Category Archives: Saopštenja

Italija: Izjave solidanosti sa četvoro drugova uhapšenim u Torinu i Milanu

4

Solidarnost iz Milana

U ponedeljak 9. decembra 2013. na osnovu naređenja torinskih tužilaca Padalina i Rinaude desile su se policijske racije tokom kojih je uhapšeno četvoro drugova u Torinu i Milanu. Optužnica protiv drugova je podignuta u vezi sa napadom na TAV gradilište (nap.prev., pruge za super brze vozove pokraj Torina) u Kjomontu koji se desio u noći između 13. i 14. maja 2013. Optužbe su prilično ozbiljne: članovi 280 i 280bis (“napad u cilju terorizma, teroristički akti izvedeni smrtonosnim i eksplozivnim napravama, posedovanje ratnog oružja, prouzrokovanje štete”).

Te noći su nepoznate osobe prouzrokovale značajnu štetu na gradilištu, a zatim nestale baš kako su i došle. NO TAV pokret u Busolenu je nakon te epizode sazvao javni sastanak tvrdeći da je sabotaža korisna i neophodna praksa NO TAV borbe. Neki su podsetili da su šampioni ne-nasilja (Kapitini, Gandi, Mandela) podržavali sabotažu. Drugi su podsetili na različite scenarije borbi poput onih pod vojnom okupacijom, borbe protiv nuklearne energije, partizansku borbu, kao i ogromno nasleđe radničkih borbi. Uprkos medijskom terorizmu koji je usledio nakon napada, saboterske akcije nisu prestale i nastavile su da dobijaju široku podršku širom Italije. Najnovije su se desile pre nekoliko dana u Torinu protiv kompanija uključenih u TAV.

Novinari i komentatori, političari i tužioci (sa svojim liderom Kaselijem) otpevali su svoju litaniju o teroru, upozorivši na opasnost vraćanja u “olovne godine” itd. Stvarajući tu sliku nisu mogli propustiti “loše nastavnike”, “tajna skrovišta” i “tajne publikacije” koje su identifikovali u bezopasnim piscima, gradskim kafanama i tekstovima koji su distribuirani javno tokom demonstracija. Tu su se našli i istraga o terorizmu protiv militanata NO TAV u dolini Susa (i racije na njihove domove), dobro-izreklamirani susreti anti-terorističkih tužilaca iz različitih gradova, kao i današnja hapšenja.

Upotreba reči terorizam ima za cilj da oslabi pokret i odvoji ljude od borbe, predstavljajući je kao neku udaljenu stvarnost, nerazumljivu i apsurdno nasilnu. Ta reč dočarava čitav jedan svet. Trebalo bi da učinimo da se obruši na njih.

Nisu napadnuti samo ovih četvoro velikodušnih drugova koje volimo, već cela borbena dolina. Naš odgovor je razvijanje potencijala ove borbe.

A sarà düra. (nap. prev., “Biće naporno”)

Drugovi iz Milana

*****

Neka vetrovi osvete ponovo udare

Solidarnost sa Kjarom, Matijom, Nikolom i Klaudijom

U noći između 13. i 14. maja nekolko desetina anonimnih NO TAV napadača upalo je na gradilište brze pruge u dolini Susa i oštetilo neku opremu. Brza i precizna akcija koja je još jednom pokazala da tvrđava Klarea nije nedodirljiva, ponovo noseći slatki vetar osvete. Akciju je javno podržao i NO TAV pokret na otvorenom sastanku u Busolenu.

Danas 9. decembra 2013., po naređenju tužioca iz Milana i Torina, politička policija je uhapsila četvoro drugova (još troje se nalazi pod istragom) za “napad u cilju terorizma” i optužila ih za učešće u akciji koja se desila u maju. Sve ovo se dešava osam godina nakon invazije i masovne štete na gradilištu Venaus.

Kao što se dogodilo i mnogo puta ranije (tako i u dolini Susa pre nekoliko meseci), država za “terorizam” optužuje one koji se opiru njenim razarajućim projektima, militarizovanim gradilištima, suzavcu, bodljikavoj žici, “crvenim zonama” i pendrecima.

Ne zanima nas da li su Kjara, Matija, Nikolo i Klaudio učestvovali u akciji protiv gradilišta u Kjomontu.

Ono što znamo jeste da je vest o napadu obradovala mnogo ljudi, u dolini ali ne samo tamo.

Ono što znamo jeste da drevno drveće koje obaraju buldožderi u Klarei jesu otvorene i bolne rane.

Ono što znamo jeste da su teroristi oni koji izgladnjuju ljude, eksploatišu, uništavaju i bombarduju, ne oni koji se protive ekološkim katastrofama i bore za svet bez profita i moći.

Ono što znamo jeste da su Kjara, Matija, Nikolo i Klaudio naši prijatelji i drugovi, velikodušni i hrabri, uvek na liniji fronta u borbama u Torinu, Milanu, dolini Susa i drugde gde ih njihovi umovi i srca odvedu.

Ono što znamo jeste da ih želimo slobodne sada, na ulicama i planinskim stazama zajedno sa nama.

Ono što znamo jeste da ova hapšenja neće zaustaviti borbu protiv vozova velike brzine i sistema koji ih stvara i brani.

Unutar i oko NO TAV pokreta rađala se i širila solidarnost koja je uvek bila u stanju da odgovori na represivne manevre (svaki put najavljene od strane medijske ratne mašinerije), generalizujući tako svoje razloge i prakse. Ni krivi ni nevini.

Nijedno gradilište nepravde – sa svojih hiljadu ganglija – ne treba da se oseća bezbednim. “Više volimo vašu nesreću”.

Okupacione trupe, političari i novinari: vi ste teroristi!
Sloboda za Kjaru, Matiju, Nikola i Klaudija!

Anarhisti iz Rovereta i Trenta

 

Adrese uhapšenih drugova:

Mattia Zanotti
Chiara Zenobi
Niccolò Blasi
Claudio Alberto

C.C. Via Maria Adelaide Aglietta 35

10151 Turin
Italy

Izvor: Act For Freedom

Grčka: Sabotaža bankomata u Solunu

ju-1024x727

U ponedeljak 9. decembra 2013. izveli smo koordinisanu sabotažu 12 bankomata u Solunu. Na taj način, izabrali smo da makar i na trenutak poremetimo gladak protok finansijskih transakcija u gradu, istovremeno promovišući nastavak polimorfne borbe u znak solidarnosti sa drugovima koji se gone zbog subverzivnih aktivnosti.

Stojimo uz:

– anarhiste Nikosa Romanosa, Andreasa-Dimitrisa Burzukosa, Janisa Mihailidisa, Dimitrisa Politisa, Fivosa Harisisa i Argirisa Daliosa kojima se trenutno sudi u slučaju dvostruke pljačke u Velventu, Kozani;

– druga Teofilu Tasosa kome se trenutno sudi u slučaju pljačke ogranka Alfa banke na ostrvu Paros

– Spirosa Stratulisa koji štrajkuje glađu od 11. novembra zahtevajući odbacivanje svih optužbi protiv njega u vezi sa slučajem poznatim kao “Kriminalna organizacija Solunska sastajališta” kao i ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora

– Rami Sirjanosa, Mihalisa Ramadanoglua i Ergun Mustafu koji takođe štrajkuju glađu u znak solidarnosti sa Spirosom i njegovom borbom.

Berlin: U znak solidarnosti sa petoro anarhista u Španiji

cats

U noći između 25. i 26. novembra 2013. napali smo banku Santander koja se nalazi u Frankfurtskoj aveniji, reon Fridrihšajn, u Berlinu. Akcija ima za cilj da pošalje poruku solidarnosti sa petoro anarhista koji su osumnjičeni za napad na crkvu.

Izabrali smo banku Santander jer je to jedna od najvećih banaka u Španiji i zbog toga što ta ista banka profitira na veliko na zatvorenicima u španskim zatvorima. Dakle, svim novcem zatvorenika upravlja banka Santander uz posebno zajebane odredbe i uslove.

Još jedan razlog zašto smo izabrali da napadnemo ovu banku leži u činjenici da Santander marljivo ulaže u izgradnju zatvora širom Latinske Amerike.

Ovaj napad vidimo kao rani doprinos međunarodnoj nedelji akcija solidarnosti od 16. do 22. decembra 2013.

Takođe, šaljemo tople zagrljaje za petoro ljudi u Španiji, kao i svima ostalima koji ne odustaju od svog buntovničkog stava u svakodnevnom životu.

SLOBODA ZA SVE
(A)

Atena (Grčka): Izjava o preuzimanju odgovornosti za napad na internet-kafe

internet

U utorak navečer, 26. novembra 2013., napali smo Palladium internet-kafe u ulici Solomou, u četvrti Exarchia. Uništili smo interijer, razbili ekrane i prozore, zapalili server, uz zaštitne mjere da bi izbjegli moguće nezgode. Zatim smo svi zajedno, koordinirano, otišli, u potpunoj sigurnosti, kako bi izbjegli neželjeni susret s psima motorizirane policijske jedinice DELTA.

Nekoliko događaja u vezi ovog internet-kafea stiglo je do naših ušiju, uključujući i činjenicu da je bio jedan od najomiljenijih pandurskih mjesta u centru Atene, što je potvrdio čak i sam vlasnik tokom napada.

Svaki miroljubivi građanin koji dobrovoljno navlači na sebe policijsku uniformu, svatko tko želi da ga panduri tapšaju po ramenima zbog njegovih “usluga”, svatko kome su bijeda i pokornost prodrle u sve dijelove osobnosti, trebao bi držati na umu da ništa ne prolazi bez odgovora. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da pružimo uhodama ono što zaslužuju: ostvarit ćemo njihove najgore noćne more, dobit će odgovor na svojevoljnu pokornost. Oni posjeduju ime, adresu, vlasnici su lokala, i vrlo dobro ih znamo. Njihova logika je opasna; njihovi ideali su oronuli, i svjesno su preuzeli pokornu ulogu informatora. Ako misle da ćemo im dozvoliti da obavljaju svoj zadatak bez snošenja posljedica, onda se gadno varaju. Neka osobe kao što je vlasnik Palladium internet-kafea znaju da će nam stalno biti na meti, zato što ćemo i dalje iskazivati našu averziju prema dobronamjernim informatorima i svim drugim suradnicima policije. Dugujemo to našim drugovima u zatvoru, onima koji su nas rano napustili i nisu ispunili svoje ustaničke vizije, onima koji su bili “loše sreće” zahvaljujući zagovornicima svojevoljnog pokoravanja, kao i onima koji se i dalje bore za nered i dekonstrukciju društvenog mira.

Posvećujemo ovaj napad četvorici drugova uhapšenih u Nea Filadelfiji (Argyris Ntalios, Fivos Harisis, Grigoris Sarafoudis, Yannis Naxakis).

Snage šestorici anarhista protiv kojih se vodi sudski postupak za slučaj Velventos (Andreas-Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis, Nikos Romanos, Yannis Michailidis, Argyris Ntalios, Fivos Harisis) i onima koji nastavljaju svoju borbu i u zatvoru.

Anarhisti

 

Vekše, Švedska: Napadnuta policijska stanica u znak solidarnosti sa uhapšenim antifašistima

1988-1024x817

U ranim jutarnjim časovima 19. novembra, panduri nacionalnih specijalnih jedinica i SÄPO (~ ekvivalent MI5,FBI) organizovali su raciju pod nazivom “Operacija Eskil”. Mete su bile grupe antifašista u različitim delovima srednje Švedske. Neki ljudi su uhapšeni, optuženi za napade na naciste, a panduri tvrde da su u nekoliko kuća u kojima je izvršen pretres pronašli mnogo oružja i materijal za izradu zapaljivih naprava.

Iako ne delimo socijalističke stavove sa antifašistima, delimo zajedničkog neprijatelja, a neprijatelj našeg neprijatelja je prijatelj.

Kao odgovor na pandurski napad na naše saborce, odlučili smo da napadnemo pandure. U večernjim satima 19. novembra razbili smo stakla na ulazu u policijsku stanicu u gradu Vekše na jugu Švedske.

Skromna akcija, ali i obećanje onoga što sledi kada napadaju naše drugove.

Neki anarhisti sa strašću za mržnju prema policiji

Izvor: 325

Čile: Tekst drugova Antizatvorskog Kolektiva “Vuelo de Justicia”

lynx
Kada se režanje velikih mačaka zaista začuje, granice nestanu a planina širi jeku čitavom zemljom.

U nedjelju 17. novembra drugovi Monica Caballero i Francisco Solar zadržani su u španjolskom zatvoru, pod optužbom za pripadanje terorističkoj grupi, za teroristički masakr i zavjeru za počinjanje terorističkih masakra.

Ovdje u Čileu, u jednom kontekstu gdje demokratsko-građansko slavlje dostiže svoj vrhunac, nije izostala mentalna dijareja raznih vlasti koje vide u gore navedenim događajima potvrdu vlastitih nesigurnosti i strahova; činom samo-potvrđivanja željeli su dokazati da njihova vlada nije uopće bila u krivu, za razliku od onoga što su svi govorili: govorili su o krivcima, o “sudskoj vlasti koja treba preuzeti odgovornost što je teroriste odriješila krivnje”, o koordinaciji informativnih službi, da su uvijek bili u pravu: “oni su bili, oni jesu”; slaveći pad drugova u kandže njihovih bližnjih u Španjolskoj, slaveći što ih je Španjolska zatvorila iza rešetaka.

Ali ne slave samo moćni, već i štampa koja štiti njihove interese, ona također učestvuje u slavlju, i tako dobro obavlja svoj zadatak da se s njom zadovoljni slažu moralni i pravedni građani, potvrđujući svoju podčinjenost i sramotnu bijedu. Oni slave i uživaju, aplaudiraju, čestitaju. Čak ni ne šapuću da bi sačuvali obraz, toliko je izravna njihova provokacija. Što imaju da slave? Misle da su naši drugovi pognuli glavu pred njihovim mjerilima pravde i moći, i da su zato poraženi? Ili pak misle da će njihovo hapšenje i zatvaranje poslužiti kao primjer svima onima koji vjeruju da su na putu potrage za slobodom?

Projekt Feniks, čin 8., može poslužiti kao dobar odgovor na ovo posljednje pitanje. Prosvjedi solidarnosti. Lančani napadi na bankarske šaltere u protekla dva tjedna u znak solidarnosti sa drugim drugovima u zatvoru. Antiautoritarne biblioteke koje kolektiviziraju revolucionarnu ideju, koje nam omogućuju da razvijemo naša iskustva; pisana propaganda, solidarna djela, svaki posjet drugovima u zatvoru ili pismo i paket koji dobiju.

Sva djela koja nas u praksi udaljuju od inercije, straha i neaktivnosti koje nam žele nametnuti. Zato jer dobro znamo da nas njihove bijedne riječi ne iznenađuju i da koliko god to htjeli neće ipak uspjeti ušutkati naše urlike podrške i bratstva; tisuće kilometara može nas razdvajati od naših drugova, ali mi ipak znamo da su nepokorivi, a oni dobro znaju da nisu sami.

U svakodnevnom životu svih antiautoritarnih, svih boraca, svih revolucionara, suočavanje licem u lice sa moći predstavlja uvijek jednu realnu mogućnost; kada netko odluči da se bori, odluči i tko će biti njegov neprijatelj, i koliko god golem bio ovaj potonji neće nikada moći izbrisati uvjerenja i vrijednosti koje su temelj naših akcija.

U prošlosti smo izgubili dobre drugove, dali su život za borbu koja i nama pripada, vidjeli smo kako ih hapse i udaljavaju od njihovih milih, bili smo svjedoci pokušaja da nas okrive nastojeći uliti u nas nesigurnost.

Ali kada naspram napada policije, presuda i zatvora naši drugovi ostanu vjerni svojim uvjerenjima, kada njihove vrijednosti i ideje ostanu netaknuti, kada se ne povuku sa započetog i izgrađenog puta, kada ne uzmiču pred moći koja kroči naprijed, mada se sudbina našalila s njima, kada se osvrnemo i vidimo da su na našoj strani, da se i dalje bore, onda još više osjetimo udarac koji nam je policija nanijela; ali optužujuća ruka, zidovi koji izoliraju, moć čitave jedne države nisu dovoljan razlog, i nikada neće biti, da se odreknemo naših veza sa bilo kojim drugom koliko god bio optužen. Zato jer ono što nas povezuje nisu telefonski pozivi, slanje novca, jedan paket, područje koje smo zajedno posjetili ili sudski proces, ono što nas povezuje je uvjerenje da možemo izmijeniti ovu postojeću stvarnost, da se možemo boriti protiv svakog tko gospodari i izrabljuje nas, da smo sposobni izokrenuti vrijednosti koje su nam nametnute, sposobni donijeti odluku da živimo naš život slobodno, i sve to ne ostavljajući naše drugove same.

Ponavljamo poziv na širenje veza solidarnosti, koji su uputili procesuirani za “Slučaj Bombas” prije nekoliko dana, zato što smatramo da nije samo njihov zadatak govoriti i štiti drugove od političkih i medijskih kampanja.

Ove riječi dolaze iz buntovnog i divljeg srca, u trenucima kada nas žele ušutkati.

Zato što naše prijateljstvo, naše bratstvo i solidarna djela ne slijede njihovu logiku. Monica, Franciso, nećemo mirovati sve do vašeg oslobođenja.

Srušimo zidove svih zatvora!
Međunarodna solidarnost sa drugovima zatvorenim u madridskom zatvoru!

“Treba djelovati, svakodnevno, sa nama srodnima, kako bi uništili društvo-zatvor i svaki pokušaj reformiranja odbojnog sistema smrti. Solidarnost ne bi nikada smjela biti prazna riječ, već svakodnevna akcija sukoba sa moći i stalna podrška braći i sestrama, taocima u ovom ratu protiv smrti.”

– Mauricio Morales Duarte

Antizatvorski Kolektiv “Vuelo de Justicia”
Kontakt: vuelodejusticia[at]riseup[dot]net

Atina: Otvorene prenje nacista drugu Jorgosu Kalacidisu

nonazis

U ranim jutarnjim časovima u nedelju 17. novembra, kada sam se vratio kući, video sam da je na ulazu sprejem ispisano “Kalaicidis: Gramos – Vici” uz keltski krst i inicijale neonacističke partije “X.A.” (gr. Χρυσή Αυγή, “Zlatna zora”). [Gramos i Vici su planine u severnoj Grčkoj u kojima je Demokratska armija Grčke pretrpela teške gubitke u borbama 1949. godine kada je u vojnom smislu grčki građanski rat i okončan].

Očigledno je da siledžije iz Zlatne zore koje su ispisale preteći slogan nisu same otkrile gde stanujem već su moju kućnu adresu dobili direktno od nekoga unutar policije. Samo da napomenem da su me nekoliko časova kasnije, u jutarnjim časovima 17. novembra [datum 40. godišnjice ustanka u Politehničkoj školi u Atini], u kontekstu preventivnih pritvaranja pre godišnjih demonstracija, ljudi iz državne bezbednosti pritvorili po ko zna koji put i sedam sati držali u sedištu atinske policije. Takođe bih podsetio da je u novembru 2012. Socijalni centar “Vox”, skvotirani prostor u Eksarhiji u kom učestvujem, organizovao događaj radi stvaranja antifašističkih politofilakés [civilna straža ili milicija] u naseljima. Na dan kada je održana otvorena skupština na tu temu, poslanik Zlatne zore Lagos [koji se nalazi u istražnom pritvoru] postavio je poslaničko pitanje Vladi povodom događaja koji smo organizovali i optužio vlasti da su “dozvolile da se to dogodi”.

Nakon najnovijeg incidenta sa gore pomenutim sloganima ispisanim na zidu moje kuće jasno je da sam se našao na meti nacista. Zato izjavljujem da će, u slučaju da mi se nešto dogodi, policijski organi biti direktno dogovorni jer su moju adresu dali neonacistima.

Jorgos Kalaicidis

Grčka: Dostojanstveni zatvorenik Spiros Stratulis štrajkuje glađu od 11. novembra 2013.

Na posteru piše:

Solidarnost sa Spirosom Stratulisom zatvorenikom koji se više od dve decenije bori u grčkim taminicama i koji od 11. novembra 2013. štrajkuje glađu  zahtevajući potpuno oslobađanje od fabrikovane optužnice za navodno članstvo u fiktivnoj kriminalnoj organizaciji (Solun 2012.), kao i trenutno ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora.

“Drastično ću odgovoriti na osvetu države koja pokušava da slomi one koji pružaju otpor, protiv njenog monopola da odlučuje o našim životima i da ih pljačka kao i protiv indiferentnosti svake marionete, prema životu, slobodi i dostojanstvu”
– Spiros Stratulis, zatvoren u zatvoru u Larisi.

RadioAzione: Solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom

muto-1024x793

Danas,, 12. novembra 2013. u jednoj od sumornih sudnica đenovskog suda izrečena je presuda dvojci drugova, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu.

Dva druga su, na prvom ročištu 30. oktobra, preuzeli odgovornost za napad na monstruma atoma, to jest na izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nuclerare grupe Finmeccanica, Roberta Adinolfija.

Ne iznenađuje nas presuda zato što, dakako, ne vjerujemo u “pravdu”, mada se ponekad čovjek zapita: “naspram ovakvog slučaja, koji dovodi u opasnost stanovništvo čitavog svijeta (još dan danas smo izloženi posljedicama Černobila, usprkos tisućama km udaljenosti i 20 godina distance, premda nas o tome ne izvješćuje nijedan podjarmljeni medij; podvodnih eksperimenata na moru Mururoa (Polinezija) u vrijeme Chiracove Francuske, i nedavne katastrofe u Fukushimi), kako može jedno živo biće, kao što su to nažalost svi lakeji države unatoč njihovom svojstvu psa čuvara i inkvizitora, osuditi djelo kao što je Nicolino i Alfredovo, koje pokušava eliminirati problem u samom njegovom korijenu? Kako netko može ići protiv samog sebe, i prikazati kao žrtvu jednog krvnika koji ti svakodnevno truje život?”

Nadam se da me neće nitko krivo shvatiti postavljanjem ovih pitanja. Naravno, ne mogu ući u glave lakeja države, a niti pokušavam; ali mislim da su to pitanja koje si mnoge osobe, a i anarhisti, mogu postaviti, usprkos našoj svojstvenoj mržnji prema ovom vječnom zlu koje pritišće naš planet.

Mediji su, kao što dobro znamo, oduvijek bili megafon države. Njihov je zadatak graditi bolesnu “svijest” neukog naroda, kojem je dovoljan posljednji model mobitela, kompjuter za Facebook i bijedan ručak na stulu, kako bi mogli probaviti i usvojiti količinu informacija koje svakodnevno protječu iz tih hijena podmuklog pera. Prvi sud je onaj narodni, ali ne onaj što su predlagale Crvene Brigade. Prvu presudu donosi nijemo krdo koje pognute glave pase i prihvaća smjer koje određuje čuvar (država-Crkva).

Narod koji pognute glave pase hranu što dolazi iz “Terra dei Fuochi” [pokraj Napulja, tlo zagađeno bespravnim zatrpavanjem toksičnog otpada] u regiji Campania, sa polja pokraj željezare ILVA u Tarantu, zatim rafinerije energetske kompanije ENI u Margheri pokraj Venecije i u mjestu Stagno (između Pise i Livorna), željezara i kožarske industrije u Toskani, proizvođača azbesta u Val d’Aosti, eternita u regiji Lombardija i Emilia-Romagna… tek toliko da navedem samo neka od najpoznatijih imena.

Narod koji svakodnevno guta otrov i umjesto da ga izbljuje na trovače, pljuje ga u lice svojih bližnjih ili onih koji pokušavaju zaustaviti ruku istih.

To je Italija!

No, vrlo je zabrinjavajuće da netko, čak među anarhistima, kaže kako djela kao što je Alfedovo i Nicolino plaše narod…

Postoji li uopće narod u Italiji? Možda bi to trebao biti onaj koji odlazi nedjeljom u crkvu, koji svakodnevno sluša papu na TV-u, poruke političara, koji radi besplatno, koji provodi dane na društvenim mrežama objavljujući slike i snimke svega što se zbiva na ulici, uključujući i lica osoba koje ni ne znaju da su u kadru?

Trebao bi to biti onaj koji se, svako toliko, zadovolji nekom državnom pomoći za kupnju dekodera za digitalnu TV, kompjutera ili USB modema za internet?

Ako je to narod, onda neka se plaši…

Postoji li još netko tko želi “krenuti i vratiti se zajedno”? Kao Alfredo i Nicola, ja također mislim da ne treba čekati nikakvu revoluciju, zato što su revolucije, gdjegod se u svijetu odvile, bile sposobne samo reproducirati ista sranja koja su postojala i prije, a možda još gora. Osim toga, očekivanje izaziva anksioznost i ohladi duh. Danas više nego ikada potrebno je da naša dva druga čuju naš glas i blizinu, oni su svojim djelom izmijenili povijest anarhista u Italiji, u posljednjih 100 godina.

Kroz čitavo jedno stoljeće čule su se samo parole, prošle godine Alfredo i Nicola su prešli na djela.

Te su parole svi uzvikivali, ili barem veći dio talijanskih anarhista, da vidimo sada koliko njih želi preći na djela, već i samim iskazivanjem solidarnosti i pripadnosti (ne govorim o akronimu neformalne F.A.I.) dvojci braće, dvjema osobama… dvojci drugova…

Nećemo se zbog osmjeha s jednih bolesničkih kolica osjetiti slabi naspram neprijatelja.

Ta bolesnička kolica dokazuju da niste baš toliko nepristupačni te da, osim “prokletih” koje očekujete jer “znate tko ih šalje”, postoje i usamljeni vukovi koji izlaze gladni iz šume.

Snažan i pobunjenički zagrljaj, topao kao toplina koju isijava Feniks, solidarnost i suučesništvo s Alfredom i Nicolom.

RadioAzione

Iraklion, Krit: Preuzimanje odgovornosti za napad zapaljivom napravom

U restoranu “Leoforos” koji se nalazi u Aveniji Knosos u Iraklionu čak i danas radi deklarisani neonacista iz “Zlatne zore”.

Za nas je jednačina jednostavna…”Čista” ruka koja hrani fašiste, toleriše i podržava njihovo postojanje i delovanje, predstavlja metu za napad. Tako smo 30. oktobra 2013. postavili zapaljivu napravu u ranije pomenuti restoran.

Sa mržnjom i besom okrećemo se protiv društva mizantropa, protiv svakog oblika, institucije i nosioca vlasti, ugnjetavanja i represije.

Došao je kraj vašim mirnim noćima…

Izvor:  Indimedija Atina

Španjolska: Solidarnost s petoro anarhista uhapšenih u Barceloni zbog napada na baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi

leaping-deers
13. novembra u 2:45 ujutro u Barceloni, Nacionalna Policija je upala u domove četvero anarhista, dok je jednog uhapsila pokraj kuće, pod optužbom za postavljanje eksplozivne naprave, 2. oktobra, u baziliku Nuestra Senora del Pilar u Saragozi. Svi [Francisco Javier Solar Dominguez, Monica Andrea Caballero Sepùlveda, Rocio Yune Mira Pèrez – Čile, Valeria Giacomoni – Italija, Gerardo Damiàn Formoso – Argentina; nap.prev.] su zadržani u zatvoru na temelju antiterorističkog zakona i idućih će dana biti ispitani u Madridu, na specijalnom sudu Audiencia Nacional, gdje će sudac Eloy de Valasco preuzeti predmet.

Već od prvih jutarnjih sati pokrenut je medijski aparat. Nacionalna Policija je dostavila slike hapšenja i pretresa. Automatski su objavljeni i identiteti uhapšenih. Ministar unutarnjih poslova, Fernandez Dias, nastupa trijumfalno u svim medijima, ponosan na hapšenja i na pobjedu zakona španjolske države, koja želi zadržati unutar zidina zatvora naše drugove/arice, pokušavajući dovršiti osvetu koju čileanska država nije uspjela dovršiti logikom pravde i prava.

Pravni i medijski aparat već mjesecima priprema teren za represivni napad na sve one koje smatra najopasnijima unutar društvenih pokreta.

Na taj se način anarhisti prikazuju kao jedini odgovorni za iskazivanje bijesa na prosvjedima, u pokušaju da se ograniči bijes koji ponekad izlazi iz okvira.

Nakon što je kontekst izgrađen, ponovo se igraju iste karte: famozni “anarhistički trokut” je dao mnogo materijala galicijskoj štampi, kao i eksplozivna naprava koja je navodno postavljena u filijale jedne talijanske banke u Barceloni i Valenciji. Ponovno se spominju teorije zavjere, omiljene štampi i mnogim čitateljima. Prije nekoliko mjeseci izvršen je pretres sjedišta CNT-a u Sabadellu, gdje je uhapšeno petoro anarhista, na temelju hipotetskih komunikeja na internetu i posjedovanja zapaljivog materijala. Otpušteni su nakon što su proveli 4 mjeseca u zatvoru pod režimom visoke sigurnosti (FIES-3), ali optužbe nisu povučene. Ova posljednja uhićenja u Barceloni sasvim jasno pokazuju koliko je snažna volja za napad na anarhistički pokret.

Ne zanima nas suditi da li su naši/e drugovi/arice krivi ili nevini, zato što je to jezik moći, jezik demokracije. Nećemo ući u igru tišine, žrtvi i poraza. Jako nam je žao što se naši/e drugovi/arice nalaze u ovoj situaciji, ali mi znamo da ćemo se, prije ili poslije, kada se naša misao i djelovanje konkretiziraju, sukobiti s najbitnijim dijelom sistema.

Protiv suradnje između država, solidarnost bez granica našim drugovima/aricama.

Srušimo zidove države!
Pozdrav i Anarhija!
Želimo ih među nama!

Izvor: Indymedia Barcelona

Pariz, Francuska: Sabotiranja mašine za deportaciju

fire-to-the-prisons-1024x658

SABOTIRAJMO MAŠINU ZA DEPORTACIJE!

U noći 22. septembra 2013. dva vozila Crvenog krsta (Pežo 208 i Pežo Partner) nestala su dimu u ulici Montibu koja se nalazi u 20. arondismanu (administrativnom području) Pariza. Svi znaju da Crveni krst sarađuje na zatvaranju i deportaciji imigranata bez dokumenata (sans-papiers).

Namera nam je bila da pošaljemo mali znak saučesništva sa beguncima iz administrativnih centara za pritvor (CRA) Palezo i Vensen, pobunjenicima u kampu za pritvor Meni-Amelo i svima onima koji se bore u zatvoru.

Hajde da napadnemo, iznutra i spolja, mašinu za deportaciju i svako zatvaranje!

Zapalimo zatvore i njihove saradnike!

ZAPALIMO ZATVORE!

U noći 7. oktobra kombi u vlasništvu kompanije Eiffage Group (glavna kompanija za građevinske radove i koncesije), zgađen sopstvenim životom zatvorskog kolaboracioniste, samospalio se u aveniji dr. Glej u 20. arondismanu Pariza. Njegove poslednje reči su bile “Zapalimo zatvore! Zapalimo one koji ih grade!”

OPET EIFFAGE…

U noći 27. oktobra, vozilo kompanije Eiffage Energie nestalo je u plamenu, u ulici Freresa Flavijena u 20. arondismanu Pariza.

Napadnimo one koji grade zatvore!

Italija: Nicola Gai, izjava na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo_olga2

“Nitko me ne može suditi,
Niti ti,
Istina te boli, znam.”
C.Caselli

Samo nekoliko riječi da bih potvrdio nekoliko jednostavnih činjenica prije nego “istina” bude određena u sudnici; u slučaju da pojam “istina” nije jasan, upotrijebio sam ga u ironičnom smislu, zato što ne priznajem nijedan drugi sud osim moje savjesti. Jedine odgovorne osobe za ono što se zbilo u Genovi 7. maja 2012. smo ja i Alfredo. Nitko drugi, od naših prijatelja i drugova, nije bio upoznat s našim planom i njegovom realizacijom. Koliko god se trudili kopati po našim životima i našim odnosima da bi pronašli suučesnike tog “nedjela”, nećete nikada uspjeti dokazati suprotno, zasigurno ćete pokušati, ali u tom će se slučaju raditi samo o lažima i o pokušaju hvatanja nekog drugog neprijatelja postojećeg. Razumijem da osobama koje su posvetile svoj život služeći autoritetu nije lako prihvatiti ideju da dva pojedinca, naoružana samo vlastitom odlučnošću, mogu odlučiti pokušati zaglaviti kotačiće tehno-industrijskog sistema, umjesto da pridonose, disciplinirano, njihovom okretanju, ali stvari stoje upravo tako. Nakon godina provedenih u promatranju sustavnog uništenja prirode i svih aspekata koji život čine vrijednim života, od strane nikad dovoljno opjevanog tehnološkog razvoja. Godine provedene prateći sa zanimanjem, ali uvijek kao gledaoci, iskustva pobunjenika koji i u ovom svijetu naizgled pomirenom nastavljaju dizati glavu da bi afirmirali mogućnost jednog slobodnog i divljeg života. Nakon katastrofe u Fukushimi, kada mi je Alfredo predložio da mu pomognem realizirati akciju protiv inž. Adinolfija, prihvatio sam bez oklijevanja. Napokon sam mogao konkretno izraziti moj otpor prema tehno-industrijskom sistemu, prestati učestvovati u simboličnim manifestacijama koji su prečesto samo manifestacije nemoći. Nitko se, s imalo razuma, ne može obmanjivati da ishod jednog referenduma ili naklapanja nekog gurua green economy može izbrisati, i samo, intrinsično najštetnije aspekte svijeta u kojem smo primorani živjeti. Svima je ispred očiju, svakog tko želi gledati, da Finmeccanica, sa svojim poduzećima, i dalje proizvodi oružje za masovno uništenje; no, to jednostavno čini izvan talijanskih granica, kao da radijacije poštuju te mrske granice. U Rumunjskog (Cernadova, nesretno mjesto, poznato nadasve po brojnim incidentima u centrali), Slovačkoj i Ukrajini, samo da spomenemo nedavne i najizravnije investicije. Ansaldo Nucleare i dalje sije smrt i pridonosi uništenju prirode. Kao što bi trebalo svima biti jasno, s ostalih 190 nuklearnih centrala samo u Europi, problem ne leži u pitanju da li se može desiti još jedan Černobil, nego kada će se desiti. I kao da to nije dovoljno, ne smijemo zaboraviti da takva čudovišta ne ubijaju samo kada su u funkciji, nego i sa svojim otpadom. Ovaj se prenosi gore-dole kroz Europu, bez da itko zna što s njim učiniti. Nuklearni otpad talijanskih centrala, ugašenih već desetljećima, još se dan danas prevozi u Francusku da bi se pohranio na “sigurno”: od njega dobivaju gorivo za napajanje drugih reaktora, a i koju kilu plutonija koji se može koristiti samo za proizvodnju bombi (tek toliko da se podsjetimo da kada govorimo o nuklearnoj energiji nema razlike između civilne i vojne upotrebe), zatim nam ih vraćaju opasne, gotovo, kao i prije. Glede toga, tko zna što će pak učiniti Amerikanci s uranijem ovog ljeta preveznim u SAD, u velikoj tajnosti, iz jednog skladišta nuklearnog otpada u regiji Basilicata). Mogao bih satima pričati o štetama i razaranjima koje je nanijela nuklearna energija, navesti bezbroj primjera, podsjetiti na ono što se zbiva u Fukushimi (gdje se, po riječima nekoga, nijedna žrtva ne može pripisati centrali…), ali ne nalazim se ovdje da bih tražio opravdanja. Nuklearna energija je možda element ovog civiliziranog svijeta putem kojeg besmislenost i monstruoznost tehno-industrijskog sistema može biti svakom jasan, ali trebamo biti svjesni da na oltaru tehnološkog razvoja žrtvujemo svaku zaštitu naše individualne slobode i mogućnosti da živimo život vrijedan života. Sada stoji samo na svakome od nas odluka da li biti poslušan podanik ili pokušati živjeti, sada i ovdje, otpor prema postojećem. Ja sam izabrao, radosno i bez kajanja.

Mi ćemo odavde izaći etiketirani kao teroristi, zabavna je činjenica da vi to možete tvrditi bez da se osjećate smiješno: tako kaže krivični zakon. Ono što pouzdano možemo reći je da riječi više nemaju nikakvog značenja; ako smo mi teroristi, kako bi definirali onoga tko proizvodi oružje, raketne sisteme, dronove, lovce, rekvizite za lov na osobe koje pokušavaju prijeći granicu, nuklearne centrale, tko raspravlja na istom nivou s ubojicama u uniformi i poznatim diktatorima, ukratko, kako bi definirali Finmeccaniku? Naravno, ni vaši upravitelji nisu baš maštoviti, koji su, da bi izbrisali moguće sumnje u realnu ulogu ovog poduzeća, nedavno postavili na glavno mjesto jednog bivšeg policajca, Giannija de Gennara: uzevši u obzir njegovu odgovornost u torturama u Bolzanetu i u masakru škole Diaz tokom G8 2001., budući da je bio šef policije, logički su zaključili da je pravi čovjek na pravom mjestu.

Vrativši se na razlog ove moje izjave želio bih precizirati nekoliko točaka ove “sjajne” operacije koja je dovela do našeg uhićenja. Tko zna koliko čestitanja i tapšanja po ramenima su dobili lukavi goniči koji su uspjeli iskoristiti našu jedinu, fatalnu, grešku, počinjenu iz neiskustva i žurbe da učinimo nešto nakon katastrofe u Fukushimi, u biti, nismo primijetili videokameru koju je postavio revan vlasnik jednog kafića kako bi zaštitio svoje sendviče. Na žalost, za nas, nismo je vidjeli dok smo proučavali put koji vodi od mjesta na kojem smo ostavili motor do stajališta autobusa, kojima smo se, nakon jednog presjedanja, odvezli na periferiju grada u pravcu Arenzana, gdje je bio parkiran moj auto, koji smo koristili za dolazak i odlazak iz Genove. Ako baš želimo biti iskreni, videokamera nije bila jedina počinjena greška, izgubili smo dragocjene trenutke i u momentu kad smo napuštali mjesto akcije, bijesni urlik nadri-vrača atoma: “Prokleti, znam tko vas šalje!” nas je paralizirao. Nije na meni da nagađam značenje te rečenice, trenutak nije dozvoljavao staloženo rasuđivanje, a, još manje, nisam naviknut graditi kule od karata na riječima koje je izgovorila neka druga osoba, ali samostalno sam zaključio da smo gurnuli ruke u brdo govana. Svi drugi elementi koji su opravdali naš pritvor ili su iskrivljeni ili su, jednostavno, lažni. Famozno prisluškivanje o “pištolju”, po kojem ja navodno tvrdim da sam pucao, je nerazumljivo, i nepotrebno je angažirati vještake da bi to dokazali, budući da sam ja vozio motor jednostavno je nemoguće da sam držao i pištolj, i još mi više izgleda logički apsurdno da sam upravo ja to pričao baš osobi koja je sa mnom sudjelovala u akciji, to jest Alfredu. O printeru, zaplijenjenom u kući mojih roditelja, za kojeg su forenzičari tvrdili da je na njemu štampan letak, nemam mnogo za reći, zato što sam kompjuter i printer ja kupio, a zatim smo ih zajedno uništili nakon upotrebe (zanimljivo je da su i sami forenzičari, nakon što je preispitivanje potvrdilo naše uhićenje, primjetili da se vjerojatno ne radi o istom). Što se tiče krađe motora, za koju je otvoren predmet protiv nas i navodnih nepoznatih, stvari su mnogo jednostavnije nego što se ćete se vi truditi da ih rekonstruirate. Kružili smo gradom pokušavajući riješiti problem, pošto nismo imali nikakvih iskustava s tim. Sreća je, kao što znamo, na strani odvažnih, i u pitoresknom mjestašcu Bolzaneto naišli smo na skuter sa ključem, kojeg smo uzeli te se odlučili vratiti nakon par dana s kacigom. Motor je i dalje bio parkiran na istom mjestu, bilo mi je dovoljno sjesti na njega, upaliti ga i odvesti do groblja u mjestu Staglieno, gdje je ostao sve do petnaest dana prije počinjenog djela, kad sam ga premjestio kraj kuće inž.Adinolfija. Izvinjavam se vlasniku što sam se riješio kaciga i drugih stvari koje su bile ispod sjedala i što sam bacio stražnji prtljažnik, zato što su nažalost smetali i zaista ne bi bilo baš pametno da sam ih pokušao vratiti. Još jedan element nad kojim su istražitelji gradili teorije i koji će, bojim se, kao pravi inkvizitori pokušati iskoristiti u budućnosti, je prisluškivanje koje su obavili u društvenom centru u Napulju, u kojem je navodno nekoliko drugova komentiralo letak koji su dobili, prvi u svijetu, putem elektronske pošte. Nemam pojma o čemu su govorili, neću objašnjavati kao je dijalog teško razumjeti, niti ću se sadržati na očiglednoj sličnosti između riječi “Valentino” i “volantino” [talijanski “letak”, nap. prev.], ali dobro znam da je komunikej poslan običnom poštom (ubacili smo pisma tokom presjedanja na autobus pri povratku, u poštanski sandučić, na rivi, kraj luke za trajekte), stoga je jednostavno nemoguće da su ga dobili putem e-maila.

Jako dobro znam da ćete upotrijebiti naš slučaj da bi dali primjer, da će osveta biti drakonska, da ćete sve učiniti kako bi nas izolirali (dovoljno je reći da je naša pošta već više od godinu dana podvrgnuta cenzuri), ali želim vam dati jednu lošu vijest: radi se beskorisnim naporima. Već barem 150 godina suci, i oštriji od vas, pokušavaju izbrisati ideju o mogućem životu bez autoriteta, ali s neznatnim rezultatima. Mogu vam sa sigurnošću zajamčiti da vaše represivne akcije, koliko god širokog spektra bile, koliko god bile indiskriminirajuće, neće nikada uspjeti ništa razgraditi ili iskorijeniti. Ako mislite da ćete, zahvaljujući nama, stići do drugih anarhista koji su odlučili eksperimentirati kaotičnu, spontanu i neformalnu mogućnost FAI, uveliko griješite, i počinit ćete samo još jednu grešku; ni ja ni Alfredo ne poznajemo nikoga tko se odlučio na taj izbor. Vi lovite duh koje neće močiti zatvoriti u tijesne kutijice vaših zakonika. Zato što se on pojavljuje u trenutku u kojem se destruktivne tenzije onih koji ga ožive ujedine da bi djelovali, u trenutku u kojem slobodne žene i muškarci odluče eksperimentirati konkretno anarhiju. Sada, kad je iskustvo Nukleusa Olga završeno, mogu vam samo zajamčiti da sam pronašao nove razloge za jačanje moje mržnje i razloga zbog kojih želim destrukciju postojećeg, sačinjenog od autoriteta, izrabljivanja i uništenja prirode.

Ljubav i suučesništvo sestrama i braći koji svojim akcijama, na svim stranama svijeta, ostvaruju ludi san FAI/FRI.

Ljubav i suučesništvo drugaricama i drugovima koji, anonimno ili ne, i dalje napadaju, u ime mogućeg života bez autoriteta.

Ljubavi i slobode svim anarhističkim zatvorenicima.

Živjela crna internacionala svih kojih se opiru smrtonosnom poretku civilizacije.

Živjela anarhija!

Nicola Gai
Ferrara, septembar 2013.

Izvor: RadioAzione

Italija: Izjava Alfreda Cospita na ročištu 30. oktobra 2013.

nucleo-olga

Iz trbuha Levijatana

“… snove treba ostvariti ovdje u sadašnjosti, a ne u hipotetskoj budućnosti, budući da su nam budućnost uvijek prodavali popovi svih religija ili ideologija, kako bi nas nekažnjivo mogli potkradati. Želimo sadašnjost koja zaslužuje da bude življena, a ne jednostavno žrtvovana mesijanskom iščekivanju budućeg zemaljskog raja. Zato smo željeli konkretno govoriti o anarhiji koju treba ostvariti sada, ne sutra. “Sve i odmah” je opklada, igra u kojoj igramo i u kojoj je ulog naš život, život svih, naša smrt, smrt svih…”

Pierleone Mario Porcu

“Znanost je vječni holokaust prolaznog, kratkotrajnog života, ali realnog, na oltaru vječnih apstrakcija. Ono o čemu govorim je, dakle, pobuna života protiv vladavine znanosti.”

Mihail Bakunjin

“Dok se čovjek šepurio i pravio se bogom, jedna se glupost sručila na njega. Tehnike su uzdignute na najviši rang i jednom postavljen na prijestolje bacile su lance na inteligencije koje su ih stvorile.”

Edgar Allan Poe

“Carstvo utemeljeno na ničemu, u čijem kraljevstvu vladar propada. Ne može podnijeti teret istine. Preporučam ti žešću dozu života. Preporučam ti žešću dozu života!”

Congegno

“Prokleti… znam tko vas šalje!!!”

Roberto Adinolfi

 

Jednog predivnog majskog jutra djelovao sam i u tih par sati potpuno sam uživao u životu. Ostavio sam iza sebe strahove i samoopravdanja, i prkosio sam nepoznatom. U Europi ispunjenoj nuklearnim centralama, jedan od najodgovornijih za nadolazeću nuklearnu katastrofu pao je ničice ispred mene. Želim biti vrlo jasan: nukleus Olga FAI/FRI [Neformalna Anarhistička Organizacija/Međunarodni Revolucionarni Front, nap. prev.] sačinjavamo samo ja i Nicola. Nitko drugi nije sudjelovao, surađivao, planirao ovo djelo; nitko nije bio upoznat s postojanjem našeg projekta. Neću dozvoliti da se moje djelovanje, kako bi se skrenula pažnja s pravog cilja akcije, baci u opsceni apsurdni masmedijski i pravni kazan, sačinjen od “rušenja demokratskog poretka”, “subverzivnog udruženja”, “oružane bande”, “terorizma”; prazne fraze na ustima sudaca i novinara.

Ja sam anarhista, protiv organizacije, zato što sam protiv svakog oblika autoriteta i organizativne konstrikcije. Ja sam nihilist zato što živim moju anarhiju danas, a ne u očekivanju revolucije koja će, ako i dođe, izroditi samo novi autoritet, novu tehnologiju, novu civilizaciju. Živim moju anarhiju s prirodnošću, radošću, zadovoljstvom, bez ikakvog mučeničkog duha, opirući se u potpunosti ovom civiliziranom postojanju, koje mi je nepodnošljivo. Ja sam antidruštven zato što sam uvjeren da društvo postoji samo u znaku podijele između vladajućih i pokorenih. Ne težim ka nikakvoj budućoj socijalističkoj “rajskoj” alkemiji, ne vjerujem u u nijednu društvenu klasu; moja pobuna bez revolucije je individualna, egzistencijalna, totalna, apsolutna, oružana. U meni nema ni traga nadčovjeka, nikakve mrskosti prema ugnjetavanima, “narodu”, pošto sam uvjeren da, kao što kaže jedna istočnjačka izreka: “ne treba mrziti zmiju zato što nema rogove; jednog bi se dana mogla pretvoriti u zmaja!”. Na isti se način rob može pretvoriti u pobunjenika, samo jedan čovjek, samo jedna žena može postati razarajući požar. Svom snagom mrzim moćnike zemlje, bili oni političari, znanstvenici, tehnokrati, vođe naroda, svakojaki lideri, birokrati, vojni i religiozni poglavari.

Poredak koji želim srušiti je civilizacija, koja dan za danom uništava sve ono za što vrijedi živjeti. Država, demokracija, društvene klase, ideologije, religije, policija, vojska, i sam vaš sud, su samo sjene, himere, zupčanici, svi zamjenjivi, jednog megastroja koji sve sadrži. Tehnologija će jednog dana moći i bez nas, pretvorivši nas sve u izgubljene autome, u krajoliku smrti i pustoši. Tog sedmog maja 2012. na jedan moment ubacio sam pijesak među zupčanike ovog megastroja, na trenutak sam živio u potpunosti, praveći razliku. Taj dan moje najbolje oružje nije bio jedan stari Tokaref, već moja duboka, surova mržnja koju osjećam protiv tehno-industrijskog društva. Potpisao sam djelo kao FAI/FRI, zato što sam se zaljubio u ovu lucidnu “ludost” koja je postala konkretna poezija, ponekad povjetarac, ponekad oluja, koja kaotično puše diljem svijeta neustrašiva, nezamisliva, protiv svakog zakona, protiv svake “zdrave pameti”, protiv svake ideologije, protiv svake politike, protiv znanosti i civilizacije, protiv svakog autoriteta, organizacije i hijerarhije. Vizija konkretne anarhije koja ne predviđa postojanje teoretičara, rukovodioca, lidera, činovnika, vojnika, heroja, mučenika, organigrama, militanata, a najmanje gledatelja. Predugo smo vremena stajali i gledali. Anarhija koja ne postaje akcija odbacuje život postajući ideologija, sranje ili nešto malo više, u najboljem slučaju nemoćni ispušni ventil za frustrirane muškarce i žene.

Odlučio sam preći na djela nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi. Naspram tako ogromnih događaja često se osjećamo neadekvatni. Primitivan čovjek se suočavao s opasnostima, znao se zaštiti. Moderan, civiliziran čovjek naspram konstrukcija-konstrikcija tehnologije je bespomoćan. Kao ovce koje traže da ih zaštiti ovčar koji će ih klati, na isti način mi civilizirani se prepuštamo laičkim svećenicima znanosti, onim istima koji nam polako kopaju jamu. Adinolfija smo gledali kako se prepredeno smijulji sa televizijskih ekrana, izigravajući žrtvu. Vidjeli smo ga kako dijeli lekcije u školama protiv “terorizma”. Ali, ja se pitam što je terorizam? Ispaljeni metak, duboka bol, otvorene rana ili neprestana stalna prijetnja polagane smrti koja te iznutra izjeda. Stalni, neprestani teror da će jedna od njegovih nuklearnih centrala izrigati na nas, u svakom momentu, smrt i pustoš. Poduzeća Ansaldo Nucleare i Finmeccanica su veoma odgovorna. Njihovi projekti svuda siju smrt, u posljednje se vrijeme priča o mogućim investicijama za udvostručenje nuklearne centrale Krško u Sloveniji, na dva koraka od Italije, zona pod velikim seizmičkim rizikom. U Cernadovu, Rumunjskoj, od 2000. do danas bilo je raznih incidenata koje su izazvala lakovjerja poduzeća Ansaldo tokom gradnje jedne od svojih centrala. Koliko prekinutih života? Koliko prolivene krvi? Tehnokrati Ansalda i Finmeccanike, lakog osmijeha, “čiste” savjesti, vaš “napredak” smrdi na strvinu, smrt koju sijete svijetom traži osvetu. Postoji mnogo načina na koji se možemo konkretno oduprijeti nuklearnoj energiji, blokirati vlakove koji prevoze nuklearni otpad, sabotirati stupove visokog napona koji prenose električnu energiju koju proizvodi atom. Meni je palo na pamet da napadnem najodgovorniju osobu ove nepogode u Italiji: Roberta Adinolfija, izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare. Nije nam mnogo trebalo da otkrijemo gdje živi, bilo je dovoljno pet zasjeda. Nije potrebna vojna struktura, subverzivno udruženje ili oružana banda za napad, bilo tko, naoružan čvrstom voljom može zamisliti nezamislivo i zatim djelovati. Bio bih sve sam učinio, na žalost trebao sam pomoć oko motora: pitao sam Nicolu, pozvao sam se na njegovo prijateljstvo, nije se povukao. Pištolj sam kupio na crnom tržištu, tristo eura. Nisu potrebne tajne infrastrukture ili ogromni kapital da bi se naoružali. Krenuli smo autom iz Torina noć prije. Sve je teklo glatko, ili gotovo sve, Nicola je vozio, ja sam pogodio točno tamo gdje smo bili odlučili da pogodimo. Precizan pogodak, otrčao sam prema motoru, a zatim neočekivano, Adinolfijev urlik ispunjen bijesom, rečenica koja me imobilizirala, gubeći dragocjene trenutke: “bijednici!… znam tko vas šalje!!!”, u tom sam trenutku bio apsolutno siguran da sam pogodio u centar, potpuno svjestan u kakvo sam đubrište stavio ruke; milijunski interesi, međunarodna financija, politika i vlast, blato i đubrivo. Ovi su “ukradeni” trenuci dozvolili Adinolfiju da pročita registarsku tablicu, koju zbog neiskustva nisam pokrio. Zahvaljujući tim brojevima otkrili su motor, a po motoru telekameru.

Neće nas presuda ovog suda pretvoriti u zle teroriste, kao što neće Adinolfija i Finmeccaniku pretvoriti u dobročinitelje čovječanstva. Kucnuo je čas velikog odbijanja, odbijanje koje se sastoji od mnoštva otpora, od kojih je svaki jedan poseban slučaj; neki su mogući, potrebni, neizvjesni; drugi su spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, prodirući ili nasilni. Naš je bio usamljen i nasilan. Da li je vrijedilo? Da! Možda samo zbog radosti koju smo osjetili kad smo doznali za prkosni osmjeh koji je Olga Ikonomidou, hrabra sestre iz Zavjere Vatrenih Ćelija, u samici grčkog zatvora, čuvši vijest o našoj akciji, bacila u lice svojim stražarima. Sretan sam da sam ono što jesam, slobodan čovjek, mada “trenutno” u lancima. Ne mogu se previše žaliti budući da velika većina “ljudi” ima lance duboko usađene u mozak. U mojem sam životu uvijek nastojao napraviti ono što sam smatrao točnim, a ne isplativim. Zlatna sredina mi nije nikada djelovala uvjerljivo. Mnogo sam volio. Mnogo sam mrzio. I baš zato neću se predati vašim rešetkama, uniformama, oružju. Uvijek ću vam biti neobuzdan, ponosan neprijatelj. Nisam sam sam. Anarhisti nisu nikada sami, ponekad osamljeni, ali nikada sami. Tisuću projekata u glavi, nada u srcu koja sve više živi, čvrsta i sve više zajednička; konkretna perspektiva koja izlaže “riziku” da izmjeni lice anarhije u svijetu. Maleni, veliki odroni koji će jednog  dana izazvati kataklizmu, trebat će vremena, nema veze, za sada uživam u potresu koji je u meni izazvala ta želja za radošću i borbom.

Završavam jednim citatom Martina (Marco Camenish), nepokorenog ratnika, duboko zaljubljenog u život, već dvadeset godina u zatvoru, danas u švicarskom, i prisvajam ove njegove riječi:

“… imati hrabrosti zamisliti stvari skroz u dubinu, prekršiti zabranu tehnološke policije “nemogućeg” ili “nezamislivog”, misliti drugo i, dosljedno tome, djelovati drugačije. Samo nas to može izvuči iz mlake otrovne splačine modernosti, u mjestima gdje nas nitko i ništa neće voditi u mjesto bez sigurnosti, u mjesto odgovornosti u prvom licu, za ne-podvrgavanje sa svim svojim posljedicama. Sloboda je teška i opasna, i nema života bez smrti. Iz bojazni od života često se prepuštamo ropstvu uništenja.”

Smrt civilizaciji
Smrt tehnološkom društvu

Dug život Zavjeri Vatrenih Ćelija
Dug život FAI/FRI

Živjela crna internacionala!
Živjela anarhija!!

Alfredo Cospito

Izvor: RadioAzione

Genova, Italija: Suđenje Alfredu i Nicoli

Jutros se na sudu u Genovi održalo prvo ročište sudskog procesa, po skraćenom postupku, protiv Alfreda Cospita i Nicole Gaia. Dva druga su uhićena 14 septembra 2012. i optuženi za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberta Adinolfija, dana 7. maja 2012.

Alfredo i Nicola su preuzeli odgovornost za napad na Adinolfija dok su pokušavali pročitati tekst o preuzimanju odgovornosti, pošto ih je sudac udaljio iz sudnice.

Koliko je poznato, ovo je prvi put da drugovi anarhisti preuzimaju odgovornost za ovakvo djelo. Uvijek su anarhisti koristili pojmove koji kojima su više ispunjavali usta nego rušili zidove: sada se napokon nešto desilo. Osoba odgovorna za zagađenje planeta postala je meta i upucana je. Odgovornost su preuzela dva anarhistička druga. Da vidimo da li ćemo zbrajajući riječi, pojedince i činjenice, dobiti rezultate.

Na koncu je tužilaštvo, Nicola Piacente i Silvio Franz, zatražilo da Alfredo Cospito bude osuđen na 12 godina, a Nicola Gai na 10 godina.

Suđenje će biti nastavljeno 12. novembra 2013, kada će biti donijeta i presuda.

Solidarnost sa Alfredom i Nicolom!

Alfredov tekst o preuzimanju odgovornosti, Nicolin tekst (oba teksta na italijanskom)

Izvor

Nemačka: Nekontrolisana šetnja u Hamburgu

fuck-the-police-766x1024
U večernjim satima 18. oktobra 2013., desila se nekontrolisana šetnja od Sent Paulija do naselja Šanze.

Transparentom, pesmom, posterima, flajerima, grafitima, kamenicama i čekićima, skoro 80 ljudi je na ulicama izrazilo svoj bes protiv “opasnih zona”, rasističkih kontrola, mašinerije za deportacije i takvih uslova stvarnosti.

Razbijeni su izlozi na nekim bankama i prodavnicama, dok su na zidovima ispisivani slogani protiv mašinerije za deportaciju i države. Šetnja se već završila kada su panduri stigli.

Protiv vlasti i njihovog grada!
Za nekontrolisani život bez dominacije, za sve!

Atina: Napad na fašističko gnezdo u Peristeriju

"Zaista bih voleo da lovimo fašiste zajedno"
“Kako bih voleo da lovimo fašiste zajedno”

Kasno uveče 13. oktobra 2013., farbom i kamenjem napadnuta je teretana – fašističko gnezdo u ulici Tivon u području Peristeri, čiji je vlasnik Apergis . Apergis je stari organizovani član “Zlatne zore”, desna ruka poslanika “Zlatne zore” Panajotarosa i trener patriotske milicije.

Militantni antifašizam u svim naseljima!

izvor

Atina: Preuzimanje odgovornosti za paljenje vozila diplomatskog kora

affin

U ranim jutarnjim časovima petka 11. oktobra 2013. zapalili smo kombi diplomatskog kora, registracionih oznaka DC 93-3, na raskrsnici ulica Piras i Delakroa u području Neos Kosmos, Atina.

Ova akcija je svim srcem posvećena drugovima koji se gone zbog dvostruke pljačke u Velventu, Kozani i kojima će se suditi krajem novembra*, kao i sećanju na ubijenog antifašistu Pavlosa Fisasa.

Ne treba da se navikavamo na ideju straha i smrti. Trebamo se odupreti savremenom totalitarizmu svim raspoloživim sredstvima.

Mi stvarano sopstvene strukture, jačamo i širimo naše drugarske odnose i postavljamo pozornicu za anarhiju i komunizam. Socijalna revolucija je jedina solucija.

Potpaljivači sa savešću

* Suđenje za dvostruku pljačku u Velventu zakazano je za 29. novembar 2013. u Apelacionom sudu u Atini. Optuženi su drugovi: Andreas-Dimitris Burzukoj, Dimitris Politis, Nikos Romanos, Janis Mihailidis, Fivos Harisis-Pulos i Argiris Dalios.

GRČKA: Zavjera Vatrenih Ćelija preuzima odgovornost za paket-bombu protiv tužioca Mokkasa

CCF-e1381180670754

Projekt Feniks: Čin Šesti

“Napasti suce”

Još se jednom susrećemo u vatri, sa starim i novim drugovima, odlučnim da uruše policijske ideje o završnom poglavlju jedne završene priče.Zavjera Vatrenih Ćelija je beskrajna priča. To je unutarnji plamen koji gori u nama, to je Feniks koji se rađa iz svojeg pepela ponovno iponovno… To je Plamen Negacije i Nihilizma koji urla: “Ne mogu stati,ne mogu izgorjeti, nitko me ne može ugasiti…”

Oko prije mjesec dana naša dva brata, Andres i Spyros, uhapšeni su u Solunu, optuženi za slanje eksplozivnog paketa bivšem komandantu antiterorističke jedinice. Riječi su suvišne. Braćo, sjetite se da će sunce nastaviti i dalje izlaziti za sve nas kojima je jedina domovina Nova Anarhija. Feniks je rođen iz vlastitog pepela, nastavlja ismijavati tišinu kukavica, opskrbljujući Prometejevom vatrom vječne ustanike.

Zato, slanje paket-bombe inkvizitoru Mokkasu je prvi minimalni i refleksivni odgovor: za nas jedini izlaz je zapalit reformističke teze obrane i krenuti prvi u napad.

Osim toga, Olga Ekonomidou, Damianos Bolano, Charis Chatzimichelakis, Giorgos Polydoros, Panagiotis Argirou, Theofilos Mavropoulos, Christos Tsakalos, Gerasimos Tsakalos, Giorgos Nikolopoulos, Michalis Nikolopoulos, to jest desetoro braće i sestra ZVĆ koji su zatvoreni u dvostrukom, trostrukom i četverostrukom pritvoru preko 36 mjeseci (mada je granica 18), i kojima se sudi za različita djela, sada su optuženi i za poticanje.

Dimitris Mokkas je jedini odgovorni za slučajeve “terorizma” na u Grčkoj. Odnosno, isključivo za našu organizaciju. Karijera ovog bijednika se ne razlikuje mnogo od bilo kojeg drugog sudskog službenika. Čovječuljci bez duše koji postaju sudski službenici kako bi zadovoljili vlastite komplekse. Ovaj klaun je za razliku od drugih crva apelacionog suda samo bolje ljubio dube svojim nadređenima. Njegova želja za izgradnjom karijera se ispunila. Sada je odgovoran za masu naloga za pojavljivanje pred sudom, ispitivanja i pritvore, uvijek s osvetničkim osmjehom na licu. Vrhunac njegovog lakrdijaštva i kukavičluka bio je produženje pritvora našem drugu iz ZVĆ, Gerasimosu Tsakalosu, samo nekoliko sati prije okončanja, dok je drug bio u krevetu, u 23. danu štrajka glađu.

Zbog svega toga odlučili smo mu poslati naš osvetnički poklon. Naravno, nije poslan u stakleni toranj apelacionog suda gdje na svom stolu, navikom sudskog službenika, potpisuje jebene sudske spise protiv naše braće i sestara. Poslali smo mu paket na kućnu adresu, gdje se osjeća sigurnim. Znamo da se svo smeće kao što je Mokkas, nakon što je odradilo svoju svetu dužnost zatvaranja na desetine osoba, vraća u svoje topli dom, izigravajući dobrog muža i brižljivog oca. I tako, slijedili smo metu, pronašli njegovu kuću i odlučili mu poslati paket na adresu. To je rezultat naše istrage, potpisane Zavjera Vatrenih ćelija.

Činjenica je da su besramna djela počinjena posljednjih godina u tom sektoru. Farsa suđenja, okončana presudama na desetljeća zatvora bez ikakvih dokaza. Kontinuirani pritvor koji lišava slobode svakoga koga policija smatra određenim problemom. I ne govorimo samo o oružanim gerilcima. Radi se o taktici zasnovanoj na antiterorističkim zakonima koja se sada primjenjuje otvoreno na različite slučajeve. A za sve to odgovorni su i svi oni koji nakon otpuštanja iz zatvora zaboravljaju velike riječi osvete protiv sudaca i tužitelja. I zato su zatvori također puni osoba koje usprkos činjenici što smatraju da su sudske odluke pogrešne, ipak ne pretvaraju to svoje nezadovoljstvo u bijes, a bijes u djelo.

Neka ovaj napad postane poziv na takva osvjetnička djela, upućen svima onima koji su, unutar i izvan zatvorskih zidova, iskusili ogavnost sudstva. Ništa nije nedostižno. Ima na stotine sudskih službenika. Ne skrivaju se svi, nije ih teško sresti. Napadnimo ih svim raspoloživim sredstvima. Od premlaćivanja i požara do bomba i smaknuća. Samo će tada shvatiti da se radi o ratu. A ako ne shvate, mi ćemo se sigurno osjećati bolje znajući da smo se osvetili tim inkvizitorima pravde. Što se tiče svih onih koji se nalaze unutar zidova, jedini vrijedan stav prema tim gnusobama je prezir ove farse zvane suđenje. Nadasve kada se radi o zatvorenicima revolucionarima i specijalnim suđenjima za terorizam.

Ovim napadom želimo poslati naše prijateljstvo i poštovanje našoj zatvorenoj braći i sestrama u Latinskoj Americi. Ponosnim drugovima kao što su Freddy Fuentevilla, Marcelo Villaroel e Juan Aliste Vega, optuženi za Slučaj Security. Ova tri druga su sudjelovala u oružanoj borbi protiv čileanske države u osamdesetima i devedesetima. Sada se nalaze u zatvoru optuženi za pljačku banke i ubojstvo policajca tijekom pucnjave.

Posvećujemo ga i nepokajanom drugu Jose Miguel Sanchez Jimenezu. Urbanom gerilcu koji je nastavio svoju borbu i nakon pada čileanske diktature jer, kao što sam piše, “ne vjerujem u njihovu demokraciju”.

I anarhistu veganu Braulio Arturo Duran Gonzalezu, u meksičkom zatvoru, optuženom za napade na bankomate.

Hansu Niemeyeru, optuženom za subverzivnu akciju i napade na simbole moći. Čileanska država mu je odredila kućni pritvor. Bez oklijevanja, Hans je pobjegao. Nažalost, prije nekoliko mjeseci ponovno je uhapšen i zatvoren.

Zatim našem bratu Henry Zagarrundu, kojeg bolivijska država optužuje za napade FAI-Bolivije i drži zatvorenog u specijalnom režimu kućnog pritvora.

Istovremeno šaljemo najtoplije pozdrave našoj nedavno otpuštenoj braći Mario Lopezu, Ivanu i Carli. I naravno veliki zagrljaj našoj dragoj prijateljici i drugarici Felicity Ann Ryder, u ilegali zbog naloga za uhićenju u Meksiku.

Crna Internacionala Anarhista Prakse, putem FAI-FRI, nalazi se svugdje. U zatvorenim anarhistima, u traženim anarhistima, u anarhistima borcima na ulicama.

Zato želimo da naš glas i naš plamen putuju sve do druge strane planete, sve do daleke Indonezije, jačajući djela naše braće i naših sestara, tamošnjih ćelija FAI. Nedavno su ćelije FAI-Indonezije, osim napada protiv sistema, izvršile i kontroinformacijsku kampanju o policijskom ubojstvu četiri zatvorenika. Četiri mladića su bila optužena za ubojstvo jednog policajca specijalnih jedinica tokom tučnjave u baru. Ubrzo nakon hapšenja, tijekom racije u zatvoru ubijena su četiri zatvorenika u ćelijama, kalašnjikovima.

Drugovi u Indoneziji nisu sami… Svi zajedno, anarho-individualisti, nihilisti, kaotičari, susrećemo se tamo gdje nova anarhija postaje praksa. Želimo se sresti kroz naše akcije i eksperimentirati širenjem Neformalne Anarhističke Federacije FAI. Izigrati policijsku kontrolu, postati opasniji, podržati međunarodnu anarhističku solidarnost i napasti za nju. Zato – baš kao plamen koji nas ujedinjuje – dijelimo istu radost za anarhističke napade kao i istu tugu zbog zarobljeništva ili smrti jednog druga.

Prije kraja, želimo posvetiti nekoliko riječi svima onima u kojima jeka napada budi želju za djelovanjem. Zato šaljemo gerilski znak vatre drugovima iz anarhističkog svratišta Nadir u Solunu, koji su se ponovno našli na meti opresije. Nasuprot “pokretu” kojim se neprestano širi kuga reformizma i komunizma da bi u potpunosti njime zavladala, anarhističko svratište Nadir, sa svim svojim mogućim kontradikcijama, ostaje neugodan podsjetnik koji kaže da “anarhija nije proizvod za prodaju na ideološkim policama supermarketa “veterana” “pokreta”, nego ustaničko nasilje na ulicama…”

Na koncu, znamo da su se naši drugovi u Indoneziji prije nekoliko mjeseci suočili s gubitkom. Njihov, i naš, brat Ryo izboden je na smrt u jednom sukobu. Njihov gubitak je i naš gubitak. Zato smo odlučili nazvati ćeliju Zavjera koja je poslala paket-bombu inkvizitoru, “Ryo” ćelija, u znak časti i sjećanja na ubijenog druga…

Danas se Zavjera Vatrenih Ćelija ponovno rodila iz pepela, promičući Feniks Projekt. Nove ćelije Zavjere su spremne ući u novu anarhističku urbanu gerilu. A svi oni anarhistički reformisti koji nas klevetaju govoreći da naše metode sve više naliče na mafiju, odgovaramo da je to zato što oni počinju podsjećati na ljevičarske hipije…

MI STVARAMO ĆELIJE FAI-IRF SVUGDJE  ZA ŠIRENJE NOVE ANARHISTIČKE URBANE GERILE

SNAGE i SOLIDARNOSTI ANARHISTIČKOM SVRATIŠTU NADIR

SNAGE i SOLIDARNOSTI novim nihilistima, anarhistima Prakse, kaotičarima Negacije, oružanim manjinama anarho-individualista…

ZAVJERA VATRENIH ĆELIJA – FAI/FRI RYO Ćelija

Brjansk, Rusija: ELF/FAI preuzima odgovornost za požar u pilani

Machnowist-army
2. oktobra 2013. 2 zapaljive naprave sačinjene od 1,5 litra benzina postavljene su u jednu pilanu koja se nalazi u lovištu Brjansk (zapadna Rusija). Požar je zahvatio i dronjke koje su nesretni drvosječe ostavili upravo na napravi. Obližnji brežuljak nudio je odlično mjesto za uživanje u noćnoj sceni: debeli dim se ubrzo sakupio pod krovom i krečući se u spiralama stvorio dojam noćne magle.

Predlažemo ovu akciju kao naš doprinos projektu Feniks (#7), projekt za oživljavanje djela direktne akcije i anarhističkog otpora nakon represija 2010.-2012. U potpunosti podržavamo naše drugove iz moskovske ćelije ZVĆ i ELF kada govore o potrebi širenja naših napada protiv države i kapitala.

Nekoliko riječi o nedavnoj kritici anonimnih drugova iz Argentine .  Bez ikakvih pomisli da budemo autoreferencijalni ili objavimo neko beskorisno razmetanje hrabrošću:

Unutrašnje rasprave nisu uvijek vrijedne objavljivanja na engleskom jeziku na međunarodnim sajtovima. No, smatramo da niz napada na slične ciljeve ipak i dalje raspiruje raspravu u anarhističkom pokretu, barem na lokalnoj razini (možemo navesti kampanju protiv policije 2008.-2011., o šumama Khimki i Butovsky, nedavne prosvjede protiv rudarskog projekta u Voronezhu). Ponekad stvari nadilaze rasprave.

Slažemo se da je veoma teško koordinirati simultane napade protiv takvih struktura na međunarodnom nivou (kao što su tvornice krzna, pilane, policija, zatvori, vojne mete, industrije, banke, naftna i plinska industrija itd.) zato što zahtjeva mnogo vremena, a mi komuniciramo na jednoj više ili manje javnoj razini ovdje. Dakle, naši neprijatelji mogu biti u prednosti. Bilo bi potrebno raspraviti da li bi trebali riskirati našu slobodu u idućoj akciji da bi vidjeli izjavu o sličnoj akciji na nekom drugom mjestu tek nakon šest mjeseci. Međutim, ne možemo reći da se ipak ne koordiniramo: osvrnimo se na niz napada na energetske i električne strukture u Bjelorusiji, Kanadi i Indoneziji, akcije protiv banaka u Velikoj Britaniji, Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Grčkoj, brojne simultane štrajkove glađu koje vode naši drugovi u zatvorima širom svijeta.

Nama je čitava FAI-IRF bitnija zbog osjećaja pripadanja široj zajednici. U prošlosti su prevladavale samo organizacije “socijalnih anarhista”. Sada anarhisti drugih tendencija mogu osjetiti drugarstvo i podršku diljem svijeta. Samo prije nekoliko godina ako si u našoj zemlji želio stupiti u kontakt s anarhistima trebao si proći kroz tradicionalne anarhističke organizacije. A kad bi se nešto desilo desilo odmah bi spominjali policijske provokatore. Danas osobe koje osjećaju isto, koje kreću u pobunu i akciju nisu manje vrijedne od anarhističke teorije, mogu se povezati izvan pacifističkog i reformističkog anarhističkog konteksta. I kada mi čitamo o stotinama spaljenih vozila na jednom kraju svijeta, o bankama u plamenu na drugom i sabotiranim građevinskim strojevima negdje drugdje – tim bolje. Kratko putovanje u prošlost:
sjetimo se ne baš tako davne uzavrele rasprave o FAI akronimu (a još i prije o podršci/distanci ZVĆ). Vjerujemo da je za svaku grupu FAI-FRI uspjeh činjenica da su se stvari izmijenile.

Razumijemo vašu zabrinutost zbog nedostatka bolje koordinacije naših napada, ali predlažemo drugu temu za raspravu: formiranje novih grupa, širenje informacija, protumjere protiv represije. Ako netko želi koordinirati bolje svoje napade, onda treba pažljivije čitati izjave drugih osoba. Boriti se protiv stalne represije nad grupama direktne akcije čitavog svijeta – mi vjerujemo da je to zadatak koji moramo što prije obaviti.

ELF/FAI, Commando Nestor Makhno

izvor

Eksarhija, Atina: Preuzimanje odgovornosti za zapaljivi napad na policijski bus u znak sećanja na Pavlosa Fisasa

"Koje je boje tvoja zastava...kada gori?"
“Koje je boje tvoja zastava…kada gori?”

Sramota nije posao

Osam sati stojite u krugu policijskog autobusa na uglu ulica Harilau Trikupi i Didotu u Eksarhiji, pitajući se kada ćete biti napadnuti “bocama” i kamenovani. Primaoci mržnje i besa; mržnje i besa koji prožimaju naše celo biće. Zbog onoga što jeste. Zbog onoga šta jesmo. Zbog onih kojima služite. Zbog onoga za šta se borimo.

Osam sati zaredom, a sada je vreme za noćnu smenu, u 22h, 19. septembra 2013. Sveže svinje su stigle da vas zamene. Nakon kraćeg ćaskanja, svi zajedno ulazite u pokretni svinjac.

Ali sa nama ćete se suočiti kada to najmanje očekujete, kada zavalite dupe na sedište policijskog autobusa, iscprljeni tom prljavštinom koju zovete posao.

Dva bloka dalje, na raskrsnici ulica Harilau Trikupi i Dervenion, drugovi čekaju policijski bus kako bi krenuli. Zauzimaju pozicije, čekaju još malo, a onda guraju kontejnere i blokiraju ulicu. Kanisteri od 10 litara ispunjeni benzinom kotrljaju se ispod vozila. Panduri stižu baš na vreme i napuštaju autobus pre nego su primetili kako prvi molotov osvetljava zapaljivi materijal. U njihovim očima vidi se strah.

Neki drugi put, na drugom mestu, čekaćemo vas.

Pavlos živi među nama.

izvor

Solun, Grčka: Direktna akcija u znak sećanja na Pavlosa Fisasa

killah-p

U noći 19. septembra, dan nakon što su nacisti ubili Pavlosa Fisasa u pirejskom naselju Keracini, odlučili smo se da razbijemo izlog fašističkog kafea “Astoria” koji se nalazi u solunskom naselju Kalamarija. To mesto je bilo sastajalište zlatnozoraša i tu su se dešavala organizaciona okupljanja fašističkog jezgra iz Kalamarije.

Razbijaj fašiste gde god ih ima
Neprijateljstva će se nastaviti…

izvor

Italija: Vijesti iz zatvora visoke sigurnosti (AS2) u Ferrari

I DIO

Sud u Genovi je (istražni sudac Baldini na ljetnoj zamjeni istražnog suca Giacalonea), u okviru k.z. 280 [teroristički atentat] protiv Nicole i Alfreda zbog ranjavanja Adinolfija, odredio cenzuru pošte u trajanju od 6 mjeseci Sergiu i Stefanu, koji se nalaze u zatvoreni u Ferrari zbog operacije Ardire [Odlučnost]. Čitajući nalog dolazi se do zaključka da je izdan pod izlikom kako bi se spriječilo Alfredovo i Nicolino moguće zaobilaženje cenzure (budući da je njihova pošta posljednjih mjeseci pod stalnom kontrolom) uz pomoć drugova iz istog zatvorskog odjela, “pošto bi ista [pošta] mogla sadržavati napomene o budućim krivičnim djelima”, što se temelji na činjenici da internetom kruže tekstovi u sjećanje na Mauricia Moralesa čiji su autori Sergio, Nicola i Alfredo, kojima su “ponovno iskazali prihvaćanje subverzivnih namjera anarhističkih struja”. Ako zaobiđemo arhaične tonove, razlozi su vrlo eksplicitni, odnosno tehnike koje danas sudstvo i zatvorska uprava koristi protiv svih onih koji su odlučili da ne pognu glavu.

II DIO

Doznajemo danas da je Nikola pod istragom za pokušaj poticanja na zločin (čl.56 i 414) zbog sadržaja jednog teksta (koji nije nikada stigao na odredište pošto je Sergiu tekst zadržala cenzura – činjenica na koju se pozivaju u prethodnoj vijesti) o borbi protiv zatvora, i gdje se kao primjer navodi atentat na vozilo direktora atenskog zatvora Koridallos. Genovsko tužilaštvo je izjavilo da će navedeno pismo dostaviti na ročište 30. oktobra, a u međuvremeno je proslijedilo predmet bolonjskom tužilaštvu (koje je teritorijalno kompetentnije od Ferrare). S obzirom na cenzurne namjere istražnog suca pobrinut ćemo se da što prije i u cijelosti bude objavljen tekst našeg druga.

Continue reading Italija: Vijesti iz zatvora visoke sigurnosti (AS2) u Ferrari

Hamburg: Napad na kompaniju Tisen Krup u znak solidarnosti sa zatvorenim drugaricama Sonjom i Sibil, i pobunom u Turskoj

Leto za Sonju i Sibil!

U noći 31. jula na 1. avgust napadnuta je zgrada “ThyssenKrupp Industrial Solutions AG” u Hamburgu. Ulazni prozori i vrata su razbijeni, a zgrada je obeležena i sa dvadesetak bačenih flaša. Ulica ispred zgrade blokirana je zapaljenim barikadama.

Tisen Krup je jedna od najvećih kompanija za proizvodnju ratnih mašina. Oni snadbevaju armije širom sveta.

Ovaj napad je izveden u znak solidarnosti sa zatvorenim drugaricama Sonjom i Sibil koje su zauzele beskompromisan stav protiv države i njene pravde. Sonja je optužena za napade i učešće u “Revolucionarnim ćelijama” (Revolutionäre Zellen) tokom 70-ih. Sibil je zatvorena zbog svoje nesaradnje sa pravdom. Suđenje još uvek traje.

Napad je takođe posvećen junskoj pobuni u Turskoj. Militantni pozdravi Istanbulu, Ankari, Amedi, Eskišehiru…svim gonjenim i zatvorenim pobunjenicima, i u znak sećanja na ubijene.

Saopštenje na nemačkom jeziku / Više informacija: a, b, c

Grčka: Sabotaža 6 bankomata u Solunu

2

U zoru u petak 26. jula sabotirano je 6 bankomata u Solunu u području Stavropoli.

SNAGE dvojici pritvorenih anarhista iz Soluna koji su optuženi za učešće u projektu “Feniks”.

SNAGE anarhistima skvota Nadir koje su u njihovoj infrastrukturi napali sitni huligani antiterorističkih jedinica EKAM.

SNAGE anarhističkim borcima posvuda koji se uzdržavaju od anarho-životnog-stila žurki i narkokulture.

Pobunjenička individualnost