Category Archives: Ekologija-Zdravlje

Zatvor Koridalos: Anarhisti Andreas-Dimitris Burzukos i Dimitris Politis najavili štrajk glađu

patZatvoreni drugovi Andreas-Dimitris Burzukos i Dimitris Politis (osuđeni za slučaj dvostruke pljačke u Velvendu) najavili su štrajk glađu u znak solidarnosti sa Nikosom Romanosom. Slede odlomci njihove izjave:

Naš prijatelj i drug Nikos Romanos nalazi se u štrajku glađu od 10. novembra 2014., zahtevajući obrazovna odsustva iz zatvora, na koja ima pravo na osnovu njihovih zakona.

[…]

On je po naređenju tužioca, 24. novembra 2014. prebačen u bolnicu Genimatas. Njegov transfer pratio je i zvanični dokument zatvorskog tužioca koji je drsko naveo da bolnički doktori snose odgovornost za ono što se Nikosu može desiti, pozivajući indirektno bolničko osoblje na nasilno hranjenje Nikosa Romanosa. Međutim, sviđalo im se to ili ne, oni koji snose odgovornost za sve moguće posledice po Nikosovo zdravlje jesu Ministarstvo pravde, (specijalni apelacioni sudija) Nikopulos i zatvorska uprava.

Kao minimalni znak solidarnosti sa Nikosom, od 1. decembra 2014. i mi započinjemo štrajk glađu – kao i drug Janis Mihailidis koji štrajkuje glađu od 17. novembra – do ispunjenja njegovih zahteva.

[…]

Zajedno do kraja, zajedno do pobede

Andreas-Dimitris Burzukos
Dimitris Politis
(30.11.2014)

Atina: Nove informacije o anarhističkim štrajkačima glađu Janisu Mihailidisu i Nikosu Romanosu

Živela anarhija ološu

Anarhistički zatvorenik Nikos Romanos nalazi se u štrajku glađu od 10. novembra 2014., zahtevajući obrazovna odsustva iz zatvora na koja ima pravo od septembra 2014. Nikos se trenutno nalazi u atinskoj Opštoj bolnici Genimatas pod jakim policijskim nadzorom. Doktorka Pantelija (Lina) Vergopulu koja ga je posetila danas, 28.11.2014., izveštava da se drug nalazi u kritičnom stanju i da mu prete komplikacije opasne po život. Kasno večeras oko 200 Nikosovih drugova i drugarica, odnosno prijatelja i prijateljica, ponovo se okupilo preko puta bolnice kako bi iskazali svoju direktnu solidarnost.

Anarhistički zatvorenik Janis Mihailidis se u štrajku glađu nalazi od 17. novembra 2014. kao jednom od oblika solidarnosti sa Nikosom Romanosom. On je danas hospitalizovan nakon što mu je dijagnostikovana bradikardija (usporen rad srca). Janis se trenutno nalazi u Opštoj bolnici u Pireju, pod jakim policijskim nadzorom.

Oba druga se drže čvrsto i nastavljaju štrajk glađu.

Aktivna solidarnost preko granica.

Janjina: Sabotaže u znak solidarnosti

U noći između 25. i 25. novembra 2014., lepkom smo sabotirali devet bankomata u gradu Janjina kao minimalni gest solidarnosti sa anarhističkim štrajkačkima glađu Nikosom Romanosom i Janisom Mihailidisom, kao i štrajkačem glađu Iraklisom Kostarisom.

Anarhisti i anarhistkinje

tv-1024x710Napomena Contra Info: Danas 28.11.2014. objavljeno je da je zatvoreni član organizacije 17. novembar, Iraklis Kostaris, obustavio štrajk glađu započet 29. oktobra 2014. zbog ozbiljnog pogoršanja zdravstvenog stanja. Njegov zathev da bude prebačen u deo zatvora Koridalos koji je otvorenog tipa  (umesto tamnica koje se nalaze u podrumu ženskog zatvora), što bi mu omogućilo nastavak korišćenja obrazovnog odsustva, odbijen je.

Atina: Izveštaj sa skupa solidarnosti sa Nikosom Romanosom

(Nikos Romanos u bolnici)

U utorak uveče, 25. novembra 2014., oko 150 ljudi okupilo se ispred Opšte bolnice Genimatas u znak solidarnosti sa anarhistom Nikosom Romanosom koji je u štrajku glađu od 10. novembra 2014., a koji je juče hitno prebačen iz zatvora Koridalos  u bolnicu. Mesto okupljanja je bilo prepuno pandura; policijske jedinice YMET su čuvale kapiju, dok su jedinice za razbijanje demonstracija (MAT) bile raspoređene na parkingu i u dvorištu, a bilo je i dosta pandura u civilu kao i specijalnih stražara grčke policije unutar same bolnice.

Demonstranti su se zaputili ka zadnjoj strani bolnice odakle je uspostavljen vizuelni kontakt sa sobom-ćelijom u kojoj drže Nikosa Romanosa. Drug je neko vreme stajao iza rešetaka na bolničkom prozoru, mahao okupljenima koji su mu pružili podršku uzvikujući parole. Okupljanje je trajalo skoro sat i po; oko 18:30h masa je počela da se razilazi.

Na jednoj strani Avenije Mesogion okačen je transparent sa natpisom “Borba za slobodu – solidarnost sa drugom N. Romanosom koji štrajkuje glađu od 10.11. (A)”.

Neki od slogana koji su uzvikivani:

Strast za slobom je jača od svih zatvorskih ćelija
Država i kapital su jedini teroristi, solidarnost sa urbanom gerilom
Štrajk glađu za slobodu, eksplozivi i požari u svim zatvorskim ćelijama
Nikos, drži se, do slobode
Solidarnost je narodno oružje, rat ratu šefova
Ni krivični ni politički zatvorenici, eksploziv i požari u svim zatvorima
Nikos Romanos je naš brat, pobunjenik u zatvoru, naš drug na ulici
Ukoliko zahtevi našeg druga ne budu ispunjeni, Nikopulosu* možda ti kuća izgori
Pravda je na strani ustanika, a ne drukara i onih koji kleče
Vi iza rešetaka, a mi sa ulice, zajedno ćemo ukinuti državu i zakone
SS, SS, panduri, sudije
Nasilne i ustaničke borbe dok ne srušimo svaki zatvor
Miris benzina počinje da se oseća u zraku, niko ne može dirati Nikosa Romanosa
Sloboda za one u zatvorskim ćelijama
Ni fašizam ni demokratija, dole etatizam živela anarhija!

(* Eftihis Nikopulos je sudski službenik koji je nedavno odbio zahtev Nikosa Romanosa za obrazovnim odsustvima)

Atina: Anarhistički štrajkač glađu Nikos Romanos prebačen u bolnicu

nikos_romanos_solidarnost_1
“Miris benzina počinje prožimati vazduh… Niko ne može dirati Nikosa Romanosa”
nikos_romanos_solidarnost_2
“Napad svim sredstvima – Solidarnost sa N. Romanosom koji štrajkuje glađu od 10.11.”

Dana 24. novembra 2014., anarhistički zatvorenik Nikos Romanos – koji se u štrajku glađu nalazi od 10. novembra 2014. – hitno je prebačen iz zatvora Koridalos u Opštu bolnicu “J. Genimatas” u Atini.

Solidarno okupljanje ispred bolnice zakazano je za danas, 25. novembar 2014., u 17h.

Grčki zatvori: Rotirajući štrajk glađu u znak solidarnosti sa Nikosom Romanosom

Drug Janis Mihailidis, trenutno zatočen u zatvoru Koridalos, najavio je da od ponedeljka 17. novembra 2014. anarhisti koji su uhapšeni nakon dvostruke pljačke u Velventu, Kozani (u februaru 2013.) započinju rotirajući štrajk glađu kako bi iskazali faktičku podršku Nikosu Romanosu koji se nalazi u štrajku glađu od 10. novembra zahtevajući da mu se odobre obrazovna odsustva.

U svojoj izjavi, Mihailidis – prvi od drugova koji je ušao u ovaj štrajk glađu u znak solidarnosti, pomenuo je između ostalog i sledeće:

“U ovom slučaju, mog drug i brat Nikos Romanos koristi svoje telo kao barikadu kako bi zahtevao prolaz za izlazak iz gušećih uslova zatočeništva, pa sam tražio načine da praktično izrazim svoju solidarnost na njim. S obzirom na uslove u kojima se u ovom momentu i sam nalazim, odlučio sam da učestvujem u rotirajućem štrajku glađu koji smo mi, drugovi koji su zajedno uhapšeni nakon pljačke u Velventu, sada započeli. Od 17. novembra 2014. započinjem sa štrajkom glađu sve do ispunjenja zahteva Nikosa Romanosa.

Ovakvim izborom želimo doprineti daljoj motivaciji drugova i drugarica van zatvorskih zidina kako bi se raznolike akcije solidarnosti umnožile i intenzivirale, otvarajući tako još jedan front u ratu protiv države i samim tim obim svesti među novim drugovima i drugaricama.”

Pored toga, anarhistički zatvorenik Janis Mihailidis je izrazio svoju solidarnost sa Iraklisom Kostarisom, zatvorenim članom R.O. 17. novembar koji se u štrajku glađu nalazi od 29. oktobra 2014. zahtevajući obrazovna odsustva na koja, takođe, ima pravo.

Grčki zatvori: Na hiljade zatvorenika i zatvorenica širom zemlje učestvuje u štrajku glađu

Veliki broj borbenih zatvorenika i zatvorenica učestvovao je u prvom danu štrajka glađu i masovnim mobilizacijama protiv novog zakona:

Koridalos, Atina: 1,300
Patras: 550
Grevena: 400
Larisa: 300
Kanija, Krit: 280
Domokos (zatvor u kome grčka država namerava napraviti prvi zatvor maksimalne bezbednosti): 4 krila, odnosno, 240 zatvorenika
Amfisa: 200
Krf: 120
Trikala: 120
Malandrino (jedan od najtežih zatvora; u ovom zatvoru je Ilir Kareli oduzeo život bednom stražaru-mučitelju): 120
Avlona (zatvor za maloletne): 100
Nigrita, Seres (zatvor u kome su stražari-mučitelji nedavno ubili Ilira Karelija): 80
Nafplio: 50

Očekuje se da će se u narednim danima protestu pridružiti i zatvorenici i zatvorenice iz drugih jama pakla širom Grčke.

Izvor: fylakes2014

Nemačka: Okupirana šuma Hambah iseljena po treći put – ponovno zauzimanje zakazano za 26. april 2014.

Nakon slamanja treće okupacije šume Hambah, aktivisti i aktivistkinje su odlučni/e da ponovo zauzmu šumu Hambah 26. aprila 2014. Tog dana, demonstracije će početi u 14h na železničkoj stanici u Buiru (blizu Kelna).

Šuma Hambah opstaje.
RWE odjebi i umri.

Kuraženje uprkos iseljenju i represiji

Okupacija šume Hambah je okončana. Uz angažovanje brojnih policijskih snaga, timova za penjanje i pokušaje zastrašivanja javnosti (“ne savetujemo nikome da ovde dođe”), policija je konačno uradila ono što se ionako odavno očekivalo: energetska kompanija RWE, federalna država, grad i policija želeli su da pokažu ko vlada, ko drži konce u svojim rukama. Ali nije sve tako jednostavno. Racije, iseljenja i sve jebene represivne operacije ni na koji način ne pokazuju njihovu superiornost, već njihov strah! Osim toga, nekoliko predstavnika medija još jednom je pokazalo da su poslušni asistenti interesima industrije i politike. Na primer, tokom iseljenja okupacije šume u novembru 2012., specijalisti rudničkog spasilačkog tima divili su se “profesionalno izgrađenim” tunelima u šumi Hambah [tuneli su izgrađeni kao utočište od policijskih racija], ali su mediji na kraju preneli samo policijsko saopštenje izveštavajući da je tu jedino reč o operaciji spasavanja jer je jedna osoba ugrožavala sopstveni i živote drugih ljudi. Apsurdno.

Sada se kaže da je grad Kerpen odgovoran za izdavanje naloga o iseljenju 27. marta 2014. Prema navodima, postojala je opasnost po “život i telo”, prekršeni su građevinski propisi, pa je zato postojala stalna opasnost da kućice na drvetu padnu na šetače. Zapravo, i nemamo baš želju da se osvrćemo na argumente koji pokušavaju da opravdaju brutalno slamanje otpora i time obezbede legitimitet uništavanju životne sredine, klimatskim promenama, prisilnim iseljenjima čitavih sela, kao i ubijanju ljudskih i ne-ljudskih bića. I da, govorimo o ubistvu, koju drugu reč bi trebalo koristiti ako imamo u vidu povećano nuklearno zračenje usled rudarskih radova, zagađenje tzv. finim česticama prašine, emisije CO2, reke izbeglica, izgladnele i ljude koji umiru zbog klimatskih promena i kapitalizma, cepanje porodica i lokalnih zajednica raseljavanjem čitavih sela i naselja, uništavanje staništa i direktno ubijanje životinja sečom drveća i radovima u rudniku. Kao što smo već napisali, nije sve tako jednostavno. Continue reading Nemačka: Okupirana šuma Hambah iseljena po treći put – ponovno zauzimanje zakazano za 26. april 2014.

Meksiko: Osma izjava ITS-a

breaking-news

Nakon pauze tišine i nekih nedavni događaja (javnih i nejavnih), teroristička grupa ima ponovno nešto da kaže:

“Nije potrebno tražiti pregovore sa sistemom, potrebna je borba na život i smrt protiv njega.” – Theodore John Kaczynski [1]

I

Znanstveni časopis “Nature” objavio je (oktobar 2013.) članak koji kritizira našu treću izjavu [2], napisanu nakon ranjavanja tehno-nerda poduzeća Tec iz Monterreya, u augustu 2011. U navedenom članku “nano-antropolog” (sa Sveučilišta South Caroline) bijedno nastoji “dešifrirati” glavni razlog koji se krije iza našeg napada na stručnjake nanotehnologije.

U tom članku gospodin Toumey tvrdi da se naši napadi na nanotehnologiju temelje samo na pretpostavki Grey Goo [3]. Što je sasvim pogrešno. Grey goo je teorija koja je u početku bila poznata samo u znanstvenim sredinama, da bi tek kasnije privukla pažnju javnosti. Nanotehnolog Eric Drexler bio je prva osoba koja je upotrijebila taj pojam, u svojoj knjizi “Strojevi kreacije”, 1986. Jedan od osnivača Sun Microsystem, Bill Joy, iznio je, 2000., u svom poznatom članku “Zašto nas budućnost ne treba” (kojeg smo citirali u našoj trećoj izjavi), apokaliptičku viziju sive ljige. Tekst je privukao pažnju nekih pseudo kritičara civilizacije, kao što je John Zerzan itd.

2004. (kada je nanotehnologija već bila stvarnost) tema je postala skandalozna, a sam Drexler je javno izjavio kako je grey goo bila samo fiktivna ideja, i kako tehnološki uvjeti nisu bili prikladni (tada) da se katastrofa, koju je predvidio prije nekoliko godina, obistini.

Continue reading Meksiko: Osma izjava ITS-a

Bern, Švajcarska: Solidarnost sa NO TAV borbom (22. februar 2014.)

bern

U znak solidarnosti sa NO TAV pokretom okačili smo transparent na italijansku ambasadu u Bernu.

Teroristi su oni koji pustoše i uništavaju naše živote i prostore u kojima živimo.

Rat kapitalu! Rat državi!

Sloboda za Kjaru, Klaudija, Nikola i Matiju!
Sloboda za Marka.

Država je terorista.

Izvor: ch.indymedia

Atina: Intervencija u znak solidarnost sa radnikom migrantom koga je pretukao šef

"Klasnom solidarnošću i organizacijom vodimo rat protiv šefova i fašista - Bazni sindikat konobara, kuvara i drugih radnika ugostiteljskog sektora"
“Klasnom solidarnošću i organizacijom vodimo rat protiv šefova i fašista – Bazni sindikat konobara, kuvara i drugih radnika ugostiteljskog sektora”

Imigrant je u bar-restoranu “SCHERZO” (koji se nalazi u Marusi severnom predgrađu Atine) radio pet meseci, više od 12 sati dnevno, 30 dana mesečno. Dnevnica mu je bila samo 10 evra. Pored pranja posuđa i generalno čišćenja, slali su ga na razne zadatke za potrebe posla, ali takođe i lične poslove poslodavca. Kao da to nije bilo dovoljno, šef Dimitris Tirologos dugovao mu je novac. Jednog dana, dok je perač posuđa/pomoćni radnik, čekao da dobije neke od neisplaćenih plata, šef ga je brutalno pretukao i čak mu ukrao ranac u kome su se nalazila lična dokumenta i novac. Radnik-imigrant je morao biti primljen u bolnicu gde je zadržan još tri dana. Uprkos svakodnevnoj eksploataciji i zastrašivanju na poslu ubrzo nakon što je pretučen prijavio je svog šefa inspekciji rada pozivajući se na svoje dostojanstvo kao radnika, i kontaktirajući društvene prostore i svoj bazni sindikat za hitnu solidarnost.

U subotu 22. februara 2013., kolektivi i bazni sindikati su izveli prvu intervenciju ispred bar-restorana “SCHERZO” Marusi. Protest je organizovano Atinski bazni sindikat konobara, kuvara i drugih radnika ugostiteljskog sektora u znak solidarnosti sa kolegom-radnikom, članom istog sindikata, koji je tu bio zaposlen i nedavno, pretučen zbog toga što je zatražio da mu se isplate zaostale zarade… Skoro dva sata više od 200 ljudi je uzvikivalo slogane, distribuiralo tekstove i pamflete, informisalo prolaznike i okolne prodavnice o incidentu. Ubrzo nakon okupljanja, demonstranti su održali protest i u naselju.

Kada šef podigne ruku na radnika/cu treba mu je odseći!

Istanbul (Turska): Zapaljen bager (20.02.2014.)

istan

Obasjali smo hladnu i mračnu noć gomilom željeza, rasplamsana vatra mogla se vidjeti na daleko, i osim što nam je ta akcija pružila zadovoljstvo, izvršena je i u svrhu eko-vandalizma, noseći ime koje nitko nikada nije čuo.

U četvrtak, 20. februara, u Poyrazu, ruralnom području anatolijskog dijela Istanbula, napali smo bager, ostavljen da spava pred jarugom iskopane prirode, i sprejem ispisali “ELF-FAI/IRF” na nekoliko mjesto oko gradilišta.

Koristeći jednostavnu zapaljivu napravu s tajmerom, ručne izrade, bager je postao neuporabiv, a poruku koju smo željeli odaslati je bila jasna: “Ako gradite, mi ćemo paliti i uništavati!”.

*Naši razlozi za poduzimanje ove akcije*

Želimo naglasiti da se krajnji napad na diktaturu, koja si pripisuje legitimnost vodeći projekte ekocida kao što je “3. Bosforski Most” i “Istanbulski kanal”, ne smije više oslanjati na liberalno-pacifističke sterotipove tipa “kampanje za podizanje svijesti” i “sudski procesi”. Ove vrste organizacija samo odgađaju ono što je neizbježno i sprečavaju opravdanu eko-obranu od ekološkog uništenja, koje je u tijeku. Nastojeći da od državnog pravnog sistema iznude pozitivan odgovor, koji je u stvari ugovaratelj ekocida, oni pridonose utišavanju bijesa, kanalizirajući ga u izbore i u društvene medije.

Kapitalistička industrijska civilizacija se širi Zemljom mostovima i autoputevima, osigurava se građenjem betonskih šuma, smatrajući prirodu samo sirovinom, širi se svakodnevno sužavajući granice prirode u ime nedostatka energije, i postaje dominantna. Iz tog razloga, postavljajući se protiv društva, uvjerenog da je gradnja, razvoj i ekspanzija vrlina, preuzimamo neku vrstu odgovornosti za eliminaciju svega što je uključeno u taj proces automatizacije, i kao dio globalne borbe za sveopće oslobođenje izabrali smo da izvedemo ovo djelo, stavljajući sami u praksu jednostavne metode paljenja, sabotažu i tehnike direktne akcije.

Posvećujemo ovu noć u kojoj smo požarom obasjali tvrđave premoći, drugovima koji su pali, koji su zatvoreni ili su u bijegu.

Sebastiánu Oversluij Seguelu, kojeg je ubio zaštitar tokom pljačke banke u Santiagu (Čile), 11. decembra 2013.; uhapšenima Alfonsu Alvialu i Hermesu Gonzálezu, i uhapšenoj Tamari Sol Farrías, optuženoj za pucanje na zaštitara u Čileu, 21. januara 2014.

Aliju İsmail Korkmazu, Ethemu Sarısülüku, Abdullahu Cömertu, Medeniju Yıldırımu, Mehmetu Ayvalıtaşu, Ahmetu Atakanu, koje je ubila turska država, i Berkinu Elvanu (15) kojeg je u glavu pogodio tromblon suzavca tokom pobuna u Gezi Parku i nalazi se na intenzivnoj njezi od 15. juna 2013.

Hansu Niemeyeru, iza rešetaka od 30. novembra 2011., optužen za napad na čileansku banku.

Svim prosjednicima u “NO TAV” borbi i Niccu, Claudiju, Chiari i Mattiji, uhapšenim u toku već dvadesetogodišnje borbe protiv superbrze pruge na brdima sjevernozapadne Italije.

Monici Caballero i Franciscu Solaru uhapšenima za napad na katedralu El Pillar u Zaragozi (Španjolska), i čitavom pokretu direktne akcije protiv gradnje crkvi u Španjolskoj.

Fallon Poisson, Amelie Pelletier i Carlosu López Marin uhapšenima za napad na ministarstvo komunikacija i prijevoza, i na koncesionara automobilske kompanije Nissan u Meksiku 5. janura.

Zatvorenim anarhistima i pobunjenicima, za slučajeve Zavjera Vatrenih Ćelija, Revolucionarna Borba, Kozani, u Grčkoj, i svim drugim zatvorenicima diljem svijeta.

Pobunjenicima, anarhistima i crnim blokovima koji aktivno sudjeluju u društvenim eksplozijama u Egiptu, Brazilu, Ukrajini, Bosni i u drugim dijelovima svijeta, i koji uzdižu parole “ustanak, subverzija, anarhija”, koji se bore protiv pandura i napadaju institucije izrabljivača na ulicama Istanbula, Izmira i Ankare.

Eko-ratniku Marcu Camenischu, zatvorenik u Švicarskoj već 21 godinu.

Šaljemo našu solidarnost, ljubav i bijes ćelijama Neformalne Anarhističke Federacije, koje su organizirale neformalne napade i zavjere širom svijeta, Međunarodnom Revolucionarnom Frontu, ITS, svim ćelijama Feniks Projekta, svim ćelijama ELF i ALF, i svim usamljenim vukovima koji se kreću u mračnim noćima, i svim drugovima, pobunjenicima čija smo imena zaboravili dok smo pisali ove riječi.

ELF-FAI/IRF (Oslobodilački Front Zemlje – Neformalna Anarhistička Federacija – Međunarodni Revolucionarni Front)

Atlanta, SAD: Sabotaža traktora za ZAD, No TAV i šumu Hambah

three-1024x722

U noći 22. februara, u rezervoar dva traktora koja se koriste u izgradnji novog tramvaja u Atlanti sipali smo smešu peska i vode.

Tramvaj je jedan od mnogih velikih razvojnih projekata koje je grad pokrenuo u poslednjih nekoliko godina kao deo generalnog plana revitalizacije centra grada. Znamo da taj plan samo znači još više policije i krovova nad glavom koji se ne mogu priuštiti.

Ovaj mali gest solidarnosti pružamo ZAD (Francuska), pokretu NO TAV (Italija) i okupaciji šume Hambah (Nemačka). Takođe želimo postali snage onima koji su pogođeni povećanim nadzorom ili represijom koje je novi razvojni projekat doveo u Atlantu.

Našu je akciju bilo lako izvesti. Nije bilo potrebno mnogo vremena da se isplanira ili usvoji, a sav materijal smo pronašli pored puta. Ne verujemo da gomilanje “akcija” pravi revoluciju, ali želimo da ohrabrimo sadašnje i buduće učesnike revolucionarnih borbi.

Srčano napred!

 

Bloomington, SAD: Lokoti zalijepljeni u znak solidarnosti s meksičkim drugovima i pobunjenicima u zatvoru Indijane

2
28. januar 2014.

Prije tjedan dana ispunili smo ljepilom lokote Bloomingfoodsa, eko-kapitalističke zadruge. Učinili smo to iz solidarnosti s Amelie, Carlosom i Fallonom, troje drugara koje meksička država drži u zatočeništvu, i sa zatvorenicima zatvora Westville koji trenutno vode štrajk glađu protiv još jednog napada na njihovo dostojanstvo, ovaj put u obliku loše prehrane.

Kao anarhisti mi ne pripadamo naciji, ali moramo također djelovati na naše neposredne uvjete. Bloomingtonom se šire malena, šik-eko-poduzeća kao što je Bloomingtonfoods, koji kamufliraju pravu narav kapitalizma i izrabljivanja putem “zadružnih” oblika i “ekološki svjesnih” proizvoda. Usporedo sa širenjem ovog odvratnog yuppie biznisa širi se i produbljuje represija i nadzor kroz pojačanje policijskih snaga i povećanje broja nadzornih videokamera u centru grada. I sve se to poduzima da bi se eliminirali beskućnici, vandali, siromašni i svi oni koji svojim djelima ili samim svojim postojanjem ugrožavaju gentrifikaciju ovog grada.

Naše je djelo samo manji čin sabotaže ovih mehanizama nadzora i izrabljivanja, malena gesta ljubavi prema onima koji se izvan našeg malenog pakla bore protiv svojeg vlastitog inferna. Mada ne gajimo iluzije da ovakva djela, sama po sebi, mogu uništiti ovaj bijedni svijet, ipak odbijamo čekati. Dok se svakodnevno borimo na tisuće drugih načina, uzimamo si vremena za usavršavanje naših taktika, eksperimentiramo sa mogućnostima i izgrađujemo našu hrabrost. Mete su svuda oko nas. Sredstva su vrlo pristupačna. Trebaš jedino samog sebe da bi djelovao.

Ljubavi Amelie, Carlosu i Fallonu.
Bijesa pobunjenicima u zatvoru Westville.
Smrt zatvorskom društvu!

Grčka: Poziv na okupljanje ispred suda u Amfisi

Nakon skoro sedam godina od pobune u zatvoru Malandrino, nekim od pobunjenih zatvorenika sudi se u gradu Amfisa.

malandrino-709x1024

Na plakatu piše:

Kada je proleće stiglo u zatvor Malandrino…

Hiljade zatvorenika cvetalo je na krovovima, u mračnim hodnicima i smrdljivom krilima gotovo svih zatvora širom grčke teritorije. Dovoljna im je bila i varnica da se munjevito oslobode svakodnevnog ugnjetavanja, poniženja i apsolutno definisane neslobode prelazeći – makar i privremeno – oslobađajuće staze otpora i borbe.

Crni dim zapaljenih madraca, oštećene zatvorske ćelije, razbijena fizička infrastruktura zatvora, ali i oblaci suzavca, kiša plastičnih metaka i nemilosrdna prebijanja pendrecima od strane stražara i odreda za razbijane nereda svedoče o bitkama koje su se odigrale.

Međutim, osvetoljubivost vlasti prema onima koji je dovode u pitanje nije se ograničila na razbijena i ranjena tela zatvorenika ili disciplinske kazne koje su im nametnute u jamama pakla. Vlast je godinama, sve do danas, razvlačila desetine pobunjenih zatvorenika po civilnim sudovima, optužujući ih za različite “prekršaje” koji su se odigrali tokom borbenih mobilizacija tih aprilskih dana 2007.

Nakon skoro sedam godina, od nekih pobunjenika zatvora Malandrino traži se da plate istu cenu za one neverovatno lepe i snažne dane i noći kada se borba susrela sa prolećem bez iskrivljenih sočiva zidova i bodljikavih žica.

SOLIDARNOST JE NAŠE ORUŽJE

Okupljanje ispred sudnice u Amfisi 11. februara 2014. u 9h

Anarhisti i anarhistkinje

Bristol (UK): Ćelija FAI preuzima odgovornost za eksplozivni napad protiv multinacionalne kompanije Vinci

nuclear-e1389176122110

Smatramo da će se svatko tko se ozbiljno suočava s današnjom moći prije ili poslije dotaknuti tema znanosti i tehnologije. Očito je kako obije posjeduju sve vitalniju ulogu u postojećem poretku, stvarajući, upravljajući i šireći kontrolu društva i čitave jedne zemlje od koje smo lažno odvojeni. Istražujući razvoj navedene moći na našem području i onih koji ga omogućavaju, stigli smo do Vincija.

U Ujedinjenom Kraljevstvu je velika francuska multinacionalna energetska i građevinska kompanija Vinci realizirala specifične građevine za policiju, ministarstvo obrane i zatvorsku upravu, radila je na autocestama, željeznicama, električnim centralama, naftnim platforma, kamenolomima, nuklearnim centralama i trgovačkim centrima.

Navedena korporacija i njene podružnice su aktivne u čitavom svijetu i na brojnim područjima: građevinarstvo, privatno zaštitarstvo, aerodromi, rudnici urana; ovom šljamu ne predstavlja problem uništavati zemlju i nas koji smo dio nje, gradeći industrijski kavez oko nas, u doslovnom i prenesenom smislu, hraneći se radom svoje radne snage dok šefovi pune svoje džepove i kreću prema drugom ugovoru. Zato smo napali Vinci, ali jedan od naših glavnih razloga za napad je njihova odgovornost u izgradnji novog Biological Life Sciences Centre [Centar za istraživanje života, nap.prev.] na bristolskom sveučilištu. Postavili smo eksploziv u sjedište Vincija, u Vintage biznis-kvartu, na sjeveru Bristola, jučer (6. januara) oko 3:45 ujutro. Postavljen je s namjerom da ošteti strujni krug, prouzroči požar unutra i nanese štete izvana.

Poduzeće koje se nalazi tik do ovg bilo je za nas sekundarni cilj (Whitehead, još jedna građevinska grupa koja radi za Vinci). Struktura od 54 milijarde, Bilogical Life Sciences Centre nudit će kolegije “novoj generaciji biologa” i stručnjaka, ciljajući na bolju suradnju sa sveučilišnim centrom za nanotehnologiju i sa Medicinskom školom genetskog inženjeringa, sa laboratorijima za uzgoj i vivisekciju životinja.

Čitav kapitalistički svijet vidi napredak upravo kroz polja kao što je ovo, temelj novog vala otkrića. I tako je na području oko Bristola i Batha smješten najveći high-tech centar nakon američke Silicon Valley, ova se “revolucija” odvija pred našim vratima, “Bristol postaje uzbudljivo i idealno mjesto za istraživanje kroz nadolazeće godine”. (Riječi profesora Garyja Fostera, zaposlenog na polju genetskih i biotehnoloških modifikacija na bristolskom sveučilištu, podupirući štetnu farmaceutsku industriju kao što je GlaxoSmithKline.)

Sveučilište, na primjer, uzgaja genetski modificirane miševe te zatim morbidno podvrgava ta živuća stvorenja ogromnim neurološkim oštećenjima, i onda prodaje rezultate poduzećima. Jedno od tih glavnih polja je sintetička biologija, štetni postupak koji koristi najnovije tehnologije da bi “nanovo napisala i nanovo izgradila prirodni sistem kako bi mogla pružiti umjetne surogate”. 2012. je na jednom kongresu bristolskog sveučilišta izjavljeno da sintetička biologija “može postati vodeća snaga nacionalnog gospodarstva”, i vlada ju je postavila na vrh istraživačkih prioriteta. Europska Unija je dodijelila 3,3 milijarde bristolskom sveučilištu samo da bi stvorilo “javno mnijenje” promovirajući takve postupke. Logici ove vrste znanosti je primarni cilj pokušati uspostaviti kontrolu apsolutno nad svime.

Svode znanje, koje bi moglo biti dublje stečeno kroz divlje odnose interakcije i međuovisnosti, na odvojeni univerzum opsesivnog mjerenja i objektivizacije, arogantno odvajajući dijelove od cjeline, koja im daje značenje, kao da je sve samo jedna puki stroj za rasklapanje.

Ova znanstvena tradicija je usko povezana sa svjetonazorom koji se pojavio tokom ranog formiranja trgovačkog kapitalizma, koji je nastojao i još uvijek nastoji prilagoditi život profitu, opravdati dominaciju i destrukciju živućeg svijeta, te implementirati mačo uber-racionalistički prezir svega što je krhko i organsko, o čemu sve vrste ovise. Upravo su sada geni biljaka i životinja rastavljeni i optimizirani u laboratorijima kako bi mogli odgovarati produktivnim standardima i stvoriti novo privatno vlasništvo kroz patente. Tamo gdje mi možemo vidjeti jedinstvenost lišća, sjemenja, tijela i umova nas samih i naših bližnjih bića, ova znanost (mada ne nužno i svaki znanstvenik, ali rezultati ostaju isti) vidi samo beživotne predmete koji se mogu rasklopiti, izučavati i žrtvovati na oltaru ekonomske dobiti njihovih blagajnika, koji izvlače korist iz ovog bolesnog i odvratnog društva.

Možemo to nadasve vidjeti u današnjem promoviranju genetski modificirane (G.M.) hrane u VB, od strane medija, industrije i vlade, za koje ovi istraživački instituti igraju važnu ulogu: kao što se napredak u biotehnologiji usjeva odvio zahvaljujući istraživačkom centru Long Ashton kojim je u prošlosti upravljalo upravo bristolsko sveučilište. Znanstvenici kao Gary Foster su vrlo dobro upoznati s opašnošću da G.M. geni “prodru u prirodni svijet” (još jednom, njegov vlastiti svijet), ali izgleda da su novac i prestiž koji proizlaze iz njihovih vještina vrijedniji od naših beznačajnih života. Prije jednog desetljeća prvi val G.M. pokušaja usporen je ovdje, kontinuiranim pritiscima i uništavanjem usjeva; danas se sabotaže nastavljaju, od Nizozemske do Filipina, jer drugi kao i mi ne žele biti suučesnici u ovom razvoju ili njegovi agenti putem vlastite inercije.

Potrebno je napasti novi val takozvanih centara za istraživanje “života” u njihovim korijenima (one koji ih projektiraju, koji ih grade), ne samo kritizirati dobropoznate proizvode njihovih istraživanja: zato što tim institutima čitavo znanje postaje samo još jedna prilika za kontrolu i izrabljivanje, šireći cilj sistema koji se u stvari sastoji od uništenja i artificijalizacije života u čitavoj njegovoj ljepoti. K tomu, biljke i životinje umiru usporedo s intolerancijama i alergijama već pripisanih G.M. organizmima. Uz biotehnološku industriju koja nonšalantno pušta svoja čudovišta nadasve na zemlje Juga, gdje patentirano G.M. sjeme, svake godine iz nova kupovano, vlada usjevima, bit će potrebne generacije da bi njihove posljedice bile vidljive na beskrajno složenim mrežama života koje su se razvijale milijunima godinama. Odnosno, dok civilizirane kulture nisu započele intenzivno ih manipulirati, danas čak i na nano-razinama.

Uz sintetičku biologiju krećemo se munjevitom brzinom prema budućnosti u kojoj su čak oblici života “u prirodi” proizvod laboratorijskih eksperimenata, i ne postoji ništa drugo osim onog što je projektirao antropocentrični sistem znanstvenog totalitarizma. Iz očiglednih razloga, kao što se narod buni protiv zakona i premoći ne samo riječima, mi se bunimo protiv novih tehnika kontrole i identifikacija putem forenzike, biometrike itd., i njihove svakidanje upotrebe u društvenom zatvoru informacijskog doba (mobilni čitači otisaka prstiju, sistemi za prepoznavanje lica, DNK brisevi itd. – ipak nas još nisu zaustavili…). Zato Vinci nije jedini britanski poduhvat na ovom unosnom polju.

Očekuje se buduće širenje na odsjeke znanosti, tehnologije i inženjerstva na Sveučilištu Swansea. Navedeno Sveučilište surađuje sa Whitehead, Vincijevim susjedima u Vantage kvartu, koji su sada također meta naših napada. To će biti rezultat dok god društvo bude ostvarivalo fantazije despotske znanosti, dostižući svoje snove koji su naše more. Što onda reći o “koristima” koje nam ti high-tech instituti žele prodati, utemeljene na masovnom trošenju energije i crpljenju izvora, na autoritetu kaste stručnjaka koja nekako-besprijekorno utječe na našu okolinu, te na pripitomljavanju divljih predjela i na mučenju drugih životinja?

Obećavaju nam napredak u (ljudskom) zdravlju, hrani i tehnologiji, promičući iluziju da znanost može ispraviti svaku štetu prouzrokovanu dominantnim načinom života. Očekuju od nas da zaboravimo koliko bolesti, poremećaja i tumora su izravno uzrokovani istom industrijskom proizvodnjom, globaliziranim masovnim društvom, psiho-fizički nezdravim okolišem i toksičnim radnim mjestima jedne kulture koja na prvo mjesto postavlja laboratorije. Očekuju od nas da zaboravimo kako monokulturna poljoprivreda vodi ka nehranjivoj dijeti manipulirane, kratkoročno energetske/ugodne hrane, na sve veću štetu tla, dok različite divlje biljne i životinjske vrste, s kojima smo bili u suživotu, briše beskrajno širenje i zagađenje sistema. (Vincijeva djela su egzemplarna).

Očekuju od nas da zaboravimo kako napredovanja čitavog tehnološkog sistema proizvode našu ovisnost o njegovim projektantima i fabrikantima, alijenaciju od nas samih, od drugih osoba kao i od čitavog planeta, povečavajući efikasnost u dostizanju ciljeva vladara društva: profita i moći, kroz bijedu i izrabljivanje, vodeći planetarnu ekologiju prema kolapsu. Ukratko, civilizacija je bolest sama po sebi, uključujući njena lažna rješenja za njezine kronične probleme, koji osiromašuju opstanak ljudske i ne-ljudske populacije, neprihvatljivo gaženje naše namjere da živimo slobodno.

Odabirući direktnu akciju naspram očaja, mi objavljujemo naše sudjelovanje u urbanom ratu niskog intenziteta, u njegovom početnom stadiju, diljem Bristola, protiv brojnih lica sistema, kamenjem, bojom ili požarom, te planovima, raspravama i svakodnevnim otporom; netko anonimnim napadom, netko formirajući grupu za jednu akciju, netko prihvačajući otvoreni prijedlog Neformalne Anarhističke Federacije; ne samo na jugo-zapadu, već i u Nottinghamu, Cambridgeu, Londonu i sada u Glasgowu.

Moramo se osloniti na sebe i ne možemo gubiti vrijeme. Trebamo obnoviti našu volju i pronaći afinitet za pobunu, naše metode trebaju uključivati bezkompromisni konflikt bez stanke ili pregovora; i nadasve raskid s ovim bijednim društvenim poretkom, uz široku raznolikost eksperimenata i sa ciljem ispunjenim našom maštom. Uništenje je samo jedna neophodna strana stvaranja (i obrnuto), a ne suprotnost, uvjereni smo u to. Naš ustanak će biti opravdan kao cilj sam po sebi, naspram ovog nametnutog života, ali on nije samo reakcija. Potvrđuje da se već borimo licem u lice i u našim umovima. Omogućava potencijalni prostor za nove i jače odnose, koje biraju pažljivi pojedinci svjesni svih oblika života, kroz slabljenje postojećih snaga. Sve do točke loma kada će štogod uslijedilo biti izvan društvene kontrole i rezona, to jest izvan društva. Oslobođenje ne znači ništa drugo; težiti prema divljem.

Međunarodno i unutarnje bojno polje između anarhije i dominacije uključuje gubitke i uspjehe, neke nama poznate, neke nepoznate. Držeći to na umu započeli smo novu godinu slaveći oslobođenje Braulija Durana (nepokajani eko-anarhist koji je bio zatočen u meksičkom zatvoru) u oktobru, mada unutar šireg društva-zatvora. Kada otkrijemo solidarnost sa zatvorenim drugom kroz njegov stav i riječi, ona se ne umanjuje njegovim “izlaskom”; samo gradi više temelja za nastavak borbe za naše zajedničke ciljeve. Još “unutra”, sjećamo se totalnog osloboditelja Adriana Gonzalesa i anarhističkih razbojnika iz Kozani slučaja, kao i Babisa Tsilianidisa; i Marca Camenischa kojemu je ponovno odbijena uvjetna. Poštovanje Mi’kmaq Ratnicima koji se požarima bore protiv agresora, kanadske države/naftne industrije, u obnovljenoj fazi urođeničke militantnosti, i onima koji konstantno brane Khimki šumu i zemlju Notre-Dames-Des-Landes od Vinčijevih projekata.

Uzdignute šake iznad zatvorskih zidova za Nicola Gaia i Alfreda Cospita, to jest F.A.I./F.R.I. Nukleus Olga, sve dok ćelije ne postanu ruševine a tamničari pepeo.

Tužna napomena, 2012. se završila smrću anarhista Sebastiana Oversluija, koji je ubijen u Santiagu dok je pokušavao kolektivno vratiti nazad dio onoga što banke svakodnevno izvlače iz izrabljivanih. Ni žrtva ni mučenik, mi jednostavno vidimo osobu koja nije htjela pognuti glavu i prihvatiti pravila sistema, i drago nam je da imamo takve osobe među drugovima. Čak i unutar ove besmislene, rezignirane i cinične moderne kulture, svaka akcija zahtjeva reakciju. Kada oni ubiju jednog od boraca, naši neprijatelji moraju za to platiti. Na taj način naša borba ostavlja iza sebe isprazne geste i ne dozvoljava da mrtvi padnu u zaborav. Čađavi uredi neće nadoknaditi prolivenu krv, ali signaliziraju da isti društveni rat nije okončan, i da se iz naše tuge rađa bijes.

Neformalna Anarhistička Federacija (F.A.I.) Ustanici: Sjeverni Bristol

izvor: Act For Freedom

Švicarska: Izjava Marca Camenischa povodom štrajka glađu

Štrajk glađu, od 30.12.13 barem do 26.01.14. i odbijanje prisilnog rada od 06.01.14 barem do 26.01.12.: to je moj doprinos otporu i borbi za potpuno oslobođenje u čitavom svijetu, unutar i izvan zidova, protiv represije, klasne pravde, zatvora, mučenja, izolacije, seksizma, rasizma, ksenofobije, protiv imperijalističkog rata, protiv uništenja života na zemlji.

Uništenje koje u povijesti zemlje, izumiranjem vrsta, nije bilo nikada tako blizu katastrofe od doba nestanka dinosaura (pad meteorita?). No, danas je uzrokuje patrijarhalna tehnoindustrijska civilizacija premoći, ugnjetavanje ubitačnog izrabljivanja globalnog kapitala i njegovih država.

To je moj doprinos zajedničko revolucionarnoj solidarnosti, za oslobođenje svih revolucionarnih zatvorenika/ca i svih zatvorenika/ca. To je solidarni pozdrav svima koji se bore za potpuno oslobođenje. To je doprinos borbi i poziv na borbu protiv samita ubojica koji vladaju svijetom i njihovih lakeja, WEF u DAVOSU (21.01.-24.01.), na kojem se okupljaju, bančeći u raskoši, da bi bolje pregovarali i u Davosu svoje unutarnje kontradikcije, imperijalističku podjelu svijeta, imperijalistički rat unutar i izvan svojih država, kako bi nastavili i unaprijedili pljačkanje društva, naroda, “izvora” i čitavog planeta, na ekonomskom, političkom i vojnom nivou.

To je moj doprinos i pozdrav godišnjem susretu (21.01.-26.01.14.) drugova, koji dolaze iz Turske, protiv imperijalizma, represije, mučenja, izolacije, odjela F-Typ [odjeli visoke sigurnosti u turskim zatvorima, u kojima se izdržava kazna za pripadanje oružanim organizacijama, organiziranom kriminalu i doživotna robija; nap.prev.] uz bogati program i koncert sastava Grup Yorum.

Razlog dužeg trajanja, uz dodatak prisilnog rada, ove mobilizacije je slijedeći događaj koji mada “sekundarni” ipak je sastavni dio represije, kojeg zbog detaljnijeg objašnjenja iznosim ovdje na kraju:

30.12.13 naređeno mi je uzimanje urina “zbog sumnje na konzumiranje kanabisa”. Budući da se radi o proizvoljnom šikaniranju i ponižavanju, ali i o političkoj provokaciji, iz principa se odbijam podvrgnuti takvom despotskom zdravstvenom pregledu.

Zato su me od 30.12.13. do 04.01.14. stavili u kaznenu ćeliju, i budući da odbijanjem automatski se test smatra pozitivnim, tokom ovog gomilanja povreda i suspenzija prava, odmah su mi oduzeli i računalo (na šest mjeseci), Sve po unutarnjem pravilniku koji, naravno, definira računalo kao “potrošačku elektroniku” (“…za razonodu”). Koji je, naprotiv, za mnoge zatvorenike/ce, a i za mene… osnovno sredstvo arhiviranja i rada, pod “360°”, za sve moje odnose te za osobni i politički doprinos. Iznenadna krađa računala znači ogroman gubitak i rad na reorganizaciji i konverzaciji, za zatvorenika/cu i njegove/zine odnose znači započeti praktički od nule.

Solidarnost i ljubav Andiju! Za Gabriela, Monicu i Francisca!

Solidarnost i ljubav zatvorenicima ZVĆ-a u Grčkoj, Nicoli i Alfredu, Ćelijama FAI/FRI i svim ćelijama, svim pojedincima, grupama i narodima koji se bore širom svijeta!

Za potpuno oslobođenje!

Marco Camenisch
Lenzburg, CH
06.01.2014

adresa: Marco Camenisch, Justizvollzugsanstalt Lenzburg, Postfach 75, 5600 Lenzburg, Švicarska

Izvor: RadioAzione

SAD: Vizija budućnosti – U kojoj svi Roberto Adinolfi hodaju sa štakama

clown-e1389707936735
Vraćajući se na maj 2012., Roberto Adinolfi bio je direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, koje gradi nuklearne elektrane diljem Europe, uključujući Krško u Sloveniji i Cernavoda u Rumunjskoj. Adinolfi posjeduje moć, novac, prestiž, utjecajan je. Za njega patnje i žrtve katastrofe u Fukushimi (Japan) nisu bile ni približno blizu kao njegov klimatizirani ured ili njegova luksuzna vila u Genovi, ili kao njegova skupocjena odjela.

Ponekad moraš razbiti koje jaje da bi mogao napraviti kajganu. A osim toga, još nijedna od njegovih smrtnih zamki nije iščeznula.

Još. Ključna riječ. Još.

Roberto Adinolfi uz svu svoju moć, novac, prestiž, uz svoj utjecaj, nije ni primijetio vozilo koje ga je slijedilo ispred kuće. Bio je arogantno uvjeren da će provesti čitavu karijeru zarađujući brdo para bacajući radioaktivnu kocku i kladeći se na tuđe živote, i da neće nikada morati nikome odgovarati ni za što.

I tako je ujutro 7. maja Adinolfi izašao iz svoje luksuzne vile u Genovi, zaputivši se prema svojem prostranom klimatiziranom uredu – kada ga je iznenada ošepavio jedan anarhistički metak. Krvario je i urlao.

Njegovo se skupocjeno odijelo upropastilo.

Alfredo Cospito i Nicola Gai preuzeli su ovu javnu humanitarnu službu kako bi poslali jasnu poruku Adinolfiju u ime milijuna budućih žrtava njegovog nuklearnog holokausta. Nisu dobili ni nagradu ni pohvale, već pojedinačno po 10 godina i 8 mjeseci te 9 godina i 4 mjeseca.

Očito je da talijanska vlast smatra kako je Adinolfijevo zamrljano odijelo bitnije od milijuna života koji drhte u sjeni nuklearne more. Uzevši u obzir dugo iskustvo razočaranih vođa, ovo vjerojatno neće zvučati čudno.

Nadahnjujuće i odlučne izjave Alfreda Cospita i Nicole Gaia nalaze se, na engleskom, na Act For Freedom Now [nap.prev. na srpsko-hrvatskom ovdje i ovdje].

30. oktobra, kada je Cospito pokušao pročitati svoju izjavu u sudnici, prekinuli su ga suci, a zatim su policijskom intervencijom dva anarhista izbačena iz sudnice.

Uzevši sve u obzir, adresa sudaca je još nepoznata. Izgleda da sudac još ne hoda sa štakom.

Javni tužitelji Nicola Piacente i Silvio Franz, koji su dugo tužili i izvukli milijun eura štete (kojim nesumnjivo treba platiti Adinolfijevo odijelo), hodaju bezbrižno i simetričnim korakom. Ovi službenici očito nisu još dobili metak u koljeno.

Još. Ključna riječ. Još.

Osim one realne, prodorne, ranjene pravde, koja je prilično očigledna, postoji u svemu tome i neka vrsta poetske pravde. Ne samo siromah i nemoćni koji se svakodnevno bude uplašeni – ne više. Kao što ljudi žive u strahu da čuju sirenu iz obližnje sirene, tako danas službenici u Italiji zadržavaju dah kada izlaze iz svojih kuća, krečući da počine svoju dnevnu dozu zemaljskih strahota.

Kada neko vozilo zakoči kraj njih malo se upišaju od straha, i ubrzaju korak, prolijevajući kavu. U tom trenutku panike i straha, spaze na čas djelić budućnosti, viziju, u kojoj direktori poduzeća i zakonodavci, bankari i naftni magnati, vojne starješine i državni poglavari, šepaju gore dolje pločnicima, oslanjajući se na štapove i spotičući se o štake, smješkaju se i kimaju glavama međusobno dok prolaze, ali užasnutim osmijesima i progonjenim pogledima.

Mislim da im taj trenutak izgleda vrlo realan, i da ih prolazi jeza kada pomisle na sve te dobro naciljane pucnjeve, hotimice nesmrtonosne… zato što ih strijelci žele žive.

Ako ih ubiješ neće ništa shvatiti.

Postoje parkirališta širom svijeta kojima brojni bijedni i zlobni Adinolfi prolaze kada se vraćaju kući nakon radnog dana provedenog ubijajući budućnost. Pričaju na mobitel sa svojim suprugama dok šalju poruke ljubavnicama i planiraju zajedničke grobnice kojima će sutra upravljati.

Nikada ne obraćaju pažnju na vozila iza leđa. Nikada ništa ne prekidaju.

Koliko Alfreda Cospita i Nicole Gaia bi moglo postojati?

Zaista koliko.

Sean Swain 243205
Ohio State Penitentiary
878 Coitsville-Hubbard Road
Youngstown, Ohio 44505, USA

Izvor: 325

Atina: Prezentacioni video “Samoorganizovane zdravstvene strukture Eksarhija”

[vimeo]http://vimeo.com/82508064[/vimeo]

Samoorganizovana zdravstvena struktura Eksarhija (ADYE) – psiholog, patolog/radiolog, specijalni pedagog – dečiji psiholog, ginekolog, logoped.

Samoorganizovana zdravstvena struktura Eksarhija je poduhvat stvoren kroz generalnu skupštinu stanovnika, društvenih projekata i kolektiva koji žive i deluju u okrugu Eksarhija.

Ovaj poduhvat se obraća lokalnoj zajednici Eksarhije – doktorima, psiholozima, medicinskim sestrama, farmaceutima, ali i drugim stanovnicima koji žele da pomognu.

Osnovna aktivnost Samoorganizovane zdravstvene strukture Eksarhija jeste pružanje besplatne primarne zdravstvene zaštite, hitne pomoći i psihološke podrške, kao i promovisanje koncepta zdravlja za sve bez ikakve diskriminacije zbog rase, boje kože, porekla, seksualnog identiteta ili religije.

Glavno političko opredeljenje njenih učesnika omogućava uzajamno pružanje solidarnosti, umesto egoističnog ili filantropskog, s obzirom na činjenicu da smo svi potencijalni imigranti, beskućnici, nezaposleni, prekarni radnici bez pristupa zdravstvenim uslugama.

Verujemo da samoorganizovane zdravstvene strukture nisu samo odgovor na probleme u pružanju medicinske nege koje ispunjavaju prazninu koju je ostavila država. Zbog toga, ono što primenjujemo u praksi jeste način kako bismo želeli da vidimo zdravstvo u društvu koje zamišljamo, društvu istinske solidarnosti i humanosti.

Ovaj projekat Samoorganizovane zdravstvene strukture Eksarhija vidimo kao živu ćeliju društvenog otpora i emancipacije od savremenog varvarstva te stoga sarađujemo sa narodnim skupštinama i baznim sindikatima.

U toku radnog vremena ambulante za patologiju (sredom i četvrtkom od 18-20h) možete doneti lekove koji vam više ne trebaju.

Socijalni centar Vox, ulica Arahova br. 56, Trg Eksarhija

Izvor: adye.espivblogs.net

Solun, Grčka: Preuzimanje odgovornosti za napad u znak solidanosti sa zatvorenicima u borbi

Stansstad, 1966

Prošlog petka, 13. decembra 2013. zapalili smo diplomatsko vozilo kao i kombi u vlasništvu Univerziteta “Aristotel” u Solunu. Ova akcija je posvećena zatvorenim štrajkačima glađu Spirosu Stratulisu, Rami Sirjanosu, Egun Mustafi, Mihalisu Ramadanoglu, kao i zajednici anarhističkih zatvorenika u zatvoru Koridalos (Atina) koji su nam pokazali kako se bori i pobeđue bez obzira na uslove. Naši drugovi zadovoljavaju glad eksplozijama, a paljevinama gase žeđ.

Živela anarhija!

Sve se nastavlja…

Atina: Anarhistički zatvorenici prekinuli štrajk glađu i žeđu u zatvoru Koridalos

His Master's Voice

Kasno uveče, u nedelju 15. decembra 2013., okončan je štrajk glađu i žeđu sedmoro anarhista koji su zatočeni u zatvoru Koridalos. Grigoris Sarafudis, Babis Cilijanidis, Jorgos Karajanidis, Fivos Harisis, Argiris Dalios, Janis Mihailidis i Dimitris Politis su dobrog zdravstvenog stanja i objavili su da su prihvatili da budu premešteni u 4. krilo zatvora Koridalos u koje je Janis Naksakis već premešten. Iako zatvorska administracija nije dozvolila njihov povratak u 1. krilo, anarhisti smatraju da su uspeli u svojim zahtevima zato što sada svi zajedno mogu biti u istom delu zatvora.

Grčki zatvori: Sedmoro zarobljenih anarhista štrajkuje glađu i žeđu u zatvoru Koridalos

Anarhističke demonstracije ispred zatvora Koridalos tokom noći 14. decembra:

[vimeo]http://vimeo.com/81901456[/vimeo]

Na dan 15. decembra 2013., ukupno sedmoro anarhističkih zatvorenika štrajkuje glađu i žeđu u zatvoru Koridalos.

U petak 13. decembra 2013. štrajk glađu i žeđu su započeli anarhistički zatvorenici Fivos Harisis, Argiris Dalios, Janis Mihailidis, Dimitris Politis i Jorgos Karajanidis nakon disciplinskog transfera zbog napada na tamničara*. Babis Cilijanidis se štrajku pridružio 14. decembra, a  Grigoris Sarafundis 15. decembra.

Petorica drugova koji su započeli štrajk glađu 13.12.2013. trenutno su izolovani u disciplinskom delu 3. krila zatvora Koridalos, dok su drugovi Janis Naksakis i Babis Cilijanidis prebačeni u 4. krilo, a Grigoris Sarafundis u 5. krilo (on je prvo, 14.12., bio prebačen u 4. krilo).

Sedmoro štrajkača glađu i žeđu zahteva da oni, kao i Janis Naksakis, budu vraćeni u 1. krilo muškog zatvora Koridalos i pozdravljaju tekuću borbu štajkača glađu Spirosa Stratulisa (zatvor u Larisi), Rami Sirjanosa (Domokos), Ergun Mustafe (Malandrino) i Mihalisa Ramadanoglua (Grevena).

Tokom poslednjih sati izraženo je mnogo solidarnih gestova i aktivnosti širom teritorije koju kontroliše grčka država. Pored toga, za 15. decembar su zakazana okupljanja ispred zatvora Dijavata u blizini Soluna, Ajos Stefanos u Patrasu, još jedno protestno okupljanje ispred zatvora Koridalos, kao i kontra-informacione skupštine u Politehičkoj školi u Eksarhiji, Atina  i skvotu Evangelismos u Iraklionu na Kritu.

Anarhisti Tasos Teofilu, Aleksandros Mitrusijas, Andreas-Dimitris Burzukos i Stefanos Amilitos (svi zatvoreni u 1. krilu zatvora Koridalos), kao i zatvoreni drug Ilijas Karaduman (zatočen na Krfu)) objavili su otvoreno pismo u znak solidarnosti sa štrajkačima.

Zajedničko saopštenje u znak solidarnosti sa sedmoricom anarhističkih štrajkača u zatvoru Koridalos, objavili su i drugovi Spiros Stratulis, Rami Sirjanos, Ergun Mustafa i Mihalis Ramadanolgu –  koji od novembra štrajkuju glađu u četiri različita zatvora podržavajući zahteve Spirosa Stratulisa.

Svaki minut je presudan za sedmoricu drugova koji štrajkuju glađu i žeđu. Zbog toga pozivamo na maksimalno širenje njihove borbe i preko granica (teritorije pod kontrolom grčke države).

Stani uz anarhističku zajednicu u grčkim zatvorima!

****

* Otvoreno pismo petorice anarhističkih zatvorenika

Juče, u četvrtak 12. decembra, dok smo bili zaključani u našim ćelijama, stražar Janis Milonas obraćao nam se na uvredljiv način. Kada smo ga danas pitali za objašnjenje nastavio je da bude svadljiv što je dovelo do toga da dobije mali procenat nasilja koje svakodnevno vrši svojim ključem.

Zatvorska uprava je odlučila, testirajući naše granice i izdržljivost, da razbije našu zajednicu. U ovom trenutku, nas petorica se nalazimo izolovani u disciplinskom delu 3. krila zatvora Koridalos, dok su drugovi Janis Naksakis i Babis Cilijanidis prebačeni u 4. krilo, a drug Grigoris Sarafudis u 5. krilo (ali ne u disciplinske delove).

Odlučni smo da odbranimo našu zajednicu po svaku cenu jer je ona naš vitalni element u trulom zatvorskom svetu. Ne cenjkamo naše dostojanstvo pred bilo kojom kukavičkom slugom pravnog poretka.

Od danas, 13.12. stupamo u štrajk glađu i žeđu zahtevajući povratak, kako naš tako i naših drugova, u 1. krilo zatvora Koridalos.

Odgovorni za ono što se od sada može desiti su čuvari Vasilis Lambrakis, Janis Kontopulos i Nikos Petropulos; direktor zatvora Marija Stefi, advokat Trupi i načelnih socijalnih usluga Vaso Frakatula, koji čine zatvorsko veće.

NI KORAKA UNAZAD

PS Naše misli su sa zarobljenim borcima i štrajkačima glađu Spirosom Stratulisom, Rami Sirjanosom, Ergun Mustafom i Mihalisom Ramadanogluom.

SNAŽNO DO POBEDE

Fivos Harisis, Argiris Dalios, Janis Mihailidis, Dimitris Politis i Jorgos Karajanidis

Izvor: Occupied London – From the Greek Streets

Italija: Izjave solidanosti sa četvoro drugova uhapšenim u Torinu i Milanu

4

Solidarnost iz Milana

U ponedeljak 9. decembra 2013. na osnovu naređenja torinskih tužilaca Padalina i Rinaude desile su se policijske racije tokom kojih je uhapšeno četvoro drugova u Torinu i Milanu. Optužnica protiv drugova je podignuta u vezi sa napadom na TAV gradilište (nap.prev., pruge za super brze vozove pokraj Torina) u Kjomontu koji se desio u noći između 13. i 14. maja 2013. Optužbe su prilično ozbiljne: članovi 280 i 280bis (“napad u cilju terorizma, teroristički akti izvedeni smrtonosnim i eksplozivnim napravama, posedovanje ratnog oružja, prouzrokovanje štete”).

Te noći su nepoznate osobe prouzrokovale značajnu štetu na gradilištu, a zatim nestale baš kako su i došle. NO TAV pokret u Busolenu je nakon te epizode sazvao javni sastanak tvrdeći da je sabotaža korisna i neophodna praksa NO TAV borbe. Neki su podsetili da su šampioni ne-nasilja (Kapitini, Gandi, Mandela) podržavali sabotažu. Drugi su podsetili na različite scenarije borbi poput onih pod vojnom okupacijom, borbe protiv nuklearne energije, partizansku borbu, kao i ogromno nasleđe radničkih borbi. Uprkos medijskom terorizmu koji je usledio nakon napada, saboterske akcije nisu prestale i nastavile su da dobijaju široku podršku širom Italije. Najnovije su se desile pre nekoliko dana u Torinu protiv kompanija uključenih u TAV.

Novinari i komentatori, političari i tužioci (sa svojim liderom Kaselijem) otpevali su svoju litaniju o teroru, upozorivši na opasnost vraćanja u “olovne godine” itd. Stvarajući tu sliku nisu mogli propustiti “loše nastavnike”, “tajna skrovišta” i “tajne publikacije” koje su identifikovali u bezopasnim piscima, gradskim kafanama i tekstovima koji su distribuirani javno tokom demonstracija. Tu su se našli i istraga o terorizmu protiv militanata NO TAV u dolini Susa (i racije na njihove domove), dobro-izreklamirani susreti anti-terorističkih tužilaca iz različitih gradova, kao i današnja hapšenja.

Upotreba reči terorizam ima za cilj da oslabi pokret i odvoji ljude od borbe, predstavljajući je kao neku udaljenu stvarnost, nerazumljivu i apsurdno nasilnu. Ta reč dočarava čitav jedan svet. Trebalo bi da učinimo da se obruši na njih.

Nisu napadnuti samo ovih četvoro velikodušnih drugova koje volimo, već cela borbena dolina. Naš odgovor je razvijanje potencijala ove borbe.

A sarà düra. (nap. prev., “Biće naporno”)

Drugovi iz Milana

*****

Neka vetrovi osvete ponovo udare

Solidarnost sa Kjarom, Matijom, Nikolom i Klaudijom

U noći između 13. i 14. maja nekolko desetina anonimnih NO TAV napadača upalo je na gradilište brze pruge u dolini Susa i oštetilo neku opremu. Brza i precizna akcija koja je još jednom pokazala da tvrđava Klarea nije nedodirljiva, ponovo noseći slatki vetar osvete. Akciju je javno podržao i NO TAV pokret na otvorenom sastanku u Busolenu.

Danas 9. decembra 2013., po naređenju tužioca iz Milana i Torina, politička policija je uhapsila četvoro drugova (još troje se nalazi pod istragom) za “napad u cilju terorizma” i optužila ih za učešće u akciji koja se desila u maju. Sve ovo se dešava osam godina nakon invazije i masovne štete na gradilištu Venaus.

Kao što se dogodilo i mnogo puta ranije (tako i u dolini Susa pre nekoliko meseci), država za “terorizam” optužuje one koji se opiru njenim razarajućim projektima, militarizovanim gradilištima, suzavcu, bodljikavoj žici, “crvenim zonama” i pendrecima.

Ne zanima nas da li su Kjara, Matija, Nikolo i Klaudio učestvovali u akciji protiv gradilišta u Kjomontu.

Ono što znamo jeste da je vest o napadu obradovala mnogo ljudi, u dolini ali ne samo tamo.

Ono što znamo jeste da drevno drveće koje obaraju buldožderi u Klarei jesu otvorene i bolne rane.

Ono što znamo jeste da su teroristi oni koji izgladnjuju ljude, eksploatišu, uništavaju i bombarduju, ne oni koji se protive ekološkim katastrofama i bore za svet bez profita i moći.

Ono što znamo jeste da su Kjara, Matija, Nikolo i Klaudio naši prijatelji i drugovi, velikodušni i hrabri, uvek na liniji fronta u borbama u Torinu, Milanu, dolini Susa i drugde gde ih njihovi umovi i srca odvedu.

Ono što znamo jeste da ih želimo slobodne sada, na ulicama i planinskim stazama zajedno sa nama.

Ono što znamo jeste da ova hapšenja neće zaustaviti borbu protiv vozova velike brzine i sistema koji ih stvara i brani.

Unutar i oko NO TAV pokreta rađala se i širila solidarnost koja je uvek bila u stanju da odgovori na represivne manevre (svaki put najavljene od strane medijske ratne mašinerije), generalizujući tako svoje razloge i prakse. Ni krivi ni nevini.

Nijedno gradilište nepravde – sa svojih hiljadu ganglija – ne treba da se oseća bezbednim. “Više volimo vašu nesreću”.

Okupacione trupe, političari i novinari: vi ste teroristi!
Sloboda za Kjaru, Matiju, Nikola i Klaudija!

Anarhisti iz Rovereta i Trenta

 

Adrese uhapšenih drugova:

Mattia Zanotti
Chiara Zenobi
Niccolò Blasi
Claudio Alberto

C.C. Via Maria Adelaide Aglietta 35

10151 Turin
Italy

Izvor: Act For Freedom

Grčka: Sabotaža bankomata u Solunu

ju-1024x727

U ponedeljak 9. decembra 2013. izveli smo koordinisanu sabotažu 12 bankomata u Solunu. Na taj način, izabrali smo da makar i na trenutak poremetimo gladak protok finansijskih transakcija u gradu, istovremeno promovišući nastavak polimorfne borbe u znak solidarnosti sa drugovima koji se gone zbog subverzivnih aktivnosti.

Stojimo uz:

– anarhiste Nikosa Romanosa, Andreasa-Dimitrisa Burzukosa, Janisa Mihailidisa, Dimitrisa Politisa, Fivosa Harisisa i Argirisa Daliosa kojima se trenutno sudi u slučaju dvostruke pljačke u Velventu, Kozani;

– druga Teofilu Tasosa kome se trenutno sudi u slučaju pljačke ogranka Alfa banke na ostrvu Paros

– Spirosa Stratulisa koji štrajkuje glađu od 11. novembra zahtevajući odbacivanje svih optužbi protiv njega u vezi sa slučajem poznatim kao “Kriminalna organizacija Solunska sastajališta” kao i ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora

– Rami Sirjanosa, Mihalisa Ramadanoglua i Ergun Mustafu koji takođe štrajkuju glađu u znak solidarnosti sa Spirosom i njegovom borbom.

Atena (Grčka): Policajac pucao na anarhista

athens_6december2013
Scena tokom jutarnjih demonstracija u znak sećanja na Aleksisa Grigoropulosa (Atina, 6. decembar 2013.)

6december2013_five-years-later
Srednjoškolci okruženi policijom kod Propileja (Atina, 6. decembar 2013.)

Prije nego krenem opisivati događaj želim objasniti zašto nisam podnio kaznenu prijavu za ranjavanje.

Kao prvo, ja sam anarhist i antiautoritaran sam. Zato moja svijest ne može biti vođena pravnim procedurama. Borci za slobodu bi trebali povući jednu granicu naspram sistema i “povlstica” koje nam nudi. U ovoj analizi događaja (koji su se odvili dva dana prije godišnjice ubojstva, 2008., druga Alexisa Grigoropoulosa) želim naglasiti da se ne smatram žrtvom opisanog napada, zato što je granica povučena i odupiremo se neprijatelju, kao što sam prije naveo.

U noći 4. decembra 2013. ja i moji drugovi nalazili smo se u četvrti Exarchia, kad samo primijetili da nas slijede policajci u civilu, pokraj križanja Benaki i Eressou. Nakon što smo se na brzinu dogovorili što učiniti, najurili smo pandure. Dvojca su pobjegla u ulicu Dervenion prema ulici Zoodochou Pigis, dok je treći zbrisao u ulicu Eressou, također prema Zoodochou Pigis. Nije nas nimalo iznenadilo kad smo vidjeli da prva dva pandura skreću u ulicu Valtetsiou, a zatim u ulicu Charilaou Trikoupi, točno tamo gdje uvijek stacionira interventna policija. Osvrnuli smo se prema trećem panduru i viknuli: “Kuda misliš otići, ti jebeni prikriveni panduru?” Najednom sam zapazio da je uperio pištolj prema meni, a zatim se počeo derati: “Dođi bliže… Sjebat ću te”, ciljajući u moja prsa. U idućih nekoliko sekundi pripremio je pištolj za pucanje, ja sam mu odvratio: “Što sad namjeravaš učiniti, upucati me?”. Upucao me u nogu. U tom trenutku nisam odmah shvatio da me ranio, a pomisao da bi me idući metak mogao pogoditi natjerala me da se dam u bijeg prema trgu Exarchia, gdje sam napokon shvatio da sam ranjen.

Smatram da je korisno objaviti ovu informaciju, ali ne da bi se širio strah nego bijes. Mi se nećemo uplašiti što god se desilo; trebaju shvatiti da nećemo pokleknuti, niti pred mecima.

Uvijek napadati, i uvije prvi, na svaki mogući način i svim mogućim sredstvima, državu i njene lakeje.

Vidimo se na ulici danas, 6. decembra, i svaki dan.

Metak će biti vraćen svojim vlasnicima.

Snage skitnicama koji su optuženi za dvostruku pljačku u Velventosu i Nea Filadelfiji.

M.K.