Grupa anarhista/kinja 31. oktobra postavila je baner na zgradu Filološkog fakulteta u Beogradu, sa natpisom: “Protiv ispiranja mozga, uvlakača, budućih političara i upravljača. Dole škole! Za slobodno znanje!”
Ovaj baner je postavljen u kontekstu aktuelnih studentskih protesta.
U ranim jutarnjim časovima 6. juna 2014.,izveli smo napad napad na filijalu Alfa banke na raskrsnici ulica Atinion i Larisis. Ovu akciju smo, sa jedne strane, izabrali kao sredstvo napada na napredovanje države ka stvaranju zatvora tipa C, a sa druge u znak solidarnosti za zarobljenim borcima.
Ukoliko želite da vaši izlozi ne budu smrskani, nastavićete da se zatvarate iza bezbednosnih rolo vrata.
Pozdravljamo svaku akciju koja razbija učmalost i ima za cilj potpuno dekonstruisanje postojećeg.
Polimorfna borba do uništenja svake autoritarne strukture.
Vatra i paljevina u svim zatvorskim ćelijama.
1,000 sati teorije jednako je 1 minutu akcije.
U ranim jutarnjim časovima u petak 21. marta 2014., napali smo kancelariju poreskog u okrugu Nea Jonia u gradu Volos. Izabrali smo da potpalimo poreski arhiv – zapise smo polili benzinom i zapalili. Cilj nam je bio da se vatra proširi celom zgradom, ali zbog nedostatka kiseonika požar se nije proširio. Sledećeg puta ćemo biti oprezniji.
– Razlozi zbog kojih smo se odlučili napasti poresku upravu su očigledni. Naš jedini dug prema glavnom paljčkaškom mehaznimu države jeste njegovo uništenje.
– Akcija zamenjuje suze.
– Akcijom prevazilazimo naše strahove.
– Nećemo čekati da uslovi postanu zreli.
– Ne ćemo čekati na neko društvo da se probudi.
– Nećemo čekati ni na jednog “revolucionara” da se revolucioniše.
Pozivamo sve one koji ne žele da žive robovskim životom, sve one koji se svesno suprotstavljaju ovom svetu koji stari, da napuste bede i ideologizovanu neaktivnost i deluju agresivno.
Hajde da mi budemo oni koji počinju odlučivati o agendi aktuelnih dešavanja.
Deseti Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu održat će od 4. do 6. 4. 2014. u Zagrebačkom plesnom centru, Ilica 10.
Više detalja o ovogodišnjem sajmu pogledajte u programu.
Kao što su događaji iz devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije pokazali, ratovi su odličan metod za širenje neometane vladavine kapitala. Bilo da je izgovor nacionalistička (u slučaju lokalnih vladajućih klasa), ili ideologija ljudskih prava (u slučaju NATO intervencije), vojno-industrijski kompleks je bio najefikasniji činilac u pripremanju terena za neoliberalni napad na radništvo.
Antimilitaristi su uvek bili ti koji su bili sposobni da uvide pravu svrhu patriotske retorike i da se i u trenucima najveće nacionalističke histerije odupru i odbrane ideju slobode i autonomije. Danas kada se nacionalistička histerija primirila, mnogima je postalo jasno da su upravo „izdajnici“ i dezerteri bili ti koji su pokazali najveći stepen hrabrosti i odgovornosti onda kada je to bilo najpotrebnije, a kada su mnogi sledili infantiliizujući trend prebacivanja lične odgovornosti na Državu.
Ratove na prostoru Jugoslavije, kako se to često kaže među lokalnim stanovništvom, „niko nije očekivao“. Ipak, vladajuća klasa, ne samo da ih je očekivala već ih je i pripremala. U izbijanju ratova nije bilo ničeg spontanog, ljudi su u njih morali biti ugurani, nasiljem i propagandom. Iskustvo je, dakle, pokazalo da krvavi ratovi mogu izbiti i kada ih lokalno stanovništvo ne očekuje i ne veruje u njihovo izbijanje do poslednjeg trenutka. Sličan mehanizam možemo uočiti u događajima koji se trenutno odvijaju u Ukrajini.
Upravo zato je antimilitaristička borba važna i u trenucima kada većina još uvek ne veruje u mogućnost rata i dok je „vladavina prava“ još uvek stabilna. Upravo ta vladavina, Država, patriotska ideologija i vojno-industrijski kompleks reprodukuju sve uslove za izbijanje „neočekivanih“ ratova, koji za cilj uvek imaju nove napade na eksploatisane klase i gušenje socijalnih borbi.
Zbog toga je borba Michalisa Tolisa i drugova iz Bosonogog bataljona od suštinske važnosti.
Solidarni pozdravi!
Anarhisti i anarhistkinje iz Beograda, Zagreba i Mostara
Prenosimo tekst sastavljen na Anarhističkoj skupštini za povezivanje borbi unutar društva zatvora (“Sasta”), u Solunu, glede nedavnih pretresa u kontekstu antiterorističke “operacije opkole”, koju je grčka policija raspirila protiv anarhističkih/antiautoritarnih pojedinaca, od 21. januara 2014.
U posljednje vrijeme, u Soluni i Ateni, panduri iz antiterorističkih snaga i državna sigurnost provalili su u domove boraca i u boravišta šireg prijateljskog miljea, na temelju tobožnje “anonimne prijave” za oružje i eksploziv, dok izjavljuju – za televiziju – da je ista operacija povezana s istragom za otkrivanje Christodoulosa Xirosa (osuđenog člana revolucionarne organizacije “17.novembar”, koji je nedavno pobjegao tokom zatvorskog dopusta). Izgleda da će navedene racije postati samo još jedan uobičajeni fenomen; samo u posljednjih mjesec dana pretreseno je 60 kuća, prilikom kojih je grčka policija odigrala pravi recital… Maskirani panduri zaposjedaju naše osobne prostore, obilaze naše kvartove i hapse naše drugove, sprovodeći antiterorističku “super operaciju”, kao što je već viđeno mnogo puta…
Na ovu se operaciju ne može gledati kao izoliranu akciju koja obuhvaća samo osobe iz anarhističkog miljea. Bili smo svjedoci sličnih poteza testiranih prije godinu dana, također na širokoj skali, pretresima domova stanovnika poluotoka Halkidike (sjeverna Grčka), koji se opiru rudniku zlata. I tada je također cilj države bio razoružati društvene reakcije i zaustaviti akciju unutar borbe.
Ovaj specifičan postupak može biti shvaćen samo kao isticanje snage Moći, koja cilja da obeshrabri i zastraši sve koji se opiru, koji su protiv Moći, i odabiru da ne ostanu uvučeni u režim porobljavanja koji nam autoritet želi nametnuti. Postupak srodan ostalim represivnim planovima države: osnovati zatvore maksimalne sigurnosti za revolucionare, ukinuti zatvorske dopuste i pooštriti pravne posljedice za borce, vodeći kemijski rat na prosvjedima, vodeći pogrome protiv useljenika, iseljavajući skvotove itd.
Ova “spektakularna” represivna operacija je ofenziva – ovaj put protiv anarhista – koja želi poslužiti kao primjer svima onima koji pružaju otpor državi i njenim mehanizmima, ali također i kao upozorenje svakome tko se namjerava suprotstaviti njenim naredbama.
U vrijeme kada naš svakidašnji život guše neprekidni rokovi na radnim mjestima, fakultetima, u školama, gužve u autobusima, redovi u javnim službama i marketima, i pokoravanje “željama” vladaoca, ne možemo zatvoriti oči.
U vrijeme kada naš svakidašnji život konzumira strah iz večernjih vijesti, hraneći se reklamama i antidepresivima, družeći se na on-line društvenim mrežama, zatvoren u konkretan kavez, smatrati se slobodnim je zaista alarmantno. Kao što je isto tako zabrinjavajuće priviknuti se na okove koje nosimo i ostati pasivan, gutajući društveno čiste percepcije koje nam prikazuju a da ih nisu ni prožvakali.
U naše vlastito vrijeme, kada je lice demokracije jasnije nego ikada, isto tako i potreba za borbom protiv demokracije postaje jasna. Potreba za djelovanjem i organiziranjem nas samih, držeći se na distanci od posrednika i hijerarhija, kako bi izgradili strukture otpora, zajednice samoorganizacije i solidarnosti u svakom kvartu, na svakom radnom mjestu, u svakoj školi i na fakultetu, u svakom zatvoru. Ne smijemo dozvoliti pandurima, fašistima, novinarima, cinkarošima i svakoj sorti lakeja da neometano vrše svoj posao.
Moramo uzvratiti, na svaki mogući način, nasilje koje svakodnevno sprovode nad našim životima.
Ne smijemo dozvoliti da se potpuno zasiti ono što nas jede.
SOLIDARNOST – SAMO-ORGANIZACIJA – ANARHIJA
Namjera ove izjave je razjasniti naše nakane za vas i vaš sud.
Djela koja nisu udružena s riječima koje objašnjavaju njihov koncepcijski sadržaj dovode do konfuzije, kao što su i riječi koje nisu popraćene djelima samo prazna značenja neutralnih brbljarija.
Stojim ovdje kao vaš proglašeni i nepokajani neprijatelj. Ne molim za vašu milost i ne tražim s vama i s vama sličnima dijalog. Moje vrijednosti su u ratu s vašima, zato je svaka rečenica koju izgovaram protiv vas oštrica koja para maske vašeg licemjera i otkriva poziciju i ulogu svakog od vas.
Napisali ste stotina stranica spisa i neprekidno gradite nove slučajeve kako bi nas pokopali u zatvore vaše demokracije, na desetljeća.
Spremate se da nam nametnete “specijalne zatvorske uvjete”, koji su jedini nedostajući potez iz panteona “specijalnih postupaka” (zatvorski premještaji, suđenja, zakoni) koje kreirate da bi se borili protiv nas.
Kao što jednostavni zakoni fizike nalažu, reakcija je posljedica akcije.
Izvan ove sudnice, na slobodnim područjima, postoje slobodne osobe, za mene drugovi, po vama teroristi, koje nemaju namjeru tolerirati naše istrebljenje bez da vama i vašim nadređenima puste krv.
Ako hoćete, možete ovo smatrati prijetnjom.
Ja pak vjerujem da je to samo cinična realnost. Svaki izbor ima svoju cijenu. Smatram da se vi, kao suci i sluge zakone, može oko toga složiti sa mnom.
No, pogledajmo na brzinu vaš prekrasan svijet. Živimo u dobu brzine. Sve se kreće brzo, neprekidno stvarajući hitna stanja. Brzina povijesnog vremena je iskočila iz tračnica, informacije i vijesti putuju milisekundama, tehnologija i znanost napreduju divovskim koracima.
Kao posljedica, kontradikcije moderne civilizacije eksplodiraju sve češće i češće. Brojni požari obasjavaju gradove, gdje sve izgleda spokojno, i prijeti da izazove kaos u organiziranom redu sistema.
Takvi događaji stvaraju uvjete koji služe našim nakanama. Mi stvaramo mostove komunikacije s ljudima iza barikada, kako bi nasilna djela postala dio specifičnijeg političkog konteksta, kako bi otvorili perspektivu za njihov prelazak u bitku za anarhističku revoluciju.
Tamo se bijes ujedinjuje sa sviješću.
Tamo se ljudi, čija unutrašnjost gori plamenom slobode, sreću.
Tamo negdje su otisci mojeg ustanka.
Anarhističkog jer je neprijatelj svakog oblika ljudskog autoriteta, neprekidnog jer ne traži reformu nego uništenje, egzistencijalnog jer kroz ustanak mi izražavamo sve ove predivne osjećaje koje želimo širiti srcima pobunjenika.
Povrh toga, kvaliteta života se mjeri trenucima i osjećajima.
Temeljeći se na ovom shematičnom opisu, trebali bi shvatiti da nikako ne možete zaustaviti neizbježno. Sudar naših svjetova.
Zato izjave kao što je ova imaju baš tu namjeru, da pošalju jasnu poruku.
Ne možete nas podčiniti, ne možete zaustaviti nadolazeću oluju.
Ova vremena zahtijevaju razmatranja, opreznost i neprekidnu borbu svim sredstvima.
Ni koraka nazad!
Nasilnije protiv države i kapitala.
Snage anarhističkim urbanim gerilcima, Nikosu Maziotisu i Pola Roupi, kojima ucjena visi nad glavama.
Snage svim drugovima u ilegali.
Gurnite si vaš novac ucjene u dupe!
Nikos Romanos, 3.2.2014.
Napomena: Suđenje, započeto 03.02.2014, sadrži različite slučajeve. Nikos Romanos, Giannis Mihailidis i Argiris Dalios su optuženi za slučaj dvije kuće u Volosu i Kallithei (obje skrovišta ZVĆ), Giannis Michailidis za okršaj vatrenim oružjem s pandurima u Pfekiju (incident tokom kojeg je uhapšen Theofilos Mavropoulos), Grigoris Sarafoudis, Giannis Mihailidis, Dimitris Politis, Argiris Dalios i Fivos Charisis za pljačku banke Agrotiki u Filotasu (Florina, sjeverna Grčka) i Grigoris Sarafoudis i Janis Naksakis za pljačku podružnice iste Agrotiki banke u Pyrgetu (Larisa, središnja Grčka).
Danas počinje teatar sjena koji vi nazivate suđenjem. Više je i nego očito da se radi o suđenju na kojem se sude revolucionarni anarhisti koji su odbacili sistem i njegove komoditete da bi prešli u napad na istog. Zato su stvorili na desetine “specijalnih državnih udara” kako bi se suočili s nama. Specijalni zatvori, specijalni premještaji, specijalni antiteroristički zakoni, specijalna “zaštita” policije. Svi su ti primjeri tajna priznanja sakrivena iza fleksibilnosti i dvostrukih priča koje nam nudi sistem, ali su u biti toliko kukavični da pokrivaju čitavu parodiju još smiješnijim argumentima, ne želeći priznati ono što je očito.
Činjenicu da smo u ratu, da smo neprijatelji i da nas dijeli jedna divizorna linija. Revolucija i Kontrarevolucija.
Ah, nismo toliko naivni da vjerujemo kako vi obožavate vašu “specijalnu” ulogu zbog neke svete dužnosti. Presude koje ćete nam dodijeliti su politički diktat vaši šefova političara, kojima vi vjerno služite da bi se penjali ovom mafijaškom gerarhijom i dospjeli do viših položaja koje toliko priželjkujete.
Vi ste ordinarni “stručnjaci” koji su oni izabrali u ime svojih interesa, u ovom rđavom dobu. Danas su došli ovdje impozantni i svečani, kao što zahtijevaju ovakvi “specijalni” trenuci. Jer ne radi se samo o donošenju pravde i zaštiti zakona, budući da će vas vaši nadređeni političari zasigurno nagraditi.
Što se nas tiče, barem ćemo biti te sreće da nas se osudi službeno. Zato što, za razliku od tisuća zatvorenika i obitelji koje sa strepnjom očekuju što ćete izgovoriti, vaše presude mogu ovisiti o raznim kriterijima.
Vama je bitno da li je jelovnik sudske kantine ukusan, da li je promet gust kada idete na posao ili da li ste prethodnu noć zadovoljeni. No, dobro, ne treba generalizirati, znamo da postoje iznimke.
Znamo da kada će na red stići oni koji su bogati i sposobni ući u vašu sredinu, da će njihovi slučajevi biti milostivo suđeni i vrata slobode će im se širom otvoriti. To je smisao za pravdu koji vi posjedujete.
I tako je donešena pravda. Danas možete mirno spavati. Horde duhova živih mrtvaca koje ste pogubili vašim presudama neće vas noćas proganjati.
Poštovana gospodo suci, vaša pravda ima odvratni miris smrti. Vi ste grobari koji određuju koliko će formaldehida koristiti kako bi nas održavali u stalnom izvanrednom stanju, održavali živima kao muzejske predmete, u zemljama zamrznutog vremena. Prisutni u preživljavanju, odsutni iz stvarnog života.
Mi se ne sakrivamo iza naših prstiju, mi se pobrinemo da naše namjere budu vrlo jasne. Mi smo anarhistički urbani gerilci, neprijatelji ekonomije, demokracije, policije, vojske, buržoaske pravde, zatvora, zakona, tehnološke znanosti. Svega onoga što porobljuje i pokorava slobodu pojedinca.
Da! za nas su banke noseći stupovi ekonomske diktature i uvijek će biti meta naših napada, da li putem eksproprijacije bogatstva kako bi ojačali strukture anarhističke borbe ili kako bi ih uništili tokom jednog prosvjeda, ili dignuli u zrak gerilskim napadom.
Vama je pak krajnji cilj ovog suđenja zaštita banaka i egzemplarna kazna za one koji su izabrali da se naoružaju i napadnu ih. Ukratko, vi ste najbolji dokaz koliko su razni moćnici koji upravljaju postojećim međusobno povezani, samo u cilju da i dalje nastave vladati.
No sada je, budući da govorimo neposredno, stigao trenutak za skidanje vaših maski. Imate hrabrosti da nas osudite kao pljačkaše. Ali upravo ste vi i sav vaš čopor oni koji isisavate godine i godine života ljudima, u ime potčinjenog društva. Zato ako postoje krivci onda ste to vi. I vihor pitanja bez odgovora kovitla se kao sjekira nad vašim glavama.
Koliko ste obitelji upropastili vašim presudama? Koliko ste opresije i boli prouzročili institucijama koje štitite tako strastveno? Koliko ste “samoubojstava” zatvorenika/ca u vašim zatvorima prouzročili? Koliko je osoba osuđeno na sporu smrt u zatvoru?
Koliko ste godina života ukrali tokom vašeg života? 5000, 10000 ili 20000?
Je li istina da kada se vratite u prividnu sigurnost vaših domova kao dobri roditelji ispirete krv sa sebe? Da ne spominjemo količinu novaca koju su dobili baruni vaše mafije u zamjenu za povoljniji postupak. Bolje osnovati neku “neovisnu” komisiju koja će zatim objaviti rezultate vaših istraga. K tome, i na vašem poslu, kao i na drugima, korupcija je sinonim za poštenje.
Zato smatramo da je potrebno reći koliku vrijednost imaju za nas vaši životi. Dok svakodnevno poništavate vrijednost života, kako našeg tako i tisuće drugih, mi smatramo da vi nemate uopće pravo živjeti. Možete biti sigurni da kad mi bili u snažnijem položaju, vi bi bili progonjeni i uhvaćeni. I čim bi vas našli smjesta bi vas zgazili u potpunosti.
Zato osvetite se, na vaš način, bez oklijevanja, za naše uvrede i prijetnje. Budite uvjereni da ćemo prvom prilikom i mi učiniti isto vama.
Maske su pale, gospodo suci, i nemamo ih namjere vratiti da bi sakrili. Sretno s vašim novim spektaklom i njegovom kazališnom družinom. Mi napuštamo suđenje i odbacujemo, svim našim prezirom, pravo da nam oprostite i tražite olakotne okolnosti. Ako imate potrebu da sudite, sudite naše prazne stolice. Ali dobro im sudite, sa svim vašim osjećajem za pravdu. To je jedino što nam možete učiniti.
Zato što anarhiju nosimo u našim glavama i nikada joj nećete uspjeti suditi, koliko god se trudili da nas pokopate, koliko god zatvora izgradili da nas zatvorite, koliko god godina zatvora nam dodijelili i koliko god antiterorističkih zakona bude doneseno da bi vaši teatarski spektakli bili još rigorozniji.
Naša će anarhija opet svaki put pobjeći da bi se sjedinila sa slobodnim duhovima, da bi se izgradili slobodni odnosi, pronašli novi suučesnici, da bi vas pronašli i napali. Sve dok se ne oslobodimo od vas. To je anarhija koju nosimo u sebi.
Ako ste iskreni prema sebi samima, napustite ovaj teatar sudskog procesa i ta vaša lakrdijaštva te nas unaprijed osudite.
Ni koraka nazad!
Sve za Slobodu!
Živjela Anarhija!
Zasigurno je lijepo a istovremeno i potrebno pronaći uvijek riječi koje bi mogle objasniti i analizirati najdublje značenje solidarnosti.
Razvoj teorije, kako na razini suštine tako i njezinog širenja, je pokretačka snaga koja vodi rastu jedne borbene zajednice. Međusobni odnosi se potvđuju kroz neprekidnu komunikaciju i sposobnost izražavanja riječima te mješavine iskustava, osobnog iskustva te poimanja borbe općenito, kao i nadasve teme solidarnosti.
Ono što smo doživjeli u sudnici 29. novembra je materijalna dimenzija naših projektualnosti i naših “snova”. Svaki pokušaj opisivanja tih osjećaja, emocija i njihove snage je osuđen na površnost. Ne bi nikada mogli – barem mi – opisati riječima, riječima koje, na sreću ili ne, sadrže u sebi tminu jednog svijeta bez slobode, osjećaj ostvarenja naših najdubljih želja.
Nakon brojnih mjeseci fizičke izolacije, prisustvo drugova/arica i intenzitet kojim “smo se ujedinili” s njihovim zagrljajima i pogledima, dao nam je osjećaj/dojam dviju nabujalih rijeka koje se sjedinjuju neposredno nakon uništenja brane.
To je, drugovi, razbijanje izolacije, imaginarno ili realno.
Dobili smo opkladu.
Da, solidarnost je jedno od našeg oružja. I nijedan pandur neće nikada moći otkriti “sigurno mjesto” na kojem skrivamo to oružje.
P.S. Napisali smo ovaj tekst za prvi dan našeg suđenja, naravno svaki slogan, svaki transparent, plakat, požar i inicijativa solidarnosti ispunila nas je snagom na isti način.
Anarhisti: Nikos Romanos, Fivos Harisis, Argyris Dalios, Andreas-Dimitris Bourzoukos, Dimitris Politis i Giannis Mihailidis
izvor: A las barricadas
Nakon skoro sedam godina od pobune u zatvoru Malandrino, nekim od pobunjenih zatvorenika sudi se u gradu Amfisa.
Na plakatu piše:
Kada je proleće stiglo u zatvor Malandrino…
Hiljade zatvorenika cvetalo je na krovovima, u mračnim hodnicima i smrdljivom krilima gotovo svih zatvora širom grčke teritorije. Dovoljna im je bila i varnica da se munjevito oslobode svakodnevnog ugnjetavanja, poniženja i apsolutno definisane neslobode prelazeći – makar i privremeno – oslobađajuće staze otpora i borbe.
Crni dim zapaljenih madraca, oštećene zatvorske ćelije, razbijena fizička infrastruktura zatvora, ali i oblaci suzavca, kiša plastičnih metaka i nemilosrdna prebijanja pendrecima od strane stražara i odreda za razbijane nereda svedoče o bitkama koje su se odigrale.
Međutim, osvetoljubivost vlasti prema onima koji je dovode u pitanje nije se ograničila na razbijena i ranjena tela zatvorenika ili disciplinske kazne koje su im nametnute u jamama pakla. Vlast je godinama, sve do danas, razvlačila desetine pobunjenih zatvorenika po civilnim sudovima, optužujući ih za različite “prekršaje” koji su se odigrali tokom borbenih mobilizacija tih aprilskih dana 2007.
Nakon skoro sedam godina, od nekih pobunjenika zatvora Malandrino traži se da plate istu cenu za one neverovatno lepe i snažne dane i noći kada se borba susrela sa prolećem bez iskrivljenih sočiva zidova i bodljikavih žica.
Okupljanje ispred sudnice u Amfisi 11. februara 2014. u 9h
Dana 21. januara 2014., drugovi koji su uhapšeni tokom iseljenja skvota Delta u Solunu podvrgnuti su drugom suđenju na osnovu optužbi za remećenje javnor reda i mira i prouzrokovanje teške materijalne štete u iznosu od 3,5 miliona evra. Svih šestoro drugova je oslobođeno optužbi.
SOLIDARNOST SA SKVOTOVIMA.
RAT PROTIV DRŽAVE I KAPITALIZMA SE NASTAVLJA.
Vijest iz Anarhističkog Svratišta Nadir
U posljednja tri dana u Solunu su panduri izvršili pretrese brojnih domova drugova te uhapsili neke od njih. Svi drugovi su ili članovi skupštine Anarhističkog Svratišta Nadir ili pak osobe koje podržavaju aktivnosti skvota. Sva ta mobilizacija je povezana s navodnom potragom za Christodoulosom Ksirosom. Drugovi su uhapšeni na fakultetima gdje studiraju, na radnim mjestima, u njihovim domovima ili na ulici. Jedan od njih je uhapšen čak u zgradi suda. Do sada je hapšenjima i pretresima pogođeno 10 drugova. Nije im dozvoljeno komunicirati ni s advokatima. Skupština skvota će idućih dana objaviti detaljniji tekst.
P.S. Neki od drugova će sutra biti podvrgnuti ispitivanju na solunskom sudu.
Nijedan drug ne bi smio ostati u rukama države.
Bijes i Svjesnost
Četvrtak, 23. januara 2014.
Anarhističko Svratište Nadir
Izvor: InterArma via Act For Freedom
Smatramo da će se svatko tko se ozbiljno suočava s današnjom moći prije ili poslije dotaknuti tema znanosti i tehnologije. Očito je kako obije posjeduju sve vitalniju ulogu u postojećem poretku, stvarajući, upravljajući i šireći kontrolu društva i čitave jedne zemlje od koje smo lažno odvojeni. Istražujući razvoj navedene moći na našem području i onih koji ga omogućavaju, stigli smo do Vincija.
U Ujedinjenom Kraljevstvu je velika francuska multinacionalna energetska i građevinska kompanija Vinci realizirala specifične građevine za policiju, ministarstvo obrane i zatvorsku upravu, radila je na autocestama, željeznicama, električnim centralama, naftnim platforma, kamenolomima, nuklearnim centralama i trgovačkim centrima.
Navedena korporacija i njene podružnice su aktivne u čitavom svijetu i na brojnim područjima: građevinarstvo, privatno zaštitarstvo, aerodromi, rudnici urana; ovom šljamu ne predstavlja problem uništavati zemlju i nas koji smo dio nje, gradeći industrijski kavez oko nas, u doslovnom i prenesenom smislu, hraneći se radom svoje radne snage dok šefovi pune svoje džepove i kreću prema drugom ugovoru. Zato smo napali Vinci, ali jedan od naših glavnih razloga za napad je njihova odgovornost u izgradnji novog Biological Life Sciences Centre [Centar za istraživanje života, nap.prev.] na bristolskom sveučilištu. Postavili smo eksploziv u sjedište Vincija, u Vintage biznis-kvartu, na sjeveru Bristola, jučer (6. januara) oko 3:45 ujutro. Postavljen je s namjerom da ošteti strujni krug, prouzroči požar unutra i nanese štete izvana.
Poduzeće koje se nalazi tik do ovg bilo je za nas sekundarni cilj (Whitehead, još jedna građevinska grupa koja radi za Vinci). Struktura od 54 milijarde, Bilogical Life Sciences Centre nudit će kolegije “novoj generaciji biologa” i stručnjaka, ciljajući na bolju suradnju sa sveučilišnim centrom za nanotehnologiju i sa Medicinskom školom genetskog inženjeringa, sa laboratorijima za uzgoj i vivisekciju životinja.
Čitav kapitalistički svijet vidi napredak upravo kroz polja kao što je ovo, temelj novog vala otkrića. I tako je na području oko Bristola i Batha smješten najveći high-tech centar nakon američke Silicon Valley, ova se “revolucija” odvija pred našim vratima, “Bristol postaje uzbudljivo i idealno mjesto za istraživanje kroz nadolazeće godine”. (Riječi profesora Garyja Fostera, zaposlenog na polju genetskih i biotehnoloških modifikacija na bristolskom sveučilištu, podupirući štetnu farmaceutsku industriju kao što je GlaxoSmithKline.)
Sveučilište, na primjer, uzgaja genetski modificirane miševe te zatim morbidno podvrgava ta živuća stvorenja ogromnim neurološkim oštećenjima, i onda prodaje rezultate poduzećima. Jedno od tih glavnih polja je sintetička biologija, štetni postupak koji koristi najnovije tehnologije da bi “nanovo napisala i nanovo izgradila prirodni sistem kako bi mogla pružiti umjetne surogate”. 2012. je na jednom kongresu bristolskog sveučilišta izjavljeno da sintetička biologija “može postati vodeća snaga nacionalnog gospodarstva”, i vlada ju je postavila na vrh istraživačkih prioriteta. Europska Unija je dodijelila 3,3 milijarde bristolskom sveučilištu samo da bi stvorilo “javno mnijenje” promovirajući takve postupke. Logici ove vrste znanosti je primarni cilj pokušati uspostaviti kontrolu apsolutno nad svime.
Svode znanje, koje bi moglo biti dublje stečeno kroz divlje odnose interakcije i međuovisnosti, na odvojeni univerzum opsesivnog mjerenja i objektivizacije, arogantno odvajajući dijelove od cjeline, koja im daje značenje, kao da je sve samo jedna puki stroj za rasklapanje.
Ova znanstvena tradicija je usko povezana sa svjetonazorom koji se pojavio tokom ranog formiranja trgovačkog kapitalizma, koji je nastojao i još uvijek nastoji prilagoditi život profitu, opravdati dominaciju i destrukciju živućeg svijeta, te implementirati mačo uber-racionalistički prezir svega što je krhko i organsko, o čemu sve vrste ovise. Upravo su sada geni biljaka i životinja rastavljeni i optimizirani u laboratorijima kako bi mogli odgovarati produktivnim standardima i stvoriti novo privatno vlasništvo kroz patente. Tamo gdje mi možemo vidjeti jedinstvenost lišća, sjemenja, tijela i umova nas samih i naših bližnjih bića, ova znanost (mada ne nužno i svaki znanstvenik, ali rezultati ostaju isti) vidi samo beživotne predmete koji se mogu rasklopiti, izučavati i žrtvovati na oltaru ekonomske dobiti njihovih blagajnika, koji izvlače korist iz ovog bolesnog i odvratnog društva.
Možemo to nadasve vidjeti u današnjem promoviranju genetski modificirane (G.M.) hrane u VB, od strane medija, industrije i vlade, za koje ovi istraživački instituti igraju važnu ulogu: kao što se napredak u biotehnologiji usjeva odvio zahvaljujući istraživačkom centru Long Ashton kojim je u prošlosti upravljalo upravo bristolsko sveučilište. Znanstvenici kao Gary Foster su vrlo dobro upoznati s opašnošću da G.M. geni “prodru u prirodni svijet” (još jednom, njegov vlastiti svijet), ali izgleda da su novac i prestiž koji proizlaze iz njihovih vještina vrijedniji od naših beznačajnih života. Prije jednog desetljeća prvi val G.M. pokušaja usporen je ovdje, kontinuiranim pritiscima i uništavanjem usjeva; danas se sabotaže nastavljaju, od Nizozemske do Filipina, jer drugi kao i mi ne žele biti suučesnici u ovom razvoju ili njegovi agenti putem vlastite inercije.
Potrebno je napasti novi val takozvanih centara za istraživanje “života” u njihovim korijenima (one koji ih projektiraju, koji ih grade), ne samo kritizirati dobropoznate proizvode njihovih istraživanja: zato što tim institutima čitavo znanje postaje samo još jedna prilika za kontrolu i izrabljivanje, šireći cilj sistema koji se u stvari sastoji od uništenja i artificijalizacije života u čitavoj njegovoj ljepoti. K tomu, biljke i životinje umiru usporedo s intolerancijama i alergijama već pripisanih G.M. organizmima. Uz biotehnološku industriju koja nonšalantno pušta svoja čudovišta nadasve na zemlje Juga, gdje patentirano G.M. sjeme, svake godine iz nova kupovano, vlada usjevima, bit će potrebne generacije da bi njihove posljedice bile vidljive na beskrajno složenim mrežama života koje su se razvijale milijunima godinama. Odnosno, dok civilizirane kulture nisu započele intenzivno ih manipulirati, danas čak i na nano-razinama.
Uz sintetičku biologiju krećemo se munjevitom brzinom prema budućnosti u kojoj su čak oblici života “u prirodi” proizvod laboratorijskih eksperimenata, i ne postoji ništa drugo osim onog što je projektirao antropocentrični sistem znanstvenog totalitarizma. Iz očiglednih razloga, kao što se narod buni protiv zakona i premoći ne samo riječima, mi se bunimo protiv novih tehnika kontrole i identifikacija putem forenzike, biometrike itd., i njihove svakidanje upotrebe u društvenom zatvoru informacijskog doba (mobilni čitači otisaka prstiju, sistemi za prepoznavanje lica, DNK brisevi itd. – ipak nas još nisu zaustavili…). Zato Vinci nije jedini britanski poduhvat na ovom unosnom polju.
Očekuje se buduće širenje na odsjeke znanosti, tehnologije i inženjerstva na Sveučilištu Swansea. Navedeno Sveučilište surađuje sa Whitehead, Vincijevim susjedima u Vantage kvartu, koji su sada također meta naših napada. To će biti rezultat dok god društvo bude ostvarivalo fantazije despotske znanosti, dostižući svoje snove koji su naše more. Što onda reći o “koristima” koje nam ti high-tech instituti žele prodati, utemeljene na masovnom trošenju energije i crpljenju izvora, na autoritetu kaste stručnjaka koja nekako-besprijekorno utječe na našu okolinu, te na pripitomljavanju divljih predjela i na mučenju drugih životinja?
Obećavaju nam napredak u (ljudskom) zdravlju, hrani i tehnologiji, promičući iluziju da znanost može ispraviti svaku štetu prouzrokovanu dominantnim načinom života. Očekuju od nas da zaboravimo koliko bolesti, poremećaja i tumora su izravno uzrokovani istom industrijskom proizvodnjom, globaliziranim masovnim društvom, psiho-fizički nezdravim okolišem i toksičnim radnim mjestima jedne kulture koja na prvo mjesto postavlja laboratorije. Očekuju od nas da zaboravimo kako monokulturna poljoprivreda vodi ka nehranjivoj dijeti manipulirane, kratkoročno energetske/ugodne hrane, na sve veću štetu tla, dok različite divlje biljne i životinjske vrste, s kojima smo bili u suživotu, briše beskrajno širenje i zagađenje sistema. (Vincijeva djela su egzemplarna).
Očekuju od nas da zaboravimo kako napredovanja čitavog tehnološkog sistema proizvode našu ovisnost o njegovim projektantima i fabrikantima, alijenaciju od nas samih, od drugih osoba kao i od čitavog planeta, povečavajući efikasnost u dostizanju ciljeva vladara društva: profita i moći, kroz bijedu i izrabljivanje, vodeći planetarnu ekologiju prema kolapsu. Ukratko, civilizacija je bolest sama po sebi, uključujući njena lažna rješenja za njezine kronične probleme, koji osiromašuju opstanak ljudske i ne-ljudske populacije, neprihvatljivo gaženje naše namjere da živimo slobodno.
Odabirući direktnu akciju naspram očaja, mi objavljujemo naše sudjelovanje u urbanom ratu niskog intenziteta, u njegovom početnom stadiju, diljem Bristola, protiv brojnih lica sistema, kamenjem, bojom ili požarom, te planovima, raspravama i svakodnevnim otporom; netko anonimnim napadom, netko formirajući grupu za jednu akciju, netko prihvačajući otvoreni prijedlog Neformalne Anarhističke Federacije; ne samo na jugo-zapadu, već i u Nottinghamu, Cambridgeu, Londonu i sada u Glasgowu.
Moramo se osloniti na sebe i ne možemo gubiti vrijeme. Trebamo obnoviti našu volju i pronaći afinitet za pobunu, naše metode trebaju uključivati bezkompromisni konflikt bez stanke ili pregovora; i nadasve raskid s ovim bijednim društvenim poretkom, uz široku raznolikost eksperimenata i sa ciljem ispunjenim našom maštom. Uništenje je samo jedna neophodna strana stvaranja (i obrnuto), a ne suprotnost, uvjereni smo u to. Naš ustanak će biti opravdan kao cilj sam po sebi, naspram ovog nametnutog života, ali on nije samo reakcija. Potvrđuje da se već borimo licem u lice i u našim umovima. Omogućava potencijalni prostor za nove i jače odnose, koje biraju pažljivi pojedinci svjesni svih oblika života, kroz slabljenje postojećih snaga. Sve do točke loma kada će štogod uslijedilo biti izvan društvene kontrole i rezona, to jest izvan društva. Oslobođenje ne znači ništa drugo; težiti prema divljem.
Međunarodno i unutarnje bojno polje između anarhije i dominacije uključuje gubitke i uspjehe, neke nama poznate, neke nepoznate. Držeći to na umu započeli smo novu godinu slaveći oslobođenje Braulija Durana (nepokajani eko-anarhist koji je bio zatočen u meksičkom zatvoru) u oktobru, mada unutar šireg društva-zatvora. Kada otkrijemo solidarnost sa zatvorenim drugom kroz njegov stav i riječi, ona se ne umanjuje njegovim “izlaskom”; samo gradi više temelja za nastavak borbe za naše zajedničke ciljeve. Još “unutra”, sjećamo se totalnog osloboditelja Adriana Gonzalesa i anarhističkih razbojnika iz Kozani slučaja, kao i Babisa Tsilianidisa; i Marca Camenischa kojemu je ponovno odbijena uvjetna. Poštovanje Mi’kmaq Ratnicima koji se požarima bore protiv agresora, kanadske države/naftne industrije, u obnovljenoj fazi urođeničke militantnosti, i onima koji konstantno brane Khimki šumu i zemlju Notre-Dames-Des-Landes od Vinčijevih projekata.
Uzdignute šake iznad zatvorskih zidova za Nicola Gaia i Alfreda Cospita, to jest F.A.I./F.R.I. Nukleus Olga, sve dok ćelije ne postanu ruševine a tamničari pepeo.
Tužna napomena, 2012. se završila smrću anarhista Sebastiana Oversluija, koji je ubijen u Santiagu dok je pokušavao kolektivno vratiti nazad dio onoga što banke svakodnevno izvlače iz izrabljivanih. Ni žrtva ni mučenik, mi jednostavno vidimo osobu koja nije htjela pognuti glavu i prihvatiti pravila sistema, i drago nam je da imamo takve osobe među drugovima. Čak i unutar ove besmislene, rezignirane i cinične moderne kulture, svaka akcija zahtjeva reakciju. Kada oni ubiju jednog od boraca, naši neprijatelji moraju za to platiti. Na taj način naša borba ostavlja iza sebe isprazne geste i ne dozvoljava da mrtvi padnu u zaborav. Čađavi uredi neće nadoknaditi prolivenu krv, ali signaliziraju da isti društveni rat nije okončan, i da se iz naše tuge rađa bijes.
Neformalna Anarhistička Federacija (F.A.I.) Ustanici: Sjeverni Bristol
izvor: Act For Freedom
9.12.2014. uhapšeni su Chiara, Claudio, Mattia i Niccolò, tijekom represivne operacije usmjerene protiv No-TAV otpora [nap.prev., “Treni ad Alta Velocità” – superbrzi vlakovi] i zadržani u torinskom zatvoru.
“Istražni razlozi”. To su hermetički motivi, koji sve obrazlažu bez da išta obrazlože, zbog kojih su javni tužitelji Rinaudo i Paladino naložili zabranu posjeta uhapšenim drugovima i drugarici. Uostalom, tužilaštvo, sve do završetka preliminarnih istraga, može dozvoljavati i zabranjivati posjete kako god želi bez navede određeni razlog. Zato, osim što se ne zna zašto su zabranjene, ne zna se ni do kada će zabrana trajati, koja de facto u potpunosti izolira četvero uhapšenih od vanjskog svijeta.
U međuvremenu, 21. januara, u blindiranoj Palači Pravde, koju su čuvale interventne jedinice i policajci u civilu – izvana kao i unutra, s posebnom pažnjom na zahode – javni tužitelji ponovno su četvero drugova podvrgnuli ispitivanju, ali su kao i u prethodnim navratima odbili odgovarati. I prije nego je saslušanje završeno, online izdanje torinskih dnevnih novina “La Stampa” objavilo je odluku tužilaštva da zatraži odmah pravomoćnu i izvršnu presudu, odnosno da se preskoči preliminarno ročište, kako bi sudska rasprava mogla započeti već u kasno proljeće ili najkrajnje početkom ljeta. Isti dnevnik nas je izvjestio i da je čitavo popodne torinski željeznički kolodvor Porta Nuova bio pod opsadom interventne i političke policije, mobilizirane bi spriječi moguće akcije solidarnosti sa drugovima. Izgleda da je poveći broj specijalaca ispunio atrij kolodvora s brojnim policajcima u civilu, nonšalantnog stava sa radio-uređajem u džepu. Dok je u zgradi suda posebna pažnja bila posvećena zahodima sudaca i javnih tužitelja, na kolodvoru su specijalno nadgledani kolosijeci vlakova Frecciarossa i FrecciaClub, odnosno VIP-čekaonice bogatih uobičajenih klijenata superbrzih vlakova.
Razočarenje uzaludnim očekivanjem intervencije na kolodvoru se vjerojatno pretvorilo u prodiku nekom istražitelju, kada su doznali da je netko, daleko od Palače Prave i kolosjeka Porta Nuove, kontejnerima, transparentima i kablovima blokirao veliki kružni tok na trgu Baldissera [jedno od glavnih gradskih čvorišta, nap.prev.]. Nekoliko grafita na okolnim panelima objasnilo je da je naspram blokade posjeta, odlukom javnih tužitelja, netko odlučio da krene blokirati sve, započevši upravo od ovog važnog prometnog čvorišta.
Izgleda da je na nekim mjestima promet ostao usporen i par sati nakon što se nekoliko solidarnih uputilo prema torinskom zatvoru Vallette, kako bi pozdravilo drugove, prije mogućeg premještanja. Kao i obično petarde i uzvici su malo razbili večernju tišinu, najprije pokraj ženskog odijela gdje se nalazi Chiara, a zatim ispred bloka D gdje su zatvoreni Claudio, Mattia i Nico. Nakon pola sata, kada je grupa već bila na odlasku, užurbano je stiglo nekoliko blindiranih vozila i nekoliko automobila političke policije. Pripadnici interventne policije su izašli iz vozila i pratili solidarne duž ulica četvrti, dok ih nisu zaustavili kraj tramvajske stanice. Nakon što su ih okružili, blokirajući tramvajske tračnice policajcima i vozilima, snage reda su ih i identificirale. Nakon sat i po su napokon pušteni te se tako završio jedan dugački dan, kada je netko odluci tužiteljstva da blokira posjete, odabrao odgovoriti blokirajući jedan manji dio grada.
izvor: Machorka
Obavijest novom tehnološkom centru
6. januara ušli smo u centar mehatronike. Ulazeći uzeli smo jednu plinsku bocu. Jednostavno smo ušli jer je nekoliko ključeva bilo ostalo u bravama. Želimo naglasiti da smo bili svjesni poteškoće širenja požara u tako ogromnom i praznom industrijskom kompleksu, ali, uz našu prepoznatljivu tvrdoglavost, postavili smo tri zapaljive naprave u lažne krovove zgrada na gornjim katovima, i jednu smo cijevlju, ispod vrata, povezali s plinskom bocom. Žao nam je što nije eksplodirala. Prouzročili smo samo manju štetu, istina je, nismo profesionalci. Ovakve sabotaže može počiniti svatko kome je stalo do uništenja izrabljivanja i tehnološkog društva. Minimizirali ste ovu akciju.
Znamo da ste to učinili kako bi privukli poduzeća koja trebaju ulagati u mehatroniku, da bi zaštitili vaše bijedne zarade, zataškali ste rizik budućih napada, kako bi izbjegli da nijedno poduzeće ne uđe u vaš novi centar. Osnovna područja primjene mehatronike su robotika, industrijska automatizacija, biomehatronika (u srodstvu sa domotikom, reproducira kibernetskim tehnologijama funkcije živih bića, kao što je egzoskelet, što proučava vojska) i automatski sistemi vozila, nadasve bagera i građevinskih strojeva. Svjesni smo da nisu sva poduzeća koja bi željela ući u mehatroniku značajno upletena u planove moći koji će se eskperimentirati, ali sada ste obaviješteni i nećemo se ustručavati da vas napadnemo. U temeljima ovog zdanja čuju se urlici zatvorenika, nasilja, mučenja, smrti, kao što se nedavno desilo. Mi smo među onima koji riskiraju da se jednog dana nađu na tim mjestima smrti. Govna koja grade mehatroniku su ista koja zarađuju gradnjom zatvora i drugih štetnosti. Ista su poduzeća (Ediltione, Collini i Zorzi) izgradila i zatvor u Trentu. Pobrinut ćemo se za svako mjesto na kojem radite. Iz tog razloga smo unaprijed obavijestili firme što rade na strukturama koje su stvorila ova poduzeća, nećemo se plašiti da zapalimo ili dignemo u zrak što god je u njihovom vlasništvu. Ista poduzeća (Ediltione i Collini) često surađuju i sa poduzećem koje radi na izgradnji superbrze pruge Milano-Bologna. Time želimo reći da je borba protiv zatvora povezana sa borbom za zaštitu okoliša, i zato šaljemo solidarni pozdrav Nicu, Claudiju, Chiari i Mattiji, optuženima za terorizam jer su napali gradilište superbrze pruge u Valsusi kraj Torina; Monici Caballero, Franciscu, Marcu Camenischu, Andreu Dimitrisu Bourzoukosu, Nicoli, Alfredu, Francescu u kućnom pritvoru i svima kojima se opiru MAT-u [nap.prev., visokonaponski vodovi u Španjolskoj]. U sjećanje na Sebastiana Oversluija.
I dalje ćemo pokušati, našom tvrdoglavošću, uništiti svaku stvar koja stoji na putu našoj slobodi, nastojeći da idući put bolje naciljamo. Tog je dana učinjeno sve što je isplanirano i šetali smo vašim instalacijama smrti dobra dva sata, ali sada ključeve “vaš dike” nemate samo vi mučitelji i izrabljivači, nego i mi, a koristit ćemo ih kada mi odlučimo i kada najmanje očekujete.
Za anarhiju.
Izvor: InformaAzione
Vraćajući se na maj 2012., Roberto Adinolfi bio je direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, koje gradi nuklearne elektrane diljem Europe, uključujući Krško u Sloveniji i Cernavoda u Rumunjskoj. Adinolfi posjeduje moć, novac, prestiž, utjecajan je. Za njega patnje i žrtve katastrofe u Fukushimi (Japan) nisu bile ni približno blizu kao njegov klimatizirani ured ili njegova luksuzna vila u Genovi, ili kao njegova skupocjena odjela.
Ponekad moraš razbiti koje jaje da bi mogao napraviti kajganu. A osim toga, još nijedna od njegovih smrtnih zamki nije iščeznula.
Još. Ključna riječ. Još.
Roberto Adinolfi uz svu svoju moć, novac, prestiž, uz svoj utjecaj, nije ni primijetio vozilo koje ga je slijedilo ispred kuće. Bio je arogantno uvjeren da će provesti čitavu karijeru zarađujući brdo para bacajući radioaktivnu kocku i kladeći se na tuđe živote, i da neće nikada morati nikome odgovarati ni za što.
I tako je ujutro 7. maja Adinolfi izašao iz svoje luksuzne vile u Genovi, zaputivši se prema svojem prostranom klimatiziranom uredu – kada ga je iznenada ošepavio jedan anarhistički metak. Krvario je i urlao.
Njegovo se skupocjeno odijelo upropastilo.
Alfredo Cospito i Nicola Gai preuzeli su ovu javnu humanitarnu službu kako bi poslali jasnu poruku Adinolfiju u ime milijuna budućih žrtava njegovog nuklearnog holokausta. Nisu dobili ni nagradu ni pohvale, već pojedinačno po 10 godina i 8 mjeseci te 9 godina i 4 mjeseca.
Očito je da talijanska vlast smatra kako je Adinolfijevo zamrljano odijelo bitnije od milijuna života koji drhte u sjeni nuklearne more. Uzevši u obzir dugo iskustvo razočaranih vođa, ovo vjerojatno neće zvučati čudno.
Nadahnjujuće i odlučne izjave Alfreda Cospita i Nicole Gaia nalaze se, na engleskom, na Act For Freedom Now [nap.prev. na srpsko-hrvatskom ovdje i ovdje].
30. oktobra, kada je Cospito pokušao pročitati svoju izjavu u sudnici, prekinuli su ga suci, a zatim su policijskom intervencijom dva anarhista izbačena iz sudnice.
Uzevši sve u obzir, adresa sudaca je još nepoznata. Izgleda da sudac još ne hoda sa štakom.
Javni tužitelji Nicola Piacente i Silvio Franz, koji su dugo tužili i izvukli milijun eura štete (kojim nesumnjivo treba platiti Adinolfijevo odijelo), hodaju bezbrižno i simetričnim korakom. Ovi službenici očito nisu još dobili metak u koljeno.
Još. Ključna riječ. Još.
Osim one realne, prodorne, ranjene pravde, koja je prilično očigledna, postoji u svemu tome i neka vrsta poetske pravde. Ne samo siromah i nemoćni koji se svakodnevno bude uplašeni – ne više. Kao što ljudi žive u strahu da čuju sirenu iz obližnje sirene, tako danas službenici u Italiji zadržavaju dah kada izlaze iz svojih kuća, krečući da počine svoju dnevnu dozu zemaljskih strahota.
Kada neko vozilo zakoči kraj njih malo se upišaju od straha, i ubrzaju korak, prolijevajući kavu. U tom trenutku panike i straha, spaze na čas djelić budućnosti, viziju, u kojoj direktori poduzeća i zakonodavci, bankari i naftni magnati, vojne starješine i državni poglavari, šepaju gore dolje pločnicima, oslanjajući se na štapove i spotičući se o štake, smješkaju se i kimaju glavama međusobno dok prolaze, ali užasnutim osmijesima i progonjenim pogledima.
Mislim da im taj trenutak izgleda vrlo realan, i da ih prolazi jeza kada pomisle na sve te dobro naciljane pucnjeve, hotimice nesmrtonosne… zato što ih strijelci žele žive.
Ako ih ubiješ neće ništa shvatiti.
Postoje parkirališta širom svijeta kojima brojni bijedni i zlobni Adinolfi prolaze kada se vraćaju kući nakon radnog dana provedenog ubijajući budućnost. Pričaju na mobitel sa svojim suprugama dok šalju poruke ljubavnicama i planiraju zajedničke grobnice kojima će sutra upravljati.
Nikada ne obraćaju pažnju na vozila iza leđa. Nikada ništa ne prekidaju.
Koliko Alfreda Cospita i Nicole Gaia bi moglo postojati?
Zaista koliko.
Sean Swain 243205
Ohio State Penitentiary
878 Coitsville-Hubbard Road
Youngstown, Ohio 44505, USA
Izvor: 325
Bog je mrtav
U kontekstu poziva na međunarodnu solidarnost sa Franciscom Solarom i Monicom Cabballerom, koje je španjolska država optužila za postavljanje naprave u jednu crkvu, željeli bi podijeliti par razmatranja, bez određenog redoslijeda, u vezi tiranije bogova.
“Nikada više dobri, nikada više osrednjih vjernika u osrednjeg boga, štamparsku grešku ljudskog bića. Čekamo uskrsnuće živih…”
(Odlomak izjave ZVĆ-a za postavljanje četiri zapaljive naprave u četiri crkve, aprila 2009.).
Crkve podignute kao strašila da bi zastrašila život. Sve što je lijepo, strastveno, buntovno i neistraženo osuđuje se kao grijeh. Život je ispunjen zabranama, a servilnost je pohvalna. Dobro je da postoje crkve zato što nas podsjećaju da religija ubija život.
Bog kojeg su izgradili je vječni diktator. Nadzire svaki trenutak našeg života da bi nam kasnije nemilosrdno sudio. Ni naše nam tajne ne pripadaju. Njegova je ljubav naoružana prijetnjama vječne kazne, uperenima protiv onih koji se usuđuju dovesti u pitanje njegove zapovijedi. Dobro je što postoje crkve zato što nas podsjećaju da je njihov bog oholi fašist. Svećenici su klerici-oficiri božje diktature. Trivijalniji i krući od njihovog istog boga. Škrci, varalice, licemjeri i pedofili…
Surađuju s političarima, s poduzetnicima i vojskom, blagosivljaju ih svojim zlatnim raspelima u raskošnim odajama. Dobro je da postoje crkve zato što otkrivaju ružnoću njihovih slavitelja mise.
Vjernici su krdo bez vlastite volje, koji se ritmički križaju pod budnim okom boga. Što su križevi veći, to su licemjerniji. Masa vjernika je kao mnoštvo robova u areni antičkog Rima. “Zdravo bože, osuđeni te pozdravljaju…”. Skrušeni i uz grižnju savjesti, odbijaju sve što je različito, svaki prijestup i svako zadovoljstvo koje se ne klanja pred njihovim ikonama. Dobro je da postoje crkve zato što dokazuju da se najveća carstva temelje na vjeri svojih podanika.
Kršćanstvo je doktrina smrti. Obećava laž vječnog života kako bi obezvrijedilo sadašnjost, sada i ovdje. Život koji živimo je samo dokaz vjere. Neukusna dosjetka boga da bi nas iskušao… “Voli tvojeg bližnjeg”, kaže pismo, dok popovi vole moć i bogatstvo. Religija je unosan biznis. Nekada su postojali Križarski ratovi, danas crkva posjeduje poduzeća, banke, televizijske stanice, štampu, zemlju i nekretnine. Dobro je da postoje crkve zato što nas podsjećaju da sloboda mora preskočiti ruševine i razvaline njihovih hramova.
Za Monicu i Francisca nas vežu solidarnost i anarhistički afinitet jači od bilo kojeg boga. Postoje i pisma. Pisma koja su izašla iz čileanskih i grčkih zatvora. Neka su stigla na odredište, a neka su izgubljena i nikada pročitana (u našem slučaju). Tako je više manje započeo naš kontakt s Monicom, s drugovima/aricama iz “slučaja bombas” u Čileu i sa brojnim drugim sestrama i braćom od akcije, zatvorenicima Moći. Zato, sve što je rečeno i sve što nije nikada napisano u ovom ili onom pismu, i dalje vrijedi.
Sve do oslobođenja svakog/e od nas.
“Gledaju se međusobno. Riječi su bile nepotrebne. Osim toga, odakle bi trebale doći riječi koje dosižu vrh slobode? Vrijeme je zamrznuto, to su bili njegovi trenuci. Bijeg je bio isplaniran već mjesec dana. Sve tjeskobe, brige, nedaće koje ti pripremi sudbina, radosti, strepnje i snove, sada se treba prepustiti trima minutama koliko će trajati napad. Pogledao je spremište streljiva. Petnaest metaka – petnaest udisaja slobode. I još jedan… njegov dah kada je čuo vlastiti glas koji kaže “Idemo… sloboda ili smrt…”
SNAGE I SOLIDARNOSTI NAŠEM BRATU FRANCISCU SOLARU I NAŠOJ SESTRI MONICI CABALLERO
CRNA INTERNACIONALA ANARHISTA/ICA OD AKCIJE SE ŠIRI
STVARAMO 10, 100, 1000 ĆELIJA NAPADA
Zavjera Vatrenih Ćelija FAI/FRI
Ćelija članova zatvorenika/ca
P.S. U srijedu jutro 11. decembra 2013. druga Sebastiana Oversluija Seguela ubili su metci jednog zaštitara tokom pokušaja pljačke banke. Kasnije je policija uhapsila dva druga, Alfonsa Alviala Sancheza i Hermesa Gonzaleza Henriqueza. Pljačka banke za anarhiste od akcije je egzistencijalna i ustanička akcija kojom odbijaju prisilu i moralnost nadničarskog ropstva, kojeg nameću gospodari.
SLOBODA ZA ZATVORENIKE ALFONSA I HERMESA
OSVETIMO DRUGA SEBASTIANA
na grčkom, na španjolskom
Projekt Feniks, Čin Deseti
Ne možete zatvoriti vukove. Možete samo ograničiti tijela, ali ne i oslobodilački duh i volju za daljnjim napadima na sve neprijatelje. Možete srušiti jednog borca, ali duh će uvijek ostati živ i dostići će vas na nekom drugom mjestu gdje se osjećate sigurniji. Imate vječnog neprijatelja koji neće nikada ustuknuti ni koraka, ni kada izgubi drugove. Mi, anarhistički nihilisti nećemo vas prestati napadati dok vas ne pretvorimo u pepeo. Mi smo vrhunac vašeg oskudnog znanja što nama znače anarhija i kaos. I da, teroristi smo, oni koje se bore za slobodu već stotinama godina šakama, kamenjem, molotovima, požarima i naravno, bombama.
I upotrijebili smo ih protiv vas. Protiv jednog od vaših najomiljenijih sredstava: banke. Digli smo u zrak jedan od vaših aparata za novac, našom malenom eksplozivnom kreacijom. Izradili smo napravu našem ograničenim znanjem iz raznih izvora. Želimo da vi i dobri građani znate da nećemo nikada postaviti granice našoj želji za stalno usmjeravanje mržnje na sve vas. Napravili smo bombu malom dozom dinamita pomiješanog s nekoliko komada željeza kako bi povećali njenu snagu. Zatim je eksplodirala paralizirajući jedno od vaših sredstava.
Ali naš bijes nije jedini razlog naše akcije. Putem našeg napada želimo pozdraviti našu dragu Monicu i dragog Francisca koji su nedavno uhapšeni u Španjolskoj i optuženi da su počinili djela [ćelije FAI – napomena prevodioca: netočan navod originalnog teksta; optuženi su za djela koje je počinio Commando Insurrezionale Mateo Morral]. Našoj braći i sestri iz Zavjere Vatrenih Ćelija u grčkom zatvoru, Marcu Camenischu i Gabrielu Pombi da Silva, Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu, Andreasu Tsavdaridisu i Spyrosu Mandylasu, anarhistima iz slučaja dvostruke pljačke u Kozaniju, Freddyju, Marcelu, Juanu, John Bowdenu, Alfonsu Alvialu i Hermesu Gonzalezu, uhapšenim nedavno u Čileu dok su pokušavali vratiti nazad ono što neprijatelj krade iz naših života, i naravno svim anarhistima u zatvorima diljem svijeta, koje ne možemo pojedinačno navesti ali koji su svejedno u našim srcima.
Ali naše je srce nadasve pogođeno viješću o smrti druga koji je pao u borbi protiv neprijatelja u Čileu: Sebastián Oversluij Seguel.
Ponosno smo pjevali tvoje ime dok smo postavljali napravu u bankomat u Malangu, Zapadna Java, u ranim satima 9. januara 2014. Tebi, brate, posvećujemo ovu akciju, imenujući tvojim imenom našu ćeliju za ovu akciju. Za nas ti ćeš i dalje živjeti, svakim korakom i uzdisajem uz nas, da bi nastavili ovaj rat. Ova eksplozivna akcija protiv vlasništva neprijatelja je naš način da se sjetimo tvoje hrabrosti.
Sve do pada društva,
Sve do kaosa i anarhije
Ćelija Sebastián O. Seguel
Međunarodna Zavjera za Osvetu
Neformalna Anarhistička Federacija
Prisutan sam ovdje – ispred vas – ne da bih moljakao vašu milost, tražio oprost ili pravedno suđenje. Sistem kojemu vi služite je izobličio riječi i značenja kao pravedno i pogrešno, oduzeo im značenje. Ne prihvaćam da me ikoji stražar buržoaske pravde, nijedan rob autoriteta, sudi i osudi. Nalazim se danas ovdje, u ovom teatru simbolizma, da vas podsjetim kako će uvijek postojati odlučne osobe, osobe koje se bore i nisu podčinjene vašoj prividnoj svemoći. Nalazim se ovdje kao anarhist, i kao vaš neprijatelj, da bih izokrenuo pojmove borbe, da bih izašao iz obrambenog stava kojeg mi vi želite nametnuti, da bih krenuo u napad. Da bih istaknuo granicu između dva svijeta. Jedan sačinjen od izrabljivanja, ugnjetavanja i autoriteta kojeg vi predstavljate, a drugi od borbe, solidarnosti, revolucije čiji sam ja dio.
Još jedna borba u vječitom ratu revolucionara protiv premoći. I kao u svakoj borbi mi nismo sami, imamo uz sebe, mentalno i fizički, drugove, borce, osobe koji sačinjavaju svijet borbi. Ja sam ovdje zbog mene, zbog svih drugova koji su bili u mojoj situaciji prije mene, ali i zbog onih koji će se naći u budućnosti. Nadodajući jedan trenutak borbe kolektivnoj memoriji.
Možda, dakle, za sada sam ovdje i vi ćete odlučiti koliko godina ćete mi prepisati, godine koje su za vas samo jedan puki broj pridodan tisućama drugih koje tako lako dodjeljujete – vidite, tako je “etička” težina laganija i nudi vam noću miran san. Možda, dakle, za sada su uloge ovako podijeljene, ali budite sigurni da će stići trenutak – ako ne za vas, za one koji će nastaviti vaš prljavi posao – kada ćemo ispuniti morama vaše snove. Kada će glasovi tisuću ustanika odjekivati, narušuvajući vašu prividnu mirnoću. I tada uloge neće više ništa značiti, vaš autoritet i vaša moć će pasti, i vaši će vam izbori uzvratiti. Možda će taj dan kasno stići, vrlo vjerojatno ni neću živjeti tako dugo da bih ga vidio. Ali bez obzira, dok god mi zrak bude stizao u pluća i krv u vene neću se prestati boriti za to. Za revoluciju, za slobodu.
ŽIVJELA ANARHIJA
Andreas-Dimitris Bourzoukos
Izvori: Tameio, Act For Freedom
U ranim jutarnjim časovima 27. decembra 2013., postavili smo dve zapaljive naprave male snage u dva ogranka “Pekare Hristu”. Ovaj lanac pekara je u vlasništvu supruge poslanika “Zlatne zore” Germenisa i njene porodice. Ona je vodeći član ženskog jezgra “Zlatne zore” čime je pljunula na prošlost svog oca koji je bio sindikalista. Uzimamo za metu svaku “infrastrukturu” koja obezbeđuje novac nacističkoj “Zlatnoj zori”, svako preduzeće-biznis koji radi u njihovom interesu.
Zapaljivi pozdravi svim zatvorenim borcima.
Solidarnost sa našom sestrom i bratom, Monikom Kabaljero i Franciskom Solarom, koje je španska država zatvorila zbog akcija zapaljivim sredstvima.
Pre nekoliko sati drug Gustavo, kome se od 29. decembra 2013. izgubio svaki trag, kontaktirao je svoje bližnje. On je ukratko objasnio da su ga federalni agenti priveli i podvrgli surovom ispitivanju. Gustavo je prokomentarisao da je pretučen, a nakon nekoliko sati i deportovan u SAD jer ga nisu mogli optužiti ni za šta.
Prema inicijalnom obaveštenju drugova iz Meksika, Gustavo Rodrigez je nestao kasno uveče 29. decembra 2013., tokom poslednjeg dana Međunarodnog anarhističkog simpozijuma. Gustavo Rodrigez je 54-godišnji anarhista koji je napisao brojne članke o društvenoj politici fokusirajući se uglavnom na anarhizam, a dao je i značajan doprinost razvoju ustaničke anarhističke perspektive. Njegov poslednji rad je kompilacija za knjigu “Neka noć bude osvetljena – postanak, razvoj i uspon neformalnih anarhističkih tendencija u Meksiku” koja je nedavno objavljena u okviru edicije “Crna internacionala”. Neformalnom anarhističkom simpozijumu se pridružio na poziv, kao učesnik u prezentaciji sa temom “Anarhizam, ustanak i društveni rat”.
31.12.2013. – 1.1.2014.
Na ovogodišnjim demonstracijama snažno je izražena solidarnost kako unutar tako i izvan zidova zatvora Koridalos. Oko hiljadu ljudi se u znak solidarnosti pre ponoći pojavilo na okupljanju i počelo glasno uzvikivati slogane. Nekoliko drugova je koristilo pirotehnička sredstva dok su zatvorenici pravili buku i kroz prozore ćelija bacali zapaljene predmete. Ubrzo nakon što se masa pomerila iz parka preko puta muškog zatvora do parkinga preko puta zatvora za žene policijske jedinice za razbijanje demonstracija su upotrebile suzavac kako bi ugušile velike demonstracije i jurile demonstrante u okolnim ulicama. Nije bilo izveštaja o privedenim.
[vimeo]http://vimeo.com/83099879[/vimeo]
Video/Foto: Social-Revolution
Prošlog petka, 13. decembra 2013. zapalili smo diplomatsko vozilo kao i kombi u vlasništvu Univerziteta “Aristotel” u Solunu. Ova akcija je posvećena zatvorenim štrajkačima glađu Spirosu Stratulisu, Rami Sirjanosu, Egun Mustafi, Mihalisu Ramadanoglu, kao i zajednici anarhističkih zatvorenika u zatvoru Koridalos (Atina) koji su nam pokazali kako se bori i pobeđue bez obzira na uslove. Naši drugovi zadovoljavaju glad eksplozijama, a paljevinama gase žeđ.
Sve se nastavlja…
U petak 13. decembra 2013. napali smo policijsku stanicu u Eksarhiji, Atina. Oko 40 drugova je oteralo policijske stražare i došlo do ulaza u policijsku stanicu, zapalilo ulazna vrata, stražarsku kućicu kao i policijska vozila. Istovremeno, druga grupa od oko 30 drugova je u drugoj ulici, nedaleko od mesta dešavanja, blokirala saobraćaj i podigla barikade. Čim je napad završen svi zajedno smo napustili mesta dešavanja bez nekih iznenadnih problema. Nekoliko minuta kasnije motociklističke jedinice DELTA su upale na trg u Eksarhiji i potpuno nasumično privele 84 ljudi koji nisu imali nikakve veze sa akcijom, a takve racije se dešavaju svaki put kada se, u širem području, dese napadi.
Akcija je izvedena kao minimalni odgovor na policijsku repesiju u naselju Eksarhija 6. decembra 2013. (na petu godišnjicu ubistva Aleksandrosa Grigoropulosa).
Akcija je takođe posvećena anarhistima koji u zatvoru Koridalos štajkuju glađu i žeđu – Fivos Harisisu, Argirisu Daliosu, Jorgosu Karajanidisu, Dimitrisu Politisu i Janisu Mihailidisu (nap. ovaj napad zapaljivim sredstvima se desio pre nego su Babis Cilijanidis i Grigoris Sarafundis objavili svoje pridruživanje štrajku glađu i žeđu).
Video snimak trenutaka nakon napada ovde.
Nalazimo se u konjunkturi u kojoj su država i gazde pokrenuli apsolutni napad na siromašne i potlačene. Osiromašujući naše živote i osuđujući nas na bedu, vlast nastoji da kontroliše svaki aspekt našeg svakodnevnog života. Na sopstvenoj koži osećamo slom javnog zdravstva i obrazovanja, otpuštanja i smanjenja plata, pljačkaške poreske napade i militarizaciju represije. Ovom klizavom terenu pridodato je i dovedeno u pitanje i navodno “sveto” kapitalističko pravo kućevlasništva. Ali kada kapitalisti pričaju o imovini to se odnosi na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koja se – po njima – moraju nalaziti u rukama nekolicine. To je ono na šta misle kada nečiji dom nazivaju investicijom.
Važna karika u ovom procesu koncentracije “stambenih investicija” u ruke nekolicine jesu agencije za naplatu dugova – i briga nas je da li su legalne ili ilegalne. Ove kompanije iznuđuju i terorišu ljude, izdaju naloge za plaćanja prisiljavajući tako dužnike da svoje domove stavljaju pod hipoteku. Nakon toga slede aukcije. Najveća kompanija te vrste pripada porodici Dimitrisa Sijufasa, bivšeg ministra i bivšeg predsednika grčkog parlamenta. I zaista, kako bi uopšte politički kadar ove zemlje mogao izostati iz ovog unosnog, parazitskog biznisa?
U poslepodnevnim časovima, u utorak 10. decembra 2013., napali smo sedište ranije pomenute firme, koja se nalazu u ulici 25. marta, broj 7, u okrugu Tavros (Atina). Pored očiglednog političkog simbolizma, naš napad je dostojanstven čin, čin društvene i klasne solidarnosti; akt otpora, od strane i za sve nas koji svakodnevno doživljavamo naslije šefova; akcija koja je deo naše ukupne borbe protiv države i kapitala.
Ne zaboravljamo na hiljade ljudskih bića koja se savijaju pod teretom etatističkog i kapitalističkog varvarstva i koji su dovedeni do samoubistva. Ne opraštamo nikome od onih koji su doprineli takvom ishodu.
Podižemo naše pesnice u znak drugarstva sa onima koji nastavljaju da se bore za socijalnu revolucije unutar i izvan zatvorskih ćelija “demokratije”.
PS1: Naš politički izbor je bio da ne ulazimo u sukob sa zaposlenima u firmi. Razumemo stanje prinude koje ih je možda nateralo na tu vrstu posla, ali ne možemo biti slepi za činjenicu da su oni preuzeli specifičnu ulogu u napadu pokrenutom protiv naše klase. Oni zaslužuju društveni prezir i izolaciju.
PS2: Za nas, kuće pripadaju onima koji u njima žive i zadovoljavaju osnovne potrebe bez vlasništva u bilo kom smislu. Da budemo jasniji, sve što nas interesuje jeste spas domova sitnoposednika.