Category Archives: Zatvori

Grčki zatvori ključaju

Transparent u Solunu (27.3.2014.): "Sve vrednosti demokratije su zatvori maksimalne bezbednosti"
Transparent u Solunu (27.3.2014.): “Sve vrednosti demokratije su zatvori maksimalne bezbednosti”

Dana 24. marta 2014., zatvorenici i zatvorenice širom Grčke najavili su protestne mobilizacije protiv stalno-strožijih uslova pritvora, zahtevajući povlačenje predloga zakona vlade o zatvorima maksimalne bezbednosti. Prema tom novom zakonu, “opasni/e” zatvorenici/e koji budu poslati u jedinice tipa “C” neće imati pravo na dopuste, a značajno će im biti ograničeno i pravo na posete.

Dana 25. marta, usred rastuće napetosti u zatvorima, osuđenik rođen u Albaniji Ilija Kareli izbo je na smrt zatvorskog stražara improvizovanim nožem u zatvoru Malandrino. Iako je Kareli bio zatvoren ukupno 16 godina, nedavno mu je odbijen dopust. Mrtvi tamničar, koga mas-mediji predstavljaju skoro kao sveca, bio je zloglasni sadistički mučitelj koji je zatvorenike bičevao električnim kablovima.

Dana 27. marta, zatvorenik Ilija Kareli prebačen je u samicu zatvora Nigrita (u blizini grada Seres) u kojoj je kasnije pronađen mrtav usled višestrukih unutrašnjih povreda i teških preloma izazvanih neprekidnim prebijanjima ubica u uniformi. Drugim rečima, nakon što je stražaru oduzeo bedni život, zatvorski sistem ga je mučio do smrti.

Kao odgovor na ubistvo Ilije Karelija, kao i na monstruozni zakon koji su vlasti spremne da implementiraju protiv zatvorenika i zatvorenica u Grčkoj, zatvorenici i zatvorenice nekoliko zatvora održali su masovne proteste, u nekim slučajevima uz odbijanje zatvorske hrane i/ili odbijanja da budu zaključani u ćelijama.

U nedelju poslepodne, 30. marta 2014., održan je skup ispred zatvora Nigrita u kojem je Kareli pronađen mrtav. Akcija je trajala više od jednog sata, a učestvovalo je oko 100 drugova i drugarica iz Soluna, Seresa i Kavale. Odgovor zatvorenika i zatvorenica bio je veoma energičan, a obe strane su razmenjivale povike protiv mučitelja-ubica iz zatvorske uprave kao i slogane protiv pandura i u znak solidarnosti sa tekućim borbama zatvorenika i zatvorenica.

Tokom skupa, uprava je pokušala da učini sve što je u njenoj moći da spreči komunikaciju između zatvorenika/ca i ljudi koji su se okupili u znak solidarnosti. Aktivirani su alarmi, a putem razglasa su konstantno emitovana obaveštenja kako bi se sprečilo da pevanje dosegne unutrašnjost zatvora. Međutim zatvorenici i zatvorenice nisu bili obeshrabreni/e tim pokušajima tamničara; posebno u krilu C2, zatvorenici/e su razbijali/e kamere za nadzor, prozore itd.

Solidarnost sa ljudima koji se bune unutar i izvan zidina

Atina: Pismo Kostasa Gurnasa u znak sećanja na Lambrosa Fundasa

Karlo živi. Aleksis živi. Lambros živi.
Vi ste mrtvi.
[Karlo Đulijani, Aleksandros Grigoropulos, Lambros Fundas – svi ubijeni od strane policije]

VEČNA SLAVA LAMBROSU FUNDASU

Pre četiri godine, izdahnuo je veliki borac, moj drug iz “Revolucionarne borbe”, Lambros Fundas. Ubijen je tokom oružanog sukoba, kada su članovi organizacije pokušali da izvrše eksproprijaciju vozila u atinskom naselju Dafni.

Lambros je politički odrastao u poslednjem periodu političke tranzicije (metapolitefsi) nakon hunte kada se i priključio antiautoritarnom pokretu. Učestvovao je u socijalnim sukobima tog perioda koje je odlikovao taj posebni duh nakon hunte koji je nastajao iz militantne tradicije, kolektivnog sećanja stanovništva žednog slobode.

Politički je sazreo na pragu novog veka kada je radikalni pokret pokušavao da pronađe vezu sa prošlošću kroz ruševine perioda nakon hunte kako bi utisnuo svoj put u novoj eri privatizacije i konzumerizma. Tada smo se, kao i sada, borili da razumemo značajne promene u grčkom društvu, promene koje su se – u poređenju sa sadašnjim – pokazale bezbolnim. Kasnije se pridružio “Revolucionarnoj borbi” u čijim je redovima vodio i svoju poslednju bitku.

Lambros je otišao zajedno sa čitavom jednom erom. U ove četiri godine njegovog odsustva, zemlja doživljava dvostruki bankrot – politički i ekonomski. Dvopartijski sistem vlasti koji je bio stub države nakon hunte srušio se zajedno sa bilo kakvim kredibilitetom njenog političkog sloja. Istovremeno, srušena je i čitava ekonomska struktura ulaskom zemlje u Evropsku Uniju. Zemlja se sada nalazi u procesu kolonizacije od strane monetarno-kreditne elite evropskog severa, a njihovi lokalni saradnici prodaju proizvodna dobra. Fašizam danas više nije na vratima, on je već tu. U gladnoj deci, nezaposlenima, u očajanju, u odredima za racije, u državnom terorizmu.

Danas, četiri godine nakon smrti Lambrosa Fundasa, borba “Revolucionarne borbe”, borba radikalnog pokreta za slobodu i socijalnu pravdu, opravdana je više nego ikada jer smo se pobrinuli da budemo tamo gde je i trebalo da budemo pre nego je izbila oluja, pre nego smo ušli u mrak – na linijama borbe protiv neoliberalnog fašizma.

I sve što ostaje, Lambros, jeste odgovoriti na večno pitanje, tvoje poslednje reči, “I šta ćemo sada da radimo?”. A ja ostavljam tvoj zaglušujući odgovor da se ukoreni u sadašnjosti i budućnosti, u uplašenim dušama i tinejdžerskim sobama. Nemamo drugog puta kojim vredi ići osim putem otpora. Lambrosovim putem, putem života.

Iz predgovora Nikosa Kazancakisa za knjigu “Kapetan Mihalis (sloboda ili smrt)”:

“Mnogi koji su čitali knjigu ‘Kapetan Mihalis’ misle da takva deca – takvi mali ljudi, kako ih zovemo na Kritu, nikada nisu postojali, čak ni tako fizički i mentalno snažni ljudi koji toliko vole život da u smrt gledaju sa takvim prezirom. Kako oni koji ne veruju mogu verovati u čuda koja verovanje može stvoriti? Oni zaboravljaju da čovekova duša postaje svemoćna kada je obuzeta velikom idejom. Zastrašujuće je kada, nakon gorkih iskušenja, shvatiš da u nama postoji sila koja može prevazići ljudsku snagu. Zastrašujuće je zbog toga što od trenutka kada shvatiš da ta snaga postoji ne možeš više pronaći nikakve izgovore za svoje besmislena ili kukavička dela, svoj protraćeni i izgubljeni život, prebacivati krivicu na druge. Tada znaš da si ti, ne sreća, ne sudbina, ne ljudi oko tebe, samo ti, bez obzira šta radiš, bez obzira šta postaneš, odgovoran. A onda ti je neprijatno da se smeješ, sramota te je da se rugaš kada neka vatrena duša teži nemogućem.

Sada shvataš veoma dobro da to je vrednost čovekova, težiti i znati da težiš nemogućem, a biti siguran da ćeš to dostići, jer znaš da ako daješ sve, ako ne slušaš ono što logika komanduje već se noktima i zubima držiš svoje duše  i nastavljaš da veruješ, tvrdoglavo jureći nemoguće, onda će se čudo desiti, što zdrav razum bez krila ne može shvatiti: nemoguće postaje moguće”.

Kostas Gurnas
10. mart 2014.
zatvor Koridalos

Grčka: Povodom ubistva Ilije Karelija u zatvoru Nigrita

zapalimo_zatvore3Rat besni.

Dokle god svet vlasti sahranjuje žive ljude u tamnicama zatvora, dešavaće se trenuci pobune i neposlušnosti u kojima se na nasilje vladara odgovara nasiljem. Baš kao u tom trenutku kada je zatvorenik Ilija Kareli nakon 16 godina zatočeništva i represije svoj očaj pretvorio u bes, a svoj nož  usmerio ka ljudostražu* (25.3.2014. u zatvoru Malandrino).

Ljudostražu čije žitije sada emituju sredstva masovne obmane preućutkujući činjenicu da je bio mučitelj koji je voleo, kada se zatvorski sistem odluči da pokaže svoje najokrutnije lice, na maštovite načine iskaljivati svoj sadistički bes na telima zatvorenika; na primer, bičevanjem zatvorenika električnim kablovima.

Kerovi vlasti su se pobrinuli da osvete smrt ljudostraža na način koji im je veoma poznat: mučenjem do smrti. Ilija je umro (nakon što je prebačen u zatvor Nigrita, 27.3.2014) od posledica unutrašnjeg krvarenja nakon uzastopnih batinjanja od strane pandura i zatvorskih stražara.

Ništa drugo nismo ni mogli očekivati od oruđa režima. Ali odgovornost takođe leži i na onima koji reprodukuju medijsku propagandu o nepravednom gubitku domaćina i porodičnog čoveka – ljudostraža, učestvujući tako u festivalu prikrivanja mučenja unutar zatvora, ali takođe i omražene društvene uloge ljudostraža – stražara nad ljudima. Continue reading Grčka: Povodom ubistva Ilije Karelija u zatvoru Nigrita

Meksiko: Pismo zatvorene anarhistkinje Amelije Trudo

solidarnost-amelija-falon-karlos
Protiv svih autoriteta…Sloboda za Falon, Karlosa i Ameliju.
Zapalimo zatvore (A)…država i kapitalizam su jedini teroristi.

Zatvor Santa Marta, Meksiko, 23. februar 2014.

U večernjim satima 5. januara 2014., uhapšena sam zajedno sa mojim drugovima Falon i Karlosom zbog navodnog napada na kancelariju Federalnog sekretarijata komunikacija i transporta Meksika, kao i prodavnicu automobila kompanije Nisan. Prozori su razbijeni, a molotovljevi kokteli ubačeni unutar ministarstva (u zavisnosti od toga šta kažu dokazi), kao i unutar novih automobila Nisanovog salona. Šteta je procenjena na više od 70,000 pezosa (više od 3,800E) u ministartstvu, odnosno 100,000 (više od 5,500E) u salonu.

I zaista, ja sam anarhistkinja i živim u Montrealu, Kanada. Putovala sam u Meksiko, a sada je moj put prolongiran na neko vreme.

Nakon što smo uhapšeni  zaključali su nas na 96 sati, a zatim  – bez izvođenja pred sudiju – prebacili u Savezni centar Arego. Bili smo zarobljeni 40 dana. U ćeliji, 23 časa dnevno, sa jednom cigaretom dnevno i 10 minuta za pušenje; 3 obroka dnevno, ali svaki put sa samo 10 minuta za jelo, bez razgovora; nije dozvoljeno imati olovku; 9 minuta telefonskog razgovora dnevno…Ukratko, bilo je to dugo čekanje i nije bilo ničega drugog do meksičkih “telenovela” koje su se po ceo dan vrtele na TV-u. Srećom, naše prijateljice i prijatelji su nam poslali neke knjige! Hvala, ne znam kako bih preživela bez njih.

Četrdesetog dana je Generalni tužilac Republike (PGR – federalni) prebacio dokumenta u vezi sa našim slučajem državnoj policiji (PGJ) zbog toga što nisu imali dokaza da nas optuže za federalno krivično delo. Tako, od 17. februara 2014. Falon i ja se nalazimo u Državnom zatvoru za žene “Santa Marta” u Meksiko Sitiju, u koji smo prebačene, a Karlos se nalazi u Državnom zatvoru za muškarce “Orijente”, na nekih 20 minuta od nas. Ovo mesto je mikro-društvo okruženo betonom i bodljikavom žicom, ali gde – unutar zidina – možeš raditi ono što želiš. Continue reading Meksiko: Pismo zatvorene anarhistkinje Amelije Trudo

Zatvorenici i zatvorenice najavljuju protestne mobilizacije u grčkim zatvorima (24. mart 2014.)

zapalimo-zakone
Zapalimo zakone

Ovih dana, novi zakon Ministarstva pravde koji se odnosi na zatvore supermaksimalne bezbednosti i zabrane dopusta, dostupan je za javnu raspravu.

Prve nove mere ovog vladinog zakona već su objavljene u medijima.

1) Specijalna klasifikacija zatvorenika i zatvorenica u tri tipa (A,B,C). Svi zatvorenici i zatvorenice optuženi za pljačku ili iznudu, kao deo kriminalne organizacije, politički/e zatvorenici/e, svi koje smatraju “opasnim” i koji su osuđeni na više od 10 godina zatvora do doživotne robije, ili oni/e koji/e se bune unutar zatvora, biće klasifikovani/e u tip “C”.

2) Zatvorenici tipa “C” biće lišeni prava na dopust, a biće im ograničena i prava na posete i telefonsku komunikaciju sa rodbinom.

3) U cilju izolovanja zatvorenika i zatvorenica biće izgrađene ćelije tipa “C” (u Domokosu, kao i u drugim zatvorima).

4) Policija dobija stalno mesto u zatvorima (pretresi ćelija, transfer zatvorenika i zatvorenica unutar zatvora, itd.) sa tajnim nadležnostima i ovlašćenjima koja nisu navedena čak ni u vladinom službenom glasniku.

Očigledno je da vlada priprema grčku verziju zatvora Gvantanamo. Sa pravosudnim sistemom u kome se nameću razorne kazne a princip proporcionalnosti je rasturen,  Grčka se već bori za prvo mesto po pitanju višegodišnjih i doživotnih zatvorskih kazni. Continue reading Zatvorenici i zatvorenice najavljuju protestne mobilizacije u grčkim zatvorima (24. mart 2014.)

Montevideo: Akcija solidarnosti sa drugovima i drugaricama zatvorenim u Čileu

Sloboda drugarici i drugovima zatvorenim u Čileu – Fredi, Marselo, Huan, Karlos, Sol.
Solidarnost sa Sol Vergarom.
Nećemo se smiriti dok ne zapalimo i poslednjeg dželata.

Montevideo, Urugvaj, 25. marta

Ispisani slogani u znak solidarnosti sa drugovima Fredijem, Marselom, Huanom, Karlosom i Tamarom Sol.

Šaljemo puno snage i ljubavi drugarici i drugovima koji se suočavaju sa usranim suđenjima i zatvorom.

Nedelja za zatvorene anarhiste i anarhistkinje, 23. – 30. avgust 2014.

nedelja_za_zatvorene_anarhiste

Poziv na međunarodnu mobilizaciju

U leto 2013. članovi nekoliko grupa “Anarhističkog crnog krsta” diskutovalo je o potrebi uspostavljanja međunarodnog dana podrške zatvorenim anarhistima i anarhistkinjama. S obzirom da već postoje Dan prava političkih zatvorenika i Dan borbe za pravdu u zatvorima, smatrali smo da je takođe važno istaći priče naših drugova i drugarica. Mnogi od zatvorenih anarhista i anarhistkinja nikada neće biti priznati/e kao “politički/e zatvorenici/e” od strane formalnih organizacija za ljudska prava jer je njihov osećaj za socijalnu pravdu strogo ograničen kapitalističkim zakonima koji su osmišljeni da štite državu i sprečavaju i odvraćaju od bilo kakve stvarne društvene promene. Istovremeno, čak i u našim zajednicama znamo veoma malo o represiji u drugim zemljama, a da ne govorimo o imenima i slučajevima  mnogih naših zatvorenih drugova i drugarica.

Zbog toga smo odlučili da najavimo godišnju Nedelju za zatvorene anarhiste i anarhistkinje, od 23. do 30. avgusta. Datum 23. avgust smo izabrali zato jer su na taj dan 1927. godine italijansko-američki anarhisti Nikola Sako i Bartolomeo Vanceti pogubljeni u zatvoru. Oni su bili uhapšeni zbog sumnje da su ubili dvojicu ljudi tokom oružane pljačke u fabrici obuće u južnom Brejntriju, u Masačusetsu (SAD). Njihovo hapšenje je predstavljalo deo šire kampanje koju je američka vlada vodila protiv radikalnog pokreta. Država protiv njih dvojice nije imala praktično nikakve dokaze, a mnogi ljudi i danas veruju da su osuđeni samo zbog svojih snažnih anarhističkih uverenja.

Imajući u vidu prirodu i raznolikost anarhističkih grupa širom sveta, predlažemo nedelju zajedničkih akcija umesto jednodnevne kampanje. Ovo bi trebalo da olakša grupama pripremu različitih događaja u bilo koje vreme tokom te nedelje.

Stoga, pozivamo sve da prošire informacije o Nedelji za zatvorene anarhiste i anarhistkinje među drugim grupama i zajednicama, kao i da razmisle o organizovanju tematskih događaja u svom gradu. Događaji mogu varirati od informativnih večeri, projekcija ili dobrotvornih koncerata do solidarnih direktnih akcija. Pustite mašti na volju.

Dok svi nisu slobodni.

325
Anarhistički crni krst Belorusija
Anarhistički crni krst Brajton
Anarhistički crni krst Bristol
Anarhistički crni krst Kardif
Anarhistički crni krst Češka Republika
Anarhistički crni krst Finska
Anarhistički crni krst Kijev
Anarhistički crni krst Letonija
Anarhistički crni krst Lids
Anarhistički crni krst London
Anarhistički crni krst Meksiko
Anarhistički crni krst Moskva
Grupa protiv represije Nižnji Novgorod
Anarhistički crni krst Sankt-Peterburg

Izvor: 325

Pariz: Jebeš Crveni krst!

n

Crveni krst aktivno učestvuje u hvatanju i deportovanju imigranata bez dokumenata.

U ranim jutarnjim časovima 18. marta 2014., prozori na kancelariji Crvenog krsta u ulici Elize Lemonije u XII okrugu Pariza, pretrpeli su nekoliko udaraca i sada su pokriveni lepim zvezdama…

Pozdravi zatvorenim imigrantima osuđenim na kazne zatvora zbog pobune koja se 14. februara desila u centru za pritvor u Vensenu, kao i petoro drugova i drugarica koji/e su uhapšeni/e i gonjeni/e zbog toga što su pokazali/e svoju solidarnost sa pobunjenicima.

Sloboda!

Santjago, Čile: Pismo porodice Tamare Sol Farijas Vergara

pismo_porodice_tamare_sol_vergara

Drage prijateljice i drugarice, dragi prijatelji i drugovi:

Naša voljena Tamara Sol je u zatvoru.

Brzinom osvetničke munje, kao i uvek kada osuđuju siromašne ili subverzivne, sudija sistema, Paola Robinovič, namerava osuditi Tamaru na kaznu od 10 godina i jednog dana do doživotne robije, optužujući je za “teško razbojništvo” (robo calificado) – najtežu odredbu čileanskog kaznenog sistema, uz objašnjenje da je Tamara Sol opasnost po društvo. Društvo koje je tako metodično građeno na nenormalnoj nejednakosti između nekolicine neizmerno bogatih i mnogih neizmerno siromašnih; društvo koje je militarizovano stotinama policajaca na njegovim ulicama i posebno na periferiji, koji maltretiraju omladinu u naseljima siromašnih (poblaciones) uz ovlašćenja da ih prebijaju, lažu, nameštaju, hapse, pretresaju kuće, ubijaju, špijuniraju, fotografišu… društvo koje je jedno “veliko tržište”, društvo koje je ponosno na individualizam koje je stvorilo, ponosno na mediokritete koje stvara, društvo u kome komunikacioni mediji izveštavaju samo o poznatim ličnostima ili zločinima iz strasti. Sudija je, braneći to društvo, odlučio da Tamara Sol tokom isražnog perioda (koji inicijalno traje 60 dana) mora ostati u zatvoru San Miguel, u modulu visoke bezbednosti. U takvom kaznenom modulu, u dvorište se izlazi samo na pola sata…ili su možda po ceo dan zaključani u kavezu.

Brzina kojom je sudija izrekao kaznu sasvim je suprotna onoj kada osuđuju nekoga u uniformi, nekoga ko uprkos ubistvima i zloupotrebi moći protiv omladine i drugih stanovnika naselja siromašnih, mirno živi u svom domu. Mi smo u slučaju ubistava naše dece, Eduarda i Rafaela, više od 20 godina čekali da pravda bude izrečena, a kazna je bila veoma mala; samo sedam godina za ubistvo dvoje ljudi uz hapšenje koje je prošlo bez prisustva ijednog medija, bez prikazivanja lica ubica, bez lisica na rukama i koje su poslali u hotel sa pet zvezdica Punta Peuko. Niti je takav poletni duh primećen kod sudija u slučajevima suđenja lopovima belim okovratnicima kada je i novac bio u igri, i sve odvija glatko, sve se odvija tiho.

Želimo da vam kažemo da je Tamara Sol relativno dobro (koliko to može biti kao zatvorenica). Njen moral je snažan i visok, ona je dostojanstvena i hrabra žena koja je stavila direktan izazov pred nas i njenu porodicu; mi smo kukavice koje nikada ni za korak neće izaći iz ovog prokletog sistema, koje se povinuju zbog mrvica; za nas nikada neće biti “pravog trenutka” niti ćemo imati “neophodna sredstva”; postavili smo tempo i zadali poneki iznenadni udarac, ali ništa što razbija ovu smrtonosnu rutinu u kojoj smo zaglavljeni.

Strahovito smo tužni što je naša devojčica, koju jako volimo, ta koja je zatočena. Ali smo takođe i ponosni jer je već žena i zato što je pokazala ogromnu hrabrost u svom životu.

Žena koja nas je stavila pred duboki izazov da ne ostanemo saterani u ćošku ovog sistema, prilagođavajući naše živote njegovom diktatu, navikavajući se na ubistva drugarica i drugova, utamničenja borbene omladine, stalne krađe koje se nad nama kao ljudima dešavaju u svim sferama – od krađi našeg svakodnevnog života do krađe naše zemlje, naših okeana, naših bogatstava, našeg drveća.

Potrebna nam je snaga, drugarice i drugovi, potrebno nam je vaše iskreno i nesebično prijateljstvo koje ste nam uvek pružali.

Naš je put već odavno jasan i ne možemo ostati mirni nadajući se da će drugi raditi ono što je trebalo da nastavimo da radimo… DA DUBOKO VOLIMO IDEJU SLOBODNOG I BRATSKOG DRUŠTVA I GRADIMO GA VELIKIM I MALIM AKCIJAMA, NE SAMO U RAZGOVORIMA VEĆ SVIM OBLICIMA BORBE I U SVAKOJ SFERI NAŠEG POSTOJANJA.

Tamara Sol, kćerko, unuko, sestro, volimo te svom snagom.

Tamara Sol, borbena drugarice, divimo se tvojoj hrabrosti. Sa tobom smo.

Tamara Sol, uvek ćemo biti uz tebe, nikada nećeš biti sama.

Tamara Sol “nebo se ogleda u okeanu, i tek tada pogledaj u mesec”. Strpljenja, strpljenja, strpljenja, ljubavi.

Želimo da se zahvalimo svima onima koji su došli u naš dom da nas posete i koji su odmah pokazali svoju brigu, kao i onima koji su pokazali svoju solidarnost šaljući stvari koje su Tamari Sol potrebne u zatvoru.

Zahvaljujemo se i ženama koje su je prihvatile na tom mračnom mestu i s ljubavlju podržavale.

Takođe se zahvaljujemo onima koji nisu bili sa nama i koji su nam svojim stavom pokazali da se ne slažu sa Tamarom Sol i tako nam jasno pokazali na koga možemo računati sada i u budućnosti.

Ana Vergara Toledo, Luisa Toledo Sepulveda, Manuel Vergara Meza
Vilja Fransija, 3. februar 2014.

Izvor: War On Society

Španski zatvori: Kratak intervju sa anarhističkim zatvorenikom Klaudiom Lavacom

life

Razgovor Contra Info sa Klaudiom Lavacom, drugom koji je od 1996. godine zatvoren u ćelijama španske države; intervju je predstavljen tokom događaja koji se desio 11. januara 2013. u La Gatoneri, skvotiranom društvenom centru u Madridu, u znak solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima/zatvorenicama koji/e su osuđeni/osuđene na dugogodišnje kazne zatvora.

U svojoj potrazi za punom slobodom, izabrao si da svet moći i vlasti napadneš svim raspoloživim sredstvima. Koji su bili glavni razlozi koji su te nagnali da kreneš putem oružane pobune?

Razlozi koji su me nagnali da krenem putem pobune nalaze se u spletu okolnosti koji su počeli pokušajem državnog udara u Italiji; strategiji tenzije (teroristički napadi eksplozivom na javnim prostorima) kojom se koristila ekstremna desnica uz pomoć tajnih službi; napadima dela političkih partija konstitucionalnog luka među kojima je posebno partija Hrišćanska demokratija bila aktivna u isticanju revolucionarne levice i anarhista kao odgovornih za teške napade. Konačno, nagnale su me i nepravde i maltretiranja radničke klase od strane vlasti – istih onih koji su aplaudirali fašističkoj vladi Benita Musolinija i ulasku Italije u Drugi svetski rat na strani nemačkih nacista.

U svojoj knjizi: “Autobiografija neumoljivog” (originalni naslov: “Autobiografía de un irreductible”; naslov izdanja na italijanskom jeziku: “Pestifera la mia vita”), pisao si o tome kako si 1981. godine učestvovao u napadu na zatvor Frozinone (u italijanskoj regiji Lacio) sa ciljem oslobađanja druga koji je tamo bio zatvoren. Danas, više od trideset godina kasnije, de facto solidarnost sa zatvorenicima/zatvorenicama društvenog rata retko dostiže takvu tačku. Kako možemo vratiti mogućnost neposrednog oslobođanja naše braće i sestara?

Početi razmišljati o neposrednom oslobađanju naše zatvorene braće i sestara osnovni je cilj današnjeg društvenog rata kao što je to bio i u prošlosti….Ali, dok je sistem napravio napredak u infrastrukturi i sredstvima represije, mi smo ostali u praistoriji, bez vojnog i tehnološkog napretka i pripremljenosti za suočavanje sa nametnutim super-zatvorima. Ove je građevine, udaljene od gradova i varoši, nemoguće napasti onako kako smo mi to učinili 1981. godine u Italiji, kada smo na kraju oslobodili dvoje zatvorenika. Istina je da su se vremena promenila. Kada govorimo o napadima na sistem, iako ne volimo da koristimo pojmove poput vojna i tehnološka pripremljenost, evidentno je da govorimo o ratu i konfrontaciji i da je za uspeh potrebno da budemo u koraku sa tehnološkim napretkom koji represivni sistem nameće. Ne mislim da je nemoguće napasti strukture poput super-zatvora, ali je neostvarivi san osloboditi zatvorenike i zatvorenice koji/koje su u njima zarobljeni/e, tu gde se sada nalazimo.

Pretpostavljamo da si tokom dugog puta različitih oblika borbi bio uključen u razne vrste organizacija koje su vodile kontranapade protiv establišmenta. Koja su tvoja iskustva u smislu realnog samoorganizovanja u borbi, bez lidera ili sledbenika?

Moja iskustva u samoorganizovanju u borbi, bez vođa ili sledbenika, sazrevala su malo po malo tokom 16 godina ilegale. Niko se nije rodio kao majstor i svi moramo učiti jedni od drugih, od onih koji su pripremljeniji i iskusniji. Među anarhistima, imamo nekoliko jednostavnih principa koji nam omogućavaju da brzo napredujemo sa samoorganizovanjem u borbi: jednom kada je grupa formirana, postoje zadaci koje bi svi trebalo da poštuju. Na primer, ako sam ja ekspert u taktikama napada, ostali će morati da me slušaju, ali bez da me vide kao vođu i bez osećaja da ih ja usmeravam. Očigledno svako ima nešto da kaže o nekoj situaciji, ali ukoliko su te reči plod nedostatka iskustva ili kapaciteta, moraće da me slušaju kako bismo se povukli iz misije. Isto kao što i ja moram slušati eksperte u ma kojem drugom zadatku ukoliko se pokazuju sposobnijim. Da tako kažem, ja ću biti učitelj u skladu sa okolnostima u datom trenutku, a učenik kada neko drugi spremniji od mene preuzme odgovornost za grupu. To je, po mom iskustvu, način da se stvori samoorganizovanje.

Da li je anarhija ilegalistička per se? Ukoliko jeste, kako se ustanički individualiteti spajaju u reci koja će potopiti zakone i norme koji nas drže vezanim za bedu?

Anarhija je ilegalistička po samoj svojoj prirodi jer ona postoji izvan zakonitosti nametnutih od strane sistema. Mi anarhisti imamo sopstvene zakone i načine postojanja koji su uvek osuđeni državnim zakonima i načinima postojanja. Prostu činjenicu odbacivanja pravila nametnutih najamnim radom, pokušaje da preživimo pljačkajući bogate, sistem posmatra kao ilegalne ali za nas je to pravedno i neophodno, i stoga legalno sa naše tačke gledišta. Slično, svaki stav koji ne učestvuje u održavanju kapitalističke moći može se smatrati delom te pobunjeničke reke koju pominjete, a koja će jednog dana potopiti zakone i norme koji nas drže vezanim za bedu.

Ako je vreme za revoluciju svakog dana, postaje neophodno preduzeti direktnu akciju ka uništavanju svega što nas ugnjetava, baš koliko i delovati na stvaranju novog sveta. Kako se ova dva subverzivna zadatka mogu spojiti bez zapadanja u suvu i otuđujuću militantnost ili defetistički reformizam?

Stvaranje novog sveta i neophodnost svakodnevnog revolucionarnog rada sprovođenjem subverzivnih zadataka, ne mogu pasti u suvu i otuđujuću militarizaciju ili defetistički reformizam. Moramo biti oprezni po tom pitanju kako bismo izbegli rizik od sagorevanja, što prouzrokuje da mnogi drugovi napuštaju borbu. Tu se naša kreativnost ispoljava kroz nove stimulanse i ideje. Revolucija i naš put ka njoj ne mogu zapasti u otuđenje… moramo ostaviti malo prostora za disanje, izbegavati zapadanje u rutinu. Vreme i standardi naših akcija pripadaju nama, a ni vlasti niti tužno društveno stanje nisu važniji od naših potreba kao slobodnih ljudi.

Godine 1996. uhapšen si u mestu Siete Puertas, usled neuspelog bekstva nakon eksproprijacije iz centralne kancelarije Banco Santander u Kordobi. Kakve su u to vreme bile reakcije u anarhističkim krugovima (sa i bez navodnika), kako u španskoj državi tako i drugde?

Pao sam u mestu koje se zove Buhalanse, a Sietepuertas je ime kafea u kojem me je civilna straža uhvatila. Taj kafe više ne postoji; na njegovom mestu se danas nalazi filijala neke banke. Bilo je unutar anarhističkih krugova u Španiji i nekih veoma oštrih kritika, kao i nekih drugih u korist eksproprijacije iz banke Santander u Kordobi (jedne od najbogatijih banaka u gradu). Izvan španske države dirljivu solidarnost i podršku dobili smo iz Italije. Sećam se telegrama koji je stigao iz zemlje mog porekla, dok sam se pretučen i ranjen nalazio u samici zatvora u Kordobi, koji me je naterao na plač zbog topline i drugarstva koje je nosio. Kasnije su, vremenom, stizala pisma i razglednice, kako iz Španije tako i drugih zemalja evropske i međunarodne zajednice od kojih su mnoga nosila isti intenzitet i brigu.

Prešao si u ofanzivu izvan državnih granica, godinama izbegavajući vlasti nekoliko zemalja. Kako vidiš anti-patriotsku i internacionalističku borbu anarhista širom sveta u sadašnjem trenutku?

Anti-patriotske i internacionalističke borbe anarhista i anarhistkinja širom sveta konstantno su prisutne, što dovodi do oštrih reakcija policije i sudova koji ih se užasno plaše. Svi vi spolja imaćete više informacija da posvedočite o intenzitetu tih borbi. Ono što bih želeo da vidim, pre nego nestanem, jeste neki trijumf. Za mene kao i za vas, to bi bio najlepši poklon koji možemo dobiti….Nadajmo se uskoro.

Našavši se u kazamatima španske demokratije, vodio si tešku borbu za ukidanje samica i FIES režima (interni režim segregacije unutar španskih zatvora). Kako bi danas ocenio te trenutke?

Zatvoren u kazamatima španske demokratije, naporno sam se borio za ukidanje FIES režima i samica, kao i za ukidanje kako dugogodišnjih tako i skrivenih doživotnih kazni. Sada se borim za ukidanje mučenja i zlostavljanja u zatvorima što je borba započeta u oktobru 2011. sa zajedničkim akcijama i simboličnim štrajkovima glađu prvog dana svakog meseca; to je dovelo do nastanka mreže podrške solidarnih advokata koji pravno pomažu drugove koji se bore i suočavaju sa odmazdom zatvorskog sistema. Te trenutke borbe ne vidim kao prošlost….već kao deo sadašnjosti, možda sa manjim intenzitetom i učešćem zatvoreničkih zajednica nego pre. Za mene, biti zatvoren znači biti u konstantnoj borbi. Biti zatvorenik znači biti u borbi; zatvor nije mesto u kome se čovek može opustiti i zaboraviti na stvarnost koja ga okružuje.

Tvoj slučaj je jedan od onih slučajeva širom sveta u kojima su anarhisti osuđeni na dugogodišnje kazne. Nakon mnogo godina u zatvoru, da li je bilo promena u zatvorskom društvu i njegovoj populaciji?

Mnoge su se promene desile unutar zatvorskog društva i njegove populacije otkako sam po prvi put ušao unjega 1980. godine. Populacija se promenila ulaskom legalnih lekova, poput metadona i psihotropika, koje administracija svakodnevno daje. Uspeli su u izolovanju značajnog dela zatvorske populacije pretvarajući ih u individualiste. Nema više one borbene solidarnosti koja je nekada postojala kada bi svi ustali ukoliko bi takli nekoga od nas. Danas, i godinama unazad, imamo kontrolu nad zatvorenicima koja nije samo fizička već i mentalna i koja sprečava čoveka da pronađe put koji odgovara njegovoj ličnosti. Svakodnevno uzimanje lekova oduzima ono najbolje u tebi, ne ostavljajući ti ništa drugo do brigu da ih nastaviš uzimati…sve ostalo je sekundarno, od manjeg značaja…to je njihova jadna borba, a pokušavati ubediti ih u nešto drugo u većini slučajeva predstavlja traćenje vremena i energije. Oni koji se drogiraju dvostruki su robovi sistema, prvo kao zatvorenici, a zatim i kao zavisnici. Srećom u zatvorima postoji takođe i onaj mali deo zatvoreničke populacije koja nije deo te grupacije i sa njima se možemo boriti za dobijanje promena unutar zatvora.

Nadovezujući se na temu dugih kazni, kako je tvoj dugi boravak u zarobljeništvu uticao na solidarnost izraženu prema tebi, kao i tvoja prijateljstva i lične odnose?

Solidarnost koja je (spolja) izražavana sa mnom, uvek me je činila ponosnim, naročito sada kada je moja autobiografija objavljena.

Koje je trenutno stanje pravnih postupaka protiv tebe, i kakvi su tvoji pogledi na budućnost, kako bližu tako i dalju?

Moja pravna situacija je trenutno još uvek komplikovana. Bio sam zatvoren 17 godina, a moja kazna u Španiji je 25 godina. Kada je odslužim, čeka me kazna u Italiji od 27 godina i 6 meseci i još jedna u Francuskoj od 30 godina (sa jednom presudom koja još nije potpuna, a koja bi se uz malo sreće mogla zaustaviti na 15 godina). Moj je cilj svođenje kazni koje me čekaju na ukupno 30 godina, ali će biti veoma teško da sud to i prizna. Trenutno ne postoji član krivičnog zakona koji kaže da me nakon 30 neprekidnih godina u zatvoru moraju pustiti. Moraću se boriti sve do Suda za ljudska prava kako bi priznali to ograničenje ili ću doživotno ostati u lancima.

Kakvu poruku želiš poslati onima koji se bore dan i noć, unutar i izvan zatvorskih zidina?

Onima koji se bore dan i noć, unutar i izvan zatvorskih zidina, šaljem sledeću poruku…Budite snažni i slobodni jer je najbolji način da se borite protiv sistema i zatvora taj da nikada ne uđete unutra.

Veliki zagrljaj svima.

Klaudio.

Drugu možeš pisati na sledeću adresu:

Claudio Lavazza
C.P. Teixeiro (módulo 11)
Carretera Paradela s/n
15310 Teixeiro-Curtis (A Coruña)
España/Spain

Pariz: Solidarno čekićanje

zapalimo zatvore

U noći između 19. i 20. februara 2014. napali smo kuće pravde i zakona (MJD) koje se nalaze u ulici Bušri (predgrađe Sen Deni), Bernar i Mazoje (predgrađe Obervilije) kao i ulici Bison Sen-Lui (10. pariski arondisman). Na sve tri su razbijeni prozori. U ulici Bison Sen-Lui, na fasadi kancelarija, ispisali smo slogan “jebeš pravdu”. Jer, generalno, pravda svakodnevno uništava naš život i zbog toga što je pobuna u centru za pritvor imigranata u Vensenu ugušena 14. februara (dvoje privedenih je zatvoreno)*, a kasnije tog dana dvoje drugova je poslato u zatvor** zbog jer su svoju solidarnost sa pobunjenicima izrazili izvan zidina kampa za pritvor. Zbog toga smatramo da nijedan napad od strane pravosudnog sistema ne sme proći bez odgovora.

Sloboda!

* Nakon pobune u Vensenu dvoje privedenih imigranata osuđeno je na više od 2 meseca zatvora (jedan od njih je dodatno dobio dva meseca uslovne zbog odbijanja da da DNK).

** Dvoje drugova je pušteno u utorak 25. februara nakon što su 10 dana proveli u zatvoru Fleri-Meroži. Oni se nalaze pod sudskim nadzorom baš kao i troje drugih drugova/drugarica koji/e su privedeni/e istom prilikom. Suđenje im je zakazano za 24. mart 2014.

Bolivija: Ispisani slogani u znak solidarnosti sa utamničenom anarhistkinjom Tamarom Sol Farijas Vergara

Tvoja osveta je naša osveta. Sloboda za Sol Vergar.
Tvoja osveta je naša osveta. Sloboda za Sol Vergarovu.
Sol, tvoj impuls je naš dah.
Sol, tvoj impuls je naš dah.
sol-3-1024x768
Snaga, solidarnost i akcija. Za borbeno sećanje. Sol, nisi sama.
Akcija koju je izvela Sol, deo je našeg rata.
Akcija koju je izvela Sol, deo je našeg rata.
sol-5-1024x768
Sol, tvoja nas je osveta posestrila u borbi.

Dok se građani pripremaju za karnevalske svečanosti, naše misli prelaze razdaljine rušeći granice koje nas razdvajaju…

Ovom malom noćnom šetnjom želimo da cenimo tvoju hrabrost i impuls; impuls koji obeležava istoriju naše borbe, koji nas hrani i jača. Jer, samo jednim vapajem osvete pokazala si da nijedna ratnica ili ratnik nikada neće biti zaboravljeni, a kako je nemoguće ćutati pred tvojom hrabrošću, ovim malim solidarnim gesto puštamo zidove da govore.

Održavamo živim sećanje na druga Sebastijana Oversluija jer su mrtvi oni koji su zaboravljeni. Znamo da život u borbi još uvek podstiče i podsticaće našu borbu!

Za borbeno sećanje, za anarhiju!
Živela Sol Vergara! Živeo Sebastijan Overslui!

Izvor: contrainformate

Bern, Švajcarska: Solidarnost sa NO TAV borbom (22. februar 2014.)

bern

U znak solidarnosti sa NO TAV pokretom okačili smo transparent na italijansku ambasadu u Bernu.

Teroristi su oni koji pustoše i uništavaju naše živote i prostore u kojima živimo.

Rat kapitalu! Rat državi!

Sloboda za Kjaru, Klaudija, Nikola i Matiju!
Sloboda za Marka.

Država je terorista.

Izvor: ch.indymedia

Solun, Grčka: Napadnute filijale banaka

solun - napad na bankeU četvrtak 20. februara 2014. iskoristili smo ulični saobraćaj i napali dva ogranka banaka (Helenik postbank i Nacionalna banka) na raskrsnici ulica Cimiski i Pavlosa Melasa, i razbili njhiove staklene fasade i bankomate.

Ovu akciju posvećujemo: Tasosu Teofilu koji je osuđena na 25 godina robije; Aleksandrosu Mitrusijasu i Jorgosu Karajanidisu koji čekaju sudsku odluku u još jednom terorističkom suđenju; i učesnicima/učesnicama Mreže anarhističkih zatvorenika i zatvorenica [ u Grčkoj ].

Drugarski pozdravi Kostasu Sakasu [ koji je u bekstvu od pandura ]…

Organizujmo se i napadnimo državu i kapitalizam svim potrebnim sredstvima.

Atena (Grčka): Osuđen anarho-komunist Tasos Theofilou

Dana 7. februara 2014. anarho-komunist Tasos Theofilou osuđen je na 25 godina zatvora, premda je od početka negirao sve optužbe. Tročlani sud u Ateni donio je većinsku presudu (umjesto jednoglasne).

Tasos Theofilou oslobođen je teških optužbi za “osnivanje terorističke organizacije i pripadanje istoj” (odnosno za njegovo navodno pripadanje grupi urbane gerile, Zavjera Vatrenih Ćelija), za posjedovanje eksploziva i naprava (te su optužbe odbačene nakon što su suci utvrdili da nije nikada bio član ZVĆ), za krivotvorenje pet osobnih iskaznica, za korištenje vatrenog oružja i dva pokušaja ubojstva.

No ipak, ustanovljena mu je krivica za dvije optužbe: sudjelovanje u pljački, pokrivenog lica i suučesništvo u hotimičnom ubojstvu počinjenog pri svijesti. Utvrđena mu je krivica i za tri kaznena djela: nošenje vatrenog oružja, opetovano krivotvorenje (optužba se odnosi na vozilo pljačkaša) i primanje prihoda stečenih kaznenim djelom (vozilo za bijeg pljačkaša).

Drugim riječima, sud je odlučio da je Theofilou (mada nije član ZVĆ ili neke druge organizacije) sudjelovao u pljački banke na otoku Parosu u augustu 2012., ali da nije onaj tko je ubio Dimitrisa Michasa (građanina koji je pokušao zaustaviti pljačkaše u bijegu). Po riječima jednog od njegovih advokata radi se o odluci donešenoj na temelju jedne jedine indicije (diskutabilan uzorak DNK pronađen na šeširu koji je vjerojatno ispao jednom od pljačkaša). Barem je zahtjev za doživotnim zatvorom odbačen jer nije osuđen za teško ubojstvo…

Mnogi činjenice i dokazi iznešeni na sudu išli su u korist oslobađajuće presude (na primjer nijedan od očevidaca nije prepoznao Theofiloua tokom suđenja). Usprkos tome, kao što se već desilo u slučaju anarhističkog zatvorenika Babisa Tsilianidisa, i u ovom je procesu optuženik ocijenjen krivim isključivo na temelju DNK, koji je navodno pronađen na jednom pokretnom predmetu.

Prvostupanjski sud je naložio: 16 godina za pomaganje pri teškom ubojstvu, 15 godina za počinjenu pljačku, tri godine za krivotvorenje, dvije godine za nošenje vatrenog oružja (plus kazna od 5.000 eura) i dvije godine za primanje prihoda stečenog kaznenim dijelom; sveukupno 38 godina. Skupna presuda je 25 godina zatvora. Drug ima pravo na žalbu protiv ove presude, ali žalba ne odgađa istu, to jest mora ostati u zatvoru sve do idućeg suđenja pri žalbenom sudu (ali u međuvremenu može zatražiti prekid zatvorske kazne).

POTPUNO OSLOBAĐANJE I NEPOSREDAN OTPUST DRUGA TASOSA THEOFILOUA

Grčka: Odgovor na pretrese domova drugova u Ateni i Solunu

Prenosimo tekst sastavljen na Anarhističkoj skupštini za povezivanje borbi unutar društva zatvora (“Sasta”), u Solunu, glede nedavnih pretresa u kontekstu antiterorističke “operacije opkole”, koju je grčka policija raspirila protiv anarhističkih/antiautoritarnih pojedinaca, od 21. januara 2014.

U posljednje vrijeme, u Soluni i Ateni, panduri iz antiterorističkih snaga i državna sigurnost provalili su u domove boraca i u boravišta šireg prijateljskog miljea, na temelju tobožnje “anonimne prijave” za oružje i eksploziv, dok izjavljuju – za televiziju – da je ista operacija povezana s istragom za otkrivanje Christodoulosa Xirosa (osuđenog člana revolucionarne organizacije “17.novembar”, koji je nedavno pobjegao tokom zatvorskog dopusta). Izgleda da će navedene racije postati samo još jedan uobičajeni fenomen; samo u posljednjih mjesec dana pretreseno je 60 kuća, prilikom kojih je grčka policija odigrala pravi recital… Maskirani panduri zaposjedaju naše osobne prostore, obilaze naše kvartove i hapse naše drugove, sprovodeći antiterorističku “super operaciju”, kao što je već viđeno mnogo puta…

Na ovu se operaciju ne može gledati kao izoliranu akciju koja obuhvaća samo osobe iz anarhističkog miljea. Bili smo svjedoci sličnih poteza testiranih prije godinu dana, također na širokoj skali, pretresima domova stanovnika poluotoka Halkidike (sjeverna Grčka), koji se opiru rudniku zlata. I tada je također cilj države bio razoružati društvene reakcije i zaustaviti akciju unutar borbe.

Ovaj specifičan postupak može biti shvaćen samo kao isticanje snage Moći, koja cilja da obeshrabri i zastraši sve koji se opiru, koji su protiv Moći, i odabiru da ne ostanu uvučeni u režim porobljavanja koji nam autoritet želi nametnuti. Postupak srodan ostalim represivnim planovima države: osnovati zatvore maksimalne sigurnosti za revolucionare, ukinuti zatvorske dopuste i pooštriti pravne posljedice za borce, vodeći kemijski rat na prosvjedima, vodeći pogrome protiv useljenika, iseljavajući skvotove itd.

Ova “spektakularna” represivna operacija je ofenziva – ovaj put protiv anarhista – koja želi poslužiti kao primjer svima onima koji pružaju otpor državi i njenim mehanizmima, ali također i kao upozorenje svakome tko se namjerava suprotstaviti njenim naredbama.

U vrijeme kada naš svakidašnji život guše neprekidni rokovi na radnim mjestima, fakultetima, u školama, gužve u autobusima, redovi u javnim službama i marketima, i pokoravanje “željama” vladaoca, ne možemo zatvoriti oči.

U vrijeme kada naš svakidašnji život konzumira strah iz večernjih vijesti, hraneći se reklamama i antidepresivima, družeći se na on-line društvenim mrežama, zatvoren u konkretan kavez, smatrati se slobodnim je zaista alarmantno. Kao što je isto tako zabrinjavajuće priviknuti se na okove koje nosimo i ostati pasivan, gutajući društveno čiste percepcije koje nam prikazuju a da ih nisu ni prožvakali.

U naše vlastito vrijeme, kada je lice demokracije jasnije nego ikada, isto tako i potreba za borbom protiv demokracije postaje jasna. Potreba za djelovanjem i organiziranjem nas samih, držeći se na distanci od posrednika i hijerarhija, kako bi izgradili strukture otpora, zajednice samoorganizacije i solidarnosti u svakom kvartu, na svakom radnom mjestu, u svakoj školi i na fakultetu, u svakom zatvoru. Ne smijemo dozvoliti pandurima, fašistima, novinarima, cinkarošima i svakoj sorti lakeja da neometano vrše svoj posao.

Moramo uzvratiti, na svaki mogući način, nasilje koje svakodnevno sprovode nad našim životima.

Ne smijemo dozvoliti da se potpuno zasiti ono što nas jede.

SOLIDARNOST – SAMO-ORGANIZACIJA – ANARHIJA

Tarb, Francuska: Dvostruki napad zapaljivim napravama

Tarbu: Zgrada francuske armije
Tarb: Zgrada francuske armije
Zatvor u Tarbuu
Zatvor u Tarbu

Preuzimamo odgovornost za napad zapaljivom napravom na zgradu francuske vojske 27. decembra 2013.

Takođe preuzimamo odgovornost za napad na zatvor koji se desio 25. decembra 2013.

Oba napada su izvedena kao odgovor na međunarodni poziv i u znak solidarnosti sa 5 anarhista koji su uhapšeni u Barseloni; ali i u znak solidarnosti sa svom braćom i sestrama anarhistima koji su zatočeni u centrima za istrebljenje terorističkih država.

Ovim akcijama želimo da pokažemo francuskim fašistima da ulice više nisu njhove. Završena su vremena kada su mogli nekažnjeno ubijati.

Pozivamo sve naše da krvlju osvete smrt Klementa Merika.
Pozivamo sve naše da se organizuju i naoružaju.

Smrt državi
Smrt fašistima
Smrt kapitalizmu
Živela Anarhija
Živela sloboda

Saopštenje nismo izdali ranije iz bezbednosnih razloga.

GADI (Međunarodna grupa direktne akcije)

Preciznije:

– zatvor je napadnut zapaljivom napravom, kao i eksplozivnom napravom koja se nije aktivirala
– zgrada vojske je napadnuta napalmom i fosfatom

Grčka: Izjava Nikosa Romanosa na suđenju započetom 3.2.2014.

Namjera ove izjave je razjasniti naše nakane za vas i vaš sud.

Djela koja nisu udružena s riječima koje objašnjavaju njihov koncepcijski sadržaj dovode do konfuzije, kao što su i riječi koje nisu popraćene djelima samo prazna značenja neutralnih brbljarija.

Stojim ovdje kao vaš proglašeni i nepokajani neprijatelj. Ne molim za vašu milost i ne tražim s vama i s vama sličnima dijalog. Moje vrijednosti su u ratu s vašima, zato je svaka rečenica koju izgovaram protiv vas oštrica koja para maske vašeg licemjera i otkriva poziciju i ulogu svakog od vas.

Napisali ste stotina stranica spisa i neprekidno gradite nove slučajeve kako bi nas pokopali u zatvore vaše demokracije, na desetljeća.

Spremate se da nam nametnete “specijalne zatvorske uvjete”, koji su jedini nedostajući potez iz panteona “specijalnih postupaka” (zatvorski premještaji, suđenja, zakoni) koje kreirate da bi se borili protiv nas.

Kao što jednostavni zakoni fizike nalažu, reakcija je posljedica akcije.

Izvan ove sudnice, na slobodnim područjima, postoje slobodne osobe, za mene drugovi, po vama teroristi, koje nemaju namjeru tolerirati naše istrebljenje bez da vama i vašim nadređenima puste krv.

Ako hoćete, možete ovo smatrati prijetnjom.

Ja pak vjerujem da je to samo cinična realnost. Svaki izbor ima svoju cijenu. Smatram da se vi, kao suci i sluge zakone, može oko toga složiti sa mnom.

No, pogledajmo na brzinu vaš prekrasan svijet. Živimo u dobu brzine. Sve se kreće brzo, neprekidno stvarajući hitna stanja. Brzina povijesnog vremena je iskočila iz tračnica, informacije i vijesti putuju milisekundama, tehnologija i znanost napreduju divovskim koracima.

Kao posljedica, kontradikcije moderne civilizacije eksplodiraju sve češće i češće. Brojni požari obasjavaju gradove, gdje sve izgleda spokojno, i prijeti da izazove kaos u organiziranom redu sistema.

Takvi događaji stvaraju uvjete koji služe našim nakanama. Mi stvaramo mostove komunikacije s ljudima iza barikada, kako bi nasilna djela postala dio specifičnijeg političkog konteksta, kako bi otvorili perspektivu za njihov prelazak u bitku za anarhističku revoluciju.

Tamo se bijes ujedinjuje sa sviješću.

Tamo se ljudi, čija unutrašnjost gori plamenom slobode, sreću.

Tamo negdje su otisci mojeg ustanka.

Anarhističkog jer je neprijatelj svakog oblika ljudskog autoriteta, neprekidnog jer ne traži reformu nego uništenje, egzistencijalnog jer kroz ustanak mi izražavamo sve ove predivne osjećaje koje želimo širiti srcima pobunjenika.

Povrh toga, kvaliteta života se mjeri trenucima i osjećajima.

Temeljeći se na ovom shematičnom opisu, trebali bi shvatiti da nikako ne možete zaustaviti neizbježno. Sudar naših svjetova.

Zato izjave kao što je ova imaju baš tu namjeru, da pošalju jasnu poruku.

Ne možete nas podčiniti, ne možete zaustaviti nadolazeću oluju.

Ova vremena zahtijevaju razmatranja, opreznost i neprekidnu borbu svim sredstvima.

Ni koraka nazad!

Nasilnije protiv države i kapitala.

Snage anarhističkim urbanim gerilcima, Nikosu Maziotisu i Pola Roupi, kojima ucjena visi nad glavama.

Snage svim drugovima u ilegali.

Gurnite si vaš novac ucjene u dupe!

DUG ŽIVOT ANARHIJI!

Nikos Romanos, 3.2.2014.

Napomena: Suđenje, započeto 03.02.2014, sadrži različite slučajeve. Nikos Romanos, Giannis Mihailidis i Argiris Dalios su optuženi za slučaj dvije kuće u Volosu i Kallithei (obje skrovišta ZVĆ), Giannis Michailidis za okršaj vatrenim oružjem s pandurima u Pfekiju (incident tokom kojeg je uhapšen Theofilos Mavropoulos), Grigoris Sarafoudis, Giannis Mihailidis, Dimitris Politis, Argiris Dalios i Fivos Charisis za pljačku banke Agrotiki u Filotasu (Florina, sjeverna Grčka) i Grigoris Sarafoudis i Janis Naksakis za pljačku podružnice iste Agrotiki banke u Pyrgetu (Larisa, središnja Grčka).

La Paz (Bolivija): Treća izjava Henryja Zegarrunda, u kućnom zatvoru

stillness
Vraćam se pisanju vedro raspoložen i ojačan solidarnošću, gledajući naprijed, ponosno anarhistički, zadovoljan što živim u skladu sa svojim riječima, nakon što sam izbliza pratio pravosuđe koje štiti bogate i neprijatelje siromašnih, koje koristi svoja najpakosnija sredstva, kao što su montirani procesi i njegove bijedne sluge, da bi optužilo, kriminaliziralo, proganjalo i zatvorilo svakoga tko se ne prilagodi.

Sada sam zatvorenik države – dobrotvora kapitala, nakon 8 mjeseci potpunog kućnog zatvora, i nakon 11 mjeseci zatvora. Moglo bi se reći da je ovakav tip zatvora “napredak” prema zadobivanju fizičke slobode, ali moj stan je moja ćelija, kuća u kojoj živim je moj novi zatvor, nadzor nad mojim životom nije nestao, kazna se nastavlja plačajući danak zatvorskom društvu. Mada ovaj oblik zatvora nije prijatan, ipak moja situacija nije uopće usporediva s izolacijom u kojoj žive naši/e revolucionarni/e drugari/ce u zatvorima širom svijeta. Zato se moramo boriti nužnim ponosom kako unutar tako i izvan zatvora, sve dok se svi/e ne vrate na ulicu, sve dok ne uništimo zidove ćelija ljudskih i neljudskih bića.

Ostaje u limbu gluposti optužba za postojanje jedne “terorističke organizacije međunarodno financirane i za pokušaj ubojstva”. Mi, anarhisti, nemamo vođa, odbijamo autoritet zato što se temelji na premoći i podčinjenosti, ne posjedujemo nikakav oblik hijerarhijske ili vertikalne organizacije, tražimo slobodno udruživanje i politički afinitet. Prakticiramo međunarodnu solidarnost, ne samo prema našoj braći i sestrama u zatvorima, u ilegali ili progonjenima, nego i prema drugim zatvorenicima, jer zatvori su stvoreni da bi, dakako, zaštitili kapital. Delirij države i dalje tvrdi kako postoji međunarodno financiranje, sa vezama i predstavnicima. Ali, svatko od nas – antiautoritarnih anarhista/ica – predstavlja samog sebe, svatko od nas je dio jedne te iste borbe, u kojoj nemamo vođa, nego se prepoznajemo kao drugovi. Država očajnički nameće teror, putem svojih političkih-pravosudnih-policijskih organa, ona kažnjava i optužuje svakog tko se bori za slobodan život bez kapitala i etnocida. Sve optužbe su podređene njenim zakonima, a oni sami – tlačitelji – su podređeni svojim istim zakonima, oni sami manipuliraju, iskrivljuju, odgađaju i negiraju svoju toliko hvaljenu “pravdu”, koja je samo u službi buržoazije.

Jedini zločin koji sam počinio bila je borba protiv svakog oblika premoći, ne kajem se za ono što jesam, zato što kajanje znači potvrđivanje neprijatelju; ne kajem se što se borim protiv klasnog društva, zato što se ono temelji na nejednakosti i na ugnjetavanju. Želim se samo ponovno domoći moje pokretljivosti i održati moje dostojanstvo.

Ne izjašnjavam se “ni krivim ni nevinim”, zato što bi to značilo ući u igre moći; ova pravosudna baraka političkog progona, sa svojim buržoaskim zakonima, guši slobodu svih pojedinaca koji ne žele živjeti u ovom diktatorskom i autoritarnom društvu, koje ne želimo i koje nam je, štoviše, nametnuto.

Treba se boriti protiv postojećeg poretka, zato što nameće servilnost i pokoravanje kapitalu; za revoluciju nisu potrebne reforme ili “pogodni” uvjeti, revolucija je neprekidan konflikt. Takozvani “proces promjene ili dobrobiti” je samo jedna strana novog andskog kolonijalizma, globalizacijskog i civilizirajućeg; radi se samo o nastavku prethodnih demokratskih i autoritarnih vlada, zato što svaka država služi kapitalu. Treba dignuti glavu i braniti se od državnog terorizma i nasilja. Nasilje koje unutar društva ide od gore prema dolje. Prihvatiti život u pokornosti znači ostati u mentalnom i društvenom zatvoru, znači ostati bez duha pobune protiv ubojice koja briše našu želju za slobodom, ubojice koja koristi svoje najponizujuće i najmrskije metode kako bi uništila svakog tko joj se suprotstavi. Neosporno je da se na ovim područjima, Anda, živi u društvu utemeljenom na kapitalu, specizmu, izrabljivanju, etnocidu, veleposjedima. Gledamo kako državni neokolonijalizam uništava urođenike, zemlju i sve što na njoj živi. Cilj države je izrabljivati, civilizirati i pripitomiti, da bi nas natjerala da živimo kao u “razvijenim” zemljama. Ne možemo ostati nepomični naspram toga. Anarhistička/antiautoritarna borba je borba protiv sluganstva kapitalu. Naša borba postaje stvarna kada prestaje biti teorija ili mrtvo slovo. Pokrene se čim odbijemo pasivni i pokorni život, kada u svakodnevnici odbijemo što nam nameće sustavno robovanje. Pasivnost kaznenog društva prema konfliktu je gotovo totalna, većina žele biti robovi i dobrovoljno uspavani, ne žele živjeti slobodno, iz straha ili prilagodbe. I među siromašnima se često reproduciraju lanci opresije, izrabljivanja i autoriteta. Ponekad se težnja za izlaskom iz siromaštva pretvara u napor za uspinjanje na podij društva, za prelazak iz stanja izrabljivanih u izrabljivače, ili pak u nešto manje izrabljivane.

Borba se mora nastaviti do Potpunog Oslobođenja. Želim izraziti moj otpor zakonu o “pravima životinja”, kojeg vlast uz podršku dobrostojećih građana razvija na području kojim vlada bolivijska država. Svaki će zakon uređivati ropstvo, legalizirati premoć, mučenje, neprekidan autoritet nad životinjama, koji jednako kao i mi moraju živjeti slobodne. Zakon ih osuđuje na neprekidnu kaznu, jačajući odnos vlasništva – robovi, maskote, potrošački proizvodi. “Prava životinja” podržavaju postojanje zatvorskog društva, u kojem su zatvori i kavezi odraz bijede ljudske svijesti i solidarnosti. Država jamči samo bijedu u svojem društvu. Mi želimo prazne kaveze, a ne veće.

Usprkos političkim razlikama želim pozdraviti dečke i djevojke radnike/ce koje je pogodila represija i suzavac “snaga reda” u La Pazu, 18. decembra; zatim one starije, “žrtve diktature” koji je također pogodio suzavac demokratskog režima na trgu Murillo 19. novembra; Marthu Montiel i sve one koje se bore za pronalazak desaparecidosa [“nestali”, građani oteti za vrijem vojne hunte, nap.prev.] i tijela ubijenih članova obitelji; pokretu otpora za očuvanje TIPNIS-a [Nacionalni park i područje urođenika, Isiboro-Secure, pogođeno deforestacijom, vađenjem nafte i plina, građenjem autoputa; nap.prev.]; narode guaranì, takana, aymara, quechua, uru, chipaya, weenhayek, i narode Amazonije, Chaca, Vallesa i Altiplana, koji se bore jer ne žele biti dio ovog svijeta koji civilizira i pripitomljuje te su zbog toga pod stalnim udarom države i invazijom poduzetnika i zemljoposjednika.

Pozdrav gerilcima/kama u Italiji, Španjolskoj, Indoneziji, Njemačkoj, Francuskoj, Kanadi, SAD-u, Brazilu, Urugvaju, Argentini, Peruu, Grčkoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Hrvatskoj; u Meksiku Mariju Gonazalesu, Fallonu, Amelie i Carlosu; sloboda za Monicu, Francisca i druge optužene u Barceloni, Juankara Santana Martina, Manuela Pintena, Gabriela Pombo da Silvu u Španjolskoj; Marca Camenisha u štrajku glađu u Švicarskoj; Thomasa Meyera Falku u Njemačkoj; Iliju Romanova u Rusiji, za drugove/arice koji se u Čileu bore protiv ovog novog represivnog upravljanja demokracijom; u Argentini za drugove/arice naroda kolla kojima je odobren premještaj iz zatvora Dakar u Jujuy, za žene koje se bore protiv represije u zatvoru Ezeiza; za sve one koji su u zatvoru zadržali svoja uvjerenja, za drugove/arice koje koriste štrajk glađu kao sredstvo solidarnosti i oblik borbe u meksičkim, grčkim, švicarskim i čileanskim zatvorima. Pozdrav Gustavu Rodriguezu i Alfredu Bonannu koje su deportirali kapitalistički režimi. Izvinjavam se što sam izostavio neka imena. Borbeno sjećanje za sve koji su pali u borbi, i jedan ogroman zagrljaj suučesništva svima koji su u ilegali, snage i hrabrosti!

Velika zahvala blogovima kontrainformacije koji su pratili i širili moju situaciju, svim solidarnima koji su svojevoljno jekom svojih akcija razbili izolaciju i poklonili mi osmjeh. Protiv zatvorskog društva i njegova ološa, uvijek u ovom društvenom ratu protiv klasnog društva, kapitala, autoriteta, izolacije i nametanja.

Potpuno oslobođenje odmah!

Henry Zegarrundo
Anarhist/Antiautoritaran

Izvor

*Henry Zegarrundo, bolivijski anarhist, uhapšen je 29. maja 2012. pod optužbom za terorizam i pokušaj ubojstva, podignutom i uz suradnju “anarhističke” grupe OARS (Anarhistička Organizacija za Društvenu Revoluciju)

Atena (Grčka): Izjava Nikosa Romanosa i Giannisa Michailidisa pročitana na sudu 29.11.2013.

Izjava Nikosa Romanosa i Giannisa Michailidisa pročitana na sudu 29.11.2013. Danas počinje teatar sjena koji vi nazivate suđenjem. Više je i nego očito da se radi o suđenju na kojem se sude revolucionarni anarhisti koji su odbacili sistem i njegove komoditete da bi prešli u napad na istog. Zato su stvorili na desetine “specijalnih državnih udara” kako bi se suočili s nama. Specijalni zatvori, specijalni premještaji, specijalni antiteroristički zakoni, specijalna “zaštita” policije. Svi su ti primjeri tajna priznanja sakrivena iza fleksibilnosti i dvostrukih priča koje nam nudi sistem, ali su u biti toliko kukavični da pokrivaju čitavu parodiju još smiješnijim argumentima, ne želeći priznati ono što je očito.

Činjenicu da smo u ratu, da smo neprijatelji i da nas dijeli jedna divizorna linija. Revolucija i Kontrarevolucija.

Ah, nismo toliko naivni da vjerujemo kako vi obožavate vašu “specijalnu” ulogu zbog neke svete dužnosti. Presude koje ćete nam dodijeliti su politički diktat vaši šefova političara, kojima vi vjerno služite da bi se penjali ovom mafijaškom gerarhijom i dospjeli do viših položaja koje toliko priželjkujete.

Vi ste ordinarni “stručnjaci” koji su oni izabrali u ime svojih interesa, u ovom rđavom dobu. Danas su došli ovdje impozantni i svečani, kao što zahtijevaju ovakvi “specijalni” trenuci. Jer ne radi se samo o donošenju pravde i zaštiti zakona, budući da će vas vaši nadređeni političari zasigurno nagraditi.

Što se nas tiče, barem ćemo biti te sreće da nas se osudi službeno. Zato što, za razliku od tisuća zatvorenika i obitelji koje sa strepnjom očekuju što ćete izgovoriti, vaše presude mogu ovisiti o raznim kriterijima.

Vama je bitno da li je jelovnik sudske kantine ukusan, da li je promet gust kada idete na posao ili da li ste prethodnu noć zadovoljeni. No, dobro, ne treba generalizirati, znamo da postoje iznimke.

Znamo da kada će na red stići oni koji su bogati i sposobni ući u vašu sredinu, da će njihovi slučajevi biti milostivo suđeni i vrata slobode će im se širom otvoriti. To je smisao za pravdu koji vi posjedujete.

I tako je donešena pravda. Danas možete mirno spavati. Horde duhova živih mrtvaca koje ste pogubili vašim presudama neće vas noćas proganjati.

Poštovana gospodo suci, vaša pravda ima odvratni miris smrti. Vi ste grobari koji određuju koliko će formaldehida koristiti kako bi nas održavali u stalnom izvanrednom stanju, održavali živima kao muzejske predmete, u zemljama zamrznutog vremena. Prisutni u preživljavanju, odsutni iz stvarnog života.

Mi se ne sakrivamo iza naših prstiju, mi se pobrinemo da naše namjere budu vrlo jasne. Mi smo anarhistički urbani gerilci, neprijatelji ekonomije, demokracije, policije, vojske, buržoaske pravde, zatvora, zakona, tehnološke znanosti. Svega onoga što porobljuje i pokorava slobodu pojedinca.

Da! za nas su banke noseći stupovi ekonomske diktature i uvijek će biti meta naših napada, da li putem eksproprijacije bogatstva kako bi ojačali strukture anarhističke borbe ili kako bi ih uništili tokom jednog prosvjeda, ili dignuli u zrak gerilskim napadom.

Vama je pak krajnji cilj ovog suđenja zaštita banaka i egzemplarna kazna za one koji su izabrali da se naoružaju i napadnu ih. Ukratko, vi ste najbolji dokaz koliko su razni moćnici koji upravljaju postojećim međusobno povezani, samo u cilju da i dalje nastave vladati.

No sada je, budući da govorimo neposredno, stigao trenutak za skidanje vaših maski. Imate hrabrosti da nas osudite kao pljačkaše. Ali upravo ste vi i sav vaš čopor oni koji isisavate godine i godine života ljudima, u ime potčinjenog društva. Zato ako postoje krivci onda ste to vi. I vihor pitanja bez odgovora kovitla se kao sjekira nad vašim glavama.

Koliko ste obitelji upropastili vašim presudama? Koliko ste opresije i boli prouzročili institucijama koje štitite tako strastveno? Koliko ste “samoubojstava” zatvorenika/ca u vašim zatvorima prouzročili? Koliko je osoba osuđeno na sporu smrt u zatvoru?

Koliko ste godina života ukrali tokom vašeg života? 5000, 10000 ili 20000?

Je li istina da kada se vratite u prividnu sigurnost vaših domova kao dobri roditelji ispirete krv sa sebe? Da ne spominjemo količinu novaca koju su dobili baruni vaše mafije u zamjenu za povoljniji postupak. Bolje osnovati neku “neovisnu” komisiju koja će zatim objaviti rezultate vaših istraga. K tome, i na vašem poslu, kao i na drugima, korupcija je sinonim za poštenje.

Zato smatramo da je potrebno reći koliku vrijednost imaju za nas vaši životi. Dok svakodnevno poništavate vrijednost života, kako našeg tako i tisuće drugih, mi smatramo da vi nemate uopće pravo živjeti. Možete biti sigurni da kad mi bili u snažnijem položaju, vi bi bili progonjeni i uhvaćeni. I čim bi vas našli smjesta bi vas zgazili u potpunosti.

Zato osvetite se, na vaš način, bez oklijevanja, za naše uvrede i prijetnje. Budite uvjereni da ćemo prvom prilikom i mi učiniti isto vama.

Maske su pale, gospodo suci, i nemamo ih namjere vratiti da bi sakrili. Sretno s vašim novim spektaklom i njegovom kazališnom družinom. Mi napuštamo suđenje i odbacujemo, svim našim prezirom, pravo da nam oprostite i tražite olakotne okolnosti. Ako imate potrebu da sudite, sudite naše prazne stolice. Ali dobro im sudite, sa svim vašim osjećajem za pravdu. To je jedino što nam možete učiniti.

Zato što anarhiju nosimo u našim glavama i nikada joj nećete uspjeti suditi, koliko god se trudili da nas pokopate, koliko god zatvora izgradili da nas zatvorite, koliko god godina zatvora nam dodijelili i koliko god antiterorističkih zakona bude doneseno da bi vaši teatarski spektakli bili još rigorozniji.

Naša će anarhija opet svaki put pobjeći da bi se sjedinila sa slobodnim duhovima, da bi se izgradili slobodni odnosi, pronašli novi suučesnici, da bi vas pronašli i napali. Sve dok se ne oslobodimo od vas. To je anarhija koju nosimo u sebi.

Ako ste iskreni prema sebi samima, napustite ovaj teatar sudskog procesa i ta vaša lakrdijaštva te nas unaprijed osudite.

Ni koraka nazad!
Sve za Slobodu!
Živjela Anarhija!

Giannis Michailidis i Nikos Romanos

Grčka: Izjava šestorice drugova optuženih za pljačku u Velventosu

Izjava šestorice anarhista optuženih za pljačku u Velventosu

Zasigurno je lijepo a istovremeno i potrebno pronaći uvijek riječi koje bi mogle objasniti i analizirati najdublje značenje solidarnosti.

Razvoj teorije, kako na razini suštine tako i njezinog širenja, je pokretačka snaga koja vodi rastu jedne borbene zajednice. Međusobni odnosi se potvđuju kroz neprekidnu komunikaciju i sposobnost izražavanja riječima te mješavine iskustava, osobnog iskustva te poimanja borbe općenito, kao i nadasve teme solidarnosti.

Ono što smo doživjeli u sudnici 29. novembra je materijalna dimenzija naših projektualnosti i naših “snova”. Svaki pokušaj opisivanja tih osjećaja, emocija i njihove snage je osuđen na površnost. Ne bi nikada mogli – barem mi – opisati riječima, riječima koje, na sreću ili ne, sadrže u sebi tminu jednog svijeta bez slobode, osjećaj ostvarenja naših najdubljih želja.

Nakon brojnih mjeseci fizičke izolacije, prisustvo drugova/arica i intenzitet kojim “smo se ujedinili” s njihovim zagrljajima i pogledima, dao nam je osjećaj/dojam dviju nabujalih rijeka koje se sjedinjuju neposredno nakon uništenja brane.

To je, drugovi, razbijanje izolacije, imaginarno ili realno.

Dobili smo opkladu.

Da, solidarnost je jedno od našeg oružja. I nijedan pandur neće nikada moći otkriti “sigurno mjesto” na kojem skrivamo to oružje.

P.S. Napisali smo ovaj tekst za prvi dan našeg suđenja, naravno svaki slogan, svaki transparent, plakat, požar i inicijativa solidarnosti ispunila nas je snagom na isti način.

ZAJEDNO SVE DO UNIŠTENJA OVOG TRULOG SVIJETA
ZAJEDNO SVE DO SLOBODE

Anarhisti: Nikos Romanos, Fivos Harisis, Argyris Dalios, Andreas-Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis i Giannis Mihailidis

izvor: A las barricadas

Atina: Demonstracije protiv koncentracionih kampova

Sruši koncentracione kampove
Sruši koncentracione kampove
Protiv državno-policijskih rasističkih pogroma
Protiv državno-policijskih rasističkih pogroma – do oslobođenja poslednjeg imigranta iz modernih koncentracionih kampova
solidarnost sa svim imigrantima
Solidarnost sa svim imigrantima

solidarnost_sa_imigrantima
U subotu 11. januara 2014. u naseljima u centru Atine održane su demonstracije protiv centara za pritvor imigranata i državnog pogroma pod nazivom “Ksenios Zevs“. Nekoliko kolektiva aktivnih u centru grada (iz naselja Ajos Nikolao, Kipseli i Patisija, antifašisti iz naselja centralne Atine, Antifašistička akcija Kipseli-Patisija, skupština NoLager) organizovalo je demonstracije, uz podršku drugih grupa i pojedinaca iz centra, ali takođe i zapadnih, istočnih, južnih i severnih predgrađa Atine. Značajno je bilo i prisustvo imigranata koji su u protestu učestvovali od samog početka ili su se spontano pridruživali maršu. Skoro 800 demonstranata se kretalo od Trga Amerikis kroz ulice Mitimnis, Aharnon, Skjatu, Epidamnu, Patision i nazad do trga Amerikis.

Tokom marša je podeljeno na stotine letaka na sedam različitih jezika, bačeno je na hiljade flajera, a grad je ukrašen parolama i šablonima. Marš je protekao bez problema, a reakcije stanovnika – imigranata bile su veoma srdačne. Pored ostalih, uzvikivani su sledeći slogani:

Imigranti su naša klasna braća i sestre – Koncentracioni kampovi, nikada i nigde

Koncentracioni kampovi, pogromi i Manolada*, to je Grčka kada si imigrant

Neka profesori budu Albanci, nastavnici Romi, a naši školski drugovi iz Teherana

Terorizam je tražiti posao, biti bez zdravstvenog, živeti bez dokumenata

To je, to je, to je prava stvar  papire imigrantima, udarci gazdama

Panduri zlatnozoraši, nacionalističke patriote, mi smo izdajnici nacionalnog jedinstva

plakati za demonstracije: i, ii / izvor: nolager

* odnosi se na imigrante – farmere koji su protestovali protiv ropstva koje su im nametnuli zemljoposednici, vlasnici plantaža jagoda, zbog čega su poslovođe na njih pucali

Grčka: Poziv na okupljanje ispred suda u Amfisi

Nakon skoro sedam godina od pobune u zatvoru Malandrino, nekim od pobunjenih zatvorenika sudi se u gradu Amfisa.

malandrino-709x1024

Na plakatu piše:

Kada je proleće stiglo u zatvor Malandrino…

Hiljade zatvorenika cvetalo je na krovovima, u mračnim hodnicima i smrdljivom krilima gotovo svih zatvora širom grčke teritorije. Dovoljna im je bila i varnica da se munjevito oslobode svakodnevnog ugnjetavanja, poniženja i apsolutno definisane neslobode prelazeći – makar i privremeno – oslobađajuće staze otpora i borbe.

Crni dim zapaljenih madraca, oštećene zatvorske ćelije, razbijena fizička infrastruktura zatvora, ali i oblaci suzavca, kiša plastičnih metaka i nemilosrdna prebijanja pendrecima od strane stražara i odreda za razbijane nereda svedoče o bitkama koje su se odigrale.

Međutim, osvetoljubivost vlasti prema onima koji je dovode u pitanje nije se ograničila na razbijena i ranjena tela zatvorenika ili disciplinske kazne koje su im nametnute u jamama pakla. Vlast je godinama, sve do danas, razvlačila desetine pobunjenih zatvorenika po civilnim sudovima, optužujući ih za različite “prekršaje” koji su se odigrali tokom borbenih mobilizacija tih aprilskih dana 2007.

Nakon skoro sedam godina, od nekih pobunjenika zatvora Malandrino traži se da plate istu cenu za one neverovatno lepe i snažne dane i noći kada se borba susrela sa prolećem bez iskrivljenih sočiva zidova i bodljikavih žica.

SOLIDARNOST JE NAŠE ORUŽJE

Okupljanje ispred sudnice u Amfisi 11. februara 2014. u 9h

Anarhisti i anarhistkinje