U ranim jutarnjim časovima 5. januara 2014. napali smo i razbili stakla na radnji u vlasništvu poznatog člana Patriotskog pokreta Aleksandropolija.
To je učinjeno kako bi fašisti utuvili u svoju glavu da ih, u ovom gradu, ne tražimo…znamo ko su i idemo na njih.
U ranim jutarnjim časovima u četvrtak 26. decembra 2013. kamenicama i palicama napali smo kancelarije Zlatne zore. Razbijeni su i stakla na ulazu stambene zgrade pošto se nacističke kancelarije nalaze na prvom spratu. Što se tiče stanovnika zgrade – to je ono što dobijaju kada tolerišu fašiste.
(A)
U subotu ujutru 25. januara, u okrugu Keracini u Pireju, velika jurišna milicija neo-nacista oskrnavila je mesto na kome je u septembru 2013. član “Zlatne zore” ubio Pavlosa Fisasa. Ubrzo nakon toga, skoro 80 članova “Zlatne zore” napalo je samoorganizovani prostor Resalto. Oko 15 drugova i drugarica, koji su se nalazili unutar prostora, uspelo je da odbije napad neo-nacista. Prema prvim procenama, fašisti su se u naselju pojavljivali u trojkama i napadali Resalto kamenicama, ciglama i bojom pod bliskim nadzorom policajaca. Sve to je trajalo nekoliko minuta. Nacionalističke siledžije su se razišle čim se čulo kako im panduri motociklističkih jedinica DIAS govore “ovde ste završili”… Policija je potom pomogla fašistima da pobegnu sa mesta napada, iz ulice Lambraki. Tokom fašističkog napada na Resalto, razbijeni su prozori na susednoj kući, cigle su bacane čak i u dečiju sobu. Neki od fašista su prepoznati; njihove snage su došle iz područja Pireja, Perama, Nikaje i Atine. Velika većina su bili mladi ljudi, neki i sa kacigama. Svi drugovi su u dobrog zdravstvenog stanja dok je nekoliko fašista verovatno pogođeno u glavu različitim predmetima. Incident je trajao najviše deset minuta uz prisustvo DIAS pandura koji su sve vreme štitili neo-naciste Zlatne zore. U međuvremenu su grupe anarhističkih drugova i drugarica i drugih antifašista iz Pireja i Atine obavešteni o tome šta se desilo tako da su došli u Keracini besni i spremni da rasteraju neo-naciste, ali su siledžije već nestale iz tog područja. Pola sata nakon što su fašisti otišli, u okrugu je raspoređeno više motociklističkih jedinica DIAS kao i MAT odreda za razbijanje demonstracija. Kolektiv Resalto je, kao odgovor na napad, pozvao na lokalne spontane demonstaracije kod Narodnog trga. Demonstracije su, sa više od 400 demonstranata, počele nakon 14h, a povorka se kretala ulicama Keracinija prolazeći takođe pored mesta na kome je antifašista Pavlos Fisas izboden na smrt.
Sledi tekst (koji se nalazi i na video snimku ispod) o fašističkim provokacijama u Keraciniju:
Četiri meseca nakon ubistva Pavlosa Fisasa u Amfijali, napadom bataljona partije “Zlatna zora”, oko 100 fašista se ponovo pojavilo u Keraciniju, u naseljima Amfijali i Taburija. Hodajući ulicom Caldari, fašisti su oskrnavili mesto na kome je Pavlos Fisas izboden na smrt – ubistvo koje su oni počinili – brišući ispisane slogane, pesme i posvete koje su ljudi ostaviljali u znak sećanja na Pavlosa i uništavanjem transparenta “Plumpidis” lokalnog udruženja nastavnika. To je bilo jasno “preuzimanje odgovornosti” za ubistvo; ubistvo koje ranije nisu javno priznavali jer su se “odrekli” svog trboseka Rupakijasa.
Posle su pokidali nekoliko drugih transparenata nastavnika lokalnih udruženja, precrtavali antifašističke grafite i na zidovima ispisivali fašističko-nacionalističke slogane koji izazivaju mučninu, a kada su se približili Narodnom trgu u Taburiji agresivno su krenuli ka Resaltu, samoorganizovanom prostoru solidarnosti i rupture (koji se nalazi na 100m od tog trga). Očigledno je da su, u svom pokušaju da se tokom poslednjih nekoliko nedelja ponovo uzdignu u pirejskim okruzima i ponovo pokrenu kancelarije u Nikaji, bili veoma iznervirani snažnim otporom ljudi koji su se borili (otuda su svoje provokacije pokrenuli još prošle nedelje ispisivanjem slogana na zidu samoupravnog društvenog centra Pasamontanja u Koridalosu, pokazujući ponovo svoje njuške u oblastima Nikaja i Koridalos tokom jedne od svojih uobičajenih patetičnih parada).
Skoro polovina fašista se popela do ulice Ermu i napala sastajalište koje se tu nalazi, izazivajući istovremeno štetu na kućama, automobilima i motorima stanovnika dok je ostatak nacista blokirao ulicu Konstantinupoleo sprečavajući prolazak vozila i na taj način obezbeđujući grupu koja je izvodila napad. Oko 15 drugova i drugarica, koji su se u tom trenutku nalazili unutar Resalta, branilo je sebe i projekat i nakon petominutnog sukoba uspeli su da odbiju fašiste. Oni su pokazali da je kolektivna drugarska borba, bez podele na osnovu pola ili nečijih “kapaciteta”, u stanju da se nosi sa nacističkim jurišnim bataljonima kada im represivne snage ne pružaju aktivno pomoć. Suvišno je reći da mnogi policajci motociklističkih jedinica DIAS, koji su posle napada ispratili fašiste u povlačenju iz Keracinija, nikoga nisu priveli uprkos činjenici da su prve policijske snage stigle na mesto dešavanja dok je napad-sukob još bio u toku, pa čak iako su se mnogi fašisti (oni koji su bili u prvim redovima) povukli sa farbom na svojoj odeći. Važno je napomenuti da je glavna činjenica koja potvrđuje antidruštvenu, siledžijsku i ubilačku prirodu fašista bilo uništavanje, kamenicama, prozora i fasade na susednoj kući iako je vlasnik vikao da je to njegov dom i da se u kući nalazi malo dete. Većina od desetina kamenica koje su bacili na njegovu kuću pala je u dečiju sobu tako da bi mala devojčica bila ozbiljno ili fatalno povređena da je njeni roditelji nisu brzo sklonili.
Odmah je pozvano na antifašističko okupljanje na Narodnom trgu, a više od 400 antifašista je održalo spontane demonstracije u Taburiji i Amfijali (išli su ulicama u kojima su se fašisti ranije pojavili), uklanjajući fašističke slogane sa zidova. Mnogo ljudi iz te oblasti učestvovalo je u maršu koji su u znak solidarnosti podržali i ljudi koji se bore susjednim pirejskim okruzima, kao i oni iz raznih atinskih naselja.
Fašisti su lojalni psi države i kapitala – bez obzira da li nastavljaju da glume kako su “protiv sistema” – koji su pali u nemilost svojih gospodara (što je verovatno privremena faza) usled zasebnih tendencija i niza sopstvenih nekotrolisanih poteza-izbora, poput pokušaja ubistva sindikaliste iz PAME (staljinistički sindikat) u Perami i ubistva Pavlosa Fisasa u Keraciniju. Još jednom ćemo to reći: u krajevima sa izbegličkom populacijom, u naseljima otpora, dostojanstva i solidarnosti, fašisti, njihovi jurišni bataljoni i njihove pristalice nisu samo nepoželjni već neprijatelji. Fašističke ubice, u ovom kraju za vas nema mesta. I to ćemo potvrđivati; u svakom trenutku, na sve načine.
Subota, 25.01.2014.
Resalto, samoorganizovani prostor solidarnosti i rupture
Autonomna antifašistička skupština Keracini
Skupština trga Keracini-Drapecona
Ispod je snimak iz naselja (neo-nacisti uzvikuju “krv-čast-zlatna zora” i “anarhisti, kurvini sinovi”), snimak iz unutrašnjosti Resalta i momenti spontanih demonstracija u Keraciniju:
[dailymotion]http://www.dailymotion.com/video/x1abj6v_25012014-ker_videogames[/dailymotion]
Video link: dai.ly/x1abj6v. Još fotki demonstranata anarhističkog/antiautoritarnog miljea ali i levog spektra, zajedno sa komšijama : Social-Revolution
PREDSTOJEĆE AKCIJE:
Antifašistički marš u Keraciniju – petak, 31. januar 2014. u 18h
Okupljanje na trgu Nikis, ulica Caldari, Amfijali
Dana 21. januara 2014., drugovi koji su uhapšeni tokom iseljenja skvota Delta u Solunu podvrgnuti su drugom suđenju na osnovu optužbi za remećenje javnor reda i mira i prouzrokovanje teške materijalne štete u iznosu od 3,5 miliona evra. Svih šestoro drugova je oslobođeno optužbi.
SOLIDARNOST SA SKVOTOVIMA.
RAT PROTIV DRŽAVE I KAPITALIZMA SE NASTAVLJA.
Negiram optužbu koju mi pripisuje jedan sud po logici buržoaskog prava. U mojem svijetu pljačka banke predstavlja trenutak borbe, konkretno djelo otpora naspram diktature novca i profita. Za vas je ovo djelo zločin, kao i moje anarhističke ideje i projekt jednog života oslobođenog od autoriteta, što vi poistovjećujete s terorizmom.
Jedine teroristi koje ja vidim ovdje nalaze se ispred mene, to ste vi, koji vašim kriminalnim spokojstvom osuđujete osobe na neprekidnu torturu zatvora. Vi ste dio represivnog mehanizma koji na temelju politike – eliminirati unutarnjeg neprijatelja – pogađa nemilosrdno, često “napuhavajući” optužnice ili čak konstruirajući optužnice u cijelosti, uvijek po uputama antiterorističkog odjela. Podsjećam vas, stoga, da sam neprijatelj svega onog što vi želite održati netaknuto, da sam neprijatelj svijeta podčinjenosti i podaništva kojeg vi želite nametnuti.
Po vama terorist, po meni i po mnogim drugovima anarhist.
I kao anarhist jedino značenje pravde koje bih mogao prihvatiti bila pravda odozdo, pravda koja će izbljuvati etiku kapitalizma, u kojoj riječi i značenja kao pravda, autoritet, izrabljivanje, bog, država, zakon neće više imati smisla.
Opasan sam za vašu demokraciju, i to je jedina optužba koju u biti priznajem.
Iako pokušavate istinu zakamuflirati sudskim procesima, vašoj je represiji primarni cilj eliminirati svaki oblik otpora i konkretne negacije vaših zakona i vaših vrijednosti.
Dok god budu postojale osobe kao što ste vi, postojat će i oni koji se svim sredstvima bore da bi svrgnuli vas i uništili sistem kojem služite.
Andreas Dimitris Bourzoukos
Bog je mrtav
U kontekstu poziva na međunarodnu solidarnost sa Franciscom Solarom i Monicom Cabballerom, koje je španjolska država optužila za postavljanje naprave u jednu crkvu, željeli bi podijeliti par razmatranja, bez određenog redoslijeda, u vezi tiranije bogova.
“Nikada više dobri, nikada više osrednjih vjernika u osrednjeg boga, štamparsku grešku ljudskog bića. Čekamo uskrsnuće živih…”
(Odlomak izjave ZVĆ-a za postavljanje četiri zapaljive naprave u četiri crkve, aprila 2009.).
Crkve podignute kao strašila da bi zastrašila život. Sve što je lijepo, strastveno, buntovno i neistraženo osuđuje se kao grijeh. Život je ispunjen zabranama, a servilnost je pohvalna. Dobro je da postoje crkve zato što nas podsjećaju da religija ubija život.
Bog kojeg su izgradili je vječni diktator. Nadzire svaki trenutak našeg života da bi nam kasnije nemilosrdno sudio. Ni naše nam tajne ne pripadaju. Njegova je ljubav naoružana prijetnjama vječne kazne, uperenima protiv onih koji se usuđuju dovesti u pitanje njegove zapovijedi. Dobro je što postoje crkve zato što nas podsjećaju da je njihov bog oholi fašist. Svećenici su klerici-oficiri božje diktature. Trivijalniji i krući od njihovog istog boga. Škrci, varalice, licemjeri i pedofili…
Surađuju s političarima, s poduzetnicima i vojskom, blagosivljaju ih svojim zlatnim raspelima u raskošnim odajama. Dobro je da postoje crkve zato što otkrivaju ružnoću njihovih slavitelja mise.
Vjernici su krdo bez vlastite volje, koji se ritmički križaju pod budnim okom boga. Što su križevi veći, to su licemjerniji. Masa vjernika je kao mnoštvo robova u areni antičkog Rima. “Zdravo bože, osuđeni te pozdravljaju…”. Skrušeni i uz grižnju savjesti, odbijaju sve što je različito, svaki prijestup i svako zadovoljstvo koje se ne klanja pred njihovim ikonama. Dobro je da postoje crkve zato što dokazuju da se najveća carstva temelje na vjeri svojih podanika.
Kršćanstvo je doktrina smrti. Obećava laž vječnog života kako bi obezvrijedilo sadašnjost, sada i ovdje. Život koji živimo je samo dokaz vjere. Neukusna dosjetka boga da bi nas iskušao… “Voli tvojeg bližnjeg”, kaže pismo, dok popovi vole moć i bogatstvo. Religija je unosan biznis. Nekada su postojali Križarski ratovi, danas crkva posjeduje poduzeća, banke, televizijske stanice, štampu, zemlju i nekretnine. Dobro je da postoje crkve zato što nas podsjećaju da sloboda mora preskočiti ruševine i razvaline njihovih hramova.
Za Monicu i Francisca nas vežu solidarnost i anarhistički afinitet jači od bilo kojeg boga. Postoje i pisma. Pisma koja su izašla iz čileanskih i grčkih zatvora. Neka su stigla na odredište, a neka su izgubljena i nikada pročitana (u našem slučaju). Tako je više manje započeo naš kontakt s Monicom, s drugovima/aricama iz “slučaja bombas” u Čileu i sa brojnim drugim sestrama i braćom od akcije, zatvorenicima Moći. Zato, sve što je rečeno i sve što nije nikada napisano u ovom ili onom pismu, i dalje vrijedi.
Sve do oslobođenja svakog/e od nas.
“Gledaju se međusobno. Riječi su bile nepotrebne. Osim toga, odakle bi trebale doći riječi koje dosižu vrh slobode? Vrijeme je zamrznuto, to su bili njegovi trenuci. Bijeg je bio isplaniran već mjesec dana. Sve tjeskobe, brige, nedaće koje ti pripremi sudbina, radosti, strepnje i snove, sada se treba prepustiti trima minutama koliko će trajati napad. Pogledao je spremište streljiva. Petnaest metaka – petnaest udisaja slobode. I još jedan… njegov dah kada je čuo vlastiti glas koji kaže “Idemo… sloboda ili smrt…”
SNAGE I SOLIDARNOSTI NAŠEM BRATU FRANCISCU SOLARU I NAŠOJ SESTRI MONICI CABALLERO
CRNA INTERNACIONALA ANARHISTA/ICA OD AKCIJE SE ŠIRI
STVARAMO 10, 100, 1000 ĆELIJA NAPADA
Zavjera Vatrenih Ćelija FAI/FRI
Ćelija članova zatvorenika/ca
P.S. U srijedu jutro 11. decembra 2013. druga Sebastiana Oversluija Seguela ubili su metci jednog zaštitara tokom pokušaja pljačke banke. Kasnije je policija uhapsila dva druga, Alfonsa Alviala Sancheza i Hermesa Gonzaleza Henriqueza. Pljačka banke za anarhiste od akcije je egzistencijalna i ustanička akcija kojom odbijaju prisilu i moralnost nadničarskog ropstva, kojeg nameću gospodari.
SLOBODA ZA ZATVORENIKE ALFONSA I HERMESA
OSVETIMO DRUGA SEBASTIANA
na grčkom, na španjolskom
U ranim jutarnjim časovima 27. decembra 2013., postavili smo dve zapaljive naprave male snage u dva ogranka “Pekare Hristu”. Ovaj lanac pekara je u vlasništvu supruge poslanika “Zlatne zore” Germenisa i njene porodice. Ona je vodeći član ženskog jezgra “Zlatne zore” čime je pljunula na prošlost svog oca koji je bio sindikalista. Uzimamo za metu svaku “infrastrukturu” koja obezbeđuje novac nacističkoj “Zlatnoj zori”, svako preduzeće-biznis koji radi u njihovom interesu.
Zapaljivi pozdravi svim zatvorenim borcima.
Solidarnost sa našom sestrom i bratom, Monikom Kabaljero i Franciskom Solarom, koje je španska država zatvorila zbog akcija zapaljivim sredstvima.
Dana 24. decembra 2013. ljudi iz samoupravnog sastajališa u Kardici postavili su transparent na centralnom trgu tog grada u znak solidarnosti sa skvotom Rote Flora i svim skvotovima na svetu.
Terorizam se nalazi iza države, a sloboda u skvotovima!
Rani jutarnji časovi 25. decembra 2013.: “Solidarnost sa drugovima u Hamburgu koji pružaju otpor kapitalističkom varvarizmu. Avenija Katehaki, Atina, Grčka.
Dana 23. decembra 2013. godine, ponovo smo zaprljali zidove ovog jebenog grada. Borbeni pozdravi iz Tebe. Sloboda za anarhističku gerilu.
… POČETAK PORUKE… 18-12-2013… STOP… Trg Ambioriks, br. 32 u Briselu… STOP… zapaljen BMW Georgiosa Papastamkosa… STOP… potpredsednika Evropskog parlamenta… STOP… člana grčke partije “Nova Demokratija”… STOP… solidarnost sa anarhistima koje je kidnapovala država… KRAJ PORUKE …
“Solidarnost sa anarhistima Monikom Kabaljero i Franciskom Solarom, taocima španske države. Ništa nije gotovo. Sve se nastavlja.”
Izvor: parabellum
Prošlog petka, 13. decembra 2013. zapalili smo diplomatsko vozilo kao i kombi u vlasništvu Univerziteta “Aristotel” u Solunu. Ova akcija je posvećena zatvorenim štrajkačima glađu Spirosu Stratulisu, Rami Sirjanosu, Egun Mustafi, Mihalisu Ramadanoglu, kao i zajednici anarhističkih zatvorenika u zatvoru Koridalos (Atina) koji su nam pokazali kako se bori i pobeđue bez obzira na uslove. Naši drugovi zadovoljavaju glad eksplozijama, a paljevinama gase žeđ.
Sve se nastavlja…
U petak 13. decembra 2013. napali smo policijsku stanicu u Eksarhiji, Atina. Oko 40 drugova je oteralo policijske stražare i došlo do ulaza u policijsku stanicu, zapalilo ulazna vrata, stražarsku kućicu kao i policijska vozila. Istovremeno, druga grupa od oko 30 drugova je u drugoj ulici, nedaleko od mesta dešavanja, blokirala saobraćaj i podigla barikade. Čim je napad završen svi zajedno smo napustili mesta dešavanja bez nekih iznenadnih problema. Nekoliko minuta kasnije motociklističke jedinice DELTA su upale na trg u Eksarhiji i potpuno nasumično privele 84 ljudi koji nisu imali nikakve veze sa akcijom, a takve racije se dešavaju svaki put kada se, u širem području, dese napadi.
Akcija je izvedena kao minimalni odgovor na policijsku repesiju u naselju Eksarhija 6. decembra 2013. (na petu godišnjicu ubistva Aleksandrosa Grigoropulosa).
Akcija je takođe posvećena anarhistima koji u zatvoru Koridalos štajkuju glađu i žeđu – Fivos Harisisu, Argirisu Daliosu, Jorgosu Karajanidisu, Dimitrisu Politisu i Janisu Mihailidisu (nap. ovaj napad zapaljivim sredstvima se desio pre nego su Babis Cilijanidis i Grigoris Sarafundis objavili svoje pridruživanje štrajku glađu i žeđu).
Video snimak trenutaka nakon napada ovde.
Nalazimo se u konjunkturi u kojoj su država i gazde pokrenuli apsolutni napad na siromašne i potlačene. Osiromašujući naše živote i osuđujući nas na bedu, vlast nastoji da kontroliše svaki aspekt našeg svakodnevnog života. Na sopstvenoj koži osećamo slom javnog zdravstva i obrazovanja, otpuštanja i smanjenja plata, pljačkaške poreske napade i militarizaciju represije. Ovom klizavom terenu pridodato je i dovedeno u pitanje i navodno “sveto” kapitalističko pravo kućevlasništva. Ali kada kapitalisti pričaju o imovini to se odnosi na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koja se – po njima – moraju nalaziti u rukama nekolicine. To je ono na šta misle kada nečiji dom nazivaju investicijom.
Važna karika u ovom procesu koncentracije “stambenih investicija” u ruke nekolicine jesu agencije za naplatu dugova – i briga nas je da li su legalne ili ilegalne. Ove kompanije iznuđuju i terorišu ljude, izdaju naloge za plaćanja prisiljavajući tako dužnike da svoje domove stavljaju pod hipoteku. Nakon toga slede aukcije. Najveća kompanija te vrste pripada porodici Dimitrisa Sijufasa, bivšeg ministra i bivšeg predsednika grčkog parlamenta. I zaista, kako bi uopšte politički kadar ove zemlje mogao izostati iz ovog unosnog, parazitskog biznisa?
U poslepodnevnim časovima, u utorak 10. decembra 2013., napali smo sedište ranije pomenute firme, koja se nalazu u ulici 25. marta, broj 7, u okrugu Tavros (Atina). Pored očiglednog političkog simbolizma, naš napad je dostojanstven čin, čin društvene i klasne solidarnosti; akt otpora, od strane i za sve nas koji svakodnevno doživljavamo naslije šefova; akcija koja je deo naše ukupne borbe protiv države i kapitala.
Ne zaboravljamo na hiljade ljudskih bića koja se savijaju pod teretom etatističkog i kapitalističkog varvarstva i koji su dovedeni do samoubistva. Ne opraštamo nikome od onih koji su doprineli takvom ishodu.
Podižemo naše pesnice u znak drugarstva sa onima koji nastavljaju da se bore za socijalnu revolucije unutar i izvan zatvorskih ćelija “demokratije”.
PS1: Naš politički izbor je bio da ne ulazimo u sukob sa zaposlenima u firmi. Razumemo stanje prinude koje ih je možda nateralo na tu vrstu posla, ali ne možemo biti slepi za činjenicu da su oni preuzeli specifičnu ulogu u napadu pokrenutom protiv naše klase. Oni zaslužuju društveni prezir i izolaciju.
PS2: Za nas, kuće pripadaju onima koji u njima žive i zadovoljavaju osnovne potrebe bez vlasništva u bilo kom smislu. Da budemo jasniji, sve što nas interesuje jeste spas domova sitnoposednika.
U ponedeljak 9. decembra 2013. izveli smo koordinisanu sabotažu 12 bankomata u Solunu. Na taj način, izabrali smo da makar i na trenutak poremetimo gladak protok finansijskih transakcija u gradu, istovremeno promovišući nastavak polimorfne borbe u znak solidarnosti sa drugovima koji se gone zbog subverzivnih aktivnosti.
Stojimo uz:
– anarhiste Nikosa Romanosa, Andreasa-Dimitrisa Burzukosa, Janisa Mihailidisa, Dimitrisa Politisa, Fivosa Harisisa i Argirisa Daliosa kojima se trenutno sudi u slučaju dvostruke pljačke u Velventu, Kozani;
– druga Teofilu Tasosa kome se trenutno sudi u slučaju pljačke ogranka Alfa banke na ostrvu Paros
– Spirosa Stratulisa koji štrajkuje glađu od 11. novembra zahtevajući odbacivanje svih optužbi protiv njega u vezi sa slučajem poznatim kao “Kriminalna organizacija Solunska sastajališta” kao i ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora
– Rami Sirjanosa, Mihalisa Ramadanoglua i Ergun Mustafu koji takođe štrajkuju glađu u znak solidarnosti sa Spirosom i njegovom borbom.
Prije nego krenem opisivati događaj želim objasniti zašto nisam podnio kaznenu prijavu za ranjavanje.
Kao prvo, ja sam anarhist i antiautoritaran sam. Zato moja svijest ne može biti vođena pravnim procedurama. Borci za slobodu bi trebali povući jednu granicu naspram sistema i “povlstica” koje nam nudi. U ovoj analizi događaja (koji su se odvili dva dana prije godišnjice ubojstva, 2008., druga Alexisa Grigoropoulosa) želim naglasiti da se ne smatram žrtvom opisanog napada, zato što je granica povučena i odupiremo se neprijatelju, kao što sam prije naveo.
U noći 4. decembra 2013. ja i moji drugovi nalazili smo se u četvrti Exarchia, kad samo primijetili da nas slijede policajci u civilu, pokraj križanja Benaki i Eressou. Nakon što smo se na brzinu dogovorili što učiniti, najurili smo pandure. Dvojca su pobjegla u ulicu Dervenion prema ulici Zoodochou Pigis, dok je treći zbrisao u ulicu Eressou, također prema Zoodochou Pigis. Nije nas nimalo iznenadilo kad smo vidjeli da prva dva pandura skreću u ulicu Valtetsiou, a zatim u ulicu Charilaou Trikoupi, točno tamo gdje uvijek stacionira interventna policija. Osvrnuli smo se prema trećem panduru i viknuli: “Kuda misliš otići, ti jebeni prikriveni panduru?” Najednom sam zapazio da je uperio pištolj prema meni, a zatim se počeo derati: “Dođi bliže… Sjebat ću te”, ciljajući u moja prsa. U idućih nekoliko sekundi pripremio je pištolj za pucanje, ja sam mu odvratio: “Što sad namjeravaš učiniti, upucati me?”. Upucao me u nogu. U tom trenutku nisam odmah shvatio da me ranio, a pomisao da bi me idući metak mogao pogoditi natjerala me da se dam u bijeg prema trgu Exarchia, gdje sam napokon shvatio da sam ranjen.
Smatram da je korisno objaviti ovu informaciju, ali ne da bi se širio strah nego bijes. Mi se nećemo uplašiti što god se desilo; trebaju shvatiti da nećemo pokleknuti, niti pred mecima.
Uvijek napadati, i uvije prvi, na svaki mogući način i svim mogućim sredstvima, državu i njene lakeje.
Vidimo se na ulici danas, 6. decembra, i svaki dan.
Metak će biti vraćen svojim vlasnicima.
Snage skitnicama koji su optuženi za dvostruku pljačku u Velventosu i Nea Filadelfiji.
U utorak navečer, 26. novembra 2013., napali smo Palladium internet-kafe u ulici Solomou, u četvrti Exarchia. Uništili smo interijer, razbili ekrane i prozore, zapalili server, uz zaštitne mjere da bi izbjegli moguće nezgode. Zatim smo svi zajedno, koordinirano, otišli, u potpunoj sigurnosti, kako bi izbjegli neželjeni susret s psima motorizirane policijske jedinice DELTA.
Nekoliko događaja u vezi ovog internet-kafea stiglo je do naših ušiju, uključujući i činjenicu da je bio jedan od najomiljenijih pandurskih mjesta u centru Atene, što je potvrdio čak i sam vlasnik tokom napada.
Svaki miroljubivi građanin koji dobrovoljno navlači na sebe policijsku uniformu, svatko tko želi da ga panduri tapšaju po ramenima zbog njegovih “usluga”, svatko kome su bijeda i pokornost prodrle u sve dijelove osobnosti, trebao bi držati na umu da ništa ne prolazi bez odgovora. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da pružimo uhodama ono što zaslužuju: ostvarit ćemo njihove najgore noćne more, dobit će odgovor na svojevoljnu pokornost. Oni posjeduju ime, adresu, vlasnici su lokala, i vrlo dobro ih znamo. Njihova logika je opasna; njihovi ideali su oronuli, i svjesno su preuzeli pokornu ulogu informatora. Ako misle da ćemo im dozvoliti da obavljaju svoj zadatak bez snošenja posljedica, onda se gadno varaju. Neka osobe kao što je vlasnik Palladium internet-kafea znaju da će nam stalno biti na meti, zato što ćemo i dalje iskazivati našu averziju prema dobronamjernim informatorima i svim drugim suradnicima policije. Dugujemo to našim drugovima u zatvoru, onima koji su nas rano napustili i nisu ispunili svoje ustaničke vizije, onima koji su bili “loše sreće” zahvaljujući zagovornicima svojevoljnog pokoravanja, kao i onima koji se i dalje bore za nered i dekonstrukciju društvenog mira.
Posvećujemo ovaj napad četvorici drugova uhapšenih u Nea Filadelfiji (Argyris Ntalios, Fivos Harisis, Grigoris Sarafoudis, Yannis Naxakis).
Snage šestorici anarhista protiv kojih se vodi sudski postupak za slučaj Velventos (Andreas-Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis, Nikos Romanos, Yannis Michailidis, Argyris Ntalios, Fivos Harisis) i onima koji nastavljaju svoju borbu i u zatvoru.
Solidarnost sa Spirosom Stratulisom
Nekada je dovoljno pogledati nekoga u oči i videti da li je “ok”. Naročito u zatvoru gde se broj iskrenih pogleda može prebrojati. Spiros Stratulis je otelotvorenje strasti za slobodom.
On štrajkuje glađu od 11.11.2013. jer mu je nakon 21 godine u zatvoru-jami pakla, zbog montirane optužnice u poznatom slučaju o solunskim sastajalištima, uskraćeno pravo na redovni dopust koji je počeo da dobijati tek pre godinu dana.
Spiros se odavno nalazi na meti tužilaštva zbog svog strastvenog borbenog stava unutar zatvora. Ovi metodi pokazuju osvetoljubivost mehanizama moći koji ga žele kao doživotnog zatvorenika. Ne ostavljajmo borca Spirosa Stratulisa kao taoca u rukama policijsko-sudskih mehanizama.
Kostas Gurnas,
zatvor Koridalos
Izvor: Act For Freedom
Dana 11. novembra 2013. brat Spiros Stratulis započeo je štrajk glađu zahtevajući okončanje krivičnog gonjenja u slučaju poznatim kao “Kriminalna organizacija Solunska sastajališta”
Mogao bih u ovom trenutku pisati o tome ko je Spiros, mogao bih pisati o njegovim borbenim danima tokom dve decenije zatočeništva, o njegovom nesavladivom duhu, integritetu i humanosti uprkos svim pokušajima brutalizacije u demokratskim zatvorskim ćelijama, ali sve to bi obuhvatilo samo fragmente razloga zašto tog čoveka zovem drugom i bratom. Da bih bio u stanju da prenesem suštinu razloga trebalo bi pronaći reči kojima bih se mogao konkretnije izraziti o periodu od više od godinu dana koji smo u bliskom odnosu proveli zajedno u zatvoru u Larisi; reči koje bi mogle ilustrovati koncentrisano iskustvo kada sa drugim čovekom provodiš 24 sata dnevno, kada deliš svaki trenutak, svaku radost, svku tugu, svaku teškoću, svaku nadu; misli, brige i snove. Takođe bih trebao biti u mogućnosti da pronađem reči kojima bih mogao koncizno izraziti jedinstveni značaj situacije kada, unutar personalizovanog zatvorskog prostor-vremena, možeš reći: nisam sam.
Dana 11. novembra Spiros je započeo štrajk glađu. Danas, 21. novembra, deseti je dan njegove borbe.
Od danas i ja započinjem štrajk glađu kao čin solidarnosti prema Spirosu; kao čin koji ne odražava ništa manje od onoga što taj čovek stvarno zaslužuje, i odgovara iskustvima koja smo delili i koja nastavljamo da delimo iako smo sada zatvoreni u različitim mestima.
Jer solidarnost je nazvati drugog čoveka drugom, i u tom smislu reći: zajedno kroz dobra vremena, zajedno kroz borbu, zajedno kroz teška vremena, do kraja.
Brate, drži se, budi hrabar i idi napred…
Do pobede.
Rami Sirjanos
zatvor Domokos
U srijedu 20. novembra 2013., u 18 sati, okupilo se oko 200 solidarnih drugova iza zatvora Larissa, gdje smo uspjeli ostvariti vizualni kontakt sa ćelijom druga Spirosa Stratoulisa.
Spirosu je ovo 11. dan štrajka glađu, kojeg je započeo 11. novembra zbog pravosudnog postupka, tražeći smjesta prestanak osvete i neosnovanog progona koji se vode protiv njega, a konkretiziraju se u odbijanju pogodnosti izlazaka (usprkos činjenici da su mu prije regularno dozvoljavane pogodnosti izlaska) te njegovog prava na otpuštanje uz jamčevinu.
Zadržali smo se sat i po ispred zatvora, uzvikivali parole i bacali petarde, u namjeri da Spirosu Stratoulisu pošaljemo snažnu poruku solidarnosti i podrške. Uspjeli smo, mada samo na tren, razbiti zidove koji nas razdvajaju i pridružiti naše glasove glasovima zatvorenih boraca i drugih zatvorenika.
Pošto smo imali i razglas pročitali smo tekst solidarnosti sa Spirosom. Okupljanje su podržali drugovi iz gradova Solun, Volos, Karditsa, Kozani, Xanthi i Larissa.
Dana 2. jula 2012. 25 osoba iz različita dijelova Soluna je pritvoreno te optuženo za pripadanje kriminalnoj organizaciji i za još brdo drugihteških kaznenih djela.
Zadržani su u pritvoru u stanicama GADTH-a (centralno sjedište solunske policije) sve do saslušanja, nakon čega su pušteni na slobodu. Za vrijeme pritvora je otkriveno da je brdo optužnica izgrađeno samo na telefonskim prisluškivanjima koja su, nakon policijske konstrukcije, postala temelj za počinjanje navodnih protuzakonitih djela i organizirano sudjelovanje optuženih u njima.
Unatoč svim pojedinostima, koje se odnose na unutrašnjost anarhističkog/antiautoritarnog pokreta, ovaj slučaj poprima i eksperimentalnu dimenziju u represivnom mehanizmu. Bio je to prvi slučaj da su anarhisti progonjeni na temelju telefonskih poziva kao jedinih dokaza. Ova taktika, koja se bazira na namjernoj nejasnoći člana 187 krivičnog zakona, poznatog i kao “Antiteroristički zakon”, je često korištena u slučajevima nebitnim za anarhistički pokret.
Korištena je u namjeri stvaranja presedana, u kojem se pojedinci i situacije (često međusobno nepovezani) grupiraju u kriminalne organizacije, kako bi se pojednostavio represivni zadatak. U ovom specifičnom slučaju radi se o malim implikacijama za većinu optuženih, ali ne za sve.
10. aprila 2013. drug Spiros Stratoulis dobio je poziv, iz zatvorske službe u Larissi, da se pojavi pred javnim tužiteljem 23. aprila, optužen za gore navedeni slučaj, u okvirima drugostupanjskog sudskog poziva pojedincima koji se pojavljuju u optužnici. Tokom navedenog postupka drug nije otpušten te se od tada nalazi u pritvoru, čekajući suđenje.
Situacija Spirosa Stratoulisa je specifičan slučaj, od posebne je važnosti u prvom redu zbog posljedica ovog pritvora. Budući da se već nalazi u zatvoru, odnosno da je kazneni postupak protiv njega u tijeku, postavlja ga u poziciju pravnog zatočeništva, mada često dobiva pogodnosti izlaska, negirano mu je otpuštanje uz jamčevinu. Što praktički znači da će ostati u zatvoru još tri i po godine, sve dok ne odsluži maksimalnu presudu koja postoji, odnosno 25 godina.
Istovremeno pravno zatočeništvo druga je veoma značajna iz još jednog vrlo bitnog razloga. Njegova implikacija u ovaj specifičan slučaj je očigledan izraz osvete represivnog mehanizma protiv onih koji se ne žele pokoriti njihovim zatvorima. Činjenica da Spirosa nisu uspjeli “korigirati” ni nakon što je proveo 22 godine zatvoren u njihovim demokratskim ćelijama, period koji je proveo boreći se i snoseći posljedice tih borbi, dovoljno je da ga pretvori u metu represivnog mehanizma i neprekidnog sumnjivca različitih pandurskih službi.
Zato je 11. novembra drug Spiros Stratoulis započeo štrajk glađu tražeći prekid ovog osvetničkog progonjenja.
Solidarni smo s njegovom borbom i ostat ćemo uz njega do pobjede.
Neka nijedan drug ne ostane sam u rukama države.
Neka se smjesta prekine ovo progonjenje.
Mreža anarhističkih zatvorenika – Domokos – Koridallos – Krf
Izvor: Act For Freedom
U ranim jutarnjim časovima u nedelju 17. novembra, kada sam se vratio kući, video sam da je na ulazu sprejem ispisano “Kalaicidis: Gramos – Vici” uz keltski krst i inicijale neonacističke partije “X.A.” (gr. Χρυσή Αυγή, “Zlatna zora”). [Gramos i Vici su planine u severnoj Grčkoj u kojima je Demokratska armija Grčke pretrpela teške gubitke u borbama 1949. godine kada je u vojnom smislu grčki građanski rat i okončan].
Očigledno je da siledžije iz Zlatne zore koje su ispisale preteći slogan nisu same otkrile gde stanujem već su moju kućnu adresu dobili direktno od nekoga unutar policije. Samo da napomenem da su me nekoliko časova kasnije, u jutarnjim časovima 17. novembra [datum 40. godišnjice ustanka u Politehničkoj školi u Atini], u kontekstu preventivnih pritvaranja pre godišnjih demonstracija, ljudi iz državne bezbednosti pritvorili po ko zna koji put i sedam sati držali u sedištu atinske policije. Takođe bih podsetio da je u novembru 2012. Socijalni centar “Vox”, skvotirani prostor u Eksarhiji u kom učestvujem, organizovao događaj radi stvaranja antifašističkih politofilakés [civilna straža ili milicija] u naseljima. Na dan kada je održana otvorena skupština na tu temu, poslanik Zlatne zore Lagos [koji se nalazi u istražnom pritvoru] postavio je poslaničko pitanje Vladi povodom događaja koji smo organizovali i optužio vlasti da su “dozvolile da se to dogodi”.
Nakon najnovijeg incidenta sa gore pomenutim sloganima ispisanim na zidu moje kuće jasno je da sam se našao na meti nacista. Zato izjavljujem da će, u slučaju da mi se nešto dogodi, policijski organi biti direktno dogovorni jer su moju adresu dali neonacistima.
Solidarnost sa Spirosom Stratulisom zatvorenikom koji se više od dve decenije bori u grčkim taminicama i koji od 11. novembra 2013. štrajkuje glađu zahtevajući potpuno oslobađanje od fabrikovane optužnice za navodno članstvo u fiktivnoj kriminalnoj organizaciji (Solun 2012.), kao i trenutno ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora.
“Drastično ću odgovoriti na osvetu države koja pokušava da slomi one koji pružaju otpor, protiv njenog monopola da odlučuje o našim životima i da ih pljačka kao i protiv indiferentnosti svake marionete, prema životu, slobodi i dostojanstvu”
– Spiros Stratulis, zatvoren u zatvoru u Larisi.
Drugovi Polikarpos Georgiadis i Vangelis Hrisohoidis su bili zatvoreni od avgusta 2008., optuženi za pljačke i kidnapovanje moćnog industrijaliste Milonasa koji su se desili ranije tog leta u Solunu. U žalbenom postupku, u aprilu 2012., kazne su im smanjene sa 22 godine na nešto više od 12 godina.
Oba druga su negirala svoje učešće u kidnapovanju ali su uvek izražavali solidarnost sa beguncem iz zatvora Vasilisom Paleokostasom koji je optužen u istom slučaju i koji se još uvek nalazi u bekstvu.
Vangelisu i Polisu je uslovno puštanje iz paklenih jama odobreno u avgustu, odnosno, septembru 2013.
SLOBODA ZA SVE ZATVORENIKE SOCIJALNOG RATA!
29. novembra 2013. započeti će suđenje za dvostruku pljačku u Velventos-Kozani. Održat će se u ženskom odjelu zatvora Koridallos (a ne kao što je u početku rečeno, na sudu u ulici Loukareos). Sudnica, sveti bordel pravde, je oduvijek bila prostor u kojem vladajuća klasa – autoritet – dokazuje svoju nadmoć nad “ilegalnima” ove države.
Zato je pitanje solidarnosti stalna smetnja, u slučaju anarhista, te policajci, svake vrste, interventni, u civilu, antiteroristički, žurno ispune sudnicu kako bi onemogućili njeno izražavanje. Međutim, uvidjevši neuspjeh takvog djelovanja i uz očiti interes da prijevoz (iz zatvora na sud) prođe “sigurno”, riješili su oba problema zahvaljujući specijalnim sudnicama (dvjema za sada) unutar ženskog odjela. Jasno je da je promjena mjesta suđenja rezultat oba razloga. S jedne strane minimalan rizik na logističkom nivou, i s druge registriranje svih solidarnih koji će željeti uči.
Nama mjesto suđenja ne pravi razlike, sudnica je neprijateljski prostor, nalazila se ona u zatvoru ili u visećim vrtovima Babilonije. I ako taktika registriranja ograničava prisutnost drugova u sudnici, nitko i ništa neće moći spriječiti našu snagu da čujemo glasove i urlike koji će prelaziti zidove zatvora i blindirana vozila.
Osim toga, za nas se revolucionarna solidarnost ne ograničava na trenutke podrške tokom suđenja. Sudnica je samo prostor u kojem neprijatelj potvrđuje svoju pobjedu, mehanizam asimilacije represivnog nasilja s demokratskom ideologijom. U našem slučaju neće biti uobičajenog “pritiska” na suce da bi se postigle blaže presude. Odluke su unaprijed određene. Ali, to nas ne zanima, budući da smo neprijatelji sudaca, ne zato što smo im na meti, nego zato što je njihov zadatak uništiti osobe pod pokrićem državnog autoriteta.
Solidarnost je stalni odnos. Oblici njenog izražavanja su različiti i konkretiziraju se u trenucima napada na sistem. Naravno, prosvjed može biti jedan od tih trenutaka, ali on nije uvjet ili jedini trenutak solidarnosti. I nadasve, solidarnost sa zatvorenim revolucionarima nije statistika koju nameće trenutak, ona je potreba, osjećaj, ostvarenje borbene zajednice, sa svakim sredstvom koji drugovi odaberu za izražavanje svoje solidarnosti, bilo prisustvom izvan sudnice ili napadom na sve ono što predstavlja moć uključenu u naše suđenje.
Na kraju želimo naglasiti da svi ODNOSI MEĐU DRUGOVIMA koji nas ujedinjuju, naša zajednička vizija slobode, snovi koje dijelimo, neće nikada narušiti bilo koji oblik podjele u vezi suđenja ili različitih optužbi protiv nas. Činjenice da će neki od nas, na primjer, imati advokate, a drugi ne, da će neki preuzeti odgovornost za sudjelovanje u pljački a drugi ne, nisu razlozi za razdvajanje borbene zajednice, koja nas ujedinjuje iza rešetaka.
Bit ovog suđenja nalazi se u činjenici da država i njeni mehanizmi iskušavaju anarhiste protivne sistemu, njegove protivnike. Nije toliko bitno na koji će nas način nastojati zadržati u zatvoru što je duže moguće.
Njihov glavni interes je da nas osude kao NEPRIJATELJE sistema. S naše pak strane ne priznajemo dihotomiju nevin-kriv (u ovom kao i u svakom drugom sudskom postupku protiv anarhističkih boraca). U njihovom svijetu mi smo krivi, po njihovoj “nevinosti” mi smo krivi. Naše misli i naša srca su uza sve one koji se bore protiv autoriteta.
BIJES I SVJESNOST
Fivos Harisis, Argiris Dalios, Giannis Michailidis, Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis, Nikos Romanos