Napad paljevinom na crkvu koja se nalazi u ulici San Luis u Sevilji.
U ranim jutarnjim časovima između 4. i 5. januara 2014., pod plaštom noći, vukovi su ponovo zavijali….Ovog puta su vrata pomenute crkve napadnuta molotovljevim koktelima i grafitima solidarnosti sa uhapšenim u Barseloni.
Zbog mržnje koju crkva i njena sedišta predstavljaju, i u znak solidarnosti sa Monikom, Karinjosom i svima koji se bore: ni koraka unazad; napad na jednog od nas je napad na sve nas.
Vraćajući se na maj 2012., Roberto Adinolfi bio je direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, koje gradi nuklearne elektrane diljem Europe, uključujući Krško u Sloveniji i Cernavoda u Rumunjskoj. Adinolfi posjeduje moć, novac, prestiž, utjecajan je. Za njega patnje i žrtve katastrofe u Fukushimi (Japan) nisu bile ni približno blizu kao njegov klimatizirani ured ili njegova luksuzna vila u Genovi, ili kao njegova skupocjena odjela.
Ponekad moraš razbiti koje jaje da bi mogao napraviti kajganu. A osim toga, još nijedna od njegovih smrtnih zamki nije iščeznula.
Još. Ključna riječ. Još.
Roberto Adinolfi uz svu svoju moć, novac, prestiž, uz svoj utjecaj, nije ni primijetio vozilo koje ga je slijedilo ispred kuće. Bio je arogantno uvjeren da će provesti čitavu karijeru zarađujući brdo para bacajući radioaktivnu kocku i kladeći se na tuđe živote, i da neće nikada morati nikome odgovarati ni za što.
I tako je ujutro 7. maja Adinolfi izašao iz svoje luksuzne vile u Genovi, zaputivši se prema svojem prostranom klimatiziranom uredu – kada ga je iznenada ošepavio jedan anarhistički metak. Krvario je i urlao.
Njegovo se skupocjeno odijelo upropastilo.
Alfredo Cospito i Nicola Gai preuzeli su ovu javnu humanitarnu službu kako bi poslali jasnu poruku Adinolfiju u ime milijuna budućih žrtava njegovog nuklearnog holokausta. Nisu dobili ni nagradu ni pohvale, već pojedinačno po 10 godina i 8 mjeseci te 9 godina i 4 mjeseca.
Očito je da talijanska vlast smatra kako je Adinolfijevo zamrljano odijelo bitnije od milijuna života koji drhte u sjeni nuklearne more. Uzevši u obzir dugo iskustvo razočaranih vođa, ovo vjerojatno neće zvučati čudno.
Nadahnjujuće i odlučne izjave Alfreda Cospita i Nicole Gaia nalaze se, na engleskom, na Act For Freedom Now [nap.prev. na srpsko-hrvatskom ovdje i ovdje].
30. oktobra, kada je Cospito pokušao pročitati svoju izjavu u sudnici, prekinuli su ga suci, a zatim su policijskom intervencijom dva anarhista izbačena iz sudnice.
Uzevši sve u obzir, adresa sudaca je još nepoznata. Izgleda da sudac još ne hoda sa štakom.
Javni tužitelji Nicola Piacente i Silvio Franz, koji su dugo tužili i izvukli milijun eura štete (kojim nesumnjivo treba platiti Adinolfijevo odijelo), hodaju bezbrižno i simetričnim korakom. Ovi službenici očito nisu još dobili metak u koljeno.
Još. Ključna riječ. Još.
Osim one realne, prodorne, ranjene pravde, koja je prilično očigledna, postoji u svemu tome i neka vrsta poetske pravde. Ne samo siromah i nemoćni koji se svakodnevno bude uplašeni – ne više. Kao što ljudi žive u strahu da čuju sirenu iz obližnje sirene, tako danas službenici u Italiji zadržavaju dah kada izlaze iz svojih kuća, krečući da počine svoju dnevnu dozu zemaljskih strahota.
Kada neko vozilo zakoči kraj njih malo se upišaju od straha, i ubrzaju korak, prolijevajući kavu. U tom trenutku panike i straha, spaze na čas djelić budućnosti, viziju, u kojoj direktori poduzeća i zakonodavci, bankari i naftni magnati, vojne starješine i državni poglavari, šepaju gore dolje pločnicima, oslanjajući se na štapove i spotičući se o štake, smješkaju se i kimaju glavama međusobno dok prolaze, ali užasnutim osmijesima i progonjenim pogledima.
Mislim da im taj trenutak izgleda vrlo realan, i da ih prolazi jeza kada pomisle na sve te dobro naciljane pucnjeve, hotimice nesmrtonosne… zato što ih strijelci žele žive.
Ako ih ubiješ neće ništa shvatiti.
Postoje parkirališta širom svijeta kojima brojni bijedni i zlobni Adinolfi prolaze kada se vraćaju kući nakon radnog dana provedenog ubijajući budućnost. Pričaju na mobitel sa svojim suprugama dok šalju poruke ljubavnicama i planiraju zajedničke grobnice kojima će sutra upravljati.
Nikada ne obraćaju pažnju na vozila iza leđa. Nikada ništa ne prekidaju.
Koliko Alfreda Cospita i Nicole Gaia bi moglo postojati?
Zaista koliko.
Sean Swain 243205
Ohio State Penitentiary
878 Coitsville-Hubbard Road
Youngstown, Ohio 44505, USA
Izvor: 325
Projekt Feniks, Čin Deseti
Ne možete zatvoriti vukove. Možete samo ograničiti tijela, ali ne i oslobodilački duh i volju za daljnjim napadima na sve neprijatelje. Možete srušiti jednog borca, ali duh će uvijek ostati živ i dostići će vas na nekom drugom mjestu gdje se osjećate sigurniji. Imate vječnog neprijatelja koji neće nikada ustuknuti ni koraka, ni kada izgubi drugove. Mi, anarhistički nihilisti nećemo vas prestati napadati dok vas ne pretvorimo u pepeo. Mi smo vrhunac vašeg oskudnog znanja što nama znače anarhija i kaos. I da, teroristi smo, oni koje se bore za slobodu već stotinama godina šakama, kamenjem, molotovima, požarima i naravno, bombama.
I upotrijebili smo ih protiv vas. Protiv jednog od vaših najomiljenijih sredstava: banke. Digli smo u zrak jedan od vaših aparata za novac, našom malenom eksplozivnom kreacijom. Izradili smo napravu našem ograničenim znanjem iz raznih izvora. Želimo da vi i dobri građani znate da nećemo nikada postaviti granice našoj želji za stalno usmjeravanje mržnje na sve vas. Napravili smo bombu malom dozom dinamita pomiješanog s nekoliko komada željeza kako bi povećali njenu snagu. Zatim je eksplodirala paralizirajući jedno od vaših sredstava.
Ali naš bijes nije jedini razlog naše akcije. Putem našeg napada želimo pozdraviti našu dragu Monicu i dragog Francisca koji su nedavno uhapšeni u Španjolskoj i optuženi da su počinili djela [ćelije FAI – napomena prevodioca: netočan navod originalnog teksta; optuženi su za djela koje je počinio Commando Insurrezionale Mateo Morral]. Našoj braći i sestri iz Zavjere Vatrenih Ćelija u grčkom zatvoru, Marcu Camenischu i Gabrielu Pombi da Silva, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu, Andreasu Tsavdaridisu i Spyrosu Mandylasu, anarhistima iz slučaja dvostruke pljačke u Kozaniju, Freddyju, Marcelu, Juanu, John Bowdenu, Alfonsu Alvialu i Hermesu Gonzalezu, uhapšenim nedavno u Čileu dok su pokušavali vratiti nazad ono što neprijatelj krade iz naših života, i naravno svim anarhistima u zatvorima diljem svijeta, koje ne možemo pojedinačno navesti ali koji su svejedno u našim srcima.
Ali naše je srce nadasve pogođeno viješću o smrti druga koji je pao u borbi protiv neprijatelja u Čileu: Sebastián Oversluij Seguel.
Ponosno smo pjevali tvoje ime dok smo postavljali napravu u bankomat u Malangu, Zapadna Java, u ranim satima 9. januara 2014. Tebi, brate, posvećujemo ovu akciju, imenujući tvojim imenom našu ćeliju za ovu akciju. Za nas ti ćeš i dalje živjeti, svakim korakom i uzdisajem uz nas, da bi nastavili ovaj rat. Ova eksplozivna akcija protiv vlasništva neprijatelja je naš način da se sjetimo tvoje hrabrosti.
Sve do pada društva,
Sve do kaosa i anarhije
Ćelija Sebastián O. Seguel
Međunarodna Zavjera za Osvetu
Neformalna Anarhistička Federacija
U ranim jutarnjim časovima 27. decembra 2013., postavili smo dve zapaljive naprave male snage u dva ogranka “Pekare Hristu”. Ovaj lanac pekara je u vlasništvu supruge poslanika “Zlatne zore” Germenisa i njene porodice. Ona je vodeći član ženskog jezgra “Zlatne zore” čime je pljunula na prošlost svog oca koji je bio sindikalista. Uzimamo za metu svaku “infrastrukturu” koja obezbeđuje novac nacističkoj “Zlatnoj zori”, svako preduzeće-biznis koji radi u njihovom interesu.
Zapaljivi pozdravi svim zatvorenim borcima.
Solidarnost sa našom sestrom i bratom, Monikom Kabaljero i Franciskom Solarom, koje je španska država zatvorila zbog akcija zapaljivim sredstvima.
31.12.2013. – 1.1.2014.
Na ovogodišnjim demonstracijama snažno je izražena solidarnost kako unutar tako i izvan zidova zatvora Koridalos. Oko hiljadu ljudi se u znak solidarnosti pre ponoći pojavilo na okupljanju i počelo glasno uzvikivati slogane. Nekoliko drugova je koristilo pirotehnička sredstva dok su zatvorenici pravili buku i kroz prozore ćelija bacali zapaljene predmete. Ubrzo nakon što se masa pomerila iz parka preko puta muškog zatvora do parkinga preko puta zatvora za žene policijske jedinice za razbijanje demonstracija su upotrebile suzavac kako bi ugušile velike demonstracije i jurile demonstrante u okolnim ulicama. Nije bilo izveštaja o privedenim.
[vimeo]http://vimeo.com/83099879[/vimeo]
Video/Foto: Social-Revolution
[vimeo]http://vimeo.com/82508064[/vimeo]
Samoorganizovana zdravstvena struktura Eksarhija (ADYE) – psiholog, patolog/radiolog, specijalni pedagog – dečiji psiholog, ginekolog, logoped.
Samoorganizovana zdravstvena struktura Eksarhija je poduhvat stvoren kroz generalnu skupštinu stanovnika, društvenih projekata i kolektiva koji žive i deluju u okrugu Eksarhija.
Ovaj poduhvat se obraća lokalnoj zajednici Eksarhije – doktorima, psiholozima, medicinskim sestrama, farmaceutima, ali i drugim stanovnicima koji žele da pomognu.
Osnovna aktivnost Samoorganizovane zdravstvene strukture Eksarhija jeste pružanje besplatne primarne zdravstvene zaštite, hitne pomoći i psihološke podrške, kao i promovisanje koncepta zdravlja za sve bez ikakve diskriminacije zbog rase, boje kože, porekla, seksualnog identiteta ili religije.
Glavno političko opredeljenje njenih učesnika omogućava uzajamno pružanje solidarnosti, umesto egoističnog ili filantropskog, s obzirom na činjenicu da smo svi potencijalni imigranti, beskućnici, nezaposleni, prekarni radnici bez pristupa zdravstvenim uslugama.
Verujemo da samoorganizovane zdravstvene strukture nisu samo odgovor na probleme u pružanju medicinske nege koje ispunjavaju prazninu koju je ostavila država. Zbog toga, ono što primenjujemo u praksi jeste način kako bismo želeli da vidimo zdravstvo u društvu koje zamišljamo, društvu istinske solidarnosti i humanosti.
Ovaj projekat Samoorganizovane zdravstvene strukture Eksarhija vidimo kao živu ćeliju društvenog otpora i emancipacije od savremenog varvarstva te stoga sarađujemo sa narodnim skupštinama i baznim sindikatima.
U toku radnog vremena ambulante za patologiju (sredom i četvrtkom od 18-20h) možete doneti lekove koji vam više ne trebaju.
Socijalni centar Vox, ulica Arahova br. 56, Trg Eksarhija
Izvor: adye.espivblogs.net
… POČETAK PORUKE… 18-12-2013… STOP… Trg Ambioriks, br. 32 u Briselu… STOP… zapaljen BMW Georgiosa Papastamkosa… STOP… potpredsednika Evropskog parlamenta… STOP… člana grčke partije “Nova Demokratija”… STOP… solidarnost sa anarhistima koje je kidnapovala država… KRAJ PORUKE …
Otpor ponekad završi u zatvoru.
Tako u ovom trenutku: šaljem borbene i srdačne pozdrave iz frajburške kuće smrti.
Kuća smrti – tako ovde zovemo zgradu u kojoj drže preventivno zatvorene. Sicherungsverwahrung – preventivni pritvor nakon izdržavanja kazne, zasniva se na nacističkom zakonu od 24. novembra 1933. godine, što je propis protiv koga se borio i sam Kurt Tuholski. Izopšteni iz društva sede ovde bez ikakve nade.
Generalno, zatvori su mesta gde ljude drže, eksploatišu i ugnjetavaju. Oni su odraz društva u celini; samo još koji stepen nasilniji.
Manifestacije poput današnjih demonstracija u Hamburgu su poput svetionika i varnice. Ne samo društvu sa one strane zatvorskih zidova, već i u zatvorima.
Razbijmo okove!
Tomas Majer-Falk
Red and Anarchist Skinhead (RASH)
Dugogodišnji zatvorenik, od 1996.
Frajburg, decembar 2013.
Prošlog petka, 13. decembra 2013. zapalili smo diplomatsko vozilo kao i kombi u vlasništvu Univerziteta “Aristotel” u Solunu. Ova akcija je posvećena zatvorenim štrajkačima glađu Spirosu Stratulisu, Rami Sirjanosu, Egun Mustafi, Mihalisu Ramadanoglu, kao i zajednici anarhističkih zatvorenika u zatvoru Koridalos (Atina) koji su nam pokazali kako se bori i pobeđue bez obzira na uslove. Naši drugovi zadovoljavaju glad eksplozijama, a paljevinama gase žeđ.
Sve se nastavlja…
Na posteru piše
Da Alfonso Alvijal i Hermes Gonzales budu na ulicama! Aktivna solidarnost sa drugovima.
Sebastijan Overslui je među nama! Nijedna agresija ne treba proći bez odgovora!
U sredu ujutru 11. decembra 2013., obezbeđenje je ubilo 26-godišnjeg anarhistu Sebastijana Overslui Serela kada je sa još tri osobe pokušao da opljačka ogranak čileanske državne banke BankoEstado koja se nalazi u opštini Pudauel u Santjagu. Plaćeni ubica države/kapitala je u druga ispalio najmanje šest metaka.
Ubrzo nakon toga, panduri su na ulici uhapsili Alfonsa Alvijala (27) i Hermesa Gonzalesa (25) dok je četvti drug uspeo da pobegne.
U sredu uveče izvršen je pretres nekoliko kuća, uključujući i kuću Sebastijanovih roditelja.
Osvetimo našeg ubijenog druga!
Izvori: Refractario, Viva la Anarquia
Anarhističke demonstracije ispred zatvora Koridalos tokom noći 14. decembra:
[vimeo]http://vimeo.com/81901456[/vimeo]
Na dan 15. decembra 2013., ukupno sedmoro anarhističkih zatvorenika štrajkuje glađu i žeđu u zatvoru Koridalos.
U petak 13. decembra 2013. štrajk glađu i žeđu su započeli anarhistički zatvorenici Fivos Harisis, Argiris Dalios, Janis Mihailidis, Dimitris Politis i Jorgos Karajanidis nakon disciplinskog transfera zbog napada na tamničara*. Babis Cilijanidis se štrajku pridružio 14. decembra, a Grigoris Sarafundis 15. decembra.
Petorica drugova koji su započeli štrajk glađu 13.12.2013. trenutno su izolovani u disciplinskom delu 3. krila zatvora Koridalos, dok su drugovi Janis Naksakis i Babis Cilijanidis prebačeni u 4. krilo, a Grigoris Sarafundis u 5. krilo (on je prvo, 14.12., bio prebačen u 4. krilo).
Sedmoro štrajkača glađu i žeđu zahteva da oni, kao i Janis Naksakis, budu vraćeni u 1. krilo muškog zatvora Koridalos i pozdravljaju tekuću borbu štajkača glađu Spirosa Stratulisa (zatvor u Larisi), Rami Sirjanosa (Domokos), Ergun Mustafe (Malandrino) i Mihalisa Ramadanoglua (Grevena).
Tokom poslednjih sati izraženo je mnogo solidarnih gestova i aktivnosti širom teritorije koju kontroliše grčka država. Pored toga, za 15. decembar su zakazana okupljanja ispred zatvora Dijavata u blizini Soluna, Ajos Stefanos u Patrasu, još jedno protestno okupljanje ispred zatvora Koridalos, kao i kontra-informacione skupštine u Politehičkoj školi u Eksarhiji, Atina i skvotu Evangelismos u Iraklionu na Kritu.
Anarhisti Tasos Teofilu, Aleksandros Mitrusijas, Andreas-Dimitris Burzukos i Stefanos Amilitos (svi zatvoreni u 1. krilu zatvora Koridalos), kao i zatvoreni drug Ilijas Karaduman (zatočen na Krfu)) objavili su otvoreno pismo u znak solidarnosti sa štrajkačima.
Zajedničko saopštenje u znak solidarnosti sa sedmoricom anarhističkih štrajkača u zatvoru Koridalos, objavili su i drugovi Spiros Stratulis, Rami Sirjanos, Ergun Mustafa i Mihalis Ramadanolgu – koji od novembra štrajkuju glađu u četiri različita zatvora podržavajući zahteve Spirosa Stratulisa.
Svaki minut je presudan za sedmoricu drugova koji štrajkuju glađu i žeđu. Zbog toga pozivamo na maksimalno širenje njihove borbe i preko granica (teritorije pod kontrolom grčke države).
****
* Otvoreno pismo petorice anarhističkih zatvorenika
Juče, u četvrtak 12. decembra, dok smo bili zaključani u našim ćelijama, stražar Janis Milonas obraćao nam se na uvredljiv način. Kada smo ga danas pitali za objašnjenje nastavio je da bude svadljiv što je dovelo do toga da dobije mali procenat nasilja koje svakodnevno vrši svojim ključem.
Zatvorska uprava je odlučila, testirajući naše granice i izdržljivost, da razbije našu zajednicu. U ovom trenutku, nas petorica se nalazimo izolovani u disciplinskom delu 3. krila zatvora Koridalos, dok su drugovi Janis Naksakis i Babis Cilijanidis prebačeni u 4. krilo, a drug Grigoris Sarafudis u 5. krilo (ali ne u disciplinske delove).
Odlučni smo da odbranimo našu zajednicu po svaku cenu jer je ona naš vitalni element u trulom zatvorskom svetu. Ne cenjkamo naše dostojanstvo pred bilo kojom kukavičkom slugom pravnog poretka.
Od danas, 13.12. stupamo u štrajk glađu i žeđu zahtevajući povratak, kako naš tako i naših drugova, u 1. krilo zatvora Koridalos.
Odgovorni za ono što se od sada može desiti su čuvari Vasilis Lambrakis, Janis Kontopulos i Nikos Petropulos; direktor zatvora Marija Stefi, advokat Trupi i načelnih socijalnih usluga Vaso Frakatula, koji čine zatvorsko veće.
NI KORAKA UNAZAD
PS Naše misli su sa zarobljenim borcima i štrajkačima glađu Spirosom Stratulisom, Rami Sirjanosom, Ergun Mustafom i Mihalisom Ramadanogluom.
SNAŽNO DO POBEDE
Fivos Harisis, Argiris Dalios, Janis Mihailidis, Dimitris Politis i Jorgos Karajanidis
Nalazimo se u konjunkturi u kojoj su država i gazde pokrenuli apsolutni napad na siromašne i potlačene. Osiromašujući naše živote i osuđujući nas na bedu, vlast nastoji da kontroliše svaki aspekt našeg svakodnevnog života. Na sopstvenoj koži osećamo slom javnog zdravstva i obrazovanja, otpuštanja i smanjenja plata, pljačkaške poreske napade i militarizaciju represije. Ovom klizavom terenu pridodato je i dovedeno u pitanje i navodno “sveto” kapitalističko pravo kućevlasništva. Ali kada kapitalisti pričaju o imovini to se odnosi na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koja se – po njima – moraju nalaziti u rukama nekolicine. To je ono na šta misle kada nečiji dom nazivaju investicijom.
Važna karika u ovom procesu koncentracije “stambenih investicija” u ruke nekolicine jesu agencije za naplatu dugova – i briga nas je da li su legalne ili ilegalne. Ove kompanije iznuđuju i terorišu ljude, izdaju naloge za plaćanja prisiljavajući tako dužnike da svoje domove stavljaju pod hipoteku. Nakon toga slede aukcije. Najveća kompanija te vrste pripada porodici Dimitrisa Sijufasa, bivšeg ministra i bivšeg predsednika grčkog parlamenta. I zaista, kako bi uopšte politički kadar ove zemlje mogao izostati iz ovog unosnog, parazitskog biznisa?
U poslepodnevnim časovima, u utorak 10. decembra 2013., napali smo sedište ranije pomenute firme, koja se nalazu u ulici 25. marta, broj 7, u okrugu Tavros (Atina). Pored očiglednog političkog simbolizma, naš napad je dostojanstven čin, čin društvene i klasne solidarnosti; akt otpora, od strane i za sve nas koji svakodnevno doživljavamo naslije šefova; akcija koja je deo naše ukupne borbe protiv države i kapitala.
Ne zaboravljamo na hiljade ljudskih bića koja se savijaju pod teretom etatističkog i kapitalističkog varvarstva i koji su dovedeni do samoubistva. Ne opraštamo nikome od onih koji su doprineli takvom ishodu.
Podižemo naše pesnice u znak drugarstva sa onima koji nastavljaju da se bore za socijalnu revolucije unutar i izvan zatvorskih ćelija “demokratije”.
PS1: Naš politički izbor je bio da ne ulazimo u sukob sa zaposlenima u firmi. Razumemo stanje prinude koje ih je možda nateralo na tu vrstu posla, ali ne možemo biti slepi za činjenicu da su oni preuzeli specifičnu ulogu u napadu pokrenutom protiv naše klase. Oni zaslužuju društveni prezir i izolaciju.
PS2: Za nas, kuće pripadaju onima koji u njima žive i zadovoljavaju osnovne potrebe bez vlasništva u bilo kom smislu. Da budemo jasniji, sve što nas interesuje jeste spas domova sitnoposednika.
U ponedeljak 9. decembra 2013. izveli smo koordinisanu sabotažu 12 bankomata u Solunu. Na taj način, izabrali smo da makar i na trenutak poremetimo gladak protok finansijskih transakcija u gradu, istovremeno promovišući nastavak polimorfne borbe u znak solidarnosti sa drugovima koji se gone zbog subverzivnih aktivnosti.
Stojimo uz:
– anarhiste Nikosa Romanosa, Andreasa-Dimitrisa Burzukosa, Janisa Mihailidisa, Dimitrisa Politisa, Fivosa Harisisa i Argirisa Daliosa kojima se trenutno sudi u slučaju dvostruke pljačke u Velventu, Kozani;
– druga Teofilu Tasosa kome se trenutno sudi u slučaju pljačke ogranka Alfa banke na ostrvu Paros
– Spirosa Stratulisa koji štrajkuje glađu od 11. novembra zahtevajući odbacivanje svih optužbi protiv njega u vezi sa slučajem poznatim kao “Kriminalna organizacija Solunska sastajališta” kao i ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora
– Rami Sirjanosa, Mihalisa Ramadanoglua i Ergun Mustafu koji takođe štrajkuju glađu u znak solidarnosti sa Spirosom i njegovom borbom.
U noći između 25. i 26. novembra 2013. napali smo banku Santander koja se nalazi u Frankfurtskoj aveniji, reon Fridrihšajn, u Berlinu. Akcija ima za cilj da pošalje poruku solidarnosti sa petoro anarhista koji su osumnjičeni za napad na crkvu.
Izabrali smo banku Santander jer je to jedna od najvećih banaka u Španiji i zbog toga što ta ista banka profitira na veliko na zatvorenicima u španskim zatvorima. Dakle, svim novcem zatvorenika upravlja banka Santander uz posebno zajebane odredbe i uslove.
Još jedan razlog zašto smo izabrali da napadnemo ovu banku leži u činjenici da Santander marljivo ulaže u izgradnju zatvora širom Latinske Amerike.
Ovaj napad vidimo kao rani doprinos međunarodnoj nedelji akcija solidarnosti od 16. do 22. decembra 2013.
Takođe, šaljemo tople zagrljaje za petoro ljudi u Španiji, kao i svima ostalima koji ne odustaju od svog buntovničkog stava u svakodnevnom životu.
(na posteru piše: “Buntovnički i pobunjenički duh je spokojan duh, duh bez vremena jer živi u kontinuiranoj sadašnjosti sačinjenoj od solidarnosti. Solidarnosti koja po definiciji spaja generacije, spaja nastojanja, spaja dela, spaja naše živote, naša srca, bez obzira koliko mogu biti različita ili fizički udaljena, ona su živela, žive i živeće!”)
Marko Kameniš nas iz zatvora u Lencburgu informiše da je dobio obaveštenje o još jednom odbijanju uslovnog otpusta koji je još odavno trebalo da dobije jer je već odslužio dve trećine kazne koju su mu nametnuli švajcarski sudovi. Širimo odlomak iz njegovog pisma:
“Ovog puta sam odbijen od strane TAR-a (Regionalni upravni sud). Istini za volju, muka mi je više i umoran sam od suočavanja sa uobičajenim dosadno dugačkim represivnim sranjima, u kojima TAR takođe jednostavno “potvrđuje” sve što su već izrazili njihovi vredni pajtaš dodajući samo još više pakosti i zlonamernosti. Svakako sam očekivao potvrdu o odbijanju ali, da budem iskren, uz makar nagoveštaj ozbiljnosti u bavljenju “argumentima odbrane”. Praktično, ono što me najverovatnije čeka nakon okončanja zatvorske kazne jeste a posteriori interniranje. To je jedina tačka vredna pomena…”
22. novembra je istražna sutkinja đenovskog suda, Giacalone, na zahtjev javnog tužiteljstva, produžila na dodatna 3 mjeseca cenzuru Alfredovoj i Nicolinoj pošti. Od produženja do produženja pošta im je praktički pod cenzurom od trenutka hapšenja.
Podsjetimo da cenzura implicira, osim neprijatni žig plave tinte koji blati pisma prijatelja i drugova, i sustavno usporavanje i arbitrarnu zapljenu pošte, kako osobnih pisama tako i tekstova, letaka, članaka s interneta, novina itd. Dakle, nije toliko problem u stalnom nadzoru napisanog ili pak rečenog tokom razgovora (efektivan nadzor mada nije uvijek deklariran), nego u spriječavanju komunikacije između vanjskog i unutarnjeg.
Ovo posljednje produženje je kao obično odraz osvete države, zabrinute zbog solidarnosti koja je pružena drugovima.
Ovo je odlomak naloga, primjer represivnih strategija, jasniji od tisuću razmatranja na marginama:
“istraga i dalje zahtjeva nastavak, mada je u međuvremenu izrečena presuda po skraćenom postupku, u cilju individualizacije eventualnih sudionika u krivičnim djelima protiv kojih se vodi postupak i zbog potrebe spriječavanja krivičnih djela iste vrste:
– u vezi toga treba istaknuti da su tokom suđenja okrivljeni, putem dva teksta, u zapisniku, preuzeli odgovornost za počinjeni atentat te izjavili da pripadaju FAI-FRI “Nukleusu Olga”, pod čijim je imenom izvršeno ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucelare; te da su dva anarhista preuzimanjem odgovornosti stekli brojne podrške u najradikalnijem dijelu pokreta, naklonjenom direktnoj akciji te pobudili rasprave i razmatranja;
– nakon počinjenog izbora dvojca zatvorenika se nastoje istaknuti kako unutar nacionalnog anarhističkog pokreta (kao što dokazuje prepiska sa […] […], također i s Grcima iz Zavjere Vatrenih Ćelija, čiji je član Olga Ikonomidu (zatvorenica kojoj je posvećen atentat); posebnom je pažnjom kontrolirano pismo koje je Cospito poslao […], upućeno u stvari zatvorenim članovima anarhističke ćelije u Grčkoj i drugim pripadnicima (kao što je vidljivo iz samog početka “Draga braćo i sestre ZVĆ), u kojem se očekuju rasprave koje bi ojačale novi akcijski anarhizam, definiran “Nova Anarhija”, i kojem pripadaju oblici nasilne borbe, kao što je djelo za koje su dvojca optuženih preuzeli odgovornost (pogledaj primjedbu političke policije DIGOS iz Genove, 21.11.13., uz priloženi navedeni tekst);
– smatra se dakle da je mjera nadzora, koju je zatražio javni tužitelj, osnovana i opravdana zato što korespondencija optuženih predstavlja važan element istrage, jer bi na temelju dosadašnjih činjenica mogla poslužiti u otkrivanju jednog neodređenog kriminalnog projekta, kojeg podržavaju optuženi putem tekstova, prepiske, kruženja informacija.”
U navedenom nalogu upire se prst na tri očigledne i jasne prepiske – s jednim anarhističkim drugom dugogodišnjim zatvorenikom, cijenjenim i poznatim – bez granica – zbog brojnih i stalnih prijevoda na međunarodnom nivou, te zbog nikada ukroćene pobunjeničke tenzije – s rođakom jedne grčke anarhističke zatvorenice, na kojeg vjerojatno glasi poštanski pretinac namijenjen vanjskoj komunikaciji, a osim toga spominje se i jedan tekst objavljen već mjesecima na informativnim kanalima pokreta – te s osobom koja piše ove redove i koja osim što dolazi u posjete u zatvor, nalazi se pod istragom po čl.270bis [terorističko udruživanje] s Alfredom i Nicolom… A i u ovom slučaju mislim da je suvišno naglasiti da pošto smo anarhisti… ponekad pišemo i o anarhiji!
No, potrebno je naglasiti, što je već više puta ponovljeno, da su vijesti o represivnim dinamikama potrebne kako bi informirale o pokušajima kidanja solidarnih mreža i zabetonirale vlastita uvjerenja o onima koji posjeduju sredstva za kontrolu… i naravno, pozvale da i dalje šaljete informativne materijale, novine itd.
Anna
za informacije: nidieunimaitres[at]gmail[dot]com
Adresa:
Nicola Gai, Alfredo Cospito
C.C.Ferrara
Via Arginone 327 – 44122 Ferrara – Italija
Izvor: RadioAzione
Solidarnost sa Spirosom Stratulisom
Nekada je dovoljno pogledati nekoga u oči i videti da li je “ok”. Naročito u zatvoru gde se broj iskrenih pogleda može prebrojati. Spiros Stratulis je otelotvorenje strasti za slobodom.
On štrajkuje glađu od 11.11.2013. jer mu je nakon 21 godine u zatvoru-jami pakla, zbog montirane optužnice u poznatom slučaju o solunskim sastajalištima, uskraćeno pravo na redovni dopust koji je počeo da dobijati tek pre godinu dana.
Spiros se odavno nalazi na meti tužilaštva zbog svog strastvenog borbenog stava unutar zatvora. Ovi metodi pokazuju osvetoljubivost mehanizama moći koji ga žele kao doživotnog zatvorenika. Ne ostavljajmo borca Spirosa Stratulisa kao taoca u rukama policijsko-sudskih mehanizama.
Kostas Gurnas,
zatvor Koridalos
Izvor: Act For Freedom
Dana 11. novembra 2013. brat Spiros Stratulis započeo je štrajk glađu zahtevajući okončanje krivičnog gonjenja u slučaju poznatim kao “Kriminalna organizacija Solunska sastajališta”
Mogao bih u ovom trenutku pisati o tome ko je Spiros, mogao bih pisati o njegovim borbenim danima tokom dve decenije zatočeništva, o njegovom nesavladivom duhu, integritetu i humanosti uprkos svim pokušajima brutalizacije u demokratskim zatvorskim ćelijama, ali sve to bi obuhvatilo samo fragmente razloga zašto tog čoveka zovem drugom i bratom. Da bih bio u stanju da prenesem suštinu razloga trebalo bi pronaći reči kojima bih se mogao konkretnije izraziti o periodu od više od godinu dana koji smo u bliskom odnosu proveli zajedno u zatvoru u Larisi; reči koje bi mogle ilustrovati koncentrisano iskustvo kada sa drugim čovekom provodiš 24 sata dnevno, kada deliš svaki trenutak, svaku radost, svku tugu, svaku teškoću, svaku nadu; misli, brige i snove. Takođe bih trebao biti u mogućnosti da pronađem reči kojima bih mogao koncizno izraziti jedinstveni značaj situacije kada, unutar personalizovanog zatvorskog prostor-vremena, možeš reći: nisam sam.
Dana 11. novembra Spiros je započeo štrajk glađu. Danas, 21. novembra, deseti je dan njegove borbe.
Od danas i ja započinjem štrajk glađu kao čin solidarnosti prema Spirosu; kao čin koji ne odražava ništa manje od onoga što taj čovek stvarno zaslužuje, i odgovara iskustvima koja smo delili i koja nastavljamo da delimo iako smo sada zatvoreni u različitim mestima.
Jer solidarnost je nazvati drugog čoveka drugom, i u tom smislu reći: zajedno kroz dobra vremena, zajedno kroz borbu, zajedno kroz teška vremena, do kraja.
Brate, drži se, budi hrabar i idi napred…
Do pobede.
Rami Sirjanos
zatvor Domokos
U ranim jutarnjim časovima 19. novembra, panduri nacionalnih specijalnih jedinica i SÄPO (~ ekvivalent MI5,FBI) organizovali su raciju pod nazivom “Operacija Eskil”. Mete su bile grupe antifašista u različitim delovima srednje Švedske. Neki ljudi su uhapšeni, optuženi za napade na naciste, a panduri tvrde da su u nekoliko kuća u kojima je izvršen pretres pronašli mnogo oružja i materijal za izradu zapaljivih naprava.
Iako ne delimo socijalističke stavove sa antifašistima, delimo zajedničkog neprijatelja, a neprijatelj našeg neprijatelja je prijatelj.
Kao odgovor na pandurski napad na naše saborce, odlučili smo da napadnemo pandure. U večernjim satima 19. novembra razbili smo stakla na ulazu u policijsku stanicu u gradu Vekše na jugu Švedske.
Skromna akcija, ali i obećanje onoga što sledi kada napadaju naše drugove.
Neki anarhisti sa strašću za mržnju prema policiji
Izvor: 325
Kada se režanje velikih mačaka zaista začuje, granice nestanu a planina širi jeku čitavom zemljom.
U nedjelju 17. novembra drugovi Monica Caballero i Francisco Solar zadržani su u španjolskom zatvoru, pod optužbom za pripadanje terorističkoj grupi, za teroristički masakr i zavjeru za počinjanje terorističkih masakra.
Ovdje u Čileu, u jednom kontekstu gdje demokratsko-građansko slavlje dostiže svoj vrhunac, nije izostala mentalna dijareja raznih vlasti koje vide u gore navedenim događajima potvrdu vlastitih nesigurnosti i strahova; činom samo-potvrđivanja željeli su dokazati da njihova vlada nije uopće bila u krivu, za razliku od onoga što su svi govorili: govorili su o krivcima, o “sudskoj vlasti koja treba preuzeti odgovornost što je teroriste odriješila krivnje”, o koordinaciji informativnih službi, da su uvijek bili u pravu: “oni su bili, oni jesu”; slaveći pad drugova u kandže njihovih bližnjih u Španjolskoj, slaveći što ih je Španjolska zatvorila iza rešetaka.
Ali ne slave samo moćni, već i štampa koja štiti njihove interese, ona također učestvuje u slavlju, i tako dobro obavlja svoj zadatak da se s njom zadovoljni slažu moralni i pravedni građani, potvrđujući svoju podčinjenost i sramotnu bijedu. Oni slave i uživaju, aplaudiraju, čestitaju. Čak ni ne šapuću da bi sačuvali obraz, toliko je izravna njihova provokacija. Što imaju da slave? Misle da su naši drugovi pognuli glavu pred njihovim mjerilima pravde i moći, i da su zato poraženi? Ili pak misle da će njihovo hapšenje i zatvaranje poslužiti kao primjer svima onima koji vjeruju da su na putu potrage za slobodom?
Projekt Feniks, čin 8., može poslužiti kao dobar odgovor na ovo posljednje pitanje. Prosvjedi solidarnosti. Lančani napadi na bankarske šaltere u protekla dva tjedna u znak solidarnosti sa drugim drugovima u zatvoru. Antiautoritarne biblioteke koje kolektiviziraju revolucionarnu ideju, koje nam omogućuju da razvijemo naša iskustva; pisana propaganda, solidarna djela, svaki posjet drugovima u zatvoru ili pismo i paket koji dobiju.
Sva djela koja nas u praksi udaljuju od inercije, straha i neaktivnosti koje nam žele nametnuti. Zato jer dobro znamo da nas njihove bijedne riječi ne iznenađuju i da koliko god to htjeli neće ipak uspjeti ušutkati naše urlike podrške i bratstva; tisuće kilometara može nas razdvajati od naših drugova, ali mi ipak znamo da su nepokorivi, a oni dobro znaju da nisu sami.
U svakodnevnom životu svih antiautoritarnih, svih boraca, svih revolucionara, suočavanje licem u lice sa moći predstavlja uvijek jednu realnu mogućnost; kada netko odluči da se bori, odluči i tko će biti njegov neprijatelj, i koliko god golem bio ovaj potonji neće nikada moći izbrisati uvjerenja i vrijednosti koje su temelj naših akcija.
U prošlosti smo izgubili dobre drugove, dali su život za borbu koja i nama pripada, vidjeli smo kako ih hapse i udaljavaju od njihovih milih, bili smo svjedoci pokušaja da nas okrive nastojeći uliti u nas nesigurnost.
Ali kada naspram napada policije, presuda i zatvora naši drugovi ostanu vjerni svojim uvjerenjima, kada njihove vrijednosti i ideje ostanu netaknuti, kada se ne povuku sa započetog i izgrađenog puta, kada ne uzmiču pred moći koja kroči naprijed, mada se sudbina našalila s njima, kada se osvrnemo i vidimo da su na našoj strani, da se i dalje bore, onda još više osjetimo udarac koji nam je policija nanijela; ali optužujuća ruka, zidovi koji izoliraju, moć čitave jedne države nisu dovoljan razlog, i nikada neće biti, da se odreknemo naših veza sa bilo kojim drugom koliko god bio optužen. Zato jer ono što nas povezuje nisu telefonski pozivi, slanje novca, jedan paket, područje koje smo zajedno posjetili ili sudski proces, ono što nas povezuje je uvjerenje da možemo izmijeniti ovu postojeću stvarnost, da se možemo boriti protiv svakog tko gospodari i izrabljuje nas, da smo sposobni izokrenuti vrijednosti koje su nam nametnute, sposobni donijeti odluku da živimo naš život slobodno, i sve to ne ostavljajući naše drugove same.
Ponavljamo poziv na širenje veza solidarnosti, koji su uputili procesuirani za “Slučaj Bombas” prije nekoliko dana, zato što smatramo da nije samo njihov zadatak govoriti i štiti drugove od političkih i medijskih kampanja.
Ove riječi dolaze iz buntovnog i divljeg srca, u trenucima kada nas žele ušutkati.
Zato što naše prijateljstvo, naše bratstvo i solidarna djela ne slijede njihovu logiku. Monica, Franciso, nećemo mirovati sve do vašeg oslobođenja.
Srušimo zidove svih zatvora!
Međunarodna solidarnost sa drugovima zatvorenim u madridskom zatvoru!
“Treba djelovati, svakodnevno, sa nama srodnima, kako bi uništili društvo-zatvor i svaki pokušaj reformiranja odbojnog sistema smrti. Solidarnost ne bi nikada smjela biti prazna riječ, već svakodnevna akcija sukoba sa moći i stalna podrška braći i sestrama, taocima u ovom ratu protiv smrti.”
– Mauricio Morales Duarte
Antizatvorski Kolektiv “Vuelo de Justicia”
Kontakt: vuelodejusticia[at]riseup[dot]net
U srijedu 20. novembra 2013., u 18 sati, okupilo se oko 200 solidarnih drugova iza zatvora Larissa, gdje smo uspjeli ostvariti vizualni kontakt sa ćelijom druga Spirosa Stratoulisa.
Spirosu je ovo 11. dan štrajka glađu, kojeg je započeo 11. novembra zbog pravosudnog postupka, tražeći smjesta prestanak osvete i neosnovanog progona koji se vode protiv njega, a konkretiziraju se u odbijanju pogodnosti izlazaka (usprkos činjenici da su mu prije regularno dozvoljavane pogodnosti izlaska) te njegovog prava na otpuštanje uz jamčevinu.
Zadržali smo se sat i po ispred zatvora, uzvikivali parole i bacali petarde, u namjeri da Spirosu Stratoulisu pošaljemo snažnu poruku solidarnosti i podrške. Uspjeli smo, mada samo na tren, razbiti zidove koji nas razdvajaju i pridružiti naše glasove glasovima zatvorenih boraca i drugih zatvorenika.
Pošto smo imali i razglas pročitali smo tekst solidarnosti sa Spirosom. Okupljanje su podržali drugovi iz gradova Solun, Volos, Karditsa, Kozani, Xanthi i Larissa.
Dana 2. jula 2012. 25 osoba iz različita dijelova Soluna je pritvoreno te optuženo za pripadanje kriminalnoj organizaciji i za još brdo drugihteških kaznenih djela.
Zadržani su u pritvoru u stanicama GADTH-a (centralno sjedište solunske policije) sve do saslušanja, nakon čega su pušteni na slobodu. Za vrijeme pritvora je otkriveno da je brdo optužnica izgrađeno samo na telefonskim prisluškivanjima koja su, nakon policijske konstrukcije, postala temelj za počinjanje navodnih protuzakonitih djela i organizirano sudjelovanje optuženih u njima.
Unatoč svim pojedinostima, koje se odnose na unutrašnjost anarhističkog/antiautoritarnog pokreta, ovaj slučaj poprima i eksperimentalnu dimenziju u represivnom mehanizmu. Bio je to prvi slučaj da su anarhisti progonjeni na temelju telefonskih poziva kao jedinih dokaza. Ova taktika, koja se bazira na namjernoj nejasnoći člana 187 krivičnog zakona, poznatog i kao “Antiteroristički zakon”, je često korištena u slučajevima nebitnim za anarhistički pokret.
Korištena je u namjeri stvaranja presedana, u kojem se pojedinci i situacije (često međusobno nepovezani) grupiraju u kriminalne organizacije, kako bi se pojednostavio represivni zadatak. U ovom specifičnom slučaju radi se o malim implikacijama za većinu optuženih, ali ne za sve.
10. aprila 2013. drug Spiros Stratoulis dobio je poziv, iz zatvorske službe u Larissi, da se pojavi pred javnim tužiteljem 23. aprila, optužen za gore navedeni slučaj, u okvirima drugostupanjskog sudskog poziva pojedincima koji se pojavljuju u optužnici. Tokom navedenog postupka drug nije otpušten te se od tada nalazi u pritvoru, čekajući suđenje.
Situacija Spirosa Stratoulisa je specifičan slučaj, od posebne je važnosti u prvom redu zbog posljedica ovog pritvora. Budući da se već nalazi u zatvoru, odnosno da je kazneni postupak protiv njega u tijeku, postavlja ga u poziciju pravnog zatočeništva, mada često dobiva pogodnosti izlaska, negirano mu je otpuštanje uz jamčevinu. Što praktički znači da će ostati u zatvoru još tri i po godine, sve dok ne odsluži maksimalnu presudu koja postoji, odnosno 25 godina.
Istovremeno pravno zatočeništvo druga je veoma značajna iz još jednog vrlo bitnog razloga. Njegova implikacija u ovaj specifičan slučaj je očigledan izraz osvete represivnog mehanizma protiv onih koji se ne žele pokoriti njihovim zatvorima. Činjenica da Spirosa nisu uspjeli “korigirati” ni nakon što je proveo 22 godine zatvoren u njihovim demokratskim ćelijama, period koji je proveo boreći se i snoseći posljedice tih borbi, dovoljno je da ga pretvori u metu represivnog mehanizma i neprekidnog sumnjivca različitih pandurskih službi.
Zato je 11. novembra drug Spiros Stratoulis započeo štrajk glađu tražeći prekid ovog osvetničkog progonjenja.
Solidarni smo s njegovom borbom i ostat ćemo uz njega do pobjede.
Neka nijedan drug ne ostane sam u rukama države.
Neka se smjesta prekine ovo progonjenje.
Mreža anarhističkih zatvorenika – Domokos – Koridallos – Krf
Izvor: Act For Freedom
U ranim jutarnjim časovima u nedelju 17. novembra, kada sam se vratio kući, video sam da je na ulazu sprejem ispisano “Kalaicidis: Gramos – Vici” uz keltski krst i inicijale neonacističke partije “X.A.” (gr. Χρυσή Αυγή, “Zlatna zora”). [Gramos i Vici su planine u severnoj Grčkoj u kojima je Demokratska armija Grčke pretrpela teške gubitke u borbama 1949. godine kada je u vojnom smislu grčki građanski rat i okončan].
Očigledno je da siledžije iz Zlatne zore koje su ispisale preteći slogan nisu same otkrile gde stanujem već su moju kućnu adresu dobili direktno od nekoga unutar policije. Samo da napomenem da su me nekoliko časova kasnije, u jutarnjim časovima 17. novembra [datum 40. godišnjice ustanka u Politehničkoj školi u Atini], u kontekstu preventivnih pritvaranja pre godišnjih demonstracija, ljudi iz državne bezbednosti pritvorili po ko zna koji put i sedam sati držali u sedištu atinske policije. Takođe bih podsetio da je u novembru 2012. Socijalni centar “Vox”, skvotirani prostor u Eksarhiji u kom učestvujem, organizovao događaj radi stvaranja antifašističkih politofilakés [civilna straža ili milicija] u naseljima. Na dan kada je održana otvorena skupština na tu temu, poslanik Zlatne zore Lagos [koji se nalazi u istražnom pritvoru] postavio je poslaničko pitanje Vladi povodom događaja koji smo organizovali i optužio vlasti da su “dozvolile da se to dogodi”.
Nakon najnovijeg incidenta sa gore pomenutim sloganima ispisanim na zidu moje kuće jasno je da sam se našao na meti nacista. Zato izjavljujem da će, u slučaju da mi se nešto dogodi, policijski organi biti direktno dogovorni jer su moju adresu dali neonacistima.
Vijest o napadu na Infoshop Iskra možeš pročitati ovdje.
Solidarnost sa Spirosom Stratulisom zatvorenikom koji se više od dve decenije bori u grčkim taminicama i koji od 11. novembra 2013. štrajkuje glađu zahtevajući potpuno oslobađanje od fabrikovane optužnice za navodno članstvo u fiktivnoj kriminalnoj organizaciji (Solun 2012.), kao i trenutno ponovno dobijanje dozvole za izlaske iz zatvora.
“Drastično ću odgovoriti na osvetu države koja pokušava da slomi one koji pružaju otpor, protiv njenog monopola da odlučuje o našim životima i da ih pljačka kao i protiv indiferentnosti svake marionete, prema životu, slobodi i dostojanstvu”
– Spiros Stratulis, zatvoren u zatvoru u Larisi.