Tag Archives: anarhistički zatvorenici i zatvorenice

Atina: Izveštaj sa skupa solidarnosti sa Nikosom Romanosom

(Nikos Romanos u bolnici)

U utorak uveče, 25. novembra 2014., oko 150 ljudi okupilo se ispred Opšte bolnice Genimatas u znak solidarnosti sa anarhistom Nikosom Romanosom koji je u štrajku glađu od 10. novembra 2014., a koji je juče hitno prebačen iz zatvora Koridalos  u bolnicu. Mesto okupljanja je bilo prepuno pandura; policijske jedinice YMET su čuvale kapiju, dok su jedinice za razbijanje demonstracija (MAT) bile raspoređene na parkingu i u dvorištu, a bilo je i dosta pandura u civilu kao i specijalnih stražara grčke policije unutar same bolnice.

Demonstranti su se zaputili ka zadnjoj strani bolnice odakle je uspostavljen vizuelni kontakt sa sobom-ćelijom u kojoj drže Nikosa Romanosa. Drug je neko vreme stajao iza rešetaka na bolničkom prozoru, mahao okupljenima koji su mu pružili podršku uzvikujući parole. Okupljanje je trajalo skoro sat i po; oko 18:30h masa je počela da se razilazi.

Na jednoj strani Avenije Mesogion okačen je transparent sa natpisom “Borba za slobodu – solidarnost sa drugom N. Romanosom koji štrajkuje glađu od 10.11. (A)”.

Neki od slogana koji su uzvikivani:

Strast za slobom je jača od svih zatvorskih ćelija
Država i kapital su jedini teroristi, solidarnost sa urbanom gerilom
Štrajk glađu za slobodu, eksplozivi i požari u svim zatvorskim ćelijama
Nikos, drži se, do slobode
Solidarnost je narodno oružje, rat ratu šefova
Ni krivični ni politički zatvorenici, eksploziv i požari u svim zatvorima
Nikos Romanos je naš brat, pobunjenik u zatvoru, naš drug na ulici
Ukoliko zahtevi našeg druga ne budu ispunjeni, Nikopulosu* možda ti kuća izgori
Pravda je na strani ustanika, a ne drukara i onih koji kleče
Vi iza rešetaka, a mi sa ulice, zajedno ćemo ukinuti državu i zakone
SS, SS, panduri, sudije
Nasilne i ustaničke borbe dok ne srušimo svaki zatvor
Miris benzina počinje da se oseća u zraku, niko ne može dirati Nikosa Romanosa
Sloboda za one u zatvorskim ćelijama
Ni fašizam ni demokratija, dole etatizam živela anarhija!

(* Eftihis Nikopulos je sudski službenik koji je nedavno odbio zahtev Nikosa Romanosa za obrazovnim odsustvima)

Atina: Anarhistički štrajkač glađu Nikos Romanos prebačen u bolnicu

nikos_romanos_solidarnost_1
“Miris benzina počinje prožimati vazduh… Niko ne može dirati Nikosa Romanosa”
nikos_romanos_solidarnost_2
“Napad svim sredstvima – Solidarnost sa N. Romanosom koji štrajkuje glađu od 10.11.”

Dana 24. novembra 2014., anarhistički zatvorenik Nikos Romanos – koji se u štrajku glađu nalazi od 10. novembra 2014. – hitno je prebačen iz zatvora Koridalos u Opštu bolnicu “J. Genimatas” u Atini.

Solidarno okupljanje ispred bolnice zakazano je za danas, 25. novembar 2014., u 17h.

Grčki zatvori: Pismo druga Panosa Mihalakoglua kojeg drže u pretkrivičnom pritvoru

U oktobru 2104., anarhista Panajotis (Panos) Mihalakoglu i još jedan drug poslati su u pretkrivični pritvor. Uhapšeni su zajedno, 1. oktobra 2014., u atinskom naselju Kolonaki, optuženi za posedovanje oružja i ilegalno posedovanje eksploziva (jedna ručna bomba). Mihalakoglu je od samog početka preuzeo odgovornost za vatreno oružje pronađeno tokom policijskog pretresa njegove kuće i jasno stavio do znanja da njegov drug M.V. nema nikakve veze sa tim. Sredinom oktobra, Mihalakoglu je odveden u zatvor Nigrita (u kojem je zatvorski stražar ubio Iliju Karelija) u blizini Sera, dok je drugi drug prebačen u zatvor Ajos Stefanos u Patrasu. Slede reči Panosa Mihalokoglua.

snagaJuče uveče, u petak 21. novembra 2014., na moj zahtev da vidim glavnog upravnika Janisa Dimua neposredno pre zaključavanja, preko razglasa krila u kom sam zatočen pozvan sam da dođem u kancelariju glavnog upravnika. Čim sam kročio u njegovu kancelariju, tražio sam da se moji zahtevi prihvate; bio sam jasan da se u suprotnom neću vratiti u ćeliju i da ću odbiti zaključavanje. Takav moj stvar rezultirao je osvajanjem primarnog zahteva – transfer u drugo krilo (iz C2 u C1). Što se tiče ostatka mojih zahteva (da mi se obezbede odevni predmeti, knjige, mp3 plejer, politički tekstovi/vesti), obavezao se da će ih ispuniti, od sada sledeći redovnu proceduru.

Kroz ovo iskustvo shvatio sam da neprijatelj u zatvorima nije samo uprava, već su to često i sami zatvorenici koji saginju svoje glave i mire se sa manjim dok su, sa druge strane, u nekoliko navrata pokušavali da spreče pokretanje protesta ili pobune.

Šta je moj zaključak iz svega ovoga? Ako ne zahtevaš ono na šta imaš pravo, definitivno si osuđen na propast. Isto kao i u društvu, svi oni/e koji/e svoju glavu saginju uvek će biti poraženi.

Neću odstupiti ni za korak dok se svi moji zahtevi ne ispune.
Ništa nije gotovo, sve se nastavlja.

Panos Mihalakoglu
22. novembar, 2014.
Krilo C1 zatvora Nigrita, Ser

Bilbao: Gest solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima

bilbao-gest-solidarnosti-1024x557bilbao-trans-solidarnosti-1024x553Dana 17. novembra 2014., u Bilbau su okačena dva transparenta napisana na baskijskom jeziku. Jedan u znak podrške anarhistima Moniki Kabaljero i Francisku Solaru, zatvorenicima španske države, na kojem je pisalo “Sloboda za Moniku i Franciska – Zapalimo društvo zatvora!”, a drugi u znak solidarnosti sa štrajkačem glađu Nikosom Romanosom, anarhistom zatočenim u Grčkoj: “Nikos Romanos štrajkuje glađu – Živela međunarodna anarhistička borba!”

Grčki zatvori: Reči Nikosa Maziotisa u znak solidarnosti sa štrajkačem glađu Nikosom Romanosom

Precarious WorkAnarhista Nikos Romanos jedan je od nas. On je jedan od onih koji se, kao i mi, pobunio protiv vlasti, protiv zakona i poretka koji želi da ljudi budu robovi, pokorni i podređeni; on je jedan od onih koji su iz prve ruke naučili šta “red i zakon” stvarno znače, kada je bio svedok ubistva njegovog prijatelja Aleksandrosa Grigoropulosa od strane kerova države, Korkoneasa i Saraliotisa.

Drug Romanos nije jedan od onih koji ljudima oduzimaju domove i imovinu, kao što to čini banka u kojoj je izveo eksproprijaciju, akciju zbog koje je osuđen. On nije onaj koji stvara zakone koje moralno strogi političari donose, očevi nacije koji pljačkaju i ubijaju ljude i radnike/ce kako bi bogate učinili još bogatijim. On nije ukrao platu ili penziju bilo kom siromašnom/oj hranitelju/ki, kao što je to zakonom omogućeno multinacionalnim kompanijama, bankarima i moćnim biznismenima, kao i njihovim slugama, vladi i parlamentarcima. On nije onaj koji je doneo zakone koji siromašnima otimaju koricu hleba iz usta, zakone koji ubijaju na hiljade ljudi terajući ih na samoubistvo, zakone zbog kojih se ljudi hrane u kontejnerima, spavaju na ulicama. Drug Romanos je jedan od onih koji se udarcima suprotstavljaju dostojanstveno, svim udarcima poslušnika države i bogatih – robova koji su svakog meseca plaćeni sa sedam stotina evra da obavljaju svoj bedni posao.

Od ponedeljka, 10. novembra 2014., drug je otpočeo štrajk glađu tvrdeći svoje pravo na obrazovno odsustvo. Nikos Romanos je – baš kao i Iraklis Kostaris*, koji štrajkuje glađu iz istog razloga – jedan među desetinama političkih zatvorenika i zatvorenica i zatočenih boraca koji se trenutno drže u grčkim zatvorima, u vremenu kada je politika društvenog genocida, nametnutog od strane kapitala i države povodom ekonomske krize, povezana sa opštim zaoštravanjem represije, ali naročito protiv zatočenih boraca od kojih su mnogi samopriznati članovi oružanih revolucionarnih organizacija ili su optuženi za oružanu borbu. Zakon o zatvorima tipa C sa specijalnim uslovima pritvora koji je usmeren pre svega protiv političkih zatvorenika/ca i zatočenih boraca, spada u ovaj kontekst. Svaki zatvoreni drug ili drugarica jedan/jedna je od nas, stoga ako verujemo da sve nas povezuje borba za slobodu, borba za socijalno oslobođenje od jarma kapitala i države, onda su i zahtevi jednog zahtevi svih nas.

Nikos Maziotis, član Revolucionarne borbe
zatvor Diavata

(* nap. prev.  Iraklis Kostaris je zatvoreni član R.O. 17. novembar koji štrajkuje glađu od 29. oktobra 2014. zahtevajući obrazovno odsustvo na koje ima pravo)

Milano: Napad na bankomate i luksuzne automobile u znak solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima

solidarnost-NO-TAVU sredu uveče, 12. novembra 2014., čekićima smo napali pet bankomata i demolirali nekoliko luksuznih automobila (probušene gume i razbijena stakla) kao minimalni gest individualne pobune protiv kapitalističkog sistema koji eksploatiše i pustoši.

Ovu akciju posvećujemo drugovima i drugarici koji su u maju 2013. optuženi za napad na TAV gradilište (nap.prev., pruge za super brze vozove pokraj Torina) kao i svim drugim anarhističkim zatvorenicima.

Ne možemo stajati skrštenih ruku dok naše drugove i drugarice zakopavaju ispod višegodišnjih kazni zatvorom, niti se ograničavati na simbolična dela koja ne izazivaju ikakve smetnje.

Jedina solidarnost je napad.

Grčki zatvori: Rotirajući štrajk glađu u znak solidarnosti sa Nikosom Romanosom

Drug Janis Mihailidis, trenutno zatočen u zatvoru Koridalos, najavio je da od ponedeljka 17. novembra 2014. anarhisti koji su uhapšeni nakon dvostruke pljačke u Velventu, Kozani (u februaru 2013.) započinju rotirajući štrajk glađu kako bi iskazali faktičku podršku Nikosu Romanosu koji se nalazi u štrajku glađu od 10. novembra zahtevajući da mu se odobre obrazovna odsustva.

U svojoj izjavi, Mihailidis – prvi od drugova koji je ušao u ovaj štrajk glađu u znak solidarnosti, pomenuo je između ostalog i sledeće:

“U ovom slučaju, mog drug i brat Nikos Romanos koristi svoje telo kao barikadu kako bi zahtevao prolaz za izlazak iz gušećih uslova zatočeništva, pa sam tražio načine da praktično izrazim svoju solidarnost na njim. S obzirom na uslove u kojima se u ovom momentu i sam nalazim, odlučio sam da učestvujem u rotirajućem štrajku glađu koji smo mi, drugovi koji su zajedno uhapšeni nakon pljačke u Velventu, sada započeli. Od 17. novembra 2014. započinjem sa štrajkom glađu sve do ispunjenja zahteva Nikosa Romanosa.

Ovakvim izborom želimo doprineti daljoj motivaciji drugova i drugarica van zatvorskih zidina kako bi se raznolike akcije solidarnosti umnožile i intenzivirale, otvarajući tako još jedan front u ratu protiv države i samim tim obim svesti među novim drugovima i drugaricama.”

Pored toga, anarhistički zatvorenik Janis Mihailidis je izrazio svoju solidarnost sa Iraklisom Kostarisom, zatvorenim članom R.O. 17. novembar koji se u štrajku glađu nalazi od 29. oktobra 2014. zahtevajući obrazovna odsustva na koja, takođe, ima pravo.

Mesolongi, Grčka: Anarhista u pretkrivičnom pritvoru

fuck-cops

U večernjim satima 29. oktobra 2014., panduri u civilu su gadno prebili dvojicu drugova ubrzo nakon što su okačili transparent protiv nacionalnih proslava na kome je pisalo “Svaka otadžbina je zatvor – klasna svest umesto nacionalne svesti” na centralnom trgu u Mesolongi gde je u tom trenutku bilo okupljeno skoro 30 neonacista “Zlatne zore”. Drugovi su odvedeni u pritvor. Nakon tih dešavanja, lokalna policijska stanica je efikasno napadnuta kamenicama i molotovljevim koktelima.

Narednog dana, policija je počela upadati u domove u potrazi za osumnjičenima. Upali su i u socijalni prostor Apotiki u Mesolongiju, uništili deo opreme i uhapsili šestoro drugova i drugarica povodom anonimne akcije protiv policijske stanice.

Dana 31. oktobra svih osmoro uhapšenih izvedeno je pred sud na preliminarno saslušanje. Oko 40 ljudi se okupilo ispred sudnice uzvikujući slogane solidarnost sa gonjenim drugovima i drugaricama, a razvijen je i transparent na kome je pisalo: “Strast za slobodom je snažnija od državnog terorizma”.

Sedmoro drugova i drugarica je optuženo za prekršaje i pušteno do suđenja, dok je anarhista J.S. poslat u pretkrivični pritvor sa optužbom za krivično delo na osnovu svedočenja jednog policajca.

Drugovi i drugarice iz gradova Mesolongi, Agrinio i Igumenica pozivaju na demonstracije protiv represije u subotu 9. novembra 2014. u 16h, ispred zgrade biblioteke Valvios u Mesolongiju.

Solidarnost sa drugovima i drugaricama koje gone
Trenutno oslobađanje anarhiste J.S.

ABC Hurricane: Tekst o nedelji solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima

tornado

“U leto 2013. članovi nekoliko grupa Anarhističkog crnog krsta (ABC) razmatrali su potrebu uspostavljanja međunarodnog dana podrške zatvorenim anarhistima i anarhistkinjama. S obzirom da već postoje Dan prava političkih zatvorenika i Dan borbe za pravdu u zatvorima, smatrali smo da je takođe važno istaći priče naših drugova i drugarica. Mnogi od zatvorenih anarhista i anarhistkinja nikada neće biti priznati kao ‘politički zatvorenici’ od strane formalnih organizacija za ljudska prava čiji je osećaj za socijalnu pravdu strogo ograničen kapitalističkim zakonima koji su osmišljeni da štite državu i sprečavaju i odvraćaju od bilo kakve stvarne društvene promene. Istovremeno, čak i u našim zajednicama znamo veoma malo o represiji u drugim zemljama, a da ne govorimo o imenima i slučajevima mnogih naših zatvorenih drugova i drugarica.”

Poziv na godišnju nedelju solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima od 23-30. avgusta, sa odabiranjem 23. avgusta kao početnog datuma iz razloga zato što su upravo na taj dan 1927. godine, talijansko-američki anarhisti Nikola Sako i Bartolomeo Vanzeti pogubljeni u zatvoru. Oni su bili optuženi za ubistvo dva čoveka tokom oružane pljačke fabrike cipela u Masačusetsu, u SAD. Njihovo hapšenje je bilo deo veće kampanje koju je američka vlada vodila protiv radikala. Dokazi koje je država imala protiv njih dvojice su bili gotovo nepostojeći i mnogi ljudi i danas veruju da su oni bili kažnjeni zbog svojih jakih anarhističkih uverenja. S obzirom na prirodu i različitost anarhističkih grupa širom planete, umesto kampanje od samo jednog dana predložena je nedelja zajedničkih akcija, omogućavajući tako grupama mogućnost organizovanja događaja unutar dužeg vremenskog perioda. Kao odziv na ovaj poziv, formirali smo novu grupu tokom Nedelje anarhističkih zatvorenika koju smo nazvali ABC Hurricane.

Sada, kada je nedelja akcije prošla, sakupljaju se činjenice. Kao anarhisti, naravno, verujemo da solidarnost ne staje i naše su aktivnosti jednostavno intenzivirane kratkim zajedničkim putovanjem sa mnogim pojedincima i grupama širom sveta, koje žele da ispolje borbu za potpuno oslobođenje i uništenje zatvora. Saznali smo za različite slučajeve zatvorenih drugova, razmenili povike preko okeana i spoznali da nismo sami. Smatramo da se revolucionarna solidarnost ne odvija jednom godišnje u toku jedne nedelje, nego da je to stalno obnavljanje naše borbe održavanjem ideja i akcija živima. Mislimo da postoji potreba za nedeljeom ovakve razmene koja osnažuje otvoreni proces povezivanja na internacionalnom nivou, koji se oduvek odvijao unutar anarhističkog pokreta.

Smatramo da širenjem priča i iskustava naših zatvorenih drugova i drugarica i objašnjavanjem dela zbog kojih su zatvoreni, naša borba ne samo da postaje jasnija, nego se suprotstavlja regresivnim i reformističkim tendencijama unutar pokreta. Znamo da svođenjem ‘solidarnosti’ na izgovor za još jednu večeru ili žurku, bez svesnog razumevanja, zatvorenici vrlo brzo bivaju zaboravljeni.

Isto se dešavalo i kada su delovi anarhističkog pokreta teoretisanjem udaljavali od zagrljaja ilegalizma, direktne akcije i sabotaže. To je trenutak u kojem zatvorenici bivaju zaboravljeni – tada se oni i napadi koje su izvršili odbacuju kao neprihvatljivi šefovima građanskog anarhističkog zvaničništva.

Konfrontacija sa realnošću se odvija kroz odbijanje konformističkih diktatorskih zakona i očekivanja društva, i pokušajima oslobođenja prestupništvom i napadom na hijerarhiju. Bilo da se borba vodi olovkama i papirom, kamenjem, molotovima ili oružjem, svako od nas ima svoju ulogu. Polimorfna borba anarhističkog rata sadrži kontradikcije koje se šire pri osnovi, ali pri vrhuncu delovanja se sužavaju kako se svaka individua buni protiv autoriteta. Želimo da upoznamo nove drugove i drugarice probijanjem zida koji nas razdvaja i želimo da proširimo taj proboj.

Jednostavna sredstva, jednostavni dostižni ciljevi, za sada.

Pobuna je ključ.

ABC Hurricane

Izvor: Dark Nights

Atina: Činovi solidarnosti za 11. jun

Sloboda za one koji su u zatvorskim ćelijama i kavezima. Solidarnost sa Mari Mejson i Erikom MekDejvidom
Solidarnost sa Mari Mejson & Erikom MekDejvidom, borcima zatočenim zbog oslobođenja životinja-zemlje (ALF-ELF)

U kontekstu 11. juna, Međunarodnog dana solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima u SAD Mari Mejson i Erikom MekDejvidom kao i svim dugogodišnjim anarhističkim zatvorenicima i zatvorenicama, okačen je transparent u ulici Patision kod Politehničke škole u Atini gde su takođe ispisani i grafiti. O istoj smo temi govorili i putem radio talasa Radiozona subverzivnog izražavanja 98FM, samoupravne radio stanice iz Atine.

Solidarni anarhisti i anarhistkinje

Italija: Dani aktivne međunarodne solidarnosti sa zatvorenim anarhističkim drugovima i drugaricama

solidarnost_sa_anarhistima

“Naoružaj se i budi nasilan, prelepo nasilan, tako da sve eksplodira… Naoružaj se i bori protiv terorizma, zapali, pravi zaveru, sabotiraj, budi nasilan, prirodno nasilan, slobodno nasilan.”

Mauricio Morales (Punky Mauri), anarhistički borac poginuo u akciji 22. maja 2009.

DANI MEĐUNARODNE SOLIDARNOSTI OD 16. DO 22. MAJA 2014.

S obzirom na početak suđenja protiv anarhističkih drugova i drugarice – Matije, Klaudija, Nikola i Kjare (optuženi za terorizam nakon napada na gradilište superbrzih vozova u dolini Susa, u noći između 13. i 14. maja 2013).

U znak solidarnosti sa anarhističkim drugovima Alfredom i Nikolom (zatvoreni zbog ranjavanja izvršnog direktora kompanije “Ansaldo nukleare” Roberta Adinolfija).

I solidarnost sa drugovima Đanlukom i Adrijanom (koji su u pritvoru, optuženi za napade paljevinom na banke, multinacionalne energetske kompanije – ENI i ENEL, kao i fabrike koje eksploatišu Zemlju).

REVOLUCIONARNA SOLIDARNOST SA SVIM BORCIMA

Αnarhisti i anarhistkinje

(nap. prev. Prema dostupnim informacijama, suđenje Matiji, Klaudiji, Nikolu i Kjari zakazano je za 22. maj 2014.; suđenje protiv Đanluke i Adrijana održaće se 26. maja 2014. putem video-veze, koja ima za cilj potpunu izolaciju zatvorenika.)

11. jun 2014. – Međunarodni dan solidarnosti sa Mari Mejson i Erikom Mekdejvidom i svim dugogodišnjim anarhističkim zatvorenicima i zatvorenicama

11. jun 2014. – Međunarodni dan solidarnosti sa dugogodišnjim anarhističkim zatvorenicima i zatvorenicama

11. jun se brzo približava. Kao pokušaj oživljavanja dana podrške eko-zatvorenicima, Međunarodni dan solidarnosti sa Mari Mejson, Erikom Mekdejvidom i dugogodišnjim anarhističkim zatvorenicima i zatvorenicama doneo je, u protekle tri godine, ogroman izliv podrške i ljubavi iz svih krajeva sveta i za Mari i za Erika.

Značajno, pored izvora kao materijalne tako i nematerijalne pomoći, videli smo umnožavanje i širenje akcija solidarnosti u mnogim različitim kontekstima koje su doprinosile i širile duh naših borbi u vezi sa onima za koje je država smatrala da treba da nestanu. Koordinisana međunarodna solidarnost počela je cvetati, a informacije o dugogodišnjim anarhističkim i ekološkim zatvorenicima i zatvorenicama prelazile su mnoge geografske i jezičke prepreke.

Ovi su napori imali veoma vidljive i konkretne efekte u životima Mari i Erika (kao i mnogih drugih). Prikupljanje sredstava pomoglo im je da ostanu verni svojim veganskim principima, njihovi voljeni mogli su ih redovno posećivati čak i preko ogromnih rastojanja, nove generacije radikalnih ljudi širom sveta doprlo je do njih solidarnošću. Ukratko, 11. jun je bio veoma uspešan i pomogao je da Mari, Erik i mnogi drugi anarhistički i ekološki zatvorenici i zatvorenice ostanu u našim srcima i mislima, da ih održimo živim u našim borbama.

Ali ovaj proces sećanja – “održavanja živim” – zna biti varljiva stvar. Continue reading 11. jun 2014. – Međunarodni dan solidarnosti sa Mari Mejson i Erikom Mekdejvidom i svim dugogodišnjim anarhističkim zatvorenicima i zatvorenicama

Atina: Protestna akcija u zatvoru za muškarce i žene Koridalos

U ponedeljak 31. marta 2014. zatvorenici krila A kao i zatvorenice zatvora Koridalos odbili su da se vrate u ćelije nakon završetka vremena u zatvorskom dvorištu, ostajući napolju na jedan sat (od 11h do 12h) u znak žalosti i besa zbog nedavne smrti njihovog kolege zatvorenika Ilije (Ilira) Karelija.

koridallos

Na zidovima u dvorištu krila A muškog zatvora Koridalos ispisani su slogani dok su zatvorenici uzvikivali slogane poput “I sada jedan slogan koji nas sve ujedinjuje: panduri, svinje, ubice”, “Krv još teče i traži osvetu”, “Vatra i paljevine u svim zatvorskim ćelijama”.

Snimak tih trenutaka:

[vimeo]http://vimeo.com/90602222[/vimeo]

U ženskom zatvoru Koridalos, zatvorenice su uzvikivale slogane protiv pandura, zatvora, siledžija iz Zlatne zore, poput: “Vatra i paljevine u svim zatvorskim ćelijama”, “Fašistički šljamu, uskoro ćeš visiti”, “Bes i svest, negacija i nasilje donose haos i anarhiju”, “Države su jedini teroristi, solidarnost sa oružanom gerilom”, “Vatra i eksplozija u ovom bordelu”.

Continue reading Atina: Protestna akcija u zatvoru za muškarce i žene Koridalos

Atina: Pismo Kostasa Gurnasa u znak sećanja na Lambrosa Fundasa

Karlo živi. Aleksis živi. Lambros živi.
Vi ste mrtvi.
[Karlo Đulijani, Aleksandros Grigoropulos, Lambros Fundas – svi ubijeni od strane policije]

VEČNA SLAVA LAMBROSU FUNDASU

Pre četiri godine, izdahnuo je veliki borac, moj drug iz “Revolucionarne borbe”, Lambros Fundas. Ubijen je tokom oružanog sukoba, kada su članovi organizacije pokušali da izvrše eksproprijaciju vozila u atinskom naselju Dafni.

Lambros je politički odrastao u poslednjem periodu političke tranzicije (metapolitefsi) nakon hunte kada se i priključio antiautoritarnom pokretu. Učestvovao je u socijalnim sukobima tog perioda koje je odlikovao taj posebni duh nakon hunte koji je nastajao iz militantne tradicije, kolektivnog sećanja stanovništva žednog slobode.

Politički je sazreo na pragu novog veka kada je radikalni pokret pokušavao da pronađe vezu sa prošlošću kroz ruševine perioda nakon hunte kako bi utisnuo svoj put u novoj eri privatizacije i konzumerizma. Tada smo se, kao i sada, borili da razumemo značajne promene u grčkom društvu, promene koje su se – u poređenju sa sadašnjim – pokazale bezbolnim. Kasnije se pridružio “Revolucionarnoj borbi” u čijim je redovima vodio i svoju poslednju bitku.

Lambros je otišao zajedno sa čitavom jednom erom. U ove četiri godine njegovog odsustva, zemlja doživljava dvostruki bankrot – politički i ekonomski. Dvopartijski sistem vlasti koji je bio stub države nakon hunte srušio se zajedno sa bilo kakvim kredibilitetom njenog političkog sloja. Istovremeno, srušena je i čitava ekonomska struktura ulaskom zemlje u Evropsku Uniju. Zemlja se sada nalazi u procesu kolonizacije od strane monetarno-kreditne elite evropskog severa, a njihovi lokalni saradnici prodaju proizvodna dobra. Fašizam danas više nije na vratima, on je već tu. U gladnoj deci, nezaposlenima, u očajanju, u odredima za racije, u državnom terorizmu.

Danas, četiri godine nakon smrti Lambrosa Fundasa, borba “Revolucionarne borbe”, borba radikalnog pokreta za slobodu i socijalnu pravdu, opravdana je više nego ikada jer smo se pobrinuli da budemo tamo gde je i trebalo da budemo pre nego je izbila oluja, pre nego smo ušli u mrak – na linijama borbe protiv neoliberalnog fašizma.

I sve što ostaje, Lambros, jeste odgovoriti na večno pitanje, tvoje poslednje reči, “I šta ćemo sada da radimo?”. A ja ostavljam tvoj zaglušujući odgovor da se ukoreni u sadašnjosti i budućnosti, u uplašenim dušama i tinejdžerskim sobama. Nemamo drugog puta kojim vredi ići osim putem otpora. Lambrosovim putem, putem života.

Iz predgovora Nikosa Kazancakisa za knjigu “Kapetan Mihalis (sloboda ili smrt)”:

“Mnogi koji su čitali knjigu ‘Kapetan Mihalis’ misle da takva deca – takvi mali ljudi, kako ih zovemo na Kritu, nikada nisu postojali, čak ni tako fizički i mentalno snažni ljudi koji toliko vole život da u smrt gledaju sa takvim prezirom. Kako oni koji ne veruju mogu verovati u čuda koja verovanje može stvoriti? Oni zaboravljaju da čovekova duša postaje svemoćna kada je obuzeta velikom idejom. Zastrašujuće je kada, nakon gorkih iskušenja, shvatiš da u nama postoji sila koja može prevazići ljudsku snagu. Zastrašujuće je zbog toga što od trenutka kada shvatiš da ta snaga postoji ne možeš više pronaći nikakve izgovore za svoje besmislena ili kukavička dela, svoj protraćeni i izgubljeni život, prebacivati krivicu na druge. Tada znaš da si ti, ne sreća, ne sudbina, ne ljudi oko tebe, samo ti, bez obzira šta radiš, bez obzira šta postaneš, odgovoran. A onda ti je neprijatno da se smeješ, sramota te je da se rugaš kada neka vatrena duša teži nemogućem.

Sada shvataš veoma dobro da to je vrednost čovekova, težiti i znati da težiš nemogućem, a biti siguran da ćeš to dostići, jer znaš da ako daješ sve, ako ne slušaš ono što logika komanduje već se noktima i zubima držiš svoje duše  i nastavljaš da veruješ, tvrdoglavo jureći nemoguće, onda će se čudo desiti, što zdrav razum bez krila ne može shvatiti: nemoguće postaje moguće”.

Kostas Gurnas
10. mart 2014.
zatvor Koridalos

Meksiko: Pismo zatvorene anarhistkinje Amelije Trudo

solidarnost-amelija-falon-karlos
Protiv svih autoriteta…Sloboda za Falon, Karlosa i Ameliju.
Zapalimo zatvore (A)…država i kapitalizam su jedini teroristi.

Zatvor Santa Marta, Meksiko, 23. februar 2014.

U večernjim satima 5. januara 2014., uhapšena sam zajedno sa mojim drugovima Falon i Karlosom zbog navodnog napada na kancelariju Federalnog sekretarijata komunikacija i transporta Meksika, kao i prodavnicu automobila kompanije Nisan. Prozori su razbijeni, a molotovljevi kokteli ubačeni unutar ministarstva (u zavisnosti od toga šta kažu dokazi), kao i unutar novih automobila Nisanovog salona. Šteta je procenjena na više od 70,000 pezosa (više od 3,800E) u ministartstvu, odnosno 100,000 (više od 5,500E) u salonu.

I zaista, ja sam anarhistkinja i živim u Montrealu, Kanada. Putovala sam u Meksiko, a sada je moj put prolongiran na neko vreme.

Nakon što smo uhapšeni  zaključali su nas na 96 sati, a zatim  – bez izvođenja pred sudiju – prebacili u Savezni centar Arego. Bili smo zarobljeni 40 dana. U ćeliji, 23 časa dnevno, sa jednom cigaretom dnevno i 10 minuta za pušenje; 3 obroka dnevno, ali svaki put sa samo 10 minuta za jelo, bez razgovora; nije dozvoljeno imati olovku; 9 minuta telefonskog razgovora dnevno…Ukratko, bilo je to dugo čekanje i nije bilo ničega drugog do meksičkih “telenovela” koje su se po ceo dan vrtele na TV-u. Srećom, naše prijateljice i prijatelji su nam poslali neke knjige! Hvala, ne znam kako bih preživela bez njih.

Četrdesetog dana je Generalni tužilac Republike (PGR – federalni) prebacio dokumenta u vezi sa našim slučajem državnoj policiji (PGJ) zbog toga što nisu imali dokaza da nas optuže za federalno krivično delo. Tako, od 17. februara 2014. Falon i ja se nalazimo u Državnom zatvoru za žene “Santa Marta” u Meksiko Sitiju, u koji smo prebačene, a Karlos se nalazi u Državnom zatvoru za muškarce “Orijente”, na nekih 20 minuta od nas. Ovo mesto je mikro-društvo okruženo betonom i bodljikavom žicom, ali gde – unutar zidina – možeš raditi ono što želiš. Continue reading Meksiko: Pismo zatvorene anarhistkinje Amelije Trudo

Nedelja za zatvorene anarhiste i anarhistkinje, 23. – 30. avgust 2014.

nedelja_za_zatvorene_anarhiste

Poziv na međunarodnu mobilizaciju

U leto 2013. članovi nekoliko grupa “Anarhističkog crnog krsta” diskutovalo je o potrebi uspostavljanja međunarodnog dana podrške zatvorenim anarhistima i anarhistkinjama. S obzirom da već postoje Dan prava političkih zatvorenika i Dan borbe za pravdu u zatvorima, smatrali smo da je takođe važno istaći priče naših drugova i drugarica. Mnogi od zatvorenih anarhista i anarhistkinja nikada neće biti priznati/e kao “politički/e zatvorenici/e” od strane formalnih organizacija za ljudska prava jer je njihov osećaj za socijalnu pravdu strogo ograničen kapitalističkim zakonima koji su osmišljeni da štite državu i sprečavaju i odvraćaju od bilo kakve stvarne društvene promene. Istovremeno, čak i u našim zajednicama znamo veoma malo o represiji u drugim zemljama, a da ne govorimo o imenima i slučajevima  mnogih naših zatvorenih drugova i drugarica.

Zbog toga smo odlučili da najavimo godišnju Nedelju za zatvorene anarhiste i anarhistkinje, od 23. do 30. avgusta. Datum 23. avgust smo izabrali zato jer su na taj dan 1927. godine italijansko-američki anarhisti Nikola Sako i Bartolomeo Vanceti pogubljeni u zatvoru. Oni su bili uhapšeni zbog sumnje da su ubili dvojicu ljudi tokom oružane pljačke u fabrici obuće u južnom Brejntriju, u Masačusetsu (SAD). Njihovo hapšenje je predstavljalo deo šire kampanje koju je američka vlada vodila protiv radikalnog pokreta. Država protiv njih dvojice nije imala praktično nikakve dokaze, a mnogi ljudi i danas veruju da su osuđeni samo zbog svojih snažnih anarhističkih uverenja.

Imajući u vidu prirodu i raznolikost anarhističkih grupa širom sveta, predlažemo nedelju zajedničkih akcija umesto jednodnevne kampanje. Ovo bi trebalo da olakša grupama pripremu različitih događaja u bilo koje vreme tokom te nedelje.

Stoga, pozivamo sve da prošire informacije o Nedelji za zatvorene anarhiste i anarhistkinje među drugim grupama i zajednicama, kao i da razmisle o organizovanju tematskih događaja u svom gradu. Događaji mogu varirati od informativnih večeri, projekcija ili dobrotvornih koncerata do solidarnih direktnih akcija. Pustite mašti na volju.

Dok svi nisu slobodni.

325
Anarhistički crni krst Belorusija
Anarhistički crni krst Brajton
Anarhistički crni krst Bristol
Anarhistički crni krst Kardif
Anarhistički crni krst Češka Republika
Anarhistički crni krst Finska
Anarhistički crni krst Kijev
Anarhistički crni krst Letonija
Anarhistički crni krst Lids
Anarhistički crni krst London
Anarhistički crni krst Meksiko
Anarhistički crni krst Moskva
Grupa protiv represije Nižnji Novgorod
Anarhistički crni krst Sankt-Peterburg

Izvor: 325

Nemačka: Napad na konzulat Čilea u Hamburgu

Sloboda zatvorenicima i zatvorenicama
Sloboda zatvorenicima i zatvorenicama

U noći 15.3.2014. kamenicama je napadnut konzulat Čilea u ulici Hiršgraben 30, u Hamburgu; izraz solidarnosti sa pobunjenicima koji se, u čileanskim noćima, bore na ulicama i iza rešetaka!

Sebastijan Overslui je među nama!

Dana 11. decembra 2013. anarhista Sebastijan Overslui ubijen je od strane obezbeđenja tokom pljačke banke u Santjagu, Čile; komadić normalnosti u svetu u kome imovina i novac vrede više od života. Neka se bes i bol pretvore u otpor!

Alfonso Alvijal i Hermes Gonzales NA ULICI!
Alfonso Alvijal i Hermes Gonzales su uhapšeni istog dana i optuženi za pljačku koju su izveli sa Sebastijanom. Solidarnost sa njima!

Tamara Sol Farijas Vergara NA ULICI!
Tamara Sol Farijas Vergara je zatvorena i optužena; optužena je da je pucala i ranila čuvara banke u znak odmazde zbog ubistva Sebastijana Oversluija! Snage i solidarnosti za Tamaru!

Sloboda zatvorenicima!
Živela Anarhija!

Santjago, Čile: Pismo porodice Tamare Sol Farijas Vergara

pismo_porodice_tamare_sol_vergara

Drage prijateljice i drugarice, dragi prijatelji i drugovi:

Naša voljena Tamara Sol je u zatvoru.

Brzinom osvetničke munje, kao i uvek kada osuđuju siromašne ili subverzivne, sudija sistema, Paola Robinovič, namerava osuditi Tamaru na kaznu od 10 godina i jednog dana do doživotne robije, optužujući je za “teško razbojništvo” (robo calificado) – najtežu odredbu čileanskog kaznenog sistema, uz objašnjenje da je Tamara Sol opasnost po društvo. Društvo koje je tako metodično građeno na nenormalnoj nejednakosti između nekolicine neizmerno bogatih i mnogih neizmerno siromašnih; društvo koje je militarizovano stotinama policajaca na njegovim ulicama i posebno na periferiji, koji maltretiraju omladinu u naseljima siromašnih (poblaciones) uz ovlašćenja da ih prebijaju, lažu, nameštaju, hapse, pretresaju kuće, ubijaju, špijuniraju, fotografišu… društvo koje je jedno “veliko tržište”, društvo koje je ponosno na individualizam koje je stvorilo, ponosno na mediokritete koje stvara, društvo u kome komunikacioni mediji izveštavaju samo o poznatim ličnostima ili zločinima iz strasti. Sudija je, braneći to društvo, odlučio da Tamara Sol tokom isražnog perioda (koji inicijalno traje 60 dana) mora ostati u zatvoru San Miguel, u modulu visoke bezbednosti. U takvom kaznenom modulu, u dvorište se izlazi samo na pola sata…ili su možda po ceo dan zaključani u kavezu.

Brzina kojom je sudija izrekao kaznu sasvim je suprotna onoj kada osuđuju nekoga u uniformi, nekoga ko uprkos ubistvima i zloupotrebi moći protiv omladine i drugih stanovnika naselja siromašnih, mirno živi u svom domu. Mi smo u slučaju ubistava naše dece, Eduarda i Rafaela, više od 20 godina čekali da pravda bude izrečena, a kazna je bila veoma mala; samo sedam godina za ubistvo dvoje ljudi uz hapšenje koje je prošlo bez prisustva ijednog medija, bez prikazivanja lica ubica, bez lisica na rukama i koje su poslali u hotel sa pet zvezdica Punta Peuko. Niti je takav poletni duh primećen kod sudija u slučajevima suđenja lopovima belim okovratnicima kada je i novac bio u igri, i sve odvija glatko, sve se odvija tiho.

Želimo da vam kažemo da je Tamara Sol relativno dobro (koliko to može biti kao zatvorenica). Njen moral je snažan i visok, ona je dostojanstvena i hrabra žena koja je stavila direktan izazov pred nas i njenu porodicu; mi smo kukavice koje nikada ni za korak neće izaći iz ovog prokletog sistema, koje se povinuju zbog mrvica; za nas nikada neće biti “pravog trenutka” niti ćemo imati “neophodna sredstva”; postavili smo tempo i zadali poneki iznenadni udarac, ali ništa što razbija ovu smrtonosnu rutinu u kojoj smo zaglavljeni.

Strahovito smo tužni što je naša devojčica, koju jako volimo, ta koja je zatočena. Ali smo takođe i ponosni jer je već žena i zato što je pokazala ogromnu hrabrost u svom životu.

Žena koja nas je stavila pred duboki izazov da ne ostanemo saterani u ćošku ovog sistema, prilagođavajući naše živote njegovom diktatu, navikavajući se na ubistva drugarica i drugova, utamničenja borbene omladine, stalne krađe koje se nad nama kao ljudima dešavaju u svim sferama – od krađi našeg svakodnevnog života do krađe naše zemlje, naših okeana, naših bogatstava, našeg drveća.

Potrebna nam je snaga, drugarice i drugovi, potrebno nam je vaše iskreno i nesebično prijateljstvo koje ste nam uvek pružali.

Naš je put već odavno jasan i ne možemo ostati mirni nadajući se da će drugi raditi ono što je trebalo da nastavimo da radimo… DA DUBOKO VOLIMO IDEJU SLOBODNOG I BRATSKOG DRUŠTVA I GRADIMO GA VELIKIM I MALIM AKCIJAMA, NE SAMO U RAZGOVORIMA VEĆ SVIM OBLICIMA BORBE I U SVAKOJ SFERI NAŠEG POSTOJANJA.

Tamara Sol, kćerko, unuko, sestro, volimo te svom snagom.

Tamara Sol, borbena drugarice, divimo se tvojoj hrabrosti. Sa tobom smo.

Tamara Sol, uvek ćemo biti uz tebe, nikada nećeš biti sama.

Tamara Sol “nebo se ogleda u okeanu, i tek tada pogledaj u mesec”. Strpljenja, strpljenja, strpljenja, ljubavi.

Želimo da se zahvalimo svima onima koji su došli u naš dom da nas posete i koji su odmah pokazali svoju brigu, kao i onima koji su pokazali svoju solidarnost šaljući stvari koje su Tamari Sol potrebne u zatvoru.

Zahvaljujemo se i ženama koje su je prihvatile na tom mračnom mestu i s ljubavlju podržavale.

Takođe se zahvaljujemo onima koji nisu bili sa nama i koji su nam svojim stavom pokazali da se ne slažu sa Tamarom Sol i tako nam jasno pokazali na koga možemo računati sada i u budućnosti.

Ana Vergara Toledo, Luisa Toledo Sepulveda, Manuel Vergara Meza
Vilja Fransija, 3. februar 2014.

Izvor: War On Society

Berlin: Napad paljevinom na filijalu banke Santander

nojkeln_napad_na_banku
U noći 6. marta 2014., podmetnuli smo požar u filijali banke Santander koja se nalazi u berlinskom okrugu Nojkeln. Razbili smo staklo i upalili zapaljivu napravu sa odloženim dejstvom. Ovu akciju smo posvetili onima koje je kapitalistički sistem u Čileu i Španiji ubio ili zarobio.

Prvo o Tamari Sol i Sebastijanu Oversluiju:

“U jutarnjim časovima 11. decembra 2013., anarhistički drug Sebastijan Overslu ubijen je u Pudauelu predgrađu Santjaga prilikom pokušaja pljačke banke. Privatno obezbeđenje Banco Estado ubilo je 26-godišnjeg Sebastijana sa šest hitaca. Od tada su se, kao odgovor na to ubistvo, desile mnogobrojne reakcije anarhističkog pokreta. Dana 21. januara 2013., drugarica Tamara Sol Farijas Vergara, ušla je u filijalu iste banke u centru Santjaga i otvorila vatru na stražara uz povike: “Osveta!”. Potom je, kako kažu, tom stražaru oduzela oružje. Ubrzo nakon toga je uhapšena. Tamara odbija ma kakvu saradnju sa vlastima i trenutno je drže u preventivnom pritvoru.” (odlomak iz teksta na nemačkom jeziku o čileanskom “Danu borbene omladine”)

Pokret je objavio “saučesnički” video o Sebastijanovom ubistvu kao i osvetničkoj akciji za koju se tereti Tamara.

Porodica Vergara Toledo iz Santjaga se nedavno (3. februara 2014.) oglasila otvorenim pismom povodom hapšenja i trenutne situacije u kojoj se Tamara nalazi.

Od Sebastijanovog ubistva u preventivnom pritvoru se nalaze i Alfonso Alvijal i Hermes Gonzales.

Pored njih, želimo pomenuti i Moniku Kabaljero i Franciska Solara. Nakon operacije koju su pokrenule španske i čileanske vlasti oni se nalaze u zatvoru pre suđenja; oboje su već gonjeni u Čileu u okviru fabrikovanog “slučaja bombe” (Caso Bombas).

Takođe pozdravljamo optužene u “slučaju bezbednost” (Caso Security, Čile) kao i aktiviste u Barseloni koji, kako i mi, pogodne mete za akcije solidarnosti pronalaze u bankama.

Banka Santander, kao najveća banka u španskom govornom području, odgovorna je za prinudna iseljenja i izdavanje garancija za trgovinu oružjem.

To je takođe dobar razlog da borbe koje se vode tu i tamo vidimo kao deo zajedničke borbe. Institucije koje stavljaju kapital ispred ljudskih života uvek će biti mete naših napada.

Komando Sebastijan Overslui
SLOBODA ZA SVE ZATVORENIKE

Španski zatvori: Kratak intervju sa anarhističkim zatvorenikom Klaudiom Lavacom

life

Razgovor Contra Info sa Klaudiom Lavacom, drugom koji je od 1996. godine zatvoren u ćelijama španske države; intervju je predstavljen tokom događaja koji se desio 11. januara 2013. u La Gatoneri, skvotiranom društvenom centru u Madridu, u znak solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima/zatvorenicama koji/e su osuđeni/osuđene na dugogodišnje kazne zatvora.

U svojoj potrazi za punom slobodom, izabrao si da svet moći i vlasti napadneš svim raspoloživim sredstvima. Koji su bili glavni razlozi koji su te nagnali da kreneš putem oružane pobune?

Razlozi koji su me nagnali da krenem putem pobune nalaze se u spletu okolnosti koji su počeli pokušajem državnog udara u Italiji; strategiji tenzije (teroristički napadi eksplozivom na javnim prostorima) kojom se koristila ekstremna desnica uz pomoć tajnih službi; napadima dela političkih partija konstitucionalnog luka među kojima je posebno partija Hrišćanska demokratija bila aktivna u isticanju revolucionarne levice i anarhista kao odgovornih za teške napade. Konačno, nagnale su me i nepravde i maltretiranja radničke klase od strane vlasti – istih onih koji su aplaudirali fašističkoj vladi Benita Musolinija i ulasku Italije u Drugi svetski rat na strani nemačkih nacista.

U svojoj knjizi: “Autobiografija neumoljivog” (originalni naslov: “Autobiografía de un irreductible”; naslov izdanja na italijanskom jeziku: “Pestifera la mia vita”), pisao si o tome kako si 1981. godine učestvovao u napadu na zatvor Frozinone (u italijanskoj regiji Lacio) sa ciljem oslobađanja druga koji je tamo bio zatvoren. Danas, više od trideset godina kasnije, de facto solidarnost sa zatvorenicima/zatvorenicama društvenog rata retko dostiže takvu tačku. Kako možemo vratiti mogućnost neposrednog oslobođanja naše braće i sestara?

Početi razmišljati o neposrednom oslobađanju naše zatvorene braće i sestara osnovni je cilj današnjeg društvenog rata kao što je to bio i u prošlosti….Ali, dok je sistem napravio napredak u infrastrukturi i sredstvima represije, mi smo ostali u praistoriji, bez vojnog i tehnološkog napretka i pripremljenosti za suočavanje sa nametnutim super-zatvorima. Ove je građevine, udaljene od gradova i varoši, nemoguće napasti onako kako smo mi to učinili 1981. godine u Italiji, kada smo na kraju oslobodili dvoje zatvorenika. Istina je da su se vremena promenila. Kada govorimo o napadima na sistem, iako ne volimo da koristimo pojmove poput vojna i tehnološka pripremljenost, evidentno je da govorimo o ratu i konfrontaciji i da je za uspeh potrebno da budemo u koraku sa tehnološkim napretkom koji represivni sistem nameće. Ne mislim da je nemoguće napasti strukture poput super-zatvora, ali je neostvarivi san osloboditi zatvorenike i zatvorenice koji/koje su u njima zarobljeni/e, tu gde se sada nalazimo.

Pretpostavljamo da si tokom dugog puta različitih oblika borbi bio uključen u razne vrste organizacija koje su vodile kontranapade protiv establišmenta. Koja su tvoja iskustva u smislu realnog samoorganizovanja u borbi, bez lidera ili sledbenika?

Moja iskustva u samoorganizovanju u borbi, bez vođa ili sledbenika, sazrevala su malo po malo tokom 16 godina ilegale. Niko se nije rodio kao majstor i svi moramo učiti jedni od drugih, od onih koji su pripremljeniji i iskusniji. Među anarhistima, imamo nekoliko jednostavnih principa koji nam omogućavaju da brzo napredujemo sa samoorganizovanjem u borbi: jednom kada je grupa formirana, postoje zadaci koje bi svi trebalo da poštuju. Na primer, ako sam ja ekspert u taktikama napada, ostali će morati da me slušaju, ali bez da me vide kao vođu i bez osećaja da ih ja usmeravam. Očigledno svako ima nešto da kaže o nekoj situaciji, ali ukoliko su te reči plod nedostatka iskustva ili kapaciteta, moraće da me slušaju kako bismo se povukli iz misije. Isto kao što i ja moram slušati eksperte u ma kojem drugom zadatku ukoliko se pokazuju sposobnijim. Da tako kažem, ja ću biti učitelj u skladu sa okolnostima u datom trenutku, a učenik kada neko drugi spremniji od mene preuzme odgovornost za grupu. To je, po mom iskustvu, način da se stvori samoorganizovanje.

Da li je anarhija ilegalistička per se? Ukoliko jeste, kako se ustanički individualiteti spajaju u reci koja će potopiti zakone i norme koji nas drže vezanim za bedu?

Anarhija je ilegalistička po samoj svojoj prirodi jer ona postoji izvan zakonitosti nametnutih od strane sistema. Mi anarhisti imamo sopstvene zakone i načine postojanja koji su uvek osuđeni državnim zakonima i načinima postojanja. Prostu činjenicu odbacivanja pravila nametnutih najamnim radom, pokušaje da preživimo pljačkajući bogate, sistem posmatra kao ilegalne ali za nas je to pravedno i neophodno, i stoga legalno sa naše tačke gledišta. Slično, svaki stav koji ne učestvuje u održavanju kapitalističke moći može se smatrati delom te pobunjeničke reke koju pominjete, a koja će jednog dana potopiti zakone i norme koji nas drže vezanim za bedu.

Ako je vreme za revoluciju svakog dana, postaje neophodno preduzeti direktnu akciju ka uništavanju svega što nas ugnjetava, baš koliko i delovati na stvaranju novog sveta. Kako se ova dva subverzivna zadatka mogu spojiti bez zapadanja u suvu i otuđujuću militantnost ili defetistički reformizam?

Stvaranje novog sveta i neophodnost svakodnevnog revolucionarnog rada sprovođenjem subverzivnih zadataka, ne mogu pasti u suvu i otuđujuću militarizaciju ili defetistički reformizam. Moramo biti oprezni po tom pitanju kako bismo izbegli rizik od sagorevanja, što prouzrokuje da mnogi drugovi napuštaju borbu. Tu se naša kreativnost ispoljava kroz nove stimulanse i ideje. Revolucija i naš put ka njoj ne mogu zapasti u otuđenje… moramo ostaviti malo prostora za disanje, izbegavati zapadanje u rutinu. Vreme i standardi naših akcija pripadaju nama, a ni vlasti niti tužno društveno stanje nisu važniji od naših potreba kao slobodnih ljudi.

Godine 1996. uhapšen si u mestu Siete Puertas, usled neuspelog bekstva nakon eksproprijacije iz centralne kancelarije Banco Santander u Kordobi. Kakve su u to vreme bile reakcije u anarhističkim krugovima (sa i bez navodnika), kako u španskoj državi tako i drugde?

Pao sam u mestu koje se zove Buhalanse, a Sietepuertas je ime kafea u kojem me je civilna straža uhvatila. Taj kafe više ne postoji; na njegovom mestu se danas nalazi filijala neke banke. Bilo je unutar anarhističkih krugova u Španiji i nekih veoma oštrih kritika, kao i nekih drugih u korist eksproprijacije iz banke Santander u Kordobi (jedne od najbogatijih banaka u gradu). Izvan španske države dirljivu solidarnost i podršku dobili smo iz Italije. Sećam se telegrama koji je stigao iz zemlje mog porekla, dok sam se pretučen i ranjen nalazio u samici zatvora u Kordobi, koji me je naterao na plač zbog topline i drugarstva koje je nosio. Kasnije su, vremenom, stizala pisma i razglednice, kako iz Španije tako i drugih zemalja evropske i međunarodne zajednice od kojih su mnoga nosila isti intenzitet i brigu.

Prešao si u ofanzivu izvan državnih granica, godinama izbegavajući vlasti nekoliko zemalja. Kako vidiš anti-patriotsku i internacionalističku borbu anarhista širom sveta u sadašnjem trenutku?

Anti-patriotske i internacionalističke borbe anarhista i anarhistkinja širom sveta konstantno su prisutne, što dovodi do oštrih reakcija policije i sudova koji ih se užasno plaše. Svi vi spolja imaćete više informacija da posvedočite o intenzitetu tih borbi. Ono što bih želeo da vidim, pre nego nestanem, jeste neki trijumf. Za mene kao i za vas, to bi bio najlepši poklon koji možemo dobiti….Nadajmo se uskoro.

Našavši se u kazamatima španske demokratije, vodio si tešku borbu za ukidanje samica i FIES režima (interni režim segregacije unutar španskih zatvora). Kako bi danas ocenio te trenutke?

Zatvoren u kazamatima španske demokratije, naporno sam se borio za ukidanje FIES režima i samica, kao i za ukidanje kako dugogodišnjih tako i skrivenih doživotnih kazni. Sada se borim za ukidanje mučenja i zlostavljanja u zatvorima što je borba započeta u oktobru 2011. sa zajedničkim akcijama i simboličnim štrajkovima glađu prvog dana svakog meseca; to je dovelo do nastanka mreže podrške solidarnih advokata koji pravno pomažu drugove koji se bore i suočavaju sa odmazdom zatvorskog sistema. Te trenutke borbe ne vidim kao prošlost….već kao deo sadašnjosti, možda sa manjim intenzitetom i učešćem zatvoreničkih zajednica nego pre. Za mene, biti zatvoren znači biti u konstantnoj borbi. Biti zatvorenik znači biti u borbi; zatvor nije mesto u kome se čovek može opustiti i zaboraviti na stvarnost koja ga okružuje.

Tvoj slučaj je jedan od onih slučajeva širom sveta u kojima su anarhisti osuđeni na dugogodišnje kazne. Nakon mnogo godina u zatvoru, da li je bilo promena u zatvorskom društvu i njegovoj populaciji?

Mnoge su se promene desile unutar zatvorskog društva i njegove populacije otkako sam po prvi put ušao unjega 1980. godine. Populacija se promenila ulaskom legalnih lekova, poput metadona i psihotropika, koje administracija svakodnevno daje. Uspeli su u izolovanju značajnog dela zatvorske populacije pretvarajući ih u individualiste. Nema više one borbene solidarnosti koja je nekada postojala kada bi svi ustali ukoliko bi takli nekoga od nas. Danas, i godinama unazad, imamo kontrolu nad zatvorenicima koja nije samo fizička već i mentalna i koja sprečava čoveka da pronađe put koji odgovara njegovoj ličnosti. Svakodnevno uzimanje lekova oduzima ono najbolje u tebi, ne ostavljajući ti ništa drugo do brigu da ih nastaviš uzimati…sve ostalo je sekundarno, od manjeg značaja…to je njihova jadna borba, a pokušavati ubediti ih u nešto drugo u većini slučajeva predstavlja traćenje vremena i energije. Oni koji se drogiraju dvostruki su robovi sistema, prvo kao zatvorenici, a zatim i kao zavisnici. Srećom u zatvorima postoji takođe i onaj mali deo zatvoreničke populacije koja nije deo te grupacije i sa njima se možemo boriti za dobijanje promena unutar zatvora.

Nadovezujući se na temu dugih kazni, kako je tvoj dugi boravak u zarobljeništvu uticao na solidarnost izraženu prema tebi, kao i tvoja prijateljstva i lične odnose?

Solidarnost koja je (spolja) izražavana sa mnom, uvek me je činila ponosnim, naročito sada kada je moja autobiografija objavljena.

Koje je trenutno stanje pravnih postupaka protiv tebe, i kakvi su tvoji pogledi na budućnost, kako bližu tako i dalju?

Moja pravna situacija je trenutno još uvek komplikovana. Bio sam zatvoren 17 godina, a moja kazna u Španiji je 25 godina. Kada je odslužim, čeka me kazna u Italiji od 27 godina i 6 meseci i još jedna u Francuskoj od 30 godina (sa jednom presudom koja još nije potpuna, a koja bi se uz malo sreće mogla zaustaviti na 15 godina). Moj je cilj svođenje kazni koje me čekaju na ukupno 30 godina, ali će biti veoma teško da sud to i prizna. Trenutno ne postoji član krivičnog zakona koji kaže da me nakon 30 neprekidnih godina u zatvoru moraju pustiti. Moraću se boriti sve do Suda za ljudska prava kako bi priznali to ograničenje ili ću doživotno ostati u lancima.

Kakvu poruku želiš poslati onima koji se bore dan i noć, unutar i izvan zatvorskih zidina?

Onima koji se bore dan i noć, unutar i izvan zatvorskih zidina, šaljem sledeću poruku…Budite snažni i slobodni jer je najbolji način da se borite protiv sistema i zatvora taj da nikada ne uđete unutra.

Veliki zagrljaj svima.

Klaudio.

Drugu možeš pisati na sledeću adresu:

Claudio Lavazza
C.P. Teixeiro (módulo 11)
Carretera Paradela s/n
15310 Teixeiro-Curtis (A Coruña)
España/Spain

Bolivija: Ispisani slogani u znak solidarnosti sa utamničenom anarhistkinjom Tamarom Sol Farijas Vergara

Tvoja osveta je naša osveta. Sloboda za Sol Vergar.
Tvoja osveta je naša osveta. Sloboda za Sol Vergarovu.
Sol, tvoj impuls je naš dah.
Sol, tvoj impuls je naš dah.
sol-3-1024x768
Snaga, solidarnost i akcija. Za borbeno sećanje. Sol, nisi sama.
Akcija koju je izvela Sol, deo je našeg rata.
Akcija koju je izvela Sol, deo je našeg rata.
sol-5-1024x768
Sol, tvoja nas je osveta posestrila u borbi.

Dok se građani pripremaju za karnevalske svečanosti, naše misli prelaze razdaljine rušeći granice koje nas razdvajaju…

Ovom malom noćnom šetnjom želimo da cenimo tvoju hrabrost i impuls; impuls koji obeležava istoriju naše borbe, koji nas hrani i jača. Jer, samo jednim vapajem osvete pokazala si da nijedna ratnica ili ratnik nikada neće biti zaboravljeni, a kako je nemoguće ćutati pred tvojom hrabrošću, ovim malim solidarnim gesto puštamo zidove da govore.

Održavamo živim sećanje na druga Sebastijana Oversluija jer su mrtvi oni koji su zaboravljeni. Znamo da život u borbi još uvek podstiče i podsticaće našu borbu!

Za borbeno sećanje, za anarhiju!
Živela Sol Vergara! Živeo Sebastijan Overslui!

Izvor: contrainformate

Bern, Švajcarska: Solidarnost sa NO TAV borbom (22. februar 2014.)

bern

U znak solidarnosti sa NO TAV pokretom okačili smo transparent na italijansku ambasadu u Bernu.

Teroristi su oni koji pustoše i uništavaju naše živote i prostore u kojima živimo.

Rat kapitalu! Rat državi!

Sloboda za Kjaru, Klaudija, Nikola i Matiju!
Sloboda za Marka.

Država je terorista.

Izvor: ch.indymedia

Solun, Grčka: Napadnute filijale banaka

solun - napad na bankeU četvrtak 20. februara 2014. iskoristili smo ulični saobraćaj i napali dva ogranka banaka (Helenik postbank i Nacionalna banka) na raskrsnici ulica Cimiski i Pavlosa Melasa, i razbili njhiove staklene fasade i bankomate.

Ovu akciju posvećujemo: Tasosu Teofilu koji je osuđena na 25 godina robije; Aleksandrosu Mitrusijasu i Jorgosu Karajanidisu koji čekaju sudsku odluku u još jednom terorističkom suđenju; i učesnicima/učesnicama Mreže anarhističkih zatvorenika i zatvorenica [ u Grčkoj ].

Drugarski pozdravi Kostasu Sakasu [ koji je u bekstvu od pandura ]…

Organizujmo se i napadnimo državu i kapitalizam svim potrebnim sredstvima.

Atena (Grčka): Osuđen anarho-komunist Tasos Theofilou

Dana 7. februara 2014. anarho-komunist Tasos Theofilou osuđen je na 25 godina zatvora, premda je od početka negirao sve optužbe. Tročlani sud u Ateni donio je većinsku presudu (umjesto jednoglasne).

Tasos Theofilou oslobođen je teških optužbi za “osnivanje terorističke organizacije i pripadanje istoj” (odnosno za njegovo navodno pripadanje grupi urbane gerile, Zavjera Vatrenih Ćelija), za posjedovanje eksploziva i naprava (te su optužbe odbačene nakon što su suci utvrdili da nije nikada bio član ZVĆ), za krivotvorenje pet osobnih iskaznica, za korištenje vatrenog oružja i dva pokušaja ubojstva.

No ipak, ustanovljena mu je krivica za dvije optužbe: sudjelovanje u pljački, pokrivenog lica i suučesništvo u hotimičnom ubojstvu počinjenog pri svijesti. Utvrđena mu je krivica i za tri kaznena djela: nošenje vatrenog oružja, opetovano krivotvorenje (optužba se odnosi na vozilo pljačkaša) i primanje prihoda stečenih kaznenim djelom (vozilo za bijeg pljačkaša).

Drugim riječima, sud je odlučio da je Theofilou (mada nije član ZVĆ ili neke druge organizacije) sudjelovao u pljački banke na otoku Parosu u augustu 2012., ali da nije onaj tko je ubio Dimitrisa Michasa (građanina koji je pokušao zaustaviti pljačkaše u bijegu). Po riječima jednog od njegovih advokata radi se o odluci donešenoj na temelju jedne jedine indicije (diskutabilan uzorak DNK pronađen na šeširu koji je vjerojatno ispao jednom od pljačkaša). Barem je zahtjev za doživotnim zatvorom odbačen jer nije osuđen za teško ubojstvo…

Mnogi činjenice i dokazi iznešeni na sudu išli su u korist oslobađajuće presude (na primjer nijedan od očevidaca nije prepoznao Theofiloua tokom suđenja). Usprkos tome, kao što se već desilo u slučaju anarhističkog zatvorenika Babisa Tsilianidisa, i u ovom je procesu optuženik ocijenjen krivim isključivo na temelju DNK, koji je navodno pronađen na jednom pokretnom predmetu.

Prvostupanjski sud je naložio: 16 godina za pomaganje pri teškom ubojstvu, 15 godina za počinjenu pljačku, tri godine za krivotvorenje, dvije godine za nošenje vatrenog oružja (plus kazna od 5.000 eura) i dvije godine za primanje prihoda stečenog kaznenim dijelom; sveukupno 38 godina. Skupna presuda je 25 godina zatvora. Drug ima pravo na žalbu protiv ove presude, ali žalba ne odgađa istu, to jest mora ostati u zatvoru sve do idućeg suđenja pri žalbenom sudu (ali u međuvremenu može zatražiti prekid zatvorske kazne).

POTPUNO OSLOBAĐANJE I NEPOSREDAN OTPUST DRUGA TASOSA THEOFILOUA

Grčka: Izjava šestorice drugova optuženih za pljačku u Velventosu

Izjava šestorice anarhista optuženih za pljačku u Velventosu

Zasigurno je lijepo a istovremeno i potrebno pronaći uvijek riječi koje bi mogle objasniti i analizirati najdublje značenje solidarnosti.

Razvoj teorije, kako na razini suštine tako i njezinog širenja, je pokretačka snaga koja vodi rastu jedne borbene zajednice. Međusobni odnosi se potvđuju kroz neprekidnu komunikaciju i sposobnost izražavanja riječima te mješavine iskustava, osobnog iskustva te poimanja borbe općenito, kao i nadasve teme solidarnosti.

Ono što smo doživjeli u sudnici 29. novembra je materijalna dimenzija naših projektualnosti i naših “snova”. Svaki pokušaj opisivanja tih osjećaja, emocija i njihove snage je osuđen na površnost. Ne bi nikada mogli – barem mi – opisati riječima, riječima koje, na sreću ili ne, sadrže u sebi tminu jednog svijeta bez slobode, osjećaj ostvarenja naših najdubljih želja.

Nakon brojnih mjeseci fizičke izolacije, prisustvo drugova/arica i intenzitet kojim “smo se ujedinili” s njihovim zagrljajima i pogledima, dao nam je osjećaj/dojam dviju nabujalih rijeka koje se sjedinjuju neposredno nakon uništenja brane.

To je, drugovi, razbijanje izolacije, imaginarno ili realno.

Dobili smo opkladu.

Da, solidarnost je jedno od našeg oružja. I nijedan pandur neće nikada moći otkriti “sigurno mjesto” na kojem skrivamo to oružje.

P.S. Napisali smo ovaj tekst za prvi dan našeg suđenja, naravno svaki slogan, svaki transparent, plakat, požar i inicijativa solidarnosti ispunila nas je snagom na isti način.

ZAJEDNO SVE DO UNIŠTENJA OVOG TRULOG SVIJETA
ZAJEDNO SVE DO SLOBODE

Anarhisti: Nikos Romanos, Fivos Harisis, Argyris Dalios, Andreas-Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis i Giannis Mihailidis

izvor: A las barricadas