmet.
Već od prvih jutarnjih sati pokrenut je medijski aparat. Nacionalna Policija je dostavila slike hapšenja i pretresa. Automatski su objavljeni i identiteti uhapšenih. Ministar unutarnjih poslova, Fernandez Dias, nastupa trijumfalno u svim medijima, ponosan na hapšenja i na pobjedu zakona španjolske države, koja želi zadržati unutar zidina zatvora naše drugove/arice, pokušavajući dovršiti osvetu koju čileanska država nije uspjela dovršiti logikom pravde i prava.
Pravni i medijski aparat već mjesecima priprema teren za represivni napad na sve one koje smatra najopasnijima unutar društvenih pokreta.
Na taj se način anarhisti prikazuju kao jedini odgovorni za iskazivanje bijesa na prosvjedima, u pokušaju da se ograniči bijes koji ponekad izlazi iz okvira.
Nakon što je kontekst izgrađen, ponovo se igraju iste karte: famozni “anarhistički trokut” je dao mnogo materijala galicijskoj štampi, kao i eksplozivna naprava koja je navodno postavljena u filijale jedne talijanske banke u Barceloni i Valenciji. Ponovno se spominju teorije zavjere, omiljene štampi i mnogim čitateljima. Prije nekoliko mjeseci izvršen je pretres sjedišta CNT-a u Sabadellu, gdje je uhapšeno petoro anarhista, na temelju hipotetskih komunikeja na internetu i posjedovanja zapaljivog materijala. Otpušteni su nakon što su proveli 4 mjeseca u zatvoru pod režimom visoke sigurnosti (FIES-3), ali optužbe nisu povučene. Ova posljednja uhićenja u Barceloni sasvim jasno pokazuju koliko je snažna volja za napad na anarhistički pokret.
Ne zanima nas suditi da li su naši/e drugovi/arice krivi ili nevini, zato što je to jezik moći, jezik demokracije. Nećemo ući u igru tišine, žrtvi i poraza. Jako nam je žao što se naši/e drugovi/arice nalaze u ovoj situaciji, ali mi znamo da ćemo se, prije ili poslije, kada se naša misao i djelovanje konkretiziraju, sukobiti s najbitnijim dijelom sistema.
Protiv suradnje između država, solidarnost bez granica našim drugovima/aricama.
Izvor: Indymedia Barcelona
Anarhista Frančesko Puljizi se od petka 5. jula nalazio u tranzitnom delu zatvora Rebibija u Rimu “čekajući da kerovi iz uprave ili Odelenje za upravu KPZ odluče gde će me staviti”. Dana 18. jula 2013. obelodanjeno je da je drug premešten u jedno od krila zatvora Rebibija.
Ukoliko želiš da mu pošalješ pismo ili poštansku uplatnicu, adresa je:
Francesco Puglisi (Braccio G9 / 2° Piano)
Casa Circondariale di Roma Rebibbia, Via Raffaele Majetti, 70, IT-00156 Roma
Doznajemo da je anarhističkog druga Francesca “Jimmy” Puglisija, osuđenog na 14 godina zatvora na suđenju za “devastaciju i pljačku” tokom pobune u Genovi 2001., uhapsila u Barceloni, 5. juna, Policia Nacional.
Lov na čovjeka, koji je pokrenut u suradnji između DIGOS [talijanske političke policije] iz Catanije te francuskih i španjolskih represivnih organa, se izgleda temelji nadasve na telematskim tragovima ostavljenim u bulimijskom trbuhu društva kontrole, čije se opsesivno sakupljanje informacija, naizgled sistematsko i rutinsko, afirmiralo kao osnovni izvor monitoriranja, nadziranja i pogađanja svakog tko se nađe na nišanu vlasti.
Ukratko, država ubija kroz svoje uniforme i svoju politiku, globalni kapitalizam skreće svoje surovo lice i prema mjestima gdje se nekad gozbovalo nad leševima, a ruševine poharanih područja, tehnologija i društvo kontrole su se stopile u jedan jedini organ, nad čijim funkcioniranjem pojedinci i ljudske zajednice nemaju nikakve kontrole, demokracija i njeni rituali su samo puder koji pokriva objektivne užase, da ne bi izgledali tako strašni, i u koja smo uronjeni. Tko se bori i sabotira ovaj svijet, kažnjava se na egzemplaran i “zastrašujući” način, kao simbol upozorenja i represalije. Presude za Genovu 2001., kao i za
Rim 15. oktobra 2011., drugarice i drugovi koje je otela država, širenje i usavršavanje zatvorskog aparata i tehnološkog nadzora, su otvorene rane koje nas podsjećaju na nužnost i važnost borbi i solidarnosti.
Drugovi iz Španjolske javljaju da je odveden u madridski zatvor, vjerojatno Soto Del Real, prije nego što će biti isporučen Italiji.Očekujemo nove vijesti i pozivamo svakog tko ih ima da ih šalje na
informa-a[a]autistici.org
Solidarni s Francescom, Marinom i Albertom! Ne daj se Vincenzo!*
* Presude za “devastaciju i pljačku” tokom sukoba G8 u Genovi 2011.: Francesco je osuđen na 10 godina zatvora, Marina na 12, Alberto na 10, Vincenzo (u bijegu) na 13.
Marina Cugnaschi, CC Bollate, Via Cristina Belgioioso 120, 20021 Milano
Alberto Funaro, CC di Perugia, Strada Pievaiola 252, 06132 Perugia
U nedjelju 28. aprila u zatvoru Quatre Camins održan je prosvjed, kao uvod u suđenje devetorici zatvorskih stražara optuženih za mučenje nekoliko zatvorenika nakon pobune u Quatre Camins 2004. Nakon prosvjeda jedna od sindikalnih organizacija koje brane stražare optužene za torturu, umjesto da se izjasni protiv torture, traži od Glavnog Odsjeka pojačanje represije i snage protiv svakog tko prijavi mučenje.
U pismu objavljenom na njihovoj web sajtu, UGTZatvori [nap. prev. Union General de Trabajadores, jedan od najvećih španjolskih sindikata] su alarmirani zbog prosvjeda, a ne zbog maltretiranja i mučenja. Navedeni sindikat, koji ne primjećuje mučenja koja mu se odvijaju pred nosom u zatvorima te se razmahuje impresivnim vidovnjaštvom, samouvjereno izjavljuje da su osobe koje su organizirale prosvjed pred zatvorom učinile to s namjerom da “izazovu teške incidente”.
Još jednom ovaj “klasni” sindikat dokazuje svu svoju beskorisnost, umjesto da osudi teške političke “krize” neprekidnih pljački oligarhija, podržava impresivnu efikasnost nadzora i represije nad radničkim i ranjivim klasama.
Continue reading Barcelona (Španjolska): “Tražimo pravo na slobodu mučenja”
ANARHISTIČKA SOLIDARNOST PROTIV POLICIJSKE EUROPE I SVIH AUTORITETA
Talijanska je država 13. juna 2012., nakon nekoliko različitih operacija protiv drugih anarhista, pokrenula val represije nazvan “Ardire” [Odlučnost] protiv brojnih anarhista, sveukupno 40 pretresa, 24 istrage protiv pojedinaca i 8 uhapšenih. Ovaj put je država željela da represija poprimi širu dimenziju optužujući i drugove već zatvorene u različitim zatvorima Europe, uključujući Grčku, Švicarsku i Njemačku. Kao i obično, država tvrdi da vidi svoju vlastitu autoritarnu sjenu u osmjehu njenih neumoljivih neprijatelja, pronalazeći uloge kao što su “vođa”, “izvršioc” ili “koordinator” unutar još jednog “terorističkog udruženja”, tamo gdje postoje afiniteti, dopisivanje sa zatvorenicima, borba i želje za borbom.
Zato se Gabriel Pombo da Silva i Marco Camenisch, dugogodišnji zatvorenici, nalaze pod ovom istragom, nakon međunarodnog štrajka glađu započetog decembra 2009.
Država ih danas smatra “simbolima i polazišnim točkama jednog novog subverzivnog plana”, čiji bi oni bili “tvorci i promicatelji”.
Nakon dvadeset godina provedenih u španjolskim tamnicama (od kojih 14 u FIES režimu) Gabriel uspijeva pobjeći. Uhapšen je u Njemačkoj 2004. nakon jedne kontrole i naknadne pucnjave s policijom. Odradio je 9 dodatnih godina zatvora u istoj državi. Izručen Španjolskoj 25. februara 2013., da bi dovršio posljednju kaznu koja ga je tamo čekala, premješten je već 3 puta u manje od 2 mjeseca.
Trenutno se nalazi u zatvoru Valdemoro (Madrid). 16. aprila pozvan je na Nacionalni Sud da bi mu bio uručen “Europski nalog za uhićenje” koji je izdala Italija u martu 2013., u okviru operacije “Ardire”. Gabriel je odlučno odbacuje navedenu mjeru. Ako procedura bude potvrđena, morati će se pojaviti pred 3 suca oko tjedan dana kasnije, ali ovaj put na javnoj raspravi [1].
Očito je da je ovom nalogu protiv Gabriela cilj ekstradicija u odjel talijanskog zatvor u Ferrari, izgrađenog izričito za pokoravanje anarhista i gdje se već, u izolaciji, nalaze brojni drugovi. Ali, u načelu radi se o upozorenju upućenom svima. Zato što glave moraju biti pognute, glasovi ušutkani i oči zatvorene. No, to je upozorenje na koje se mi nećemo nikada obazreti. Usred zatvorenika ovoga svijeta, izvlačimo našu snagu i iz nesudjelovanja, iz pobune, iz odbijanja svih obaveza koje bi željeli da poštujemo te iz stalnog konflikta s institucijama. I nastavljamo sve to štiti, i mada ne možemo pobjeći iz ove realnosti ipak ćemo je i dalje napadati iz svih mogućih uglova. Sami ili u dobrom društvu, danju i noću, akcijama i riječima.
Sada talijanska država zahtjeva izručenje Gabriela Pombo da Silve kako bi mogla nastaviti obavljati svoj prljavi posao. Moćnici dobro znaju uskladiti vlastite interese; pokažimo da im se i mi možemo suprotstaviti našim oružjem, oružjem solidarnosti s obje strane zidova, među zatvorenicima društvenog rata koji također ne poznaje granice.
Protiv Gabrielovog premještanja u Italiju.
Protiv svih država, njihovih kaveza, njihove policije, njihovih sudova i njihovog mešetarenja zatvorenicima!
Sloboda za sve!
Nekoliko anarhista internacionalista
13. april 2013.
[letak napisan povodom različitih javnih inicijativa u Španjolskoj u znak solidarnosti s Gabrielom Pombo da Silvom]
[1] 16. aprila 2013. Gabriel se pojavio pred Nacionalnim Sudom (posebni visoki sud u Španjolskoj), odbijajući da se prilagodi lažnim atributima zakona, kao što nevinost i krivica. Izgleda da Europski nalog za njegovo uhićenje za sada ne može biti izvršen. Gabriel je i dalje čvrst i nepokolebljiv. Za sada nije zakazana iduća rasprava.
Božji dom sjeban u Madridu
(četvrtak 7. februara, 13:00 sati)
Dokazali smo da su vaši brlozi ranjivi. Temelji vaše Moći drhtali su pod kilogramima našeg svetog dinamita, u namjeri da naruši vaš sveti socijalni mir koji se uvijek bazirao na ubojstvima i dugogodišnjim izdržavanjima zatvorske kazne. Ovo je osveta. Prekoračili smo granicu straha. Cilj eksplozivnog napada je jasan, napasti burbonsku monarhiju na njenim svetim mjestima. Čitavo njihovo veličanstvo je plod tlačenja, a mi, potlačeni, privest ćemo je kraju ustaničkim revolucionarnim nasiljem. Nećemo pasti u zamku iščekivanja povijesnih uvjeta. Mi smatramo da povoljni uvjeti za napad na Državu, na Kapital i nadasve na trulu kraljevsku fašističku obitelj, postoje. Mi smo odlučni. Mi ne čekamo. Mi djelujemo.
Ne obmanjujemo se pogrešnom idejom da će se uništenje svega što nas tlači odviti kroz djela kao što je ovo. Mi se ne zavaravamo. Mi nismo samozadovoljni. Ovo je propaganda kroz djela, koja postoji već više od stoljeća među buntovnicima i zavjerenicima, kojima je moć mrska. Ovo je poziv na rat bez granica, čitavom našom maštom i energijom kako bi priveli kraju ovaj truli svijet.
Tekst anarhističkog postera koji je lepljen pre štrajka
Šta je generalni štrajk?
To je prekid normalnog funkcionisanja sistema. To je blokiranje protoka ljudi i robe. To je sabotiranje zupčanika potrebnih za funkcionisanje sistema. To je napad na one koji su odgovorni za naše ugnjetavanje. To je suprotstavljanje braniocima i lažnim kritičarima trenutne paradigme. To su borbe u našem svakodnevnom okruženju (naselju, radnom mestu, školi, itd.). To je izlazak na ulice i deljenje onog malo što je preostalo: besa, hleba i snova. To je upotreba čitavog arsenala koji nam je istorija potlačenih stavila na raspolaganje.
Generalni štrajk može biti samo divlji, sve ostalo je (samo)parodija. Videćemo se na ulicama 29. marta!
Continue reading Neki od postera i tekst letka sa ulica Barselone tokom generalnog štrajka
Širom Španije protesti i demonstracije prvog generalnog štrajka od 2010. godine su počeli u ranim jutarnjim satima u četvrtak 29. marta. Protestna okupljanja pre demonstracija su održana u gotovo svim većim gradovima (procenjuje se da je održano 111 protesta širom zemlje) sa ciljem ukazivanja na katastrofalne posledice koje podrazumeva nova “reforma tržišta rada”, širenja mobilizacija širom zemlje, sprečavanja štrajkbrehera da sabotiraju štrajk i da se, kroz direktnu akciju i blokade, zatvore preduzeća, radnje i radna mesta za koja se očekivalo da će ostati otvoreni, uprkos štrajku, pa čak i da se odseku glavne ulice u gradovima. Ulog je bio dvojak: paralizovati linije i proizvodnje i potrošnje. Zato su štrajkači pozivali ljude da blokiraju sve usluge i (onima koji imaju posao) da ne idu na posao, ali i takođe da ne kupuju ništa, i da telekomunikacije, struju itd. koriste što je manje moguće.
Iako je “reforma rada” izglasana u parlamentu još početkom februara 2012., usvajanje opšteg državnog budžeta će se desiti u petak 30. marta, što znači da će vlada pokušati da, pored ostalog, nametne još više direktnih i indirektnih poreza i smanji socijalna davanja smanjenjem javnih fondova (pri čemu će nove mere najviše pogoditi obrazovanje i zdravstvenu zaštitu). Zakonodavne svireposti, usred stalnog pojačavanja napada na radne ljude Španije, duboko utiču na nezaposlene i naknade za nezaposlene kao i propisane beneficije za penzionisanje i penzionere.
Continue reading Španija: Demonstracije generalnog štrajka od 29. marta
U zoru 1. marta, nekoliko fontana u Korunji je obojeno u crveno u znak solidarnosti sa preko 50 zatvorenika koji se bore protiv torture i zlostavljanja u španskim zatvorima. Pored toga, ispisivali smo slogane ZATVOR = TORTURA, kako bi razbili zidove koji sakrivaju ove savremene centre za istrebljenje i koje stalnu zloupotrebu vlasti čine nevidljivom.
Continue reading Korunja, Galicija: Direktna akcija u znak solidarnosti sa borbama zatvorenika
U ponedeljak uveče, 27. februara, u Valensiji su izvedene različite akcije:
– spaljivanje dva bankomata koja se nalaze u univerzitetskom naselju
– jedan bankomat je uništen upotrebom betonskog bloka
– spaljena je tramvajska stanica
Ove akcije smo izveli zbog situacije sa kojom se suočavamo, ovde, u Valensiji. Policijska represija tokom studentskih demonstracija, zajedno sa povećanim smanjenjem socijalnih davanja, ukazuju da država i kapitalističke kompanije pojačavaju napade na neka od prava koja smo ranije imali.
Učenici srednje škole IES Lluís Vives su izašli na protest koji prevazilazi makro-demonstracije (ili povorke) sindikata ili levičarskih partija. Ti protesti su se, obzirom da su izvedeni bez traženja odobrenja i borbeno, suočili sa pravom suštinom države i kapitalizma – kada im se skinu maske – nasiljem.
Zato je naš doprinos borbi uzeo oblik sabotaže i napada. Sistem je nasilan, to je razlog zašto smo radikali.
RAZBIJ TMB
Danas, 29. februara 2012., spustili smo se u metro stanicu Congrés i sve uništili – kamere, automate za prodaju i poništavanje karata, putničke blagajne i reklamne panoe.
Ukoliko neko pita zašto, onda ćemo reći da imamo dovoljno razloga da napadnemo TMB (gradski prevoznik) kada podigne cene karata ili kada nas čuvari napadnu. Imamo dosta razloga da ostavimo iza sebe puno slomljenih stakala jer smo u obavezi da svakog dana idemo na posao i pasivno trpimo eksploataciju.
Čak iako većina osoblja TMB napusti solidarne radnike i putnike, neka bude jasno da neće odustati od borbe. Nastavićemo borbu za svet koji želimo – svet bez ucena kapitalizma i dominacije.
Opet ćemo napasti.
Na kraju, takođe šaljemo svu našu podršku studentima koji su danas snažno izašli na ulice, što su jasno stavili do znanja da nikome neće dozvoliti da ih gazi.
Napred vi koji se borite!
Velike policijske snage su u sredu, 15. februara, 2012., napale protest grupe učenika ispred IES Lluís Vives (Institut za srednje obrazovanje, sa učenicima od 13 do 18 godina starosti) u Valensiji, trećem gradu po veličini, nakon Madrida i Barselone. Policajci su brutalno pretukli mnoge od učenika koji su se okupili da izraze svoje protivljenje daljim merama štednje u javnom obrazovanju i, posebno, u znak protesta zbog sve lošijih uslova u školama. Tokom policijske racije na mestu okupljanja i okolnim ulicama, uhapšena je jedna mlada osoba.
^ Srednjoškolci uzvikuju “UBICE” nakon pandurskog napada
Dana 16. februara, i tokom masovnog protesta koji je održan kao odgovor na žestoku policijsku agresiju od prethodnog dana, panduri su ponovo napali demonstrante, koji su prekinuli saobraćaj u centralnoj ulici Xàtiva. Prema našim saznanjima, uhapšeno je šest osoba. Ubrzo nakon toga, skoro 300 pristalica se okupilo ispred policijske stanice i zahtevalo hitno oslobađanje svih privedenih. Ološ koji sprovodi zakon nije oklevao da pokrene još jedan napad na masu, kada su još najmanje tri osobe kidnapovane i odvedene u pritvor. Posle više časova, privedeni su konačno pušteni – nekoliko njih je optuženo za prekršaje.
Evo odlomka iz saopštenja koje su drugovi objavili u vezi sa njihovim učešćem na ulicama, 17. februara: “U petak, treći dan uzastopno, ponovo smo izašli na ulice, okupili se na ulazu obrazovnog instituta, iskazujući solidarnost sa privedenima i boreći se protiv mera i centralne vlade i Generaliteta Katalonije koji nastavljaju da nas guše i provociraju tenzije u Valensiji. U petak smo se vratili da vidimo ljude, na ulici gde uživamo stvarajući naš sopstveni prostor i odupirući se policijskim udarcima. Rečeno je da nismo svi učenici IES Lluís Vives, i to je u stvari istina – neki od nas su učenici drugih škola, a ostali su eksploatisani honorarni radnici, ali svi mi smo bili zapanjeni lekcijom iz dostojanstva od strane učenika ovog sekundarnog instituta, koji su se samooorganizovali i borili sopstvenim sredstvima. A stvar je da borba ne mora biti samo zbog grejanja u učionicama, ili porpavki pukotina. Borba mora biti za naše dostojanstvo, za ponovno sticanje naših života i izgradnju naše budućnosti”.
Svinje u uniformama očigledno nisu bile zadovoljne prološnedeljnim napadom na učenike kao i mlade demonstrante različitog porekla. Tako da su represivne operacije nastavljene 20. februara tokom novih protesta u vezi obrazovanja na ulicama Valensije.
http://www.youtube.com/watch?v=WYmpBE6gxIQ
^ 20. februar: Jedinice za razbijanje demonstracija napadaju omladinu u centru Valensije
^ Panduri jure za demonstrantima u ulici Jesús
Zahvaljujući drugovima sa teritorije kojom vlada španska država, u mogućnosti smo da potvrdimo informacije sa ulica Valensije od 20-21. februara. Ali takođe i video snimci dovoljno govore sami za sebe. Policija je otpočela brutalan napad na demonstrante oko 15h, a protesti su se rasuli svuda po gradu. Oko 21.30, navodno je zapaljeno nekoliko kontejnera u aveniji Blasco Ibáñez i drugim ulicama u centru grada. U međuvremenu, na stotine studenata i mnogo profesora okupiralo je fakultet istorije u univerzitetskom naselju gde su ljudi održali otvorenu skupštinu. okupiranu zgradu su okružili policijski kombiji, dok se skupština vrtila oko pitanja nasilja ili nenasilja u cilju donošenja neke konačne odluke o akcijama građanske neposlušnosti za sate i dane koji predstoje.
Neposredno pre ponoći je, prema izveštajima, bilo (najmanje) 21 hapšenje i mnogo povređenih demonstranata jer su panduri ispalili veliki broj gumenih metaka i upražnjavali obimno fizičko nasilje i palicama prebijali ljude. Da stvari budu još gore, uhapšenima nije bilo dozvoljeno da komuniciraju niti sa advokatima, niti sa rodbinom (mnogi od njih su maloletnici, pa je još opasnije biti lišen zakonskih prava). Odmah je pozvano na solidarna okupljanja u Madridu (Puerta del Sol Sq) i Barseloni (Laietana Av), dok se cacerolada – bučne demonstracije tokom kojih ljudi udaraju u šerpe i lonce ili drugo posuđe – sprovdena u Valensiji.
Čitavo mesto je bilo pod opsadom, helikopteri su nadletali grad, a policija je blokirala trotoare; isti oni oružani napadači koji svaki put prođu nekažnjeno. U ranim časovima 21. februara, pojavilo se još loših vesti jer su ljudi procenili da je bilo ukupno 50 hapšenja – iako je još uvek bilo nemoguće ustanoviti tačnu brojku pošto se u tom trenutku svaki pokušaj pristalica da se čak i približe policijskim stanicama u Valensiji činio samoubilačkim. IES Lluís Vives je okružila policija, ali su majke, očevi i nastavnici, za naredne sate najavili protest sedenjem kao čvrstu osudu brutalne policijske represije.
Pridruži se protestima protiv represije širom Španije!
Neki od poziva na okupljanja u znak solidarnosti:
León – 21/2, at 13.30, Ayuntamiento
Valencia – 21/2, at 15.30, IES Luís Vives
Granada – 21/2, at 18.00, Subdelegación del Gobierno
Alicante – 21/2, at 19.00, Plaza de la Montañeta
Madrid – 21/2, at 19.30, Puerta del Sol
Cáceres – 21/2, at 20.00, Subdelegación del Gobierno
Barcelona – 21/2, at 20.00, Plaça de Catalunya
Badajoz – 22/2, at 20.00, Delegación del Gobierno
Obavestite nas o potvrđenim kontra-informacionim i akcijama solidarnosti tako što ćete dodati vaš komentar ovde.
Letak sa ulica Barselone protiv katalonske policije, represivne snage odgovorne za ubistvo više ljudi:
UBICE
1.1.2012. Mladić koga je u Manresi uhapsila katalonska policija, umire u bolnici nakon što je pretučen (sa lisicama na rukama)
7.1.2012. Smrt mladića zatočenog u Centru za pritvor imigranata (CIE) u Slobodnoj zoni, nakon što su mu agenti nacionalne policije uskratili medicinsku pomoć koju je tražio…
A to su samo poslednja dva slučaja.
Oni koji brane poredak bede, mučenjem i ubistvima nisu radnici; oni su nasilnici u uniformi. Podižemo glave uprkos ubicama i sistemu koji štite!
Oni koji brane poredak bede, mučenjem i ubistvima nisu radnici; oni su nasilnici u uniformi. Podižemo glave uprkos ubicama i sistemu koji štite!
Oni koji tuku demonstrante, muče i ubijaju ljude u policijskim stanicama, oni koji zlostavljaju i ponižavaju druge, i brane poredak bede putem zastrašivanja i agresijom… ONI NISU RADNICI, ONI SU SILEDŽIJE U UNIFORMI!
Slobodarska Barselona