Ovaj je tekst napisan 24 sata prije magičnog bijega iz zatvora Trikala 22.03.2013.*
Vjerojatno postoji određeni interes za osvrt na posljednja dva pokušaja bijega iz zatvora visoke sigurnosti u Grčkoj, jedan helikopterom iz zatvora u Trikali, drugi jednim malim “blefom” iz zatvora u Malandrinosu.
U prvom slučaju policija nije oklijevala, kako bi konsolidirala nultu stopu tolerancije, dovesti u opasnost na desetine osoba, samo da bi spriječila bijeg, čin koji predstavlja prekršaj a ne zločin…
U drugom smo slučaju vidjeli što može postići zatvorenik kad prikaže jedan običan radio kao daljinski upravljač bombe (!), kada mehanizmi primjene zakona znaju da se ne šali sa svojom slobodom. Mada na koncu nije uspio pobjeći, ipak je 24 sata držao na nogama čitav zatvor, s jednim jedinim oružjem: svojom odlučnošću.
Međutim, značenje ova dva slučaja leži u drugačijem poimanju bijega, u njegovoj promjeni na individualnom nivou zatvorenika. Sve do kraja devedesetih godina pobuna i bijeg su bila dva gotovo uzajamna pojma. Pobuna je obično proizlazila iz pokušaja masovnog bijega. Zatvorenici jednog zatvora nastojali su zajedno pobjeći. Neki su uspjeli, druge su panduri ranili tijekom bijega, dok su se ostali vratili nazad i zapalili zatvor. Razloge ove promjene trebamo tražiti s jedne strane u modernoj tehnologiji i u arhitekturi represije, a s druge u neviđenom individualizmu modernih zatvorenika.
Moderni su zatvori izgrađeni tako da postignu najveću moguću kontrolu, koristeći oba načina, fizički i elektronski. Telekamere na svakom uglu, savršeno naciljane ruke bez ikakvog prirodnog elementa. Vrata koja se otvaraju samo elektronski, iz kontrolne sobe. Čak ni krov – bitan detalj – primarno sklonište pobunjenih zatvorenika, nije dostupan na bilo koji način.
S druge pak strane promjena sastava zatvorenika, kroz posljednje desetljeće, dovela je do određenih izmjena u samoj percepciji zatvorenika. Populacija zatvorenika se više ne sastoji ni od zločinaca žednih krvi ni od romantičnih razbojnika. Danas je sačinjavanju useljenici iz Afrike i Azije, koji u većini slučajeva ne znaju, ne samo jezik, nego ni zašto su u zatvoru. Sačinjavaju je narkomani koji bi trebali biti u bolnici. Sačinjavaju je sitni uplašeni prijestupnici i dužnici, novi trend grčkih zatvora. Sačinjavaju je “kumovi” i kriminalci noćnog života, koji u zamjenu za male usluge održavaju ravnotežu u grčkim zatvorima, između korupcije i socijalnog mira.
Odnosi među zatvorenicima su lažni, ogavno licemjerni i diplomatski. Igra dominacije koja koči razvoj povjerljivih odnosa, koja smanjuje borbenost, za koju je potrebna solidarnost. Zatvorenici, podijeljeni po nacijama i plemenima, po velikim i malim kaznama za različita počinjena djela, po vlastitim različitostima koje proizlaze nadasve iz droge i malih osobnih interesa, uništavaju svaku borbenu zajednicu koja bi se mogla stvoriti. Na koncu, tko želi afirmirati svoju slobodu treba pokušati sam ili s nekoliko prijatelja. Čini se da je kolektivno rješenje zastarjeli romanticizam koji pripada devedesetima.
A zašto je sve to važno?
Zato što zatvor nije ogledalo društva. To je prije prostor u kojem se koncentriraju njegove funkcije, njegove vrijednosti, njegova tradicija, njegova etika, njegovi problemi. Promatrajući i analizirajući ono što se događa unutra, sposobni smo interpretirati društvenu inerciju vani.
Helikopteri za bijeg su spektakularni i opravdani, ali ljepši je oganj pobune. Ne smijemo prestati iskazivati poštovanje svima koji su uspjeli pobjeći, kao i onima koji su pokušali, ali ne smijemo ni zaboraviti da naš cilj nije samo letjeti iznad zidova, nego plesati na njihovim ruševinama.
A. Teofilou.
21.03.2013.
sekcija E1 zatvora Domokos
* Dana 22. marta 2013. desilo se uspešno bekstvo 11 zatvorenika iz zatvora Trikala (njih devetoro se još uvek nalazi u bekstvu, dok je policija dvojicu begunaca uhvatila nedaleko od zatvora).
