U ranim jutarnjim časovima u četvrtak 26. decembra 2013. kamenicama i palicama napali smo kancelarije Zlatne zore. Razbijeni su i stakla na ulazu stambene zgrade pošto se nacističke kancelarije nalaze na prvom spratu. Što se tiče stanovnika zgrade – to je ono što dobijaju kada tolerišu fašiste.
(A)
U znak solidarnosti sa drugovima i drugaricama uhapšenim 9. novembra 2013. i optuženim za akcije protiv superbrzih pruga, u ponedeljak 27. januara predveče, grupa od oko dvadesetak anarhista zaustavila je saobraćaj na istočnom kružnom putu u blizi nove stanice Tributina koja će uskoro biti namenjena TAV (nap.prev. superbrzim vozovima).
Nakon što smo, na putu kojim se brzo vozi, dimnim bombama i bakljama usporili saobraćaj, na put smo postavili kontejnere povezane čeličnom žicom za koje smo vezali transparent u znak solidarnosti i protiv uslova izolacije u kojima se revolucionarni zatvorenici nalaze. Kontejneri su na kraju pretvoreni u plamen.
U noći 17. januara 2014., zapalili smo kombi u vlasništvu PAZ-a (policijski centar za pritvor) koji se nalazi u ulici Hernalser Gurtel u Beču.
Ljudi koji podležu pritvoru do deportacije zatvaraju se u PAZ, odakle se neprestano deportuju iz Austrije.
Ovim malim gestom smo želeli napasti austrijski rasistički konstrukt i dati mali odgovor na ponašanje (i postojanje) pandura i drugih organa vlasti.
Vatra i plamen deportacionim i represivnim vlastima!
Obavijest novom tehnološkom centru
6. januara ušli smo u centar mehatronike. Ulazeći uzeli smo jednu plinsku bocu. Jednostavno smo ušli jer je nekoliko ključeva bilo ostalo u bravama. Želimo naglasiti da smo bili svjesni poteškoće širenja požara u tako ogromnom i praznom industrijskom kompleksu, ali, uz našu prepoznatljivu tvrdoglavost, postavili smo tri zapaljive naprave u lažne krovove zgrada na gornjim katovima, i jednu smo cijevlju, ispod vrata, povezali s plinskom bocom. Žao nam je što nije eksplodirala. Prouzročili smo samo manju štetu, istina je, nismo profesionalci. Ovakve sabotaže može počiniti svatko kome je stalo do uništenja izrabljivanja i tehnološkog društva. Minimizirali ste ovu akciju.
Znamo da ste to učinili kako bi privukli poduzeća koja trebaju ulagati u mehatroniku, da bi zaštitili vaše bijedne zarade, zataškali ste rizik budućih napada, kako bi izbjegli da nijedno poduzeće ne uđe u vaš novi centar. Osnovna područja primjene mehatronike su robotika, industrijska automatizacija, biomehatronika (u srodstvu sa domotikom, reproducira kibernetskim tehnologijama funkcije živih bića, kao što je egzoskelet, što proučava vojska) i automatski sistemi vozila, nadasve bagera i građevinskih strojeva. Svjesni smo da nisu sva poduzeća koja bi željela ući u mehatroniku značajno upletena u planove moći koji će se eskperimentirati, ali sada ste obaviješteni i nećemo se ustručavati da vas napadnemo. U temeljima ovog zdanja čuju se urlici zatvorenika, nasilja, mučenja, smrti, kao što se nedavno desilo. Mi smo među onima koji riskiraju da se jednog dana nađu na tim mjestima smrti. Govna koja grade mehatroniku su ista koja zarađuju gradnjom zatvora i drugih štetnosti. Ista su poduzeća (Ediltione, Collini i Zorzi) izgradila i zatvor u Trentu. Pobrinut ćemo se za svako mjesto na kojem radite. Iz tog razloga smo unaprijed obavijestili firme što rade na strukturama koje su stvorila ova poduzeća, nećemo se plašiti da zapalimo ili dignemo u zrak što god je u njihovom vlasništvu. Ista poduzeća (Ediltione i Collini) često surađuju i sa poduzećem koje radi na izgradnji superbrze pruge Milano-Bologna. Time želimo reći da je borba protiv zatvora povezana sa borbom za zaštitu okoliša, i zato šaljemo solidarni pozdrav Nicu, Claudiju, Chiari i Mattiji, optuženima za terorizam jer su napali gradilište superbrze pruge u Valsusi kraj Torina; Monici Caballero, Franciscu, Marcu Camenischu, Andreu Dimitrisu Bourzoukosu, Nicoli, Alfredu, Francescu u kućnom pritvoru i svima kojima se opiru MAT-u [nap.prev., visokonaponski vodovi u Španjolskoj]. U sjećanje na Sebastiana Oversluija.
I dalje ćemo pokušati, našom tvrdoglavošću, uništiti svaku stvar koja stoji na putu našoj slobodi, nastojeći da idući put bolje naciljamo. Tog je dana učinjeno sve što je isplanirano i šetali smo vašim instalacijama smrti dobra dva sata, ali sada ključeve “vaš dike” nemate samo vi mučitelji i izrabljivači, nego i mi, a koristit ćemo ih kada mi odlučimo i kada najmanje očekujete.
Za anarhiju.
Izvor: InformaAzione
Napad paljevinom na crkvu koja se nalazi u ulici San Luis u Sevilji.
U ranim jutarnjim časovima između 4. i 5. januara 2014., pod plaštom noći, vukovi su ponovo zavijali….Ovog puta su vrata pomenute crkve napadnuta molotovljevim koktelima i grafitima solidarnosti sa uhapšenim u Barseloni.
Zbog mržnje koju crkva i njena sedišta predstavljaju, i u znak solidarnosti sa Monikom, Karinjosom i svima koji se bore: ni koraka unazad; napad na jednog od nas je napad na sve nas.
Vraćajući se na maj 2012., Roberto Adinolfi bio je direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, koje gradi nuklearne elektrane diljem Europe, uključujući Krško u Sloveniji i Cernavoda u Rumunjskoj. Adinolfi posjeduje moć, novac, prestiž, utjecajan je. Za njega patnje i žrtve katastrofe u Fukushimi (Japan) nisu bile ni približno blizu kao njegov klimatizirani ured ili njegova luksuzna vila u Genovi, ili kao njegova skupocjena odjela.
Ponekad moraš razbiti koje jaje da bi mogao napraviti kajganu. A osim toga, još nijedna od njegovih smrtnih zamki nije iščeznula.
Još. Ključna riječ. Još.
Roberto Adinolfi uz svu svoju moć, novac, prestiž, uz svoj utjecaj, nije ni primijetio vozilo koje ga je slijedilo ispred kuće. Bio je arogantno uvjeren da će provesti čitavu karijeru zarađujući brdo para bacajući radioaktivnu kocku i kladeći se na tuđe živote, i da neće nikada morati nikome odgovarati ni za što.
I tako je ujutro 7. maja Adinolfi izašao iz svoje luksuzne vile u Genovi, zaputivši se prema svojem prostranom klimatiziranom uredu – kada ga je iznenada ošepavio jedan anarhistički metak. Krvario je i urlao.
Njegovo se skupocjeno odijelo upropastilo.
Alfredo Cospito i Nicola Gai preuzeli su ovu javnu humanitarnu službu kako bi poslali jasnu poruku Adinolfiju u ime milijuna budućih žrtava njegovog nuklearnog holokausta. Nisu dobili ni nagradu ni pohvale, već pojedinačno po 10 godina i 8 mjeseci te 9 godina i 4 mjeseca.
Očito je da talijanska vlast smatra kako je Adinolfijevo zamrljano odijelo bitnije od milijuna života koji drhte u sjeni nuklearne more. Uzevši u obzir dugo iskustvo razočaranih vođa, ovo vjerojatno neće zvučati čudno.
Nadahnjujuće i odlučne izjave Alfreda Cospita i Nicole Gaia nalaze se, na engleskom, na Act For Freedom Now [nap.prev. na srpsko-hrvatskom ovdje i ovdje].
30. oktobra, kada je Cospito pokušao pročitati svoju izjavu u sudnici, prekinuli su ga suci, a zatim su policijskom intervencijom dva anarhista izbačena iz sudnice.
Uzevši sve u obzir, adresa sudaca je još nepoznata. Izgleda da sudac još ne hoda sa štakom.
Javni tužitelji Nicola Piacente i Silvio Franz, koji su dugo tužili i izvukli milijun eura štete (kojim nesumnjivo treba platiti Adinolfijevo odijelo), hodaju bezbrižno i simetričnim korakom. Ovi službenici očito nisu još dobili metak u koljeno.
Još. Ključna riječ. Još.
Osim one realne, prodorne, ranjene pravde, koja je prilično očigledna, postoji u svemu tome i neka vrsta poetske pravde. Ne samo siromah i nemoćni koji se svakodnevno bude uplašeni – ne više. Kao što ljudi žive u strahu da čuju sirenu iz obližnje sirene, tako danas službenici u Italiji zadržavaju dah kada izlaze iz svojih kuća, krečući da počine svoju dnevnu dozu zemaljskih strahota.
Kada neko vozilo zakoči kraj njih malo se upišaju od straha, i ubrzaju korak, prolijevajući kavu. U tom trenutku panike i straha, spaze na čas djelić budućnosti, viziju, u kojoj direktori poduzeća i zakonodavci, bankari i naftni magnati, vojne starješine i državni poglavari, šepaju gore dolje pločnicima, oslanjajući se na štapove i spotičući se o štake, smješkaju se i kimaju glavama međusobno dok prolaze, ali užasnutim osmijesima i progonjenim pogledima.
Mislim da im taj trenutak izgleda vrlo realan, i da ih prolazi jeza kada pomisle na sve te dobro naciljane pucnjeve, hotimice nesmrtonosne… zato što ih strijelci žele žive.
Ako ih ubiješ neće ništa shvatiti.
Postoje parkirališta širom svijeta kojima brojni bijedni i zlobni Adinolfi prolaze kada se vraćaju kući nakon radnog dana provedenog ubijajući budućnost. Pričaju na mobitel sa svojim suprugama dok šalju poruke ljubavnicama i planiraju zajedničke grobnice kojima će sutra upravljati.
Nikada ne obraćaju pažnju na vozila iza leđa. Nikada ništa ne prekidaju.
Koliko Alfreda Cospita i Nicole Gaia bi moglo postojati?
Zaista koliko.
Sean Swain 243205
Ohio State Penitentiary
878 Coitsville-Hubbard Road
Youngstown, Ohio 44505, USA
Izvor: 325
Projekt Feniks, Čin Deseti
Ne možete zatvoriti vukove. Možete samo ograničiti tijela, ali ne i oslobodilački duh i volju za daljnjim napadima na sve neprijatelje. Možete srušiti jednog borca, ali duh će uvijek ostati živ i dostići će vas na nekom drugom mjestu gdje se osjećate sigurniji. Imate vječnog neprijatelja koji neće nikada ustuknuti ni koraka, ni kada izgubi drugove. Mi, anarhistički nihilisti nećemo vas prestati napadati dok vas ne pretvorimo u pepeo. Mi smo vrhunac vašeg oskudnog znanja što nama znače anarhija i kaos. I da, teroristi smo, oni koje se bore za slobodu već stotinama godina šakama, kamenjem, molotovima, požarima i naravno, bombama.
I upotrijebili smo ih protiv vas. Protiv jednog od vaših najomiljenijih sredstava: banke. Digli smo u zrak jedan od vaših aparata za novac, našom malenom eksplozivnom kreacijom. Izradili smo napravu našem ograničenim znanjem iz raznih izvora. Želimo da vi i dobri građani znate da nećemo nikada postaviti granice našoj želji za stalno usmjeravanje mržnje na sve vas. Napravili smo bombu malom dozom dinamita pomiješanog s nekoliko komada željeza kako bi povećali njenu snagu. Zatim je eksplodirala paralizirajući jedno od vaših sredstava.
Ali naš bijes nije jedini razlog naše akcije. Putem našeg napada želimo pozdraviti našu dragu Monicu i dragog Francisca koji su nedavno uhapšeni u Španjolskoj i optuženi da su počinili djela [ćelije FAI – napomena prevodioca: netočan navod originalnog teksta; optuženi su za djela koje je počinio Commando Insurrezionale Mateo Morral]. Našoj braći i sestri iz Zavjere Vatrenih Ćelija u grčkom zatvoru, Marcu Camenischu i Gabrielu Pombi da Silva, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu, Andreasu Tsavdaridisu i Spyrosu Mandylasu, anarhistima iz slučaja dvostruke pljačke u Kozaniju, Freddyju, Marcelu, Juanu, John Bowdenu, Alfonsu Alvialu i Hermesu Gonzalezu, uhapšenim nedavno u Čileu dok su pokušavali vratiti nazad ono što neprijatelj krade iz naših života, i naravno svim anarhistima u zatvorima diljem svijeta, koje ne možemo pojedinačno navesti ali koji su svejedno u našim srcima.
Ali naše je srce nadasve pogođeno viješću o smrti druga koji je pao u borbi protiv neprijatelja u Čileu: Sebastián Oversluij Seguel.
Ponosno smo pjevali tvoje ime dok smo postavljali napravu u bankomat u Malangu, Zapadna Java, u ranim satima 9. januara 2014. Tebi, brate, posvećujemo ovu akciju, imenujući tvojim imenom našu ćeliju za ovu akciju. Za nas ti ćeš i dalje živjeti, svakim korakom i uzdisajem uz nas, da bi nastavili ovaj rat. Ova eksplozivna akcija protiv vlasništva neprijatelja je naš način da se sjetimo tvoje hrabrosti.
Sve do pada društva,
Sve do kaosa i anarhije
Ćelija Sebastián O. Seguel
Međunarodna Zavjera za Osvetu
Neformalna Anarhistička Federacija
U ranim jutarnjim časovima 27. decembra 2013., postavili smo dve zapaljive naprave male snage u dva ogranka “Pekare Hristu”. Ovaj lanac pekara je u vlasništvu supruge poslanika “Zlatne zore” Germenisa i njene porodice. Ona je vodeći član ženskog jezgra “Zlatne zore” čime je pljunula na prošlost svog oca koji je bio sindikalista. Uzimamo za metu svaku “infrastrukturu” koja obezbeđuje novac nacističkoj “Zlatnoj zori”, svako preduzeće-biznis koji radi u njihovom interesu.
Zapaljivi pozdravi svim zatvorenim borcima.
Solidarnost sa našom sestrom i bratom, Monikom Kabaljero i Franciskom Solarom, koje je španska država zatvorila zbog akcija zapaljivim sredstvima.
Preuzimamo odgovornost za napade i razbijanje tabli i prozora na kancelarijama Zavoda za zapošljavanje u Varaždinu, Rijeci i Puli koji su se desili u noći između 25. i 26. decembra 2013.
U ovim trenucima kada nas zlostavljaju veštačkim podelama na osnovu nacionalnih, religijskih i seksualnih kriterijuma, osećamo potrebu da delujemo kako bismo stvorili protivtežu takvim praksama koje se kroz medije namerno naglašavaju, a koje nesumnjivo izazivaju država, političke partije i crkva.
Ko smo mi? Mi smo rezultat ovog društva. Mi smo neki od 400.000 nezaposlenih, osumnjičenih za ovaj čin.
… POČETAK PORUKE… 18-12-2013… STOP… Trg Ambioriks, br. 32 u Briselu… STOP… zapaljen BMW Georgiosa Papastamkosa… STOP… potpredsednika Evropskog parlamenta… STOP… člana grčke partije “Nova Demokratija”… STOP… solidarnost sa anarhistima koje je kidnapovala država… KRAJ PORUKE …
Prošlog petka, 13. decembra 2013. zapalili smo diplomatsko vozilo kao i kombi u vlasništvu Univerziteta “Aristotel” u Solunu. Ova akcija je posvećena zatvorenim štrajkačima glađu Spirosu Stratulisu, Rami Sirjanosu, Egun Mustafi, Mihalisu Ramadanoglu, kao i zajednici anarhističkih zatvorenika u zatvoru Koridalos (Atina) koji su nam pokazali kako se bori i pobeđue bez obzira na uslove. Naši drugovi zadovoljavaju glad eksplozijama, a paljevinama gase žeđ.
Sve se nastavlja…
U petak 13. decembra 2013. napali smo policijsku stanicu u Eksarhiji, Atina. Oko 40 drugova je oteralo policijske stražare i došlo do ulaza u policijsku stanicu, zapalilo ulazna vrata, stražarsku kućicu kao i policijska vozila. Istovremeno, druga grupa od oko 30 drugova je u drugoj ulici, nedaleko od mesta dešavanja, blokirala saobraćaj i podigla barikade. Čim je napad završen svi zajedno smo napustili mesta dešavanja bez nekih iznenadnih problema. Nekoliko minuta kasnije motociklističke jedinice DELTA su upale na trg u Eksarhiji i potpuno nasumično privele 84 ljudi koji nisu imali nikakve veze sa akcijom, a takve racije se dešavaju svaki put kada se, u širem području, dese napadi.
Akcija je izvedena kao minimalni odgovor na policijsku repesiju u naselju Eksarhija 6. decembra 2013. (na petu godišnjicu ubistva Aleksandrosa Grigoropulosa).
Akcija je takođe posvećena anarhistima koji u zatvoru Koridalos štajkuju glađu i žeđu – Fivos Harisisu, Argirisu Daliosu, Jorgosu Karajanidisu, Dimitrisu Politisu i Janisu Mihailidisu (nap. ovaj napad zapaljivim sredstvima se desio pre nego su Babis Cilijanidis i Grigoris Sarafundis objavili svoje pridruživanje štrajku glađu i žeđu).
Video snimak trenutaka nakon napada ovde.
Nalazimo se u konjunkturi u kojoj su država i gazde pokrenuli apsolutni napad na siromašne i potlačene. Osiromašujući naše živote i osuđujući nas na bedu, vlast nastoji da kontroliše svaki aspekt našeg svakodnevnog života. Na sopstvenoj koži osećamo slom javnog zdravstva i obrazovanja, otpuštanja i smanjenja plata, pljačkaške poreske napade i militarizaciju represije. Ovom klizavom terenu pridodato je i dovedeno u pitanje i navodno “sveto” kapitalističko pravo kućevlasništva. Ali kada kapitalisti pričaju o imovini to se odnosi na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koja se – po njima – moraju nalaziti u rukama nekolicine. To je ono na šta misle kada nečiji dom nazivaju investicijom.
Važna karika u ovom procesu koncentracije “stambenih investicija” u ruke nekolicine jesu agencije za naplatu dugova – i briga nas je da li su legalne ili ilegalne. Ove kompanije iznuđuju i terorišu ljude, izdaju naloge za plaćanja prisiljavajući tako dužnike da svoje domove stavljaju pod hipoteku. Nakon toga slede aukcije. Najveća kompanija te vrste pripada porodici Dimitrisa Sijufasa, bivšeg ministra i bivšeg predsednika grčkog parlamenta. I zaista, kako bi uopšte politički kadar ove zemlje mogao izostati iz ovog unosnog, parazitskog biznisa?
U poslepodnevnim časovima, u utorak 10. decembra 2013., napali smo sedište ranije pomenute firme, koja se nalazu u ulici 25. marta, broj 7, u okrugu Tavros (Atina). Pored očiglednog političkog simbolizma, naš napad je dostojanstven čin, čin društvene i klasne solidarnosti; akt otpora, od strane i za sve nas koji svakodnevno doživljavamo naslije šefova; akcija koja je deo naše ukupne borbe protiv države i kapitala.
Ne zaboravljamo na hiljade ljudskih bića koja se savijaju pod teretom etatističkog i kapitalističkog varvarstva i koji su dovedeni do samoubistva. Ne opraštamo nikome od onih koji su doprineli takvom ishodu.
Podižemo naše pesnice u znak drugarstva sa onima koji nastavljaju da se bore za socijalnu revolucije unutar i izvan zatvorskih ćelija “demokratije”.
PS1: Naš politički izbor je bio da ne ulazimo u sukob sa zaposlenima u firmi. Razumemo stanje prinude koje ih je možda nateralo na tu vrstu posla, ali ne možemo biti slepi za činjenicu da su oni preuzeli specifičnu ulogu u napadu pokrenutom protiv naše klase. Oni zaslužuju društveni prezir i izolaciju.
PS2: Za nas, kuće pripadaju onima koji u njima žive i zadovoljavaju osnovne potrebe bez vlasništva u bilo kom smislu. Da budemo jasniji, sve što nas interesuje jeste spas domova sitnoposednika.
Trenutno, velika vest u Finskoj. Procenjuje se da je oko 500 ljudi protestvovalo za vreme predsedničke proslave 6. decembra u gradu Tampere na hokejaškim demonstracijama protiv nacionalizma i kapitalizma. Demonstranti su razbijali prozore i izloge na bankama i robnim kućama, napadali policiju.
Šesti decembar je Dan nezavisnosti Finske. To je takođe dan elitnog banketa u organizaciji finskog predsednika. Uobičajeno je da se njihove proslave održavaju u predsedničkoj palati u Helsinkiju, ali palata se ove godine renovira tako da su svoj nacionalistički i elitistički banket preselili u kongresnu i koncertnu dvoranu Tampere.
Grad Tampere je tokom građanskog rata 1918. bio uporište Crvenih. Nismo to zaboravili. Na centralnom trgu i okolnim područjima ubijeno je na hiljade revolucionara. Želeli smo da pokažemo da ovde još uvek ima revolucionara, da nismo zaboravili našu prošlost. Demonstracije su organizovane na opšte popularnu temu hokeja. Naziv je naravno bio “Hokejaška gejtkrešer žurka” (Kiakkovierasjuhlat).
Učestvovalo je oko 500 demonstranata; neki od njih su bili verni temi hokeja, a drugi pirotehnici. Nismo uspeli da upadnemo na predsedničku svečanost, ali se realnost klasnog društva čula tokom noći, kao i narednih dana u svim glavnim novinama koje su bile šokirane razbijenim staklima i povređenim pandurima.
Demonstracije su se kretale sporednim ulicama kada su panduri zaustavili kretanje glavnom ulicom. Kada je većina demonstranata pomislila da je protest završen i već napustila mesto dešavanja neki od učesnika su poželeli da se vrate do mesta predsedničke proslave. U tom trenutku je uhapšena jedna osoba. Nakon što su se vratili do ograde dvorane Tampere i još jednom uspeli da izazovu i napadnu policiju većina ljudi je počela lagano da se razilazi, a policija je nasumično hapsila pojedince.
Uhapšeno je 28 ljudi. Oni su puštani u narednih nekoliko dana uz manje optužbe i kazne u rasponu od 60 do 200 evra.
*gejtkrešer (engl. gatecrasher) – osoba ili ljudi koji na nečiju žurku uđu nenajavljeni i nasilno, često uz uništavanje mesta žurke.
U noći između 25. i 26. novembra 2013. napali smo banku Santander koja se nalazi u Frankfurtskoj aveniji, reon Fridrihšajn, u Berlinu. Akcija ima za cilj da pošalje poruku solidarnosti sa petoro anarhista koji su osumnjičeni za napad na crkvu.
Izabrali smo banku Santander jer je to jedna od najvećih banaka u Španiji i zbog toga što ta ista banka profitira na veliko na zatvorenicima u španskim zatvorima. Dakle, svim novcem zatvorenika upravlja banka Santander uz posebno zajebane odredbe i uslove.
Još jedan razlog zašto smo izabrali da napadnemo ovu banku leži u činjenici da Santander marljivo ulaže u izgradnju zatvora širom Latinske Amerike.
Ovaj napad vidimo kao rani doprinos međunarodnoj nedelji akcija solidarnosti od 16. do 22. decembra 2013.
Takođe, šaljemo tople zagrljaje za petoro ljudi u Španiji, kao i svima ostalima koji ne odustaju od svog buntovničkog stava u svakodnevnom životu.
U utorak navečer, 26. novembra 2013., napali smo Palladium internet-kafe u ulici Solomou, u četvrti Exarchia. Uništili smo interijer, razbili ekrane i prozore, zapalili server, uz zaštitne mjere da bi izbjegli moguće nezgode. Zatim smo svi zajedno, koordinirano, otišli, u potpunoj sigurnosti, kako bi izbjegli neželjeni susret s psima motorizirane policijske jedinice DELTA.
Nekoliko događaja u vezi ovog internet-kafea stiglo je do naših ušiju, uključujući i činjenicu da je bio jedan od najomiljenijih pandurskih mjesta u centru Atene, što je potvrdio čak i sam vlasnik tokom napada.
Svaki miroljubivi građanin koji dobrovoljno navlači na sebe policijsku uniformu, svatko tko želi da ga panduri tapšaju po ramenima zbog njegovih “usluga”, svatko kome su bijeda i pokornost prodrle u sve dijelove osobnosti, trebao bi držati na umu da ništa ne prolazi bez odgovora. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da pružimo uhodama ono što zaslužuju: ostvarit ćemo njihove najgore noćne more, dobit će odgovor na svojevoljnu pokornost. Oni posjeduju ime, adresu, vlasnici su lokala, i vrlo dobro ih znamo. Njihova logika je opasna; njihovi ideali su oronuli, i svjesno su preuzeli pokornu ulogu informatora. Ako misle da ćemo im dozvoliti da obavljaju svoj zadatak bez snošenja posljedica, onda se gadno varaju. Neka osobe kao što je vlasnik Palladium internet-kafea znaju da će nam stalno biti na meti, zato što ćemo i dalje iskazivati našu averziju prema dobronamjernim informatorima i svim drugim suradnicima policije. Dugujemo to našim drugovima u zatvoru, onima koji su nas rano napustili i nisu ispunili svoje ustaničke vizije, onima koji su bili “loše sreće” zahvaljujući zagovornicima svojevoljnog pokoravanja, kao i onima koji se i dalje bore za nered i dekonstrukciju društvenog mira.
Posvećujemo ovaj napad četvorici drugova uhapšenih u Nea Filadelfiji (Argyris Ntalios, Fivos Harisis, Grigoris Sarafoudis, Yannis Naxakis).
Snage šestorici anarhista protiv kojih se vodi sudski postupak za slučaj Velventos (Andreas-Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis, Nikos Romanos, Yannis Michailidis, Argyris Ntalios, Fivos Harisis) i onima koji nastavljaju svoju borbu i u zatvoru.
Danas,, 12. novembra 2013. u jednoj od sumornih sudnica đenovskog suda izrečena je presuda dvojci drugova, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu.
Dva druga su, na prvom ročištu 30. oktobra, preuzeli odgovornost za napad na monstruma atoma, to jest na izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nuclerare grupe Finmeccanica, Roberta Adinolfija.
Ne iznenađuje nas presuda zato što, dakako, ne vjerujemo u “pravdu”, mada se ponekad čovjek zapita: “naspram ovakvog slučaja, koji dovodi u opasnost stanovništvo čitavog svijeta (još dan danas smo izloženi posljedicama Černobila, usprkos tisućama km udaljenosti i 20 godina distance, premda nas o tome ne izvješćuje nijedan podjarmljeni medij; podvodnih eksperimenata na moru Mururoa (Polinezija) u vrijeme Chiracove Francuske, i nedavne katastrofe u Fukushimi), kako može jedno živo biće, kao što su to nažalost svi lakeji države unatoč njihovom svojstvu psa čuvara i inkvizitora, osuditi djelo kao što je Nicolino i Alfredovo, koje pokušava eliminirati problem u samom njegovom korijenu? Kako netko može ići protiv samog sebe, i prikazati kao žrtvu jednog krvnika koji ti svakodnevno truje život?”
Nadam se da me neće nitko krivo shvatiti postavljanjem ovih pitanja. Naravno, ne mogu ući u glave lakeja države, a niti pokušavam; ali mislim da su to pitanja koje si mnoge osobe, a i anarhisti, mogu postaviti, usprkos našoj svojstvenoj mržnji prema ovom vječnom zlu koje pritišće naš planet.
Mediji su, kao što dobro znamo, oduvijek bili megafon države. Njihov je zadatak graditi bolesnu “svijest” neukog naroda, kojem je dovoljan posljednji model mobitela, kompjuter za Facebook i bijedan ručak na stulu, kako bi mogli probaviti i usvojiti količinu informacija koje svakodnevno protječu iz tih hijena podmuklog pera. Prvi sud je onaj narodni, ali ne onaj što su predlagale Crvene Brigade. Prvu presudu donosi nijemo krdo koje pognute glave pase i prihvaća smjer koje određuje čuvar (država-Crkva).
Narod koji pognute glave pase hranu što dolazi iz “Terra dei Fuochi” [pokraj Napulja, tlo zagađeno bespravnim zatrpavanjem toksičnog otpada] u regiji Campania, sa polja pokraj željezare ILVA u Tarantu, zatim rafinerije energetske kompanije ENI u Margheri pokraj Venecije i u mjestu Stagno (između Pise i Livorna), željezara i kožarske industrije u Toskani, proizvođača azbesta u Val d’Aosti, eternita u regiji Lombardija i Emilia-Romagna… tek toliko da navedem samo neka od najpoznatijih imena.
Narod koji svakodnevno guta otrov i umjesto da ga izbljuje na trovače, pljuje ga u lice svojih bližnjih ili onih koji pokušavaju zaustaviti ruku istih.
To je Italija!
No, vrlo je zabrinjavajuće da netko, čak među anarhistima, kaže kako djela kao što je Alfedovo i Nicolino plaše narod…
Postoji li uopće narod u Italiji? Možda bi to trebao biti onaj koji odlazi nedjeljom u crkvu, koji svakodnevno sluša papu na TV-u, poruke političara, koji radi besplatno, koji provodi dane na društvenim mrežama objavljujući slike i snimke svega što se zbiva na ulici, uključujući i lica osoba koje ni ne znaju da su u kadru?
Trebao bi to biti onaj koji se, svako toliko, zadovolji nekom državnom pomoći za kupnju dekodera za digitalnu TV, kompjutera ili USB modema za internet?
Ako je to narod, onda neka se plaši…
Postoji li još netko tko želi “krenuti i vratiti se zajedno”? Kao Alfredo i Nicola, ja također mislim da ne treba čekati nikakvu revoluciju, zato što su revolucije, gdjegod se u svijetu odvile, bile sposobne samo reproducirati ista sranja koja su postojala i prije, a možda još gora. Osim toga, očekivanje izaziva anksioznost i ohladi duh. Danas više nego ikada potrebno je da naša dva druga čuju naš glas i blizinu, oni su svojim djelom izmijenili povijest anarhista u Italiji, u posljednjih 100 godina.
Kroz čitavo jedno stoljeće čule su se samo parole, prošle godine Alfredo i Nicola su prešli na djela.
Te su parole svi uzvikivali, ili barem veći dio talijanskih anarhista, da vidimo sada koliko njih želi preći na djela, već i samim iskazivanjem solidarnosti i pripadnosti (ne govorim o akronimu neformalne F.A.I.) dvojci braće, dvjema osobama… dvojci drugova…
Nećemo se zbog osmjeha s jednih bolesničkih kolica osjetiti slabi naspram neprijatelja.
Ta bolesnička kolica dokazuju da niste baš toliko nepristupačni te da, osim “prokletih” koje očekujete jer “znate tko ih šalje”, postoje i usamljeni vukovi koji izlaze gladni iz šume.
Snažan i pobunjenički zagrljaj, topao kao toplina koju isijava Feniks, solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom.
U restoranu “Leoforos” koji se nalazi u Aveniji Knosos u Iraklionu čak i danas radi deklarisani neonacista iz “Zlatne zore”.
Za nas je jednačina jednostavna…”Čista” ruka koja hrani fašiste, toleriše i podržava njihovo postojanje i delovanje, predstavlja metu za napad. Tako smo 30. oktobra 2013. postavili zapaljivu napravu u ranije pomenuti restoran.
Sa mržnjom i besom okrećemo se protiv društva mizantropa, protiv svakog oblika, institucije i nosioca vlasti, ugnjetavanja i represije.
Došao je kraj vašim mirnim noćima…
Izvor: Indimedija Atina
Poznati fašisti i nacisti su u subotu 9. novembra 2013. pozvali na demonstracije podrške zatvorenom vođstvu ubilačke neonacističke stranke “Zlatna zora” ispred grčke ambasade u Londonu.
Više od 40 militanata Antifašističke mreže (Antifascist network, AFN) odgovorilo je koordinisanom akcijom i poslalo snažnu poruku onima koji su prisustovali kao i onima koji su se razmišljali da prisustvuju neonacističkim i rasističkim demonstracijama – da nisu dobrodošlli i da će naići na otpor. Poruka im je jasno formulisana “otvorenom diskusijom” pre demonstracija. I pored sve priče o “razbijanju crvenih” nijedan od 12 fašista nije rekao niti reč ali se nadamo da će strah na njihovim licima malo opametiti i ostaviti utisak na mlađe učesnike koji su bili prisutni. Militanti AFN-a su otpratili petoro mlađih fašista od paba do voza i rekli im da odjebu kući.
Nakon što smo otišli, preostali fašisti, koji su se nadali velikom policijskom prisustvu u pabu, a nijednog pandura nije bilo na vidiku, zamolili su službenike za podršku zajednici (engl. community support officers) da ih isprate do demonstracija jer su bili suviše uplašeni da napuste pab. Na kraju su se taksijima odvezli do ambasade.
Naš cilj nikada nije bio da prisustvujemo ili pozovemo na kontra-protest, da smo to učinili 30-35 godina starim osobenjacima koji su se pojavili dali bismo osjećaj važnosti, a pandurima otkrili da se okupljamo. Lokacija ambasade i veliko policijsko prisustvo doveli bi do toga da bi svaki kontra-protest u potpunosti bio kontrolisan od strane pandura. Različite situacije, zahtevaju različite taktike.
Nakon akcije, zaplenjene zastave “Zlatne zore” su zapaljene. Izjavljujemo našu potpunu solidarnost sa našom braćom i sestrama iz radničke klase u Grčkoj, mnogim imigrantima koji se bore protiv fašizma i bratu Pavlosu koji je ubijen od strane članova Zlatne zore.
London – uvek antifašistički!
Izvor: ActForFreedom
30. oktobra prisustvovao sam jednom događaju.
Dva anarhista, Alfredo Cospito i Nicola Gai, su na sudu u Genovi preuzeli odgovornost za ranjavanje Roberta Adinolfija, 7. maja 2012.
Radi se o osobi koja promiče i projektira nuklearne centrale diljem čitavog svijeta za poduzeće Ansaldo Nucleare, grupe Finmeccanica.
Stoga, svojom ulogom, gnusni Adinolfi, legitimizira sav biznis Finmeccanike (osim čitave nuklearne energije, i oružje, korupciju, prevare, vojne projekte…), koju mogu ubrojiti među najgora i najsurovija lica kapitalizma.
Vrlo dostojanstven stav Alfreda i Nicole tokom suđenja i njihovo preuzimanje odgovornosti predstavljaju samo još jedan dodatni poticaj (ako je uopće potreban) da nastavimo kročiti stazom napada na društvo, državu i kapital putem direktne akcije, sasvim nasilne, destruktivne, oslobođajuće – ispunjavajuće.
Ovoj braći mogu samo izraziti potpunu i aktivnu solidarnost, suučesništvo i naklonost.
Što još nadodati…!?!
Želim čuti još pucnjeva, još odjeka eksplozija.
10, 100, 1000 Oružanih Akcija!
Živjela Neformalna Anarhistička Federacija/Međunarodni Revolucionarni Front!
Solidarnost Zavjeri Vatrenih Ćelija – F.A.I./F.R.I.!
Solidarnost svim nukleusima od akcije F.A.I./F.R.I.!
Pozdrav Gabrielu Pombo da Silvi, Marcu Camenischu i solidarnost svakom tko s radošću potvrđuje revolucionarno nasilje izvan i unutar zatvora.
Izvor: RadioAzione
Telekom, Vind (Wind) [tel. kompanije] itd. + sudije + panduri + prisluškivanje telefona = hapšenja, mučenja, državna ubistva, zatvor.
S radošću smo zapalili automobile Telekoma u znak solidarnosti sa Alfredom, Nikolom, Serđom, decom 15. oktobra i onima koji se bore unutar i izvan zatvora.
PROTIV SISTEMA ZATVORA, ZA AKCIJU!
ŽIVELA ANARHIJA!
Izvor: InformaAzione
U večernjim satima 18. oktobra 2013., desila se nekontrolisana šetnja od Sent Paulija do naselja Šanze.
Transparentom, pesmom, posterima, flajerima, grafitima, kamenicama i čekićima, skoro 80 ljudi je na ulicama izrazilo svoj bes protiv “opasnih zona”, rasističkih kontrola, mašinerije za deportacije i takvih uslova stvarnosti.
Razbijeni su izlozi na nekim bankama i prodavnicama, dok su na zidovima ispisivani slogani protiv mašinerije za deportaciju i države. Šetnja se već završila kada su panduri stigli.
Protiv vlasti i njihovog grada!
Za nekontrolisani život bez dominacije, za sve!
Kasno uveče 13. oktobra 2013., farbom i kamenjem napadnuta je teretana – fašističko gnezdo u ulici Tivon u području Peristeri, čiji je vlasnik Apergis . Apergis je stari organizovani član “Zlatne zore”, desna ruka poslanika “Zlatne zore” Panajotarosa i trener patriotske milicije.
Militantni antifašizam u svim naseljima!
U ranim jutarnjim časovima petka 11. oktobra 2013. zapalili smo kombi diplomatskog kora, registracionih oznaka DC 93-3, na raskrsnici ulica Piras i Delakroa u području Neos Kosmos, Atina.
Ova akcija je svim srcem posvećena drugovima koji se gone zbog dvostruke pljačke u Velventu, Kozani i kojima će se suditi krajem novembra*, kao i sećanju na ubijenog antifašistu Pavlosa Fisasa.
Ne treba da se navikavamo na ideju straha i smrti. Trebamo se odupreti savremenom totalitarizmu svim raspoloživim sredstvima.
Mi stvarano sopstvene strukture, jačamo i širimo naše drugarske odnose i postavljamo pozornicu za anarhiju i komunizam. Socijalna revolucija je jedina solucija.
* Suđenje za dvostruku pljačku u Velventu zakazano je za 29. novembar 2013. u Apelacionom sudu u Atini. Optuženi su drugovi: Andreas-Dimitris Burzukoj, Dimitris Politis, Nikos Romanos, Janis Mihailidis, Fivos Harisis-Pulos i Argiris Dalios.
2. oktobra 2013. 2 zapaljive naprave sačinjene od 1,5 litra benzina postavljene su u jednu pilanu koja se nalazi u lovištu Brjansk (zapadna Rusija). Požar je zahvatio i dronjke koje su nesretni drvosječe ostavili upravo na napravi. Obližnji brežuljak nudio je odlično mjesto za uživanje u noćnoj sceni: debeli dim se ubrzo sakupio pod krovom i krečući se u spiralama stvorio dojam noćne magle.
Predlažemo ovu akciju kao naš doprinos projektu Feniks (#7), projekt za oživljavanje djela direktne akcije i anarhističkog otpora nakon represija 2010.-2012. U potpunosti podržavamo naše drugove iz moskovske ćelije ZVĆ i ELF kada govore o potrebi širenja naših napada protiv države i kapitala.
Nekoliko riječi o nedavnoj kritici anonimnih drugova iz Argentine . Bez ikakvih pomisli da budemo autoreferencijalni ili objavimo neko beskorisno razmetanje hrabrošću:
Unutrašnje rasprave nisu uvijek vrijedne objavljivanja na engleskom jeziku na međunarodnim sajtovima. No, smatramo da niz napada na slične ciljeve ipak i dalje raspiruje raspravu u anarhističkom pokretu, barem na lokalnoj razini (možemo navesti kampanju protiv policije 2008.-2011., o šumama Khimki i Butovsky, nedavne prosvjede protiv rudarskog projekta u Voronezhu). Ponekad stvari nadilaze rasprave.
Slažemo se da je veoma teško koordinirati simultane napade protiv takvih struktura na međunarodnom nivou (kao što su tvornice krzna, pilane, policija, zatvori, vojne mete, industrije, banke, naftna i plinska industrija itd.) zato što zahtjeva mnogo vremena, a mi komuniciramo na jednoj više ili manje javnoj razini ovdje. Dakle, naši neprijatelji mogu biti u prednosti. Bilo bi potrebno raspraviti da li bi trebali riskirati našu slobodu u idućoj akciji da bi vidjeli izjavu o sličnoj akciji na nekom drugom mjestu tek nakon šest mjeseci. Međutim, ne možemo reći da se ipak ne koordiniramo: osvrnimo se na niz napada na energetske i električne strukture u Bjelorusiji, Kanadi i Indoneziji, akcije protiv banaka u Velikoj Britaniji, Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Grčkoj, brojne simultane štrajkove glađu koje vode naši drugovi u zatvorima širom svijeta.
Nama je čitava FAI-IRF bitnija zbog osjećaja pripadanja široj zajednici. U prošlosti su prevladavale samo organizacije “socijalnih anarhista”. Sada anarhisti drugih tendencija mogu osjetiti drugarstvo i podršku diljem svijeta. Samo prije nekoliko godina ako si u našoj zemlji želio stupiti u kontakt s anarhistima trebao si proći kroz tradicionalne anarhističke organizacije. A kad bi se nešto desilo desilo odmah bi spominjali policijske provokatore. Danas osobe koje osjećaju isto, koje kreću u pobunu i akciju nisu manje vrijedne od anarhističke teorije, mogu se povezati izvan pacifističkog i reformističkog anarhističkog konteksta. I kada mi čitamo o stotinama spaljenih vozila na jednom kraju svijeta, o bankama u plamenu na drugom i sabotiranim građevinskim strojevima negdje drugdje – tim bolje. Kratko putovanje u prošlost:
sjetimo se ne baš tako davne uzavrele rasprave o FAI akronimu (a još i prije o podršci/distanci ZVĆ). Vjerujemo da je za svaku grupu FAI-FRI uspjeh činjenica da su se stvari izmijenile.
Razumijemo vašu zabrinutost zbog nedostatka bolje koordinacije naših napada, ali predlažemo drugu temu za raspravu: formiranje novih grupa, širenje informacija, protumjere protiv represije. Ako netko želi koordinirati bolje svoje napade, onda treba pažljivije čitati izjave drugih osoba. Boriti se protiv stalne represije nad grupama direktne akcije čitavog svijeta – mi vjerujemo da je to zadatak koji moramo što prije obaviti.
ELF/FAI, Commando Nestor Makhno